Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vladimir Šagadin

 

Kraj epohe, knjiga stripova od dvije stotine stranica, tvrdih korica i besprijekorno uređena, baš kako smo navikli od agilne Fibre  i urednika Marka Šunjića, pojavila se ovog ljeta na policama knjižara u Hrvatskoj i regiji. Važna je to knjiga jer imamo priliku uživati u stripovima jednog od najvećih europskih stripaša naših korijena – Enkija Bilala. Bilal je rođen u Beogradu 1951. godine, a u Pariz će s roditeljima odseliti kao devetogodišnjak godina. U Francuskoj će stasati u jednog od najznačajnijih strip autora posljednjih četrdeset godina – već kao dvadesetogodišnjak surađuje u kultnom Pilotu, strip magazinu koji je, od 1959. do 1989., praktički porodio francusko-belgijsku školu stripa i novi, europski autorski strip. U Pilotu je Bilal crtao i stvarao s najvećim imenima stripa: Uderzom, Giraudom iliti Moebiusom, Jean-Claude Mezieresom, Jacquesom Tardijem i ostalima. Značajna suradnja dogodila i sa scenaristom Pierreom Christinom, koji je tada bio hit scenarist Valerijana kojeg je pisao Christin, a crtao Mezieres. U stripu su zapuhali neki novi vjetrovi, medij se počeo oslobađati egide “neozbiljnosti”, pa je Pierre Christin htio pisati politički strip, fikciju uronjenu u stvarnost; sudbina mu je poklonila Bilala, mladog crtača tek otkrivajućih moći – spoj je bio savršen.

“Odnos scenariste i crtača je poput konja i orkestra u cirkusu. Ljudi misle da konji plešu na muziku, a zapravo dirigent dirigira kako konji plešu”, izjavio je u intervjuu Alan Moore, najveći živući scenarist. Kroz tu prizmu možemo promatrati i odnos Christina i Bilala; Pierre Christin u to je vrijeme iskusni profesionalac u stripu, profesor francuskog jezika koji je završio Sorbonu, a Bilal je migrantsko dijete Sarajlije i Čehinje, koji je u sebi nosio beogradsko djetinjstvo u čudnoj, komunističkoj zemlji, poprilično različitoj od ostalih. S jedne strane, zapadnjak Christin i s druge, istočnjak Bilal načeli su teme kojih se strip dotad rijetko doticao, gazili su po “ozbiljnim putevima”, a istovremeno su primjenjivali tehnike pripovijedanja dotad neuobičajene za strip.

Kraj epohe sadrži tri stripa scenariste Christina i crtača Bilala: Falange crnoga reda iz 1979., Lovačka družina iz 1983. i Epitaf iz 1990 godine. Falange crnoga reda su rasni politički triler koji počinje terorističkim napadom fašističke istoimene organizacije na baskijsko selo u kojem ne preživljava nitko od seljana. Brutalna odmazda događa se na godišnjicu bitke iz Španjolskog građanskog rata i akteri su isti, što odmah shvaća engleski novinar Pritchard. Englez prepoznaje “rukopis” starih neprijatelja te se odlučuje na odmazdu. Od starih suboraca iz 15. internacionalne brigade, s kojom se borio u građanskom ratu, uspijeva nagovoriti njih devetero (osam muškaraca i jednu ženu) da se okupe, napadnu i spriječe Falangu crnoga reda u daljnjem teroru. U grupi se nalaze Mossadov agent, scenarist u Hollywoodu, profesor filozofije iz Njemačke, španjolski svećenik i ostali. Ova internacionalna brigada će se zaputiti u Španjolsku odakle kreće potjera za fašistima kroz cijelu Europu. Međutim, ono što počinje kao ponovno okupljanje heroja, postat će nakaradno razočarenje samih sebe; ostarjeli starci su u potjeri za drugim ostarjelim starcima, ni njima samima nije jasna razlika između “nas” i “njih”, a otrežnjavajuće razočarenje pojavit će se u njihovim pogubnim poduhvatima u svijetu koji se promijenio.

Španjolski građanski rat je u podlozi Christinove motivacije za priču, no tu je i pojam ljevičarskog terorizma koji je u doba pisanja stripa bio iznimno aktualan: Crvene brigade, Direktna akcija ili skupina Baader Meinhof su se revolucionarno borile protiv demokratskih država. Kad tome pridodate i Frankovu smrt i neizvjesnu španjolsku budućnost tih godina, Christin i Bilal su napravili nevjerojatno snažan roman koji jest fikcija, ali je duboko uronjen u vrijeme nastanka. Falange crnoga reda je važno promatrati u kontekstu vremena, kako iz političke perspektive, tako i medijske. I kod kritike i kod publike, ovaj strip je prilično odjeknuo. O stripu su počeli pisati “ozbiljne” novine, kao i televizija. Kao da je knjiga pogodila trenutak sazrijevanja stripa kao medija, ali i interes javnosti za temu koja se u stripu obrađuje. Kako to biva sa djelima rađenim s velikom strasti, Falange kao da su napravljene i za ova naša vremena. Pomalo je fantazmagorično čitati to razočarenje idealima iz sadašnje perspektive, a autoru ovog teksta je stalno u mislima bila Džonijeva pjesma Pavel  koja bi mogla funkcionirati kao soundtrack za ovaj strip.

 

Što te muči na kraju puta,

sjećaš li se Španije,

zanima me dal bi opet

išao u rovove?

 

U Fibrinom izdanju Kraj epohe između stripova Falange crnoga reda i Lovačka družina našao se sjajan intervju kojeg je francuski scenarist i teoretičar Benoit Peeters, tvorac Opskurnih gradova  vodio sa Pierre Christinom i Enki Bilalom. Bilal navodi da je između Falangi i Lovačke stvarao samostalan, također kultni album Sajam besmrtnika. Samostalan album bio mu je dašak svježeg zraka, slikao je direktno, razvijao je vlastitu vizualnu naraciju koja će itekako biti sastavni dio njihovog sljedećeg zajedničkog pothvata Lovačka družina iz 1983. godine. Bilal je želio napraviti nešto o “drugoj polovici Europe”, u  Falangama su proputovali zapadnu Europu, a Christinu se to poklopilo s njegovim željama. Za razliku od Falangi, koje su zapravo strip o putovanju, Lovačka družina se događa među grupom ljudi u izolaciji, po halucinogenoj bjelini snijega, gdje će Bilal više progovoriti kao autor i stvoriti cijelu naraciju kroz simbole, a koja upotpunjuje naraciju kroz Christinove riječi i dijaloge. Zapanjujuće je kako Bilal slikama i fantastičnim intervencijama kod likova stvara unutarnje monologe koji funkcioniraju puno dublje nego da su opisani riječima.

Lovačka družina  ponovno je politički triler, ovaj put smješten u Poljsku, gdje se na izoliranom imanju okupljaju ostarjeli politički aparatčici iz komunističkih, “sovjetskih” zemalja: Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke, Bugarske, Poljske i naravno, matice SSSR-a. Lov na medvjeda, taj statusni čin komunističkih odličnika poznat i u nas, održava se pod pokroviteljstvom Vasilija Aleksandroviča Čevčenka, ostarjelog sovjetskog političara iz partijske vrhuške, koji, iako u penziji, još uvijek uživa političku moć i utjecaj. Čevčenko okuplja generaciju ostarjelih prvoboraca i partijaca iz komunističkih zemalja pod sovjetskom paskom. Prisjećajući se svoje mladosti i ideala, ishlapjeli starci manje-više žive u iluziji “još uvijek mogućeg” sovjetskog napretka, iako se fasada već počela vidno raspadati. U nagovještaju gubljenja moći, bit će skovana zavjera koja će doslovno i simbolički proliti crvenu krv po poljskom snijegu. I opet možemo prizvati onu spomenutu Azrinu pjesmu i stihove:

Govoriš mi o ideji, o patriotizmu generacije,

da li je to skup interesa nekorisnih ljudi,

i nešto vrijedno robije…

 

Onaj famozni stih Neman je pred vratima,  koji je težište te cijele Štulićeve pjesme, konačno biva nacrtan od Bilala: jedan od likova, Bugarin Strojanov ima noćnu moru o zvijeri iskeženih zubi i s velikom crvenom zvijezdom koja proždire sve pred sobom, cijeli njihov svijet. Valja ponoviti da je ovaj strip objavljen 1983. godine i opet su Christin i Bilal tako poznato “proročanski”. Čitateljima koji su živjeli u Jugoslaviji i iskusili besmisao i raspad države i sistema, vrlo dobro će shvatiti  Lovačku družinu koja je postala još veći hit od Falangi. Doista, Lovačka družina može stati uz bok umjetničkim djelima kroz koje je moguće iščitavati prijelomne trenutke pojedinih epoha. Kunderini romani, Štulićeve pjesme, Bilalovi stripovi… narednim generacijama ispričat će zapravo sve bitno što trebaju znati o čudnim vremenima koja su najkrvavije završila upravo u Jugoslaviji, komunističkoj zemlji koja, ironično, nije spadala u “sovjetski” krug i koje nema u  ovom stripu.

Na kraju knjige nalazi se Epitaf iz 1990. godine, slikopis kojim završava Christinova i Bilalova priča o jednoj epohi, vremenu slabih ljudi i nehumanih monstruma, nekad partija, sad korporacija.

Monstrumima će se Bilal baviti u svojim djelima, njegova tetralogija, koju često nazivaju “sarajevskom” ili “jugoslovenskom”, direktno progovara o ratu u bivšoj državi i o simbolu bezumlja tog rata – Sarajevu. U trilogiji Nikopol Bilal će utvrditi vlastiti iskorak u znanstveno-fantasično, ali na način koji nije viđen. Bilal o budućnosti pripovijeda na emotivno “moguć način”, otuda i vizionarstvo njegovih djela i stripova koji su nastajali u koprodukciji sa Christinom. Melankolija na koju upućuje Bilal u svojim djelima, ne samo u stripu, već i u filmu, odgovor je intelektualca u kompliciranim vremenima koje prolaze u teroru jednostavnih “rješenja”. Nakon što je “proročki” nacrtao pad komunizma, zatim i “masovni terorizam” i napad na tornjeve u New Yorku, nekoliko godina prije nego su se stvarno dogodili, Bilal se, prema vlastitim riječima, zgrožen događajima, okrenuo “od čudovišta, prema ljudskosti”, što se vidi u njegovom filmskom angažmanu, napose na ekranizaciji strip Immortel. Na kraju, svakako treba pozdraviti ovakvo izdanje Bilalovih stripova u nas. Taj veliki autor i njegov jedinstveni vizualni stil to svakako zaslužuju.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.