Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martina Jurišić

Jonas Hassen Khemiri, Zovem svoju braću, Zagreb: Ljevak, 2017. Sa švedskog prevela: Željka Černok

 

Stvarajući svoju koncepciju svijeta, antimodernisti su polazili od teorije kako “(…) moderna, usprkos prividnom porastu znanja što ga omogućuje njezina institucionalno osamostaljena znanost, intelektualno nazadaju u odnosu na predmoderno stanje.” (Kravar 2003: 173). Istovjetna se teorija može primijeniti i na novo tisućljeće. Iskon i njegov totalitet, prožimanje čovjeka i kozmosa, odavno su zaboravljena stanja. Danas su identiteti nestabilne, promjenljive kategorije podložne neprestanoj rekonstrukciji koju prati nastajanje kategorije Drugoga – sve češće i spontanije.

O identitetu, Drugima i prociranju zla na nepoznato, progovara Jonas Hassen Khemir u kratkom romanu Zovem svoju braću (Naklada Ljevak, 2017). Struktura djela razlomljena je između, ponekad, apsurdnih razgovora, Amorovih sjećanja te straha i paranoje. Ta vidljiva, namjerna nesuvislost u naraciji širi osjećaje tjeskobe i nemira na samog čitatelja: “Htio bih da razmijenimo kožu i iskustva” (122) – piše autor u svojem pismu švedskoj ministrici pravosuđa, a koje je dodano na kraju knjige. Zovem svoju braću hiperbolizirana je nadogradanja epistolarne forme. Brišu se granice između stvarnosti i konstrukcije.

U romanu se prati Amorov put prema shopping centru te njegov osjećaj straha i paranoje. Prošlo je svega nekoliko sati od terorističkog napada u Stockholomu. Vijesti, policija na ulicama, sveopća opsesivna neuroza ukorijenjena u represiji. Amor je Drugi, moguća kolateralna žrtva izgradnje svijeta po “mjeri” bijelog čovjeka. Dijalozi u romanu uboličeni su u razgovore putem mobitela. Kao u filmu Personal Shopper Olivera Assayasa, roman J. H. Khemira koristi tehnologiju kao jedini mediji komunikacije, dajući joj “magijski prestiž” u trenutku kada Amora “nazove” njegova mrtva baka. Mobitel postaje sredstvo transcendencije. U takvom svijetu zlo je opipljivije, predrasude dublje, a društvo nazadnije. Amor žudi za iskonom ili, možda, antimodernističkim eshatonom: “Mi ponosnim koracima hodamo u budućnost punu srušenih granica čvrsto uvjereni da se satovi ne mogu okrenuti unatrag!” (79). No, iskon i eshaton, antimodernistički protusvjetovi, odraz su iracionalnosti, svojevrsna utopija kao i Amorova žudnja. U tu se kategoriju može smjestiti i već spomenuto autorovo “Otvoreno pismo ministrici pravosuđa Beatrice Ask” objavljeno 2013. godine.

“Razmijenimo tijela na 24 sata.” (122) – navodi se u pismu, a zaboravlja da je identitet kategorija različitosti, a ne istosti. Slovo na papiru ne će dovesti na put transformacije i razvoja jer prisutno zlo sprječava proces osvješćivanja i oduzima, Prvima i Drugima, mogućnost odvajanja od vlastite mržnje. Zovem svoju braću roman je o povećanoj proizvodnji specifičnog diskursa o svakodnevnoj terorističkoj opasnosti čime se pojačava moć nad društvom. Diskurs nije ništa drugo nego igra, ali igra čija je proizvodnja u svakom društvu kontrolirana, organizirana i selekcionirana. Biti Drugi u takvoj igri, kao što je Amor, znači živjeti u strahu i paranoji od zapadnjačke civilizacije koju je progutao arhetip zla.

Analizirajući društvo kroz književnost J. H. Khemiri nudi drugačije viđenje sveprisutnog odnosa Europe prema Drugima, pa čak i prema onima koji su već generacijama na Starom kontinetu. Zanimljivog koncepta, stavljajući u prvi plan paranoju pojedinca na ulicama grada, roman prikazuje današnji svijet gdje biti drugačiji, znači biti u konstantnom strahu, ponižavan i odbačen. No, ostaje pitanje na koji način i koliko “duboko” književnost može doprijeti do svih dijelova društva i izmijeniti rasuđivanja o objektivnom svijetu; jer, kako se čini, diskurs književnosti nemoćan je pred diskursom moći i ideologija.   

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.