Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Zlatko Topčić

Šefik Rizvanović: Okus šandude, Udruženje Bregava, Stolac, 2017.

 

Arhitektura naših života na ovom čudesnom i strašnom mjestu naprosto traži da svako ispriča svoju priču i da svako napiše svoju knjigu. Ovdje ljudi  prenose zablude u sehari, s koljena na koljeno, kao spoznaje višega reda i dragocjeno iskustvo koje može biti za nauk drugima. Naši su životi, nažalost ili nasreću, zanimljivi, turbulentni i poučni kao hikaje, vape za onima koji će ih opisati, ali niko bolje od nas.

Knjiga Okus šandude Šefika Rizvanovića svjedoči o jednoj primjernoj duhovnoj radoznalosti koja se realizira kroz istraživanja i propitivanja vlastite kreativne snage i izraza, pa, kao da je na toj paleti nedovoljno boja, a u tinti malo riječi, on poseže i za fotografijama zavidne artificijelnosti, sve zato da bi sliku učinio potpunijom i tačnijom. Nije to slika razlivena poput akvarela, prije je to u papir oštro zabodena litografija. I više je to skica za veliko platno, više otvoren nego dovršen rad. Autor ne želi da izmišlja, njega zanima zaista samo sušta istina, pledira da je saopćava, ali zna da se ona vremenom mijenja, onako kako se mijenjamo mi i kako nam život mrene navlači na oči, pa, iz straha i želje da je sačuva netaknutu, nesvjesno zalazi u hiperealizam, sasvim blizak fikciji.

Govorim o „knjizi“, generički, ne usuđujući se žanrovski je odrediti, jer ona tome naprosto izmiče. To je knjiga tvrdih korica, spremna da traje, konzervativnog i, još tačnije, anahronog dizajna, ukrašena ilustracijama i fotografijama kao dokaznim materijalom za sve što piše na njenih zamamnih 368 stranica odštampanih na teškom osamdesetgramskom offsetu, formata 18 X 24 cm. Knjiga koja mozaično opisuje jedan život, težak, gorak, ali smislen, ispunjen potragama, obasjan  hercegovačkom svjetlošću koja ga u stopu prati na svakom mjestu na koje ga život baci. On na svoj način opisuje život, onako kako svako od nas u svojim knjigama zapravo opisuje sebe.

Neobičan je ovo rukopis koji vješto prepliće književno potentne teme, maglovite uspomene na djetinjstvo, slične onim koprenastim slikama Safeta Zeca s motivima iz naših avlija, sa svijetom banalnosti i profanosti … i, npr. zadokumentiranim odlukama o prestanku rada preduzeća RIDWAN d.o.o. Sarajevo sa uredno složenom pripadajućom referenc listom. Radoznali, pa i zbunjeni čitalac će se ovdje morati sudariti i s „Analizom tačnosti mjerenja nivoa vode pomoću tv vodokaza i hidrostatičkog mjerača nivoa u bubnju kotla visokog pritiska“, rekonstrukcijom bloka 100 MW, epistolom upućenom legendarnom sportskom novinaru Mladenu Deliću kojeg pamtimo, sasvim nepravdeno, po rečenici „Pa je li to moguće, ljudi moji!“ – što za jedan ljudski život nipošto nije malo kako nam se čini! – ali i sa rekonstrukcijom kablovskih trasa ili (sic!) zapažanjima vezanim za empiriju održavanja poslovnih sastanaka.

Rukopis obuhvata i autorova promišljanja i nesmiljena javna reagiranja slobodnog intelektualca, u periodici u rasponu od renomiranih sedmičnika i dnevnih novina do fabričkih biltena, vezana za neke društvene pojave ili ličnosti, ponekad potpisana i pseudonimom, ali uvijek s kritičkom oštricom spram društvenih patologija ili zastranjivanja. Tu su i crtice sa putovanja u kojima uvijek ima neka poveznica sa zavičajem iz kojeg duhovno zapravo nikada nije otišao, jer Stolac je za njega mjesto iskona i pribježišta. Uvijek je to, ma gdje ga životni bijes bacio, pogled onog istog bistrog stolačkog dječaka umazanog šandudom koji  je „sašao na kupalje“, pa se po „čelopeku“ … „vere na murve“ (kakav lijep, zaboravljeni jezik Hercegovine!) i u čijim ustima je još „okus šandude“ – i onda kada vješto izbjegava partijske kazne krijući svoja oštra zapažanja iza partijskih autoriteta onoga vremena, i onda kada usred Tuzle želi dio plaće izdvajati za mostarski Velež umjesto za Slobodu, što je bio ozbiljan izraz ideološkog i lokalpatriotskog neposluha. Kao da autor želi, miksajući dokumentarno sa subjektivnim, ovjeriti autentičnost svake uspomene, skicirajući jedno minulo vrijeme u svim njegovim dimenzijama, a slikajući zapravo samoga sebe, svoj život unutar rama kojeg nam donosi datost sudbine.

Autor je ponajprije nepretenciozni svjedok – mada  tu nepretencioznost bez potrebe često naglašava! – koji kroz prostorne i vremenske pejzaže svoga zavičaja hodi otvorenih očiju i čista srca, prelistava stranice svoga života kao da će u njima sa svakim novim čitanjem naći nešto novo i nepoznato, a što treba priznati sebi i reći svijetu. Jer, ljudi se međusobno više razlikuju po tome šta su spremni čuti o sebi, nego po tome šta su u stanju reći o drugima.

Njega stolački zavičaj definira i ideološki, i filozofski, pa i biografski, historija tog kraja i veliki broj značajnih ljudi, pogotovo bošnjačke,  muslimanske provenijencije i tradicije, čine ga uznositim i gordim i obavezuju na hrabro javno iznošenje stava koji je često nasuprot vladajućeg i poželjnog. Djetinjstvo u svojoj čistoti za njega je prostor apokrifnosti i, sa svakom godinom što biva dalje, on ga jasnije vidi u svakom detalju. Naizgled beznačajne epizode, poput one kada, kao školarac, podno svoje kuće u Strani susreće troje stranaca, slučajnih bjelosvjetskih prolaznika kroz gradić nesvikao na goste. Taj bračni par iz Holandije i njihov prijatelj iz Bogote, s kraja svijeta, to naprasno i daleko prijateljstvo, svakom godinom kojom se udaljavaju,biva sve značajnije pa, pola stoljeća kasnije, prerasta u prepisku koja zalijeva i hrani uspomene onako kako Bregava njeguje bijele i crne murve, šandude njegovog djetinjstva. Kao da tim pismima i čekanjima na odgovor provjerava da li je taj davni susret bio samo san, ali, u paraboli dostojnoj vrhunske književnosti, iz dubina vremena i sa kraja svijeta njemu dolaze fotografije avlije i ibrika, kao odjeci minulog vremena i potvrda autentičnosti uspomena koje osjeti na nepcu poput ukusa onih bombona što su mu ih daleki prijatelji darovali onog 1. ili 2. maja 1959. godine.

To autor s iskustvom zrelih godina posprema svoj život, osvrće se, naginje nad njim kao nad Bregavom i sjeća događaja, susreta i putovanja koji vremenom nadrastaju svoj dnevni značaj i uspostavljaju se kao presudno veliki i važni. Manirom dokumentariste od formata, on svoje životne drame saopćava hladno, posredno, bez patetike, izričito bez bolećivosti i melanholije, pa privatno svakako preloman trenutak kazuje tako što nam jednostavno podastire faksimil Odluke o prestanku rada preduzeća RIDWAN d.o.o. Sarajevo čiji je bio vlasnik. Kao da bi svaka riječ izvan tog surog dokumenta bila prekobrojna i slaba da izrazi muku i nevolju s kojom se sudario! Za ovakav način potrebna je autorska hrabrost, jer je na klizavom putu s kojeg se lako može otići u banalnost. Poput nekog konceptualnog umjetnika, on skuplja slike svoga života, njegove parčiće i u toj terakoti iscrtava  svoje lice. U ovaj svojevrsni životni rezime autor je stavio sve ono što smatra vrijednim da bude zabilježeno, makar bili u prvi mah zbunjeni njegovim izborom. Ima tu i vješto ukomponiranih intervjua, davnih spiskova jubilarnih nagrada, predratnih popisa stolačkih porodica, pa i tuđih putopisa, ali, nakon prvobitne začuđenosti i ishitrene pomisli da je pred nama tek jedan galimatijas, ipak shvatamo da je svaki djelić tu s nekim razlogom, smisleno povezan u jedan mozaik i da skladno iscrtava obrise iste slike. Slike autora, ili slike Stoca, ukoliko nisu zapravo isto.

Okus šandude je nesumnjivo vrijedna i dobra knjiga koja se čita u dahu, nepretenciozna i puna skrupula, napisana sa zavidnom akribijom i željom da bude svojevrsna rekapitulacija jednog naizgled malog, običnog, ali bogatog života, ali, baš zato, nadrasta svoj skromni cilj i biva svjedočanstvo o jednom začudnom vremenu – a drugih vakata ovdje i nema! – ispisano rukom pouzdanog svjedoka. Njegov izričaj je reduciran na bitno, sveden na informaciju, inženjerski racionalan i ekonomičan, lišen poetiziranja i svake patetike, pa ipak, kao cjelina, u stanju je da nam prenese autentičnu emociju jednog svijeta s kojim se život okrutno poigrao, iznevjerio obećanja iz mladosti, ali nije na njemu, začudo, ostavio tragove  razočarenja i mržnje, čak ni gorčine, kao da je sve fatalistički bilo onako kako je moralo biti, vođeno višom snagom univerzalne spoznaje. Ova knjiga kao da potiče iz neke galerije moderne umjetnosti, pa šta god notorni konzervativci mislili o Dimitrijevićevim gomilama cokula, jabukama zakucanim u zid i Pistoletovim performansima kao umjetničkim eksponatima, priznajmo kako smo kroz te detalje shvatili šta nam presudno važno žele poručiti ti nasumični parčići naših života.

Nakon što je postmoderna dovela u pitanje žanrovske definicije i ispreplitala dokumentarno sa fikcijom u tolikoj mjeri da ne uočavamo jasnu granicu između njih, neki bi se nadobudni kritičar usudio ovaj rukopis nazvati i romanom, i pri tome ne bi pogriješio više nego što to čini s nekim djelima savremenih, etabliranih autora koji se služe zapravo istom „puzzle dramaturgijom“; ako njima otvorene forme prihvatamo kao istraživačke vrline, neka to ni na ovom primjeru ne bude hendikep i mana. Roman, dakle!? Nevažno, naprosto – knjiga! Knjiga iz galerije moderne umjetnosti!   

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.