Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mario Kopić

Réne Guénon: Kriza modernog svijeta. Fabula nova, Zagreb, 2005.

Réne Guénon: Vladavina kvantitete i znaci vremena. Zadruga Eneagram, Zagreb, 2015.

 

Među pojmovima kojima se trsimo osmisliti svoj često nedokučiv svijet i obuhvatiti ga u postojane strukture koje nam se čine bliže istini od promjenljive, prolazne naravi cjeline sveg oko nas, vjerojatno teško možemo naći pojam koji je toliko zamagljen i podvrgnut zlouporabi poput pojma tradicija. Jedni ga obožavaju, drugi proklinju, ima takvih koji za nj ili od njega žive, javljaju se mnogi glasovi prijezira spram svega što on obuhvaća, dok poneki radije u sebi tiho mrmljaju i najradije bi da sve što taj pojam sa sobom nosi prekrije veo zaborava. Kako god bilo, izvjesno je tek da je brojnost kako branitelja, tako i protivnika tradicije nerazmjerna s onima koji tradiciju odista misle. A misliti tradiciju znači misaono pristupiti samom pitanju i otkloniti nerazumijevanja, zbrke, opsjene i obmane, zablude i prijevare što su se nagomilale i poput arhivske prašine zatrpale pravu bit problema tradicije.

Iz maloprije rečenog već se nekako može nasluti da se smisao tradicije pokazuje tek u odnosu spram onoga što je samoj tradiciji na prvi pogled dijametralno suprotno, to jest u odnosu spram suvremenosti, odnosno spram modernog čovjeka koji na tradiciju gleda iz svoje pozicije suvremenosti.

Biti moderan u temelju znači stremiti za novim. To neprestano hlepljenje za novim pokretačka je snaga projekta moderne, no istodobno označuje i nastup protiv onoga što je tradicionalno. Unatoč toj navodnoj opoziciji, koja se pokazuje već u samom zametku moderne, „sljub“ između tradicije i modernosti, premda samo u svojem izopačenom obliku, moguć je tek na pretpostavkama modernosti. Premda modernost svagda iznovice naglašava novost kao najvišu vrijednost, moderna sama po sebi nije više mlada, već dugo ona pokazuje svoja znamenja zrelosti i staračke bore svojeg duha i tijela. Moderna koja nastaje kao otpor prema tradiciji postala je tako i sama vlastitom tradicijom.

Zajednički nazivnik svih aspekata modernosti jest njezina neprestana, sebeobnavljajuća kriza. Tradicija modernog svijeta jest tradicija krize. Ukoliko je zasnovana na razlici, modernost se nužno suočava s razlučenjem (krisis), s rascjepom. I zato je misaono suočavanje sa smislom modernosti suočenje s njezinim inherentnim kriznim karakterom.

Nasljednici prosvijećenih, par excellence modernih ideala već su od sama početka upozoravali na opasnosti što su svojstvene modernosti. Već povijest klasičnog njemačkog idealizma nudi pritom brojne dokaze. Dostatno je samo prisjetiti se Hegelova umjesna upozorenja iz Fenomenologije duha da je prosvijećenost malo prosvijećena o samoj sebi. I konzervativna kretanja, koja su se pojavila u katoličkoj romantici odnosno u engleskoj i francuskoj kritici revolucionarnog duha (Burke, de Maistre, Chateaubriand…), rječito govore o oprečnoj, u svojem temelju anti-modernoj upravljenosti. No, svi ti različiti glasovi što se tijekom povijesti sporadično dižu protiv modernosti u podjednakoj mjeri svjedoče o jednome, o opasnosti krize – krize modernosti.

Jedan od onih mislioca koji je na vlastitoj koži osjetio zadnje trzaje moderne, shvaćene kao tradicija krize, bio je francuski filozofski pisac i teoretičar religije René Guénon. Utjecajnost njegova učenja, koje dotiče brojna područja (mitovi, simboli, morfologija i kritika društva, inicijacija, religijske i pseudoreligijske pojave, ezoterizam itd.), možda ponajviše duguje upravo njegovoj beskompromisnoj dijagnozi modernog vremena. No tko je bio René Guénon?

Kao jedini sin arhitekta Jean-Baptista, Réne Guénon rođen je 1886. godine u gradu Blois, uz obale rijeke Loire, u središnjoj Francuskoj. Od rana djetinjstva bio je slaba zdravlja. Isprva ga je odgajala majčina sestra, potom je s odličnim uspjehom pohađao redovničku školu. Godine 1904. dobio je stipendiju za najnadarenije i upisao studij matematike u Parizu, koji je, najvjerojatnije zbog zdravstvenih problema, nakon dvije godine prekinuo. Vjerojatno u tome razdoblju dolazi do njegova zanimanja za ezoterizam i stupanja u dodir s najrazličitijim „neospiritualističkim“ i okultnim društvima. Osnovao je čak i vlastitu tajnu organizaciju – Red Obnovljenog Hrama (L’Ordre du Temple Rénové). No, godine 1908. Guénon stubokom prekida s tim i takvim ambijentima i okreće se orijentalnim doktrinarnim učenjima, napose ortodoksnom brahmanskom smjeru vedanta-advaita ili kevaladvaita u formulaciji srednjovjekovnog majstora Śankare. Istodobno postaje i „duhovnikom“ Gnostičke Univerzalne Crkve (Église Gnostique Universelle), koja se protezala od Francuske, preko Italije, sve do Poljske, što je vjerojatan razlog tomu da je Guénon, pored brojnih drugih jezika, znao i poljski. Godine 1909. započinje izdavati reviju La gnose, gdje objavljuje prve nacrte svojih kasnijih knjiga i u kojoj je sudjelovalo više raznovrsnih autora (poput francuskog časnika u sjevernom Vijetnamu Georgesa-Alberta de Pouvourvillea i švedskog slikara Johna Gustafa Ageliija, koji je pod imenom Abdul Hadi prešao na islam). Godine 1912. Guénon se ženi učiteljicom i glazbenicom Berthe Loury, prema katoličkom obredu, ali već iste godine, posredovanjem Abdula Hadija  prelazi na islam i preuzima ime Šejk Abdel Wahed Yahia (službenik Jednoga). Zbog slaba zdravlja oprošten je služenja vojske. Od 1915. do 1919. suplent je u zavodu Saint-German-en Laye. Prve knjige objavljuje 1921. godine (Opći uvod u studij hinduističkih doktrina i Teozofizam: Povijest jedne pseudo-religije). Uskoro mu umire supruga i dvije godine nakon toga, na želju jednog pariškog nakladnika, koji je kanio objaviti nešto ezoteričnih djela, napose sufijskih, odlazi u Kairo. Premda do objavljivanja tih djela neće doći, Guénon ostaje u Kairu, preuzima lokalne običaje i šerijat, ženi se kćerkom šeika Mohameda Ibrahima i dobiva četvoro djece. Godine 1948. uzeo je egipatsko državljanstvo. U tom periodu objavljuje brojna znana djela (Simbolizam križa, Orijentalna metafizika, Carstvo kvantiteta i znamenja vremena, Velika trijada…). Sredinom prosinca 1950. godine problemi s nogama sile ga na mirovanje u krevetu: pretpostavlja se da se otrovao. Nakon kratkoročna poboljšanja, stanje se pogoršava i 7. siječnja 1951. godine, zbog snažnih grčeva nije kadar više jesti i navečer, već u kritičnom stanju, započinje vikati “En- nafas khalas” – duša odlazi, umirući s posljednjom riječi na usnama: “Alah, Alah”.

Nije slučajnost da je u opsežnom opusu što ga je ostavio njegovo najprepoznatljivije djelo objavljeno 1921. godine i naslovljeno upravo Kriza modernog svijeta. U njemu svoj intelektualni put započinje općim uvidom u mračno doba. Oslanjajući se na cikličku ontologiju vedante, Guénon polazi od aksioma da se suvremeni svijet nahodi u posljednjem stadiju kali yuge, mračnom dobu (u etimološkoj svezi s tamnom božicom Kali i vremenom – kala – kojemu su ljudi prepušteni), dobu krajnje udaljenosti od drevnih predaja u kojem je vječna Mudrost, sophia perennis, prepuštena mraku zaborava.

Znano je da je odredba kršćanskog „srednjeg vijeka“ kao „mračnog doba“ jedno od ključnih, no od sama početka nedostatno osviještenih razmeđa u samorazumijevanju moderne. Guénon to etablirano i u više aspekata prijeporno određenje stubokom preokreće i neočekivano prenosi na razdoblje modernosti i njezina prosvjetiteljskog projekta. Nije slučajnost da je jedan od ključnih Guénonovih teorijskih sugovornika bio i francuski kršćanski filozof Jacques Maritain, koji je u njemu vidio mislioca koji bi mogao izvesti misaoni prevrat u razumijevanju zapadnjačke civilizacije i umjesto mraka srednjega vijeka argumentirano upozoriti na mrak koji je od sama početka svojstven modernom svijetu.

Prema Guénonu, modernom svijetu više no ikojem pripada epiteton „mračni“. Kriza modernog svijeta i mračno doba jesu odrednice koje se semantički prekrivaju. Razdoblje kali yuga Guénon uzima kao rukovodno načelo koje mu omogućuje vidjeti naše vrijeme kao „doba kvantiteta“, kako imenuje vrijeme tehnološke otuđenosti i hipertrofije ljudske volje. Tek prepoznavanje i priznanje da je modernost ono što nam ne dopušta vidjeti dalje od svojeg imanentno ljudskog područja (raz)uma i na njemu zasnovana progresa kao konačne svrhe kulture, predstavlja u duhovnoj povijesti Zapada točku preokreta na kojoj moderni čovjek uopće može započeti tražiti svoj spas.

Guénonovo učenje taj spas vidi u reafirmaciji tradicije, baštine, predaje (Überlieferung). Posljednjem razdoblju mračnog doba, u kojem se čini da su sve niti i sve sveze s tradicijom prekinute, suprotstavlja ono što je izvorno i prvotno. Tradicija kao munja onog Vječnog sijeva u vrijeme i osvjetljuje povijest, premda sama ne prati njezine meandarske tokove. Takva predaja za nas je moguća samo kao ulazak prvotnog, svakoj stvari i pojavi nadređenog temelja, koji povijesnoj kontingenciji daje njezin smisao. Tradicija nije ništa drugo nego upliv meta-povijesnog na čovjeka i njegov svijet. U pojmovnom polju Guénonove religijske misli taj se prius imenuje primordijalna tradicija. Budući da je uzdignuta na razinu fundamenta, piše se velikim slovom: Tradicija.

Misao Renéa Guénona i njegovih duhovnih nasljednika (poput Juliusa Evole, Leopolda Zieglera, Béle Hamvasa ili Frithjofa Schuona) obično povezujemo sa školom mišljenja zvanom tradicionalizam. Već samo ime svjedoči o tome da je središnji pojam tog pokreta upravo Tradicija, u kojoj pristaše te škole vide supstrat primordijalne, iznad-vremene i univerzalne Mudrosti što na transcendentnoj razini povezuje sve velike svjetske religije i duhovne pokrete, neovisno o njihovim međusobnim zemljopisnim ili vremenskim udaljenostima. Temeljno pitanje koje se pritom postavlja jest kako je moguće misliti zajedničko jezgro svih religija i duhovnih pokreta, ne niječući pritom bjelodanu mnogovrsnost i pojmovnu raznolikost pojedinačnih religija i duhovnih tradicija.

Odgovor na to pitanje tradicionalisti vide u razlikovanju dvaju aspekata inherentnih svim svjetskim religijama. Na jednoj strani egzoterički, izvanjski aspekt, koji obuhvaća konkretne obrede, pravila, zapovjedi i duhovne prakse, a na drugoj ezoterični, unutarnji aspekt, koji obuhvaća najviša metafizička načela. Egzoterični aspekt nužno je situiran u svojem zemljopisnom, povijesnom, kulturnom i socijalnom kontekstu, zbog čega na toj razini među različitim religijama dolazi do brojnih, više ili manje vidljivih razlika, dočim ezoterični, kao transcendentno jedinstvo svih velikih religija, svojom zasnovanošću na vječnoj Mudrosti transcendira konkretnost samih religijskih učenja.

Pritom tradicionalistički autori neprestance naglašavaju da tu transcendentnu Mudrost nije mogući dosegnuti izvan konfesionalnih okvira već postojećih religijskih praksa i zaobilaženjem njihove egzoterične strane. Time bismo zapali u apstraktni univerzalizam kojemu bez konkretne i temporalne situiranosti manjka Sitz im Leben. Drugim riječima, do vječne Mudrosti, u kojoj međusobno pripadaju sve velike svjetske religije i duhovne prakse, nije moguće prispjeti neovisno o konkretnim religijskim praksama, i zato je potrebna inicijacija u jednu od njih.

Ako pojam „ezoteričnog“ oslobodimo svih predrasuda što ih možda gajimo spram raznih okultnih udruženja, možemo pod okrilje Tradicije vratiti i pojam samospoznaje, koji je s njim sveudilj bio u tijesnoj svezi. Guénon smatra da je profanaciji tog pojma, u kojem su sve svjetske tradicije vidjele vrhunac i istodobno smisao duhovnog puta, na Zapadu ponajviše doprinijela njegova navodna skrbnica – filozofija. Kroz cijelu povijest europske filozofije, koja je u njegovim očima shvaćena kao više-manje linearno razviće prema „pozitivnoj“ znanosti, zapadnjački se čovjek sve više udaljavao od božanske Mudrosti, zajedničke svim tradicionalnim kulturama.

Filozofija je dakle, u Guénonovim očima, svagda inficirana onim profanim. Naspram takve filozofije, Guénon postavlja inicijaciju u jednu od velikih duhovnih tradicija, što je regularni početak na čovjekovu putu samospoznavanja. Guénonova sintagma „regularna inicijacija“ ne suprotstavlja se tako samo religiozno obojenoj sofistici, karakterističnoj za novodobne okultne pokrete, nego i metodološkim i epistemološkim regulama što ih je, pod pretpostavkom subjekta kao nositelja samostalnog, od Tradicije neovisna duhovnog puta, postavljala filozofija.

Čuveni delfski izrijek „Spoznaj sebe sama“ (gnothi seauton), kojim simbolički započinje cjelokupna zapadna filozofija, prema Guénonu nije geslo individualističke misli ili prosvijećene pedagogije, nego zapravo znači: razumjeti, spoznati ili realizirati sebe sama unutar Tradicije i iz nje. Samospoznaja ima svoje počelo u vječnoj Mudrosti, transcendentnom znanju koje se posreduje Predajom. Temeljna načela takve Mudrosti proučava metafizika, koja je u tradicionalističkoj školi mišljenja jednostavno definirana kao znanost o Apsolutu.

Metafizika, shvaćena kao sakralna znanost (scientia sacra), nije tako jedna od filozofijskih disciplina, nego je čovjeku neprestano dokučiva preko opstojećih religijskih i duhovnih predaja, što ga svojom egzoterično-ezoteričnom strukturom uključuju u odnos spram Apsoluta i usmjeruju na njegovu putu samorealizacije. U tom smislu samospoznaja znači iz-ručivanje sebe sama Tradiciji. Spoznaja sebe sama tako nije rezultat napora naših moći, nego se temelji na čistoj receptivnosti za Tradiciju, koja se odražava na dvjema razinama: individualnoj i kolektivnoj. Delfski izrijek „Spoznaj sebe sama“ ne obraća se samo pojedinačnom čovjeku, nego i modernom društvu kao cjelini. Za razliku od modernog svijeta, u kojem je čovjek zbog kulta vlastite „individualnosti“ svejednako protustavljen kolektivu, tradicionalisti čovjeka shvaćaju kao neizostavni dio društvenog i kulturnog poretka, neodvojivo uključena u metafizički poredak stvari i kao takav utemeljen u Apsolutu.

Tradicionalistički mislioci eksplicitno naglašuju da put modernog individuuma, koji bi se u traženju samospoznaje želio vratiti perenijalnom ishodištu, nužno vodi preko kritike kulturno-egzoteričnih odnosa u modernom svijetu u kojem je čovjek prekinuo pupčanu vrstu kojom je bio povezan s metafizičkim poretkom. Pod pojmom „moderan“ tradicionalisti nikada ne misle samo suvremenost, nego taj izraz koriste za označavanje svega što je zbog sekularizacije i tehničkog napretka izgubilo dodir s Tradicijom. Moderna je naprosto sinonim za zaborav transcendencije i vječnih, nepromjenljivih metafizičkih načela što su sveudilj čovjeku bila središtem i nepokolebljivim uporištem.

Preživjeti sekularnu krizu moderne, a ne ustrajavati na njezinim formacijama tako je prvi uvjet samospoznaje i autentične reafirmacije kulture u cjelini. U toj je perspektivi svaka spoznaja – uključujući samospoznaju – „podarena“ i nastaje u formama i simbolima same Tradicije, bilo preko religije, umjetnosti ili nekih drugih oblika u pozadini kojih se skriva identično iskustvo više, metafizičke stvarnosti.

Tradicionalizam je, ukratko rečeno, poseban oblik metafizike kulture, zasnovan na (vulgarno shvaćenoj) platonističkoj ontologiji.

Ono što se na kraju u filozofskom, napose post-metafizičkom smislu može reći o tradicionalističkoj misli, ne ulazeći pritom u dublju elaboraciju, jest da ona, tumačeći krizu (zapadnjačkog) ljudstva kao krizu kulture, ne može shvatiti što je njezina bit, čak ni to što je zapravo u njoj u krizi, a kamoli da može iz takve dijagnoze pružiti orijentaciju za izlazak iz nje. Drugim riječima, umjesto „spasa“ kulture treba nastojati spasiti ono bitno u ljudskoj zajednici. To znači da su ono što se želi spasiti i ono gdje će se tražiti spas blisko u svezi. Dubina krize ljudske zajednice neće stvari primjereno uvidjeti ukoliko se promatra kao „kriza kulture“, čak se takvim diskursom ona možda i produbljuje, pridobivajući značajke simptoma koji čak i pogoršava ukupno stanje, a ne samo interpretativne greške. Upravo dubina te krize svjedoči da ni ona niti kao cjelina niti, uvjetno rečeno, neki njezin „zdravi“ (vremenom neoštećeni) dio, ne može biti spašen. Zato valja odustati od takva promatranja zajednice i sukladno tomu dopustiti da zajednica ljudstva umre kao „kultura“, umre kao „tradicija“, kako bi se ono što u njoj može biti autentično i što je, posljedično, vrijedno spašavanja, moglo spasiti. „Spasonosno“ može izrasti samo ako se ne spašava ono što se ne samo ne dade spasiti, nego što je čak bilo sudionikom u zloj kobi dosadašnje povijesti zajednice zapadnog čovjeka.

Spas zato nije moguće izboriti kritikom stihije relativizma i tvrdoglavim nastojanjem na spašavanju onoga što je bitno odživjelo svoj vijek, onoga što je u povijesnom smislu mrtvo, što nema budućnosti – izuzme li se, dakako, povijest dugotrajne disolucije (odnosno, u Guénonovu jeziku, solidifikacije), što je naprosto „iživljavanje“ posljedica metafizike – nego jedino i samo razumijevanjem onoga što je umrlo, shvaćanjem razloga njegove smrti i uspostavom pretpostavki da se na njegovu mjestu rodi nešto novo, izvornije i životnije. Drugim riječima, i (moderni) relativizam i ona (tradicionalna) misao koja pomami novoga i promjenljivog suprotstavlja neke navodno trajne, perenijalne vrijednosti, predstavljaju dvije strane istoga.

Tjeskoba pred modernim svijetom jest tjeskoba pred konačnim, smrtnim opstankom (tu-bivstvovanjem). To je tjeskoba opstanka pred sobom samim, pred onim što mu predstoji. I zato je nastojanje čovjeka da izmigolji iz tog stanja (restauracijom i rehabilitacijom tradicije) zapravo nastojanje da pobjegne od sebe, od svoje tu-bivstvovne situacije, umjesto da se u njoj, u sučeljavanju s njome i u njezinom razumijevajućem prisvajanju, pronađe i iskoristi prigoda za postizanje svoje autentičnosti. Ako je pribjegavanjem „vječnim“ kulturnim vrijednostima izražaj neugodnosti (Unheimlichkeit) života usred prolaznoga i relativnog, tada je kultura (baština) zapravo izražaj borbe opstanka protiv samoga sebe, koji svoju trenutačnu neugodnost (neugodnost koja sačinjava vrijeme sadašnjosti) izjednačuje s opstankom uopće, tražeći „spas“ na drugoj strani umjesto da se prepoznaje i sabere na onom autentičnom u opstanku. Umjesto da se autentično živi vrijeme opstanka, želi se ono sačuvati, spriječiti njegova disolucija uspostavom nekakvog mjerodavnog, nad-vremenskog Panteona zvanog Tradicija. Vrijeme, kako osobno tako i zajedničko, može se „čuvati“ jedino autentičnim životom, a ne nekakvom obustavom toga zbivanja, što je nemoguće, budući da „tu-bivstvovanje (das Dasein) uvijek jest na način nekog mogućeg vremenitog bivstvovanja (Zeitlichsein)“ (Heidegger). Rasap vremena treba da se sabere drukčije – pronalaženjem mogućnosti autentičnosti i orijentiranosti u samom opstanku (tu-bivstvovanju), u njegovoj bitnoj vremenitosti, a ne izvan njega, u „tradiciji“ koja niti je proistekla od njega niti ga se tiče. Dakle, spas od povijesnog relativizma ne leži u sklanjanju od povijesti, nego u utonjavanju u nju, sve do samih njezinih temelja, kako bi se u jednostavnosti pronašla – orijentacija.

  

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.