Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jean-Paul Sartre (prevela Elma Porobić)

 

Riječ genocid ne postoji tako dugo: skovao ju je pravnik Lemkin između dva svjetska rata. Ta je stvar stara koliko i čovječanstvo,i nema društva kojeg ga je njegovo ustrojstvo sačuvalo od počinjenja ovog zločina. Svi su genocidi proizvodi povijesti i uvijek nose obilježja društva iz kojeg su niknuli. Slučaj kojeg moramo preslušati tiče se najveće kapitalističke sile današnjice. I kao takvog ga moramo pokušati razmatrati; dakle, budući da pokazuje ekonomsku strukturu, političke ciljeve i proturječja te sile.

Posebice bismo trebali pokušati doznati da li se radi o genocidnoj namjeri u ratu koji Američka vlada vodi protiv Vijetnama. Članak 2. Konvencije iz 1948. definira genocid po principu namjere. Konvencija se prećutno odnosila na veoma nedavnu prošlost. Hitler je bio objavio promišljeni plan za istrebljenje Židova; nije skrivao da je koristio genocid kao političku taktiku. Židova je trebalo pogubiti, odakle god da je dolazio, ne zato što je uzeo oružje u ruke ili se priključio pokretu otpora, već samo zato što je Židov. S druge strane, američka vlada nije izjavila ništa tako jasno. Čak su tvrdili da su išli pružiti pomoć saveznicima, Južnim Vijetnamcima koje su napali komunisti sa sjevera. Da li je moguće da, objektivno analizirajući činjenice, razotkrijemo njihove skrivene namjere? I možemo li, poslije ovog saslušanja, reći da američke vojne postrojbe ubijaju Vijetnamce u Vijetnamu samo zato što su Vijetnamci?

Ovo se samo može utvrditi ako se pogleda povijest: ustrojstvo se rata mijenja istovremeno s  ustrojstvom društva. Od 1860. do danas, povod i ciljevi rata značajno su se promijenili te je krajnji rezultat takve metamorfoze upravo “ratni model” koji SAD provodi u Vijetnamu.

1856.: Sporazumi za očuvanje imovine neutralnih strana;

1864.: U Ženevi, pokušaj poboljšanja skrbi o ranjenim vojnicima;

1899., 1907.: U Hagu, dvije mirovne konferencije kao pokušaj upravljanja konfliktima.

Nije slučajnost da su pravnici i vlade povećali broj sporazuma koji  “humaniziraju rat” uoči dva najstrašnija masakra poznata čovječanstvu. U svojoj je knjizi On Military Conventions, Vladimir Dedijer jako dobro pokazao da su kapitalistička društva sva istovremeno stvarala ovo čudovište, totalni rat, koji pokazuje njihovu pravu prirodu. To je tako zato što:

  1. Takmičenje između industrijaliziranih država koje se bore oko novih tržišta iznjedrava trajno neprijateljstvo koje se iskazuje, kako u teoriji, tako i u praksi, kroz ono što nazivamo “buržujski nacionalizam” .
  2. Razvoj industrije, koja je izvorište ovih antagonizama, omogućava njihovo otklanjanje na račun jednog od protivnika, u proizvodnji sve većeg broja oružja za masivno uništenje. Sve manja mogućnost razlikovanja između zadnje i prve linije bojišnice, između civila i vojnika, rezultat je ove evolucije.
  3. Povećava se broj vojnih ciljeva blizu gradova. Tvornice, čak i kad nisu u službi vojske, ipak predstavljaju ekonomski potencijal jedne zemlje. Prema tome, uništenje ovog potencijala postaje cilj rata te sredstvo kojim ga se može dobiti.
  4. Iz ovog se razloga svi mobiliziraju: seljaci se bore na prvoj liniji, radnik je vojnik druge linije, žene seljaka zamjenjuju muškarce u poljima. U cjelokupnom pohodu jedne države protiv druge, radnik teži postati borac jer naposljetku najjača je ekonomska sila ona koja ima najveće šanse za pobjedu.
  5. Napokon, demokratski razvoj buržujskih zemalja od interesa je masama u politici. Oni ne kontroliraju državne odluke, no postepeno dobijaju značaj. Kad rat počne, ne osjećaju se više uzdržanim. Time, preispitan i često izobličen propagandom, rat postaje etička odluka cijele zajednice. U svakoj od zemalja uključenoj u rat, sve ili gotovo sve stanovnike, manipulacija pretvara u neprijatelje druge zemlje. Na ovaj način rat postaje totalnim.
  6. Ista se ova, tehnološki napredna društva ne prestaju dodatno razvijati u području tržišnog natjecanja u uvećavanju sredstava za komunikaciju. Dobro je poznati američki koncept “One World” već postojao krajem 19. stoljeća kad je pšenica iz Argentine uspjela uništiti farmere u Britaniji. Rat postaje totalnim ne samo zato što su svi članovi jedne zajednice u ratu protiv članova druge zajednice, već zato što njegova opasnost obuhvaća cijeli svijet.

Stoga rat buržujskih država – od kojih je prvi primjer onaj iz 1914., koji je prijetio Evropi još od 1900. – nije izum jednog čovjeka ili vlade, već, od početka stoljeća, jednostavna neminovnost totalitarnog pokreta protiv onih koji nastoje voditi njihovu politiku drugačijim sredstvima i metodama. Drugim riječima, izbor je jednostavan: ili će se desiti totalni rat ili neće biti rata uopće. Totalni su rat vodili naši očevi. A vlade, koje su znale da se sprema, no nisu imale ni pameti niti hrabrosti da ga izbjegnu, uzaludno su pokušale da ga humaniziraju.

Doduše, genocidne namjere u Prvom svjetskom ratu tek su se sporadično

manifestirale. Osnovni je cilj bio – kao što je slučaj u dva prethodna stoljeća – da se uništi vojna snaga jedne zemlje, čak i kad je dublji cilj da se uništi njena ekonomija. No, iako je ponekad bilo teško razlikovati civile od vojnika, rijetko je, izuzev nekoliko terorističkih prepada, sama civilna populacija bila cilj. Nadalje, na obje se strane radilo o razvijenim zemljama, što je od samog početka upućivalo na jedan balans, utoliko što su obje strane raspolagale dostatnom preventivnom mjerom u slučaju prijetnje istrebljenjem: mogućnošću odmazde. Ovo pojašnjava jedan vid obazrivosti, koja se, čak i u sred masakra, poštivala.

Međutim, od 1830. i tokom prošlog stoljeća, desilo se mnogo genocida izvan Evrope, od kojih su neki bili manifestacija autoritarnih političkih ustrojstava, dok su drugi, oni za koje trebamo znati da bismo razumjeli rast američkog imperijalizma i prirodu rata u Vijetnamu, pronašli svoje ishodiše u kapitalističkim demokracijama. Da bi izvezle robu i kapital, velike su sile, naročito Velika Britanija i Francuska, izgradile sebi kolonijalna carstva. Naziv koji su Francuzi koristili za osvojeno – “prekomorski posjedi” – jasno pokazuje da su ih mogli steći samo putem agresorskih ratova, nastojeći pronaći neprijatelja u njegovoj vlastitoj zemlji, u Africi, u Aziji i u nerazvijenim zemljama. Daleko od toga da se radilo o “totalnim ratovima”, što bi upućivalo na svojevrstan početni reciprocitet, takva bi superiornost u naoružanju zahtijevala samo vojne postrojbe. Tako su se s lakoćom osvajale sve regularne postrojbe koje su postojale, ali kako je takva očita agresija izazivala mržnju civilne populacije, koja je pričuva radnoj snazi ili vojnicima, kolonijalne su se trupe nametale terorom stalnih masakara. Ti su masakri imali sva obilježja genocida: podrazumijevali su uništenje “jednog dijela skupine” (etničke, nacionalne, vjerske) da zastraši ostatak i sruši autohtono društveno ustrojstvo. Kad su tokom 19. stoljeća Francuzi izvršili krvoproliće u Alžiru, ovom su plemenskom društvu, u kojem je svaka zajednica posjedovala svoju vlasititu neodjeljivu zemlju, nametnuli nešto što poznajemo kao Code Civile, koji se sastoji od buržujske nadležnosti pri podjeli naslijeđene imovine. Dakle, sistematično su uništili ekonomsko ustrojstvo te države. Zemlja je ubrzo prešla iz ruku zemljoradnika u ruke trgovaca koji su došli iz Francuske. Zapravo, kolonizacija nije samo puko osvajanje – kao što je bio slučaj 1870. kad je Njemačka aneksirala Alsace-Lorraine – to je neminovno kulturocid. Ne može se kolonizirati bez da se sistematski ne uništava osobita ćud starosjedilaca, pri čemu im se istovremeno uskraćuje pravo na integraciju s matičnom zemljom te pravo na beneficije od tih prednosti. Kolonijalizam je, ustvari, sistem: kolonija kolonijalnoj sili prodaje sirovinu i prehrambene proizvode po povoljnoj cijeni, koja onda koloniji prodaje gotov proizvod po globalnoj tržišnoj cijeni. Ovakav se specifični metod razmjene može samo uspostaviti ukoliko je starosjedilačka radna snaga natjerana da radi za plate koje im omogućavaju tek puko preživljavanje. Iz tog prirodno slijedi da kolonijalizirani narodi gube svoj nacionalni identitet, svoju kulturu, običaje, ponekad čak i jezik, te da žive u bijedi poput sjene koju se neprestano podsjeća na vlastitu subljudskost.

Ipak, njihova ih vrijednost praktično besplatne radne snage štiti donekle od genocida. Nirnberški je sud bio još uvijek svježe sjećanje kad su Francuzi, uzmimo ih za primjer, masakrirali 45 000 Alžiraca u Sétifu. To je bila toliko uobičajena pojava da niko nije ni pomišljao da sudi vladi Francuske kao što se sudilo nacistima. No, ovakvo namjerno uništavanje “jednog dijela nacionalne skupine” nije se moglo nastaviti  bez dokazivanja štetnosti doseljenika. Takvo bi ih što uništilo. Zbog neuspjeha da likvidiraju stanovništvo Alžira i integriraju se u njihovu zemlju, Francuzi su izgublil rat.

Ovi nam navodi omogućuju da razumijemo transformaciju prirode kolonijalnih ratova poslije Drugog svjetskog rata. Upravo nekad u tom razdoblju, u svjetlu ovog konflikta i njegovog utjecaja na “carstva” te ohrabreni pobjedom Mao Tse-tunga, kolonijalizirani je narod odlučio povratiti svoju neovisnost.

Karakteristike borbe bile su jasne od samog početka: doseljenici su bili nadmoćni u naoružanju, kolonijalizirani narodi u broju. Čak i u Alžiru, koja je više kolonija doseljenika, nego kolonija koja se izvana eksploatirala – omjer doseljenika u odnosu na starosjedioce iznosio je 1:9. Tokom dva svjetska rata, mnogi su starosjedioci naučili vojne vještine i postali dobro obučeni vojnici. Međutim, barem na početku, nedostatak oružja i njihova kvaliteta ograničila je broj borbenih jedinica. Ovakvi su uslovi diktirali prirodu borbe: terorizam, zasjeda, maltretiranje neprijatelja te ekstremna mobilnost borbenih grupa koje su trebale iznenada napasti i odmah se povući. To nije bilo moguće bez sudjelovanja cijele populacije. Odatle potječe dobro poznato povezivanje oslobodilačkih snaga s masama: prvi su organizirali agrarnu reformu, politička tijela i obrazovanje; drugi pružali podršku, hranili i sakrivali vojnike oslobodilačke vojske, dajući im svoje mlade da nadomjeste njihove gubitke.

Nije puka slučajnost da je “narodni” rat, sa svojim načelima, strategijom, taktikama i teoretičarima, počeo u isto vrijeme kad su industrijske sile dovele totalni rat u njegovu posljednju fazu u kojoj su zagospodarile nuklearnom fisijom. Niti je slučajnost da je rezultirao u propasti kolonijalizma. Proturječje koje je osiguralo pobjedu FLN-u u Alžiru bilo je tipično za to vrijeme; ustvari je narodni rat iskorijenio klasični (kao što je to učinila hidrogenska bomba).

Kolonijalne vojske ne mogu ništa partizanima koje je podržala cijela nacija. Preostaje im samo jedan vid bijega od šikaniranja koje ih demoralizira i kreće se ka novoj Dien Bien Phu. To je da eliminiraju civilno stanovništvo. Kako je jedinstvo svog naroda ono što čuva konvencionalnu vojsku, jedina antigerilska strategija koja može biti učinkovita – uništenje je tog naroda, odnosno uništenje njegovih civila, žena i djece.

Mučenje i genocid bili su odgovor kolonijalizatora na pobunu starosjedioca. A takav je odgovor, kao što znamo, beskoristan ukoliko nije konačan i totalan. Odlučno stanovništvo, ujedinjeno žestokom i ispolitiziranom partizanskom vojskom, neće se dati zastrašiti masakrom kao “lekcijom”, kao što je bio slučaj na vrhuncu kolonijalizma. Štovište, to će samo uvećati njegovu mržnju. Nije više riječ o raspirivanju straha, već o fizičkoj likvidaciji jednog naroda. A kako to nije moguće bez istodobnog uništenja kolonijalne ekonomije i kolonijalnog sistema, doseljenici počinju paničariti, kolonijalne se sile zasite od uljevanja radne snage i novca u sukob bez razrješenja, tako oni kod kuće završe suprotstavljajući se barbarskim ratovima, a kolonije postaju neovisne države.

Usprkos ovom, ipak postoje slučajevi u kojima genocid, kao odgovor narodnom ratu, nisu zaustavile njegove urođene kontradiktornosti. Totalni se genocid tad pokazuje osnovom antigerilske strategije, a u nekim će se slučajevima pokazati čak krajnjim ciljem, bilo odmah, bilo postepeno. Upravo to se desilo s ratom u Vijetnamu. To je jedan novi vid imperijalističkog procesa  kojeg obično nazivamo neokolonijalizmom jer ga se definira kao agresija protiv stare kolonijalne zemlje, koja je već dobila svoju neovisnost, a koju se iznova pokorava kolonijalnoj vladavini. Neokolonijalizatori se prvo pobrinu, ili financirajući vojni udar ili nekim drugim metodama, da nove vođe ne zastupaju interese masa, već interese malog broja povlaštenih, a na taj način i interese stranog kapitala. U Vijetnamu se to manifestiralo u Diemu, kojeg su Sjedinjene Američke Države nametnule, održavale i naoružavale, te u proglašenoj odluci da se odbije Ženevski sporazum i da se teritorija u Vijetnamu južno od 17. paralele uspostavi kao neovisna država. Neposredan su ishod toga bile policija i vojska koje su trebale hvatati one koji su sebe, razočarani njihovom pobjedom, odmah ili čak prije ikakvog stvarnog pokreta otpora, proglasili neprijateljima nove vlade.

Upravo je vladavina terora izazvala novu pobunu na jugu i ponovo potakla narodni rat. Da li je SAD ikad pomislila da će Diem ugušiti pobunu u samo njenom početku? U svakom slučaju, nisu oklijevali poslati stručnjake, zatim trupe, sve dok do grla nisu bili u sukobu. I tako postupno možemo rekonstruirati gotovo isti tip rata koji je Ho Chi Minh poveo protiv Francuske, iako je na početku rata Američka vlada izjavila da šalje trupe svom savezniku iz velikodušnosti i dužnosti.

Tako to sve izgleda na površini. No, u osnovi, ova su dva uzastopna sukoba različitog karaktera: Sjedinje Američke Države, za razliku od Francuza, nemaju nikakvog ekonomskog interesa u Vijetnamu. Nekoliko je privatnih američkih firmi investiralo, ali te su investicije dovoljno male da bi, ukoliko bude potrebno, mogle biti žrtvovane bez da se odraze na ekonomiju Amerike ili da ugroze monopoliste. Samo zato što SAD ne provodi rat koji za direktni povod ima ekonomske razloge, ne znači da genocid treba isključiti kao posljednju strategiju da ga se okonča. Što opet ne dokazuje da Amerika nije razmatrala genocid kao rješenje, već samo da je ništa ne spriječava od te strategije.

Zapravo, po Amerikancima, rat ima dva cilja. Nedavno je Dean Rusk izjavio: “Branimo sami sebe.” Nije više u pitanju Diem, naš saveznik u opasnosti, ili Ky kojeg su došli spasiti. Sada su Sjedinjenje Američke Države u Saigonu u opasnosti. To znači da je njihov prvobitni cilj vojnog karaktera: da se okruži komunistička Kina, najveća prepreka njihovoj ekspanziji. Stoga neće pustiti Jugoistočnu Aziju da umakne. Amerika je postavile ljude na vlast na Tajlandu; kontrolila dijelove Laosa i prijeti da će napasti Kambodžu. No, sve će ove pobjede biti beskorisne ukoliko se SAD bude morala suočiti sa slobodnim Vijetnamom i 31 milionom ujedinjenih ljudi. Zato vojne glavešine često spominju “ključne pozicije”. Zato Dean Rusk, u nesvjesnoj šali, kaže da se oružane snage SAD-a u Vijetnamu bore da “izbjegnu Treći svjetski rat”. Ili ova fraza nema nikakvog smisla, ili je se mora tumačiti “kako da se dobije Treći svjetski rat”. Ukratko, nužnost uspostavljanja pacifičke linije odbrane, koja se samo može nametnuti općim imperijalističkim političkim okvirom, upravlja prvim ciljem.

Drugi je cilj ekonomski. U oktobru 1966., general Westmoreland definirao je to ovako: “Vodimo rat u Vijetnamu da pokažemo da se gerilski rat ne isplati.” Pokažemo kome? Vijetnamcima? To bi bilo baš iznenađujuće. Da li je potrebno potrošiti toliko ljudskih života i toliko novca da se ubijedi jedna nacija siromašnih seljaka koji se bore miljama daleko od San Franciska? A, prije svega, kakva je to potreba da se napadne, isporovocira na borbu i onda zgazi jedan narod da bi se pokazala bespotrebnost borbe, kad su interesi velikih kompanija tako zanemarivi? Westmorelandovu je izjavu, kao i onu Ruskovu gore navedenu, potrebno dovršiti. Oni zapravo žele drugima dokazati da se gerilski rat ne isplati: svim izrabljivanim i tlačenim narodima koji bi mogli pasti u iskušenje da se ratom za slobodu oslobode jenkijevskog jarama, najprije ratom protiv njihovih vlastitih pseudovlada i compradoresa koje podržava državna vojska, zatim protiv Specijalnih snaga Sjedinjenih Američkih Država, i naposljetku protiv privatnih vojnika američke vojske. Drugim riječima, ovaj rat služi kao primjer cijeloj Latinskoj Americi i svim nerazvijenim zemljama na svijetu. Guevari, koji je znao reći: “Treba nama još Vijetnama,” Američka je vlada odgovorila: “Svi bi oni bili zgaženi, kao što gazimo ovaj”.

Drugačije kazano, ovaj je rat upozorenje za tri, možda čak četiri, kontinenta. Naposljetku, Grčka je također zemljoradnička država, gdje je diktatura upravo uspostavljena. Najbolje je upozoriti: predaja ili potpuna likvidacija. Stoga ovaj je genocid primjer i upozorenje cijeloj ljudskoj rasi. I upravo se ovim upozorenjem 6% čovječanstva nada da će, bez puno troškova, kontrolirati ostalih 94%.

U ovoj fazi naše rasprave, tri činjenice isplivavaju: (1) Vlada SAD-a hoće uporište i primjer; (2) to se može postići, bez ikakve veće prepreke od otpora samog vijetnamskog naroda, likvidacijom čitave nacije i uspostavljanjem Pax Americana na pustinjskom dijelu Vijetnama; (3) da bi ostvarili drugo, SAD mora provesti, barem djelimično, ovo istrebljenje.

Izjave američkih državnika nisu toliko iskrene koliko su bile Hitlerove u njegovo vrijeme. Ali iskrenost nije nezamjenjiva; činjenice govore same za sebe. Govorima koji ih prate, ad usum internum, vjerovat će samo američki narod; ostatku svijeta je sve kristalno jasno. Prijateljske vlade šute. Drugi osuđuju genocid, no Amerikanci im na to odgovaraju da svojim nedokazanim optužbama zapravo pokazuju na čijoj su strani. Zapravo, kako američka vlada kaže, nismo uradili ništa drugo do ponudili Vijetnamu, i Sjevernom i Južnom, izbor: ili ćete zaustaviti vašu agresiju ili ćemo vas slomiti. Čak više nema potrebe isticati da je takav prijedlog apsurdan, s obzirom da Amerikanci provode agresiju pa bi je samo oni i mogli okončati. No, takav je apsurd sračunat: mudro je sročiti zahtjev kojem Vijetnamci ne mogu nikako udovoljiti. Tako Amerika ostaje gospodar odluke da se borba zaustavi. Ponuđene bi se alternative mogle shvatiti i kao: ili ćete se proglasiti pokorenim, ili “ćemo vas vratiti u kameno doba”. A to opet ne isključuje drugo značenje alternative, a to je genocid. Rekli su: da, genocid, ali samo uvjetni genocid. Da li je to pravno valjano? Da li je uopće zamislivo?

Kad bi takav argument imao ikakvog pravnog smisla, vlada bi SAD-a možda i izbjegla optužbu za genocid. No, kako je Maître Matarasso zapazio, u razlikovanju između namjere i motiva, pravo ne ostavlja prostor za ovakvu klauzulu za spas. Genocid, naročito što ga se provodilo nekoliko godina, mogao bi za motiv imati i ucjenu. Moglo bi se izjaviti da će se prestati ako se žrtva preda. To su motivacioni faktori i čin ne prestaje biti genocidom prema namjeri. Osobito kad je, kao u ovom slučaju, dio jedne skupine potpuno izbrisan s lica zemlje da bi se druge primoralo na predaju.

Pogledajmo pak sve pažljivije da bismo ustanovili uslove alternative. Na jugu, ovo je izbor: pale se sela, stanovništvo mora izdržati masivna i ciljana bombardiranja, puca se u stoku, vegetacija se uništava defolijantima, a ono što uspije izrasti, toksično je, slučajno se gađa mitraljezima, i posvud su ubijanja, silovanja i pljačke. To je genocid u svom najstrožem značenju masivnog istrebljenja. A koji je drugi izbor? Šta bi Vijetnamci trebali uraditi da izbjegnu ovakvu užasnu smrt? Da se priključe američkim ili sajgonskim oružanim snagama, ili da dozvole da ih se zatvori u strateški napravljena sela ili u one “novi život” smještaje, što su dva naziva za koncentracione logore.

Doznali smo za ove logore od mnogobrojnih svjedoka. Ograđeni su bodljikavom žicom. Osnovne su ljudske potrebe zanemarene. Posvud su pothranjenost i potpuni nedostatak sanitarnih uslova. Zatvorenici su zbijeni u šatore ili primitivne kolibe gdje se guše. Društveno je ustrojstvo uništeno. Muževi su odvojeni od žena, majke od djece, porodični život, kojeg Vijetnamci tako poštuju, više ne postoji. Kako su domovi rastureni, tako i natalitet opada; svaka je mogućnost kulturnog i religijskog života poništena. Čak im je i rad, koji bi im poboljšao životni standard, uskraćen. Ovi nesretnici nisu ni robovi (robovski položaj američkih crnaca nije ugušio njihovu vlastitu kulturu). Ovi su ljudi svedeni na jedan oblik izdanka, na najgori mogući oblik vegetativnog života. Svako ko poželi pobjeći, može samo uspostaviti kontakt s drugim ljudima koji su slomljeni i razoreni mržnjom, koji se mogu samo potajno pregrupisati iz političkih razloga. Neprijatelj ovo nagađa, pa se kampovi prekapaju dva ili tri puta. Čak je i tako sigurnost uvijek neizvjesna pa razbijačke snage uvijek imaju posla. Ako se kojim slučajem neka porodica, npr. djeca sa starijom sestrom ili mladom majkom, puste na slobodu, oni odlaze da uvećaju radničku klasu u gradovima. Starija sestra ili mlada majka, bez glavnog hranitelja obitelji, a s tako mnogo gladnih usta koja treba nahraniti, tonu u najdublju degradaciju prostituišući se s neprijateljem. Prema dokazima g. Duncanana, riječ je o jednoj trećini stanovništva na jugu. Takvu je vrstu genocida osudila Konvencija iz 1948.:

Ozbiljna šteta nanesena tjelesnom i mentalnom zdravlju članovima jedne skupine;

Namjerno podvrgavanje skupine takvim uslovima života koji za rezultat imaju potpunu ili djelimičnu tjelesnu štetu;

Koraci koji se poduzimaju da se spriječi rađanje djece unutar skupine;

Nasilno premještanje djece…

Drugim riječima, nije istina da izbor leži između smrti i predaje. Predaja, pod ovakvim uslovima, rezultira genocidom. Možemo zaključiti da je jedini izbor onaj između trenutne smrti i spore smrti uslijed mentalnog i tjelesnog propadanja.

Je li situacija išta drugačija na sjeveru?

Jedan je izbor istrebljenje: ne samo dnevni rizik od smrti, već i sistematsko uništavanje ekonomskog sustava – od kanala za navodnjavanje do tvornica od kojih “ne smije ostati nijedna cigla na cigli”, od promišljenih napada na civilno stanovništvo, posebno na sela, do uništenja bolnica, škola, mjesta za molitvu. Posrijedi je dosljedan napor da se izbrišu rezultati dvadeset godina socijalizma. Da bi se samo zastrašilo stanovništvo? To se samo može postići dnevnim istrebljenjem sve većeg broja pripadnika te skupine. Po svojim psihološko-društvenim posljedicama, takva se strahovlada smatra genocidom. Ko može reći da on neće, naročito kad su djeca u pitanju, rezultirati psihičkim poremećajima koji će trajno utjecati na njih?

Drugi je izbor kapitulacija. Ona bi značila da Sjeverni Vijetnam treba prihvatiti podjelu njihove zemlje na dva dijela te da treba prihvatiti nametanje američke diktature, bilo direktnim putem bilo preko njihovih marioneta, svojim zemljacima i članovima svojih obitelji od kojih ih je rat odvojio. Da li bi ovakvo nepodnošljivo poniženje zaustavilo rat? Daleko je ovo od izvjesnog. NLF (Narodni oslobodilački front) i DRV (Demokratska Republika Vijetnam – Sjeverni Vijetnam), iako ujedinjeni, imaju različite strategije i taktike zbog njihovih različitih pozicija u ratu. Ako NLF nastavi borbu, američki će bombarderi nastaviti bombardiranje, čak i ako DRV kapitulira.

No, iz službenih izjava znamo da bi SAD, ukoliko bi se rat okončao, bila sklona velikodušno ponovo izgraditi DRV od svojih dolara. Na taj bi način, svojim privatnim investicijama ili uvjetnim pozajmicama, uništili ekonomske temelje socijalizma. I to je također genocid: podijeliti jednu suverenu državu. Jednu polovinu okupirati vladavinom terora i učinkovito uništiti poduhvat za koji druga polovina tako skupo plaća, pod ekonomskim pritiscima i uz sračunate investicije, čime je se drži pod čvrstom kontrolom. Državna jedinica Vijetnam ne bi bila fizički eliminirana, ali ne bi više postojala kao ekonomska, politička i kulturna cjelina.

Na sjeveru, kao i na jugu zemlje, postoji izbor između dva vida uništenja: kolektivna smrt ili dezintegracija. Najznačajnije je što je Američka vlada osjetila veličinu otpora NLF-a i DRV-a te sad zna da će samo totalno uništenje biti efikasno. Oslobodilački je front moćniji nego ikad; Sjeverni je Vijetnam odlučan. Upravo zbog toga, smišljenim istrebljenjem vijetnamskog naroda, kani ih se primorati na kapitulaciju. Amerikanci im nude mir znajući da ga neće prihvatiti. Ova prividna alternativa krije istinsku namjeru imperijalista, a to je postepeno napredovanje prema konačnoj eskalaciji totalnog genocida.

Vlada je SAD-a mogla ovo odmah postići vijetnamskim Blitzkriegom. Ipak, osim što bi ovakav vid istrebljenja zahtijevao složene pripreme – naprimjer, izgradnju i neograničenu upotrebu zračnih baza na Tajlandu, čime bi se put bombarderima skratio za 5000 kilometara – izgubio bi se osnovni cilj “eskalacije” koji je bio i ostao do današnjeg dana isti – pripremiti buržujsko javno mnijenje na genocid. Gledano iz ovog ugla, Amerikanci su više nego uspjeli. Opetovano i sistematsko bombardiranje gusto naseljenih područja Haiphona i Hanoia, u kojima bi prije dvije godine buknuli žestoki protesti, danas se dešava uz jednu vrstu opće ravnodušnosti, koja više nalikuje gangreni nego apatiji. Trik je upalio: javno mmijenje prihvata stalno i neprimjetno povećanje pritiska koji priprema njegovu svijest na konačni genocid. Je li ovakav genocid moguć? Ne, nije. No, nije moguć samo zbog Vijetnamaca, njihove hrabrosti i divljenja vrijedne učinkovitosti njihovih organizacija. Kad je vlada SAD-a u pitanju, niko im ne može oprostiti zločin samo zato što razum i junaštvo njihovih žrtava ograničava ishode njihovog zločina.

Možemo zaključiti da su u “narodnom” ratu (koji je proizvod našeg vremena i odgovor je agresiji imperijalizma kojim narod, svjestan svoje cjelovitosti, polaže pravo na suverenost) samo dva stanovišta moguća: ili se agresor oda, sklopi mir te prizna da mu se cijela nacija suprotstavlja, ili se, uvidjevši neučinkovitost klasične strategije, ako to može uraditi bez da našteti svojim vlastitim interesima, kratko i jasno okrene istrebljenju. Nema drugog izbora, no, ako ništa, ovaj je uvijek moguć.

Sve dok Oružane snage SAD-a dublje kopaju po Vijetnamu te intenziviraju masakre i bombardiranja, pokušavajući pokoriti Laos s namjerom da napadnu Kambodžu, nema mjesta za sumnju da je vlada Sjedinjenih Američkih Država, usprkos svom licemjernom poricanju, izabrala genocid.

Namjera je očigledna iz činjenica, i, kako je M. Aybar rekao, samo može biti da je bila s predumišljajem.  Moguće je da je u prošlosti genocid počinjen iznenada, u trenutku zaluđenosti, usred plemenskih ili feudalnih sukoba. Međutim, protiv-gerilski genocid proizvod je naših vremena koji obavezno podrazumijeva organizaciju, uporišta, a samim tim i saučesnike (iz daljine) te odgovarajući budžet. Promišljen je i planiran. Da li ovo znači da su odgovorni za genocid potpuno svjesni svojih sopstvenih namjera? Teško je odlučiti: da bi se odluka donijela, morala bi se ispitati latentna zlonamjernost puritanskih motiva.

Možda su neki ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova toliko naviknuli na laganje da još uvijek vjeruju da oni žele samo najbolje za Vijetnam. No, nakon najnovijih izjava njihovih govornika, može se pretpostaviti da je manje ovih nevinih. “Mi se branimo: čak i da Vlada Sajgona zatraži, ne bismo napustili Vijetnam,” i tako dalje. U svakom nas slučaju ne treba brinuti ova psihološka igra skrivača. Istinu ćemo naći “na terenu”, u rasizmu američkih vojnika. Naravno, njihov rasizam – protiv crnaca, protiv Azijata, protiv Meksikanaca – osnovna je karakteristika koja je duboko ukorijenjena i koja, skrivena ili očigledna, postoji još od prije Vijetnamskog rata. Dokaz pronalazimo u odbijanju vlade Sjedinjenih Američkih Država da ratificira Ženevsku konvenciju o genocidu. To ne znači da su sve od 1948. Amerikanci pokušali istrijebiti čitave narode, već da bi se Konvencija, u skladu s njihovom vlastitom deklaracijom, sukobila s domaćim zakonodavstvom mnogih američkih država. Drugačije rečeno, sadašnje vođe smatraju da im je u Vijetnamu prokrčen put zahvaljujući njihovim prethodnicima koji su željeli poštivati rasizam Juga usmjeren protiv crnaca. U svakom slučaju, sve od 1965. rasizam je jenkijevih vojnika od Sajgona do 17. paralele u porastu. Mladi su Amerikanci mučili bez kajanja – pucali su u nenaoružane žene, udarali vijetnamske ranjenike u testise, odsijecali uši mrtvih kao trofeje. Oficiri su bili najgori: jedan se general hvalio pred jednim Francuzom, koji je svjedočio na Tribunalu, da je lovio Vijetkongovce iz svog helikoptera, pucao na njih i obarao ih u poljima riže. Dakako, to nisu bili borci NLF-a, koji su znali kako da se zaštite, već seljaci koji su radili u poljima riže. U zbunjenim američkim glavama uskoro nije bilo mogće razlikovati Vijetkongovce od Vijetnamaca. Obično se kaže da je “jedini dobar Vijetnamac onaj koji je mrtav,” što opet dođe na isto, “Svaki mrtvi Vijetnamac je jedan Vijetkong.”

Seljaci se spremaju na žetvu riže južno od 17. paralele. Američki vojnici dođu, zapale im kuće te ih žele prebaciti u neko strateški napravljeno selo. Seljaci prosvjeduju. Šta drugo goloruki mogu poduzeti protiv tih Marsovaca? Oni kažu “Riža je tako dobra; voljeli bismo ostati da jedemo našu rižu.” Ništa više od toga i ne treba da raspali mlade Amere: “Vijetkongovci su vam to utuvili u glavu. Oni su ti koji su vas naučili da se opirete.” Ti su vojnici tako zbunjeni da slabe proteste, koje je njihovo sopstveno nasilje isprovociralo, smatraju “subverzivnim”. Prvobitno su zasigurno bili razočarani: došli su spasiti Vijetnam od komunističkog agresora. Međutim ubrzo su uvidjeli da se zapravo ne sviđaju Vijetnamcima. Umjesto u dopadljivoj ulozi oslobodilaca, našli su se u ulozi okupatora. Bio je to početak samoprosudbe: “Ne žele nas i mi više nemamo šta ovdje tražiti.” No, njihov prosvjed ne ide dalje od toga; postaju gnjevni te jednostavno sebi razluče da je Vijetnamac, po definiciji, osumnjičenik.

Ne postoji niti jedan Vijetnamac koji nije zapravo komunista: dokaz tome je njihova mržnja prema Jenkijima. Ovdje, u mračnim vojničkim dušama koje su nalik robotovim, pronalazimo istinu o ratu u Vijetnamu: podudara se sa svim Hitlerovima izjavama. Ubijao je Židove zato što su bili Židovi. Oružane snage SAD-a muče i ubijaju muškarce, žene i djecu u Vijetnamu zato što su Vijetnamci. Štagod da su laži ili nervozna izvrdavanja vlade, duh je genocida u glavama vojnika. To je njihov način da se nose s genocidom u koji ih je njihova vlada bacila. Svjedok Peter Martinsen, mladi student od 23 godine koji je “ispitivao” zatvorenike šest mjeseci i koji se nije mogao nositi sa svojim sjećanjima, rekao nam je: “Ja sam jedan prosječni Amerikanac, ja sam kao svaki drugi student, a ovdje sam ratni zločinac.” I bio je upravu što je dodao: “Svako bi na mom mjestu postupio isto.”

Njegova je jedina pogreška bila što je ove ponižavajuće zločine pripisao utjecaju rata općenito. Ne, nije posrijedi apstraktni rat, već rat koji je najveća sila vodila protiv siromašnih zemljoradnika, rat u skladu sa onima koji su ga vodili kao jedini mogući odnos između jedne prerazvijene i jedne nerazvijene zemlje, a to je genocid izražen kroz rasizam. To je bio jedini mogući odnos, osim da se zastane i ode.

Totalni rat podrazumijeva stanovit ekvilibrij snage i reciprociteta. Kolonijalni su se ratovi vodili bez reciprociteta, no kolonijalni su interesi ograničavali genocid. Ovaj sadašnji genocid, posljednje od nejednakog napretka društava, totalni je rat koji jedna strana uporno vodi bez trunke reciprociteta.

Američka vlada nije kriva što je izmislila moderni vid genocida, niti što ga je izabrala među ostalim mogućim odgovorima gerili. Nije kriva, na primjer, što mu je dala prednost na temelju strategije i ekonomije. Ustvari, genocid se pokazuje jedinom mogućom reakcijom na pobunu svog stanovništva protiv ugnjetavača. Američka je vlada odgovorna što je favorizirala politiku rata i agresije, koja vodi totalnom genocidu, u odnosu na politiku mira, koja je jedina druga alternativa jer bi povukla sa sobom potrebno razmatranje osnovnih ciljeva nametnutih od strane velikih imperijalističkih kompanija sredstvima grupa za pritisak. Amerika je kriva što je provodila i produbljivala rat, iako sve njene vođe svakodnevno, iz izvještaja vojnih glavešina, sve bolje razumiju da je jedini način za pobjedu da se uklone svi Vijetnamci iz Vijetnama.

Kriva je za obmanjivanje i izbjegavanje, za laganje sebi i drugima, čime se, iz minute u minutu, uplitala sve više, usprkos lekcijama kojima ju je ovo jedinstveno i nesnošljivo iskustvo naučilo na putu bez povratka. Kriva je, po svom sopstvenom priznanju, što je svjesno vodila ovaj rat kao primjer kojim genocid postaje izazov i prijetnja svima. Kad seljak umre u svom rižinom polju, posječen mitraljezom, svi smo pogođeni. Prema tome, Vijetnamci se bore za sve nas, a američke se snage bore protiv svih nas. I to ne samo teoretski. I ne samo zato što je genocid zločin koji je univerzalno osuđen, već zato što se, malo po malo, ova ucjena genocidom širi na cijelu ljudsku rasu, dopunjujući ucjenu nuklearnim ratom. Ovaj se zločin svaki dan počinjava pred našim očima, čineći one koji ga ne osuđuju svojim saučesnicima.

U ovom kontekstu, imperijalistički genocid može postati ozbiljnijim, jer je skupina, koju Amerikanci nastoje uništiti sredstvima vijetnamskog naroda, ljudska rasa u cjelosti.

Jean-Paul Sartre predsjedavao je Međunarodnim sudom za ratne zločine, kojeg je u Stockholmu, maja 1967., osnovao Bertrand Russell. Na drugom zasjedanju suda, u Roskildeu u Danskoj 1967., Jean-Paul Sartre je  prezentirao svoj izvještaj o genocidu u Vijetnamu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.