Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Francesca Borri, ratna reporterka

Razgovarala: Barbara Matejčić; foto: Francesca Borri, Oslo, 2016.

 

Francesca Borri talijanska je slobodna novinarka koja se zadnji šest godina bavi uglavnom Sirijom i Bliskim istokom. Bila je u Alepu za vrijeme najtežih bitki za grad i o tome je napisala knjigu koja je pod naslovom Sirijska prašina: ratna priča iz srca Alepa objavljena u Hrvatskoj (izdanje Sandorf, prijevod Antonija Radić). Riječ je o književnoj reportaži koja se primarno oslanja na percepciji svjedoka užasa, autorski glas u prvom licu. Rezultat je takvoga pisanja smanjivanje udaljenosti između čitatelja i protagonista pa se tako dok čitate Sirijsku prašinu osjećate kao da se s Franceskom cijelom knjigom probijate kroz oluju bombi i metaka snajperista, susrećući mrtva, raskomadana tijela, ljude koje žive u grobnicama jer nemaju gdje, koji deru kožu miševa kako bi barem nešto jeli, dok šestogodišnja djeca raspravljaju koji je tip oružja kojim ih se gađa. Franceskin je tekst žestok, nabijen, emotivan, gnjevan i baca vas u središte kaosa, bezvlađa, krvoprolića i bezizlaznosti rata, ne ostavljajući vam mogućnost zaklona, baš kao što ga ni ona često nije imala. U Alepu je bila među pobunjenicima, ali nije na „njihovoj strani“  – „započeli su rat koji nisu znali voditi, dali su Asadu ono što je i htio: izliku za nasilje“, kako kaže jedna od njezinih sugovornica u knjizi – njena su strana čitatelji i sirijski narod, koji su, kako je svjedočila, napustile međunarodne organizacije, humanitarne udruge, svjetska diplomacija. „UN je prestao brojiti mrtve. Umjesto da zaustavi rat, prestao je brojiti mrtve“, piše Borri.

Prethodno je objavila knjigu o ratu na Kosovu (2008.), potom o izraelsko-palestinskom sukobu (2010.) te je nedavno izašla njezina zadnja knjiga o džihadistima na maldivskom otočju.  

 

Prije nego što ste otišli u Siriju niste bili novinarka. Što vas je nagnalo da 2012. izvještavate iz središta rata?

Do tada sam radila kao savjetnica u području ljudskih prava i na televiziji sam pratila Arapsko proljeće. Nisam bila u Tunisu, Egiptu ni u Libiji u to vrijeme, ali sam shvatila da je to revolucija moje generacije. U tim su mjesecima mnogi mladi Zapadnjaci bili inspirirani Arapskim proljećem. Jer, ekonomski i društveni uvjeti života mladih Egipćana nisu bili tako različiti od naših u Italiji. Ljudska prava nisu bila na istoj razini, naravno, ali u ekonomskim ograničenjima sam mogla prepoznati život moje generacije. Kada sam konačno odlučila otići, revolucija se već proširila na Siriju i taman je tada počinjalo nasilje nad mirnim prosvjednicima. Sjećam se dana u kojima je 2012. ubijena američka novinarka Marie Colvin koja je izvještavala za britanske novine The Sunday Times za vrijeme bitke za Homs. Tada su prvi put snimke iz Homsa bile na naslovnicama svjetskih magazina, no to je zapravo bio tek početak. Prelazak iz mira u rat odvijao se postepeno, iz dana u dan, i nisam razmišljala o odlasku, a onda sam se odjednom našla u Alepu usred snajperskih vatri i rata koji se već uvelike zahuktao. Čitatelji misle da birate gdje ćete ići i da ste protiv Asada ako ste među pobunjenicima, kao što sam ja bila u Alepu, ili obrnuto, ali vi se zapravo ne možete kretati kako želite. Nisam mogla biti u Alepu i odlaziti u Damask, kao što novinari koji su bili u Damasku nisu mogli doći u Alep. U studenome 2012. većina je novinara otišla iz Alepa, najviše zbog toga što je rat došao u stabilniju fazu, ako mogu tako reći, a do tada smo već puno objavljivali o Siriji i mediji više nisu bili zainteresirani za naše izvještaje, nije bilo posla. Za mene odlazak nije bio opcija jer rat nije bio gotov i nisam se vodila interesima medija.

        

U knjizi ste zapisali: „Jedino što mogu raditi je biti u Siriji. Odnosno biti ondje gdje nitko ne želi biti — u Alepu“. Čitala sam izjave mladih novinara koji su također pratili Arapsko proljeće, pa onda i rat u Siriji, i otvoreno kažu da im je to bio najbolji karijerni potez jer su odmah po izlasku s fakulteta postali ratni izvjestitelji. Nije li neodgovorno da se ide u rat kao na ‘prvi zadatak’, kao i da se mediji oslanjanju na izvještaje početnika zato što im je to jeftinije nego da šalju u ratna područja iskusne reportere?

To jest bilo tako. Zbog toga ljudi na terenu ne vole novinare. Sirija će ostati zapamćena i po brojnim otmicama novinara, do kojih je došlo i zbog toga što su mnogi novinari bili potpuno nezaštićeni. Išli su sami u rat, bez iskustva i bez zaštite redakcije, a ljudi nisu imali povjerenja u njih da bi ih zaštitili od ekstremista. Redakcije trebaju slobodne novinare jer su spremni ići u područja u koja nitko ne želi ići jer su previše opasna. Zašto ja nisam pratila izbjegličku krizu, što bi bio logičan nastavak bavljenja Sirijom? Zato što je tada na terenu bilo puno redakcijskih novinara i mediji nisu trebali slobodnjake. Ali u ratnom Alepu sam im trebala. Kao i danas. Pratim džihadiste zato što imam pristup njima kakav nemaju drugi novinari, a redakcije to traže. Moramo biti iskreni. Sirija je bila i još jest moj izbor, jer rat nije gotov, ali isto tako ni ne mogu nešto drugo odabrati, mediji me zovu u vezi Sirije, u vezi ISIS-a…        

 

U knjizi postavljate pitanje o odgovornosti medija, no ne dajete odgovor. Koliko su i kako mediji odgovorni za to što se događa u Siriji već sedmu godinu?

Javljaju mi se čitatelji i pitaju jesu li napadi u sirijskoj pobunjeničkoj enklavi u istočnoj Guti stvarni jer misle da su ih možda pobunjenici lažirali. Mnogo toga se lošeg može reći o pobunjenicima i moramo izvještavati o njihovoj odgovornosti i zločinima, ali je suludo misliti da su napadi lažirani. Samo Bašar al-Asad ima zračne snage i samo oni bombardira. No, ne mislim da su za takvo nepovjerenje krivi čitatelji, već mediji nisu uspjeli objasniti što se događa u Siriji. Od početka rata su podbacili u prikazivanju kompleksnosti Sirije. To je njihova odgovornost.

No, napisali ste u knjizi: „Što god ja napisala, koliko god života stavila na kocku, ovaj i svi drugi ratovi nastavit će se kao prije.“ te „Ne bih mogla ništa promijeniti ni da sam BBC.“

Ne mislim da mediji nemaju moć, imaju je, naravno, ali samo ako su ujedinjeni i ako surađuju. To je pogotovo važno za vrijeme rata, jer vi ne možete s jednog mjesta imati kompletnu sliku, potrebni su vam drugi novinari koji su u drugim dijelovima zemlje. A mi ne samo da nismo surađivali u Siriji, nego nismo ni razgovarali jedni s drugima. Štoviše, mnogi su bili spremni otežati vam rad. Neke su teme meni kao slobodnjakinji previše kompleksne i nemam resursa da bih ih mogla sama obraditi. Na primjer, u Siriji je Crveni križ zloupotrebljavao humanitarnu pomoć puštajući da je Asad distribuira samo u područjima koja su pod njegovom kontrolom. Dobila sam dokumente koje su to potvrđivali, ali je to je za mene kao mladu slobodnjakinju bila prevelika priča i dala sam sve što sam imala BBC-u. BBC nije ništa napravio. Prema tako velikim medijima kao što su BBC, Guardian, CNN mi smo svi druga klasa, bez obzira što odličnih novinara ima i u Poljskoj, Norveškoj, Hrvatskoj. Da ne govorim o novinarima u Africi ili u arapskim zemljama, oni nemaju glasa.

      

Kakve su reakcije novinara, s obzirom da ste ih prilično negativno portretirali?

Stariji novinari, pogotovo veterani ratnog reporterstva, me podržavaju i pomažu mi kada zatreba. Mlađi novinari me vide kao simbol borbe, dok me moja generacija napada tvrdeći da sam uništila reputaciju slobodnjaka i novinara uopće. Smatraju da bi o problemima današnjeg novinarstva trebalo razgovarati unutar struke, a ne javno jer to onda umanjuje naš kredibilitet. To su gluposti. Ono što je potrebno jest da svi odbijemo raditi reportaže za 100 eura, koliko su meni nudili talijanski mediji za tekstove iz Sirije. S tim ne možete pokriti ni dio puta. Umjesto toga se događa potpuno obrnuto: mladi, ambiciozni novinari spremni su raditi i besplatno godinu, dvije, trošeći svoju ušteđevinu i nadajući se da će im to s vremenom donijeti stalno radno mjesto u nekoj redakciji. No, to se ne događa, jer kada ostanu bez svog novca, redakcije ih zamjene nekim novim tko je spreman besplatno raditi. A onda mene prozivaju zato što otvoreno govorim o užasnim uvjetima u kojima radimo. Kakvo je to novinarstvo ako si ne možeš priuštiti ni prevoditelja pa razgovaraš samo s onima koji govore engleski? To limitira novinarsku perspektivu.     

 

Je li vam bilo lakše ili teže na terenu zbog toga što ste žena? Sve je više ratnih reporterki i kažu da im to što su žene omogućava da jednostavnije stupe u kontakt sa žrtvama rata, pogotovo ženama i djecom.

Jednostavnije mi je bilo na terenu jer sam se mogla pokriti, čime sam se manje izlagala. Također, vojnici me nisu gledali kao prijetnju, čak su znali biti zaštitnički prema meni. No, mislim da mi je prvenstveno pomogla povezanost s Palestinom, tamo sam provela puno vremena, i to su cijenili. Ali izvan terena to što sam žena zna biti noćna mora. Biti mlada, sama, slobodna ratna reporterka često znači biti seksualni objekt. Postoji ta maštarija o ratnim reporterkama pa umjesto da muškarci slušaju što govorite, misle na to kako nikada nisu bili u krevetu s ratnom reporterkom. I u Zagrebu mi se dogodilo da mi postavljaju neumjesna pitanja i nude se.     

 

Na svakoj stranici Sirijske prašine netko umire, a i sami ste rekli da su svi spomenuti u knjizi mrtvi. Kako ste vi uspjeli preživjeti?   

Još sam uvijek živa zbog Sirijaca, zbog onog što zovem društvenom zaštitom. Obično ratni reporteri misle da su najsigurniji u ratu ako idu s najjačom vojskom. Tako su veterani ratnog novinarstva preporučivali nama mlađima. No, što kada ste u zemlji poput Sirije, gdje se ne bori jedna strana protiv druge, već je stotinu oružanih skupina? Čak je prema nekim analizama u jednom trenutku bilo 1500 raznih pobunjeničkih skupina. Kako onda možete biti sigurni tko je najjači i s kim ćete biti najsigurniji? Pretpostavka da će vas to što pratite naoružanu skupinu zaštiti, pogrešna je, jer vas mogu ubiti ili oteti, što se događalo novinarima u Siriji. Italija je, prema nekim izvorima, plaćala 10 milijuna dolara za svoje državljane taoce. Na kraju vam je jedina zaštita to da Sirijci imaju povjerenja u ono što radite i da vjeruju u moć medija. Naravno, ne mislim da moji tekstovi ili knjiga mogu značajno promijeniti situaciju ili zaustaviti rat, ali mediji imaju velik utjecaj i uvjerila sam se puno puta da će Sirijci napraviti sve što mogu da vas zaštite ako vam vjeruju. Većina Sirijaca je protiv rata i protiv svih strana, to nije ‘zemlja zla’, kako ju je nazvao talijanski novinar koji je bio otet.   

 

Kakva je budućnost Sirije?

Rat, još uvijek. Asad dobiva rat, to je jasno, ali mislim da je to privremena pobjeda i da neće ostati dugo na vlasti. On ovisi o mnogima, nije nezavisan. Dobio je rat zahvaljujući i Hezbollahu, Rusiji, Iranu i lordovima rata, za koje nisam sigurna da će ga ostaviti na vlasti. A ni džihadisti neće popustiti. Narod je ratni gubitnik i pred Sirijcima su teška vremena. Osim toga, očekujem ponovo Arapsko proljeće, nove demonstracije, jer zahtjevi mladih Arapa nisu ispunjeni, dapače, još je gore nego 2011. Očekujem da će počet u Egiptu, jer je Egipat na rubu zapaljivosti. Sada je još gore nego za vrijeme Mubaraka, srednja klasa je sasvim nestala, ljudi su siromašni, slobode nema. Na Bliskom istoku su zemlje mlade populacije, a ti mladi su puni bijesa jer nemaju ništa. Mislim da će se pobuniti. Na Filipinima isto vlada siromaštvo, ali oni mogu emigrirati, a svi znamo koliko Filipinaca radi po svijetu u uslužnim djelatnostima. Zbog toga na Filipinima neće doći do revolucije unatoč groznim životnim uvjetima. Oni imaju nekakav izlaz. U arapskim zemljama nema slobode da odete i zbog toga će taj bijes eksplodirati.

 

Obišli ste niz zemalja izvještavajući o džihadistima i upravo ste po istom zadatku bili na Filipinima. Koliko su džihadisti određeni kontekstom zemlje iz koje dolaze?

Danas džihadiste možete naći po cijelom svijetu, a u svakoj je zemlji drugačija situacija, ovisno o nacionalnom kontekstu, i zbog toga putujem naokolo kako bih složila širu sliku. Bila sam mjesec dana na Filipinima, a do sada sam pratila džihadiste u Siriji, Iraku, Tunisu, Turskoj, Egiptu, Maldivima, Bosni i Hercegovini, ali i u Belgiji i Francuskoj. Također i u Libanonu, jer za mene je i Hezbollah džihadistička skupina. Libija će mi biti sljedeća, a voljela bih ići i u Indoneziju. Razlozi zašto se iz koje zemlje priključuju raznim ekstremističkim organizacijama usko su povezani sa zemljom iz koje dolaze, unatoč retorici univerzalnog kalifata. Borci iz Saudijske Arabije i Egipta su u velikoj mjeri motivirani religijom. Priključuju se Islamskoj državi jer žele Islamsku državu, žele šerijatski zakon. U Bosni su to uglavnom veterani rata u bivšoj Jugoslaviji koji su, u usporedbi s prosječnom dobi stranih boraca, prilično stari. Oni, kao i Čečeni i Afganistanci koji su cijeloga života na ratištima, uglavnom obučavaju mlade vojnike u kampovima.

 

Nije li najveći broj stranih boraca iz Tunisa? Zašto se toliko mladih Tunižana priklanja ekstremističkim idejama?

Rekla bih da je to točno, iako nema egzaktnih podataka. U Tunisu su financijski motivi glavni razlog priključivanja mladih ljudi džihadistima u Libiji. Za to dobivaju plaću. Tunis se smatra uspjehom Arapskog proljeća – ima novu vlast, novi ustav, no Tunis je jako siromašna zemlja, što je za mene bilo iznenađenje kada sam je prvi put posjetila 2015. godine. Od tada sam proputovala cijelu zemlju i razina siromaštva je zbilja strašna, pogotovo na sasvim zanemarenome jugu. I jako je korumpirana zemlja. Kada razgovarate s tuniskim borcima, reći će vam da žele novac, a ne Islamsku državu. Nekoć su odlazili u Europu, preko Lampeduse i Sicilije, ali tamo više nema nade za njih. U Italiji nema posla ni za Talijane, a ako i uspiju otići dalje, uvijek će biti građani drugoga reda, jer su Arapi, muslimani, jer je tako u Europi. Zbog toga danas odlaze u Siriju ili u Libiju. Polovica boraca koji su bili u Libiji na vrhuncu Islamske države, ili su još uvijek tamo, iz Tunisa su. Prva destinacija za tuniske borce je Libija zbog geografskih razloga. Dvije zemlje dijeli pustinja koju nije teško prijeći. Džihadisti su pokušali zauzeti grad na granici Ben Gardane, ali nisu uspjeli. Iako je novac glavni razlog, ima i onih kojima je radikalizacija reakcija na sekularizam u Tunisu za vrijeme predsjednika Bourguibaa. Sekularizam u Tunisu je jak, bliži onome u Francuskoj, nego u Italiji. Zato kada promatramo što se događa u Libiji, umjesto razmatranja vojnih akcija, trebalo bi pogled usmjeriti prema Tunisu i razmišljati što tamo treba napraviti kako se ne bi regrutirao toliki broj boraca.         

 

U zapadnim medijima možemo čitati da je Islamska država poražena, no prema vijestima sirijskih i iračkih medija ne čini se tako?

I ja sam mislila, poput mnogih drugih, da je gotovo s Islamskom državom i da će se pojaviti ponovno u nekom drugom obliku ili pod drugim imenom, jer ideologija nije nestala, no onda sam shvatila da nije poražena. Islamska država je još uvijek svuda prisutna iako je slabija nego prije. U Iraku su džihadisti posvuda raspršeni i spremni su napasti. Slično vrijedi i za Siriju, iako tamo za sada ne napadaju, ali su svuda, kao i u Libiji. Ovih dana sam trebala biti na muzičkom festivalu u Tunisu, u gradu Kasserine blizu granice s Alžirom. Tamo je jako uporište džihadista, a Festival organiziraju sekularni aktivisti. No, Festival je već dvaput odgođen zbog sigurnosnih razloga jer im je ISIS prijetio. Džihadisti su, dakle, aktivni. Na terenu vidite desetke ili čak stotine, kao u Siriji i Libiji, grupa džihadista koji se povezuju s Al Kaidom, Islamskom državom ili nekim drugim krovnim ekstremističkim organizacijama. Odgovor na džihadiste je uvijek vojni, a nitko ne adresira ekonomske, društvene, političke pa i ideološke i religijske razloge za snagu džihadista. Ako kao novinarka pokušate objasniti razloge koji stoje iza uspjeha džihadista, bit ćete optuženi da ih opravdavate ili čak podržavate. Naravno da ne, samo pokušavam razumjeti, a to je zapravo zabranjeno. To je glupo jer su radikalne islamističke grupe danas jače nego što su bile prije 11. rujna, dok je Zapad slabiji. Dakle, trebali bismo nešto pokušati razumjeti.

 

Nedavno ste ponovno izvještavali iz Izraela. Kako je Trumpova odluka da proglasi Jeruzalem glavnim gradom i tamo prebaci američku ambasadu iz Tel Aviva utjecala na odnose između Palestinaca i Izraelaca?  

To zasigurno nije pomoglo, ali ne bih se previše fokusirala na Trumpa i njegove poteze jer i onako trenutno nema mirovnih pregovora između dviju strana. Sporazum iz Osla, koji je trebao biti okvir za mir, omogućio je Izraelu da gradi naselja posvuda dok se pravi da nastavlja mirovne pregovore. Izrael zapravo sada ne mari za Palestince. Izraelski ministar obrane Avigdor Liberman je rekao da Izrael ima sada tri problema: Iran, Iran i Iran. To im je prioritet. Ja bih tu dodala da moraju paziti i što se događa s Hezbollahom, Sirijom, džihadistima. Osim toga, Palestinci nemaju vodstvo i podijeljeniji su nego ikada. Predsjednik Palestine Mahmoud Abbas ima 83 godine i još nije jasno tko će ga naslijediti. Izrael i Palestina su usredotočeni svatko na svoje probleme i ne mare previše ni jedni za druge ni za Trumpa. Trump će otići za nekoliko godina, ali međunarodno pravo ostaje, a ono kaže da Jeruzalem nije glavni grad Izraela.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.