Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Stjepan Matković; Foto: Popperfoto/Getty Images

Ian Kershaw, Do pakla i natrag: Europa 1914. – 1949., preveo s engleskog Vuk Perišić, Fraktura, Zagreb 2017.

 

Sveučilišni profesor u miru Ian Kershaw (rođ. 1943.) već se odavno potvrdio kao jedan od vodećih britanskih i svjetskih povjesničara za suvremenu povijest, navlastito specijaliziran za Njemačku od wilhelmovskog razdoblja do nacističke katastrofe. Našim je čitateljima uglavnom poznat kao vrsni poznavatelj Hitlera. U prijevodu su mogli čitati prvi dio njegove odlične biografije o Führeru i početnoj anatomiji Trećeg Reicha (Hitler 1889. – 1936.: Oholost). Svatko tko je zainteresiran za autorov opus i druge oblike javnih istupa posegnut će za tražilicama, gdje se nalazi niz uputnica na više internetskih stranica koje ga potvrđuju kao relevantnog sugovornika za povijesna pitanja ne samo o bremenu 20. stoljeća, nego i o drugim razdobljima jer je Kershaw doktorirao na medijevističkoj tezi.

Njegovu ambicioznu knjigu Do pakla i natrag: Europa 1914. – 1949., izvorno objavljenu u izdanju etabliranog Penguin Booksa možemo predstaviti kao kompendij s ilustracijama u kojemu se na vješt i promišljen način izlaže kritički pregled europske povijesti u jednome od njenih najtežih razdoblja obilježenom dvama svjetskim ratovima i stupanjem na rub propasti. Riječ je zapravo o prvom dijelu povijesti Starog kontinenta koji kronološki obuhvaća prvu polovicu 20. stoljeća, točnije vremenski okvir od fin-de-siècle razdoblja do 1949. godine koja po autoru označava „završetak oštre podjele Europe“. Kershaw u uvodu bilježi da će se u nastavku svojih istraživanja baviti novom epohom od 1950. nadalje, koja će mu pružiti prigodu da u drugom svesku protumači utjecaje Hladnoga rata i uspjehe integrativnih nastojanja u najvećem dijelu Europe kao velikom planu za prevladavanje neprekidnih sukoba.

S obzirom da je riječ o jednoj vrsti sinteze sastavljenoj od deset poglavlja, onda je posve razumljivo da je u njoj vidljiva i nužna reduciranost. Naslov izravno upućuje na opravdanu europocentričnost, ali Kershaw ne će u svojim raščlambama zaobići utjecaje Sjedinjenih Američkih Država, azijskih susjeda, dalekog Japana ili pojedinih kolonija, kad je riječ o raznim etapama povijesti. S precizno iznesenim zaključcima nije ostavio dvojbu da mu je glavna zadaća bila protumačiti uzroke i posljedice masovne destrukcije kako bi pokazao da su Europljani mogli pravovremenim akcijama izbjeći pojavu diktatura i obraniti demokratska načela. Zbog toga se oslonio na istraživanje struktura moći u ključnim državama i povezao ih sa poznavanjem njihovih društvenih snaga da bi predočio kako su djelovali pojedini politički sustavi i u kojoj su mjeri određivali dinamiku preobražaja koji su vodili u ratne katastrofe.

Što je pružilo povod ovoj knjizi? Ona se mogla naoko povezati s obilježavanjem početka Velikog rata i privlačenjem šire pozornosti koja bi iz europske perspektive gledala na prvu golemu katastrofu 20. stoljeća i zatim na Drugi svjetski rat kao na nastavak srljanja u samouništenje. Ipak, knjiga je više kod dijela inozemnih recenzenata i predstavljača ukazivala na pojedine sličnosti s nekim suvremenim događajima, poput izbijanja gospodarskih kriza, narušavanja stabilnosti financijskih tržišta, socijalnih potresa i rasta ekstremnih pokreta desnice koji su se nastojali komparirati sa situacijom iz 1930-ih godina. Stoga se postavilo pitanje: hoće li Europa ponoviti svoje srljanje u samouništenje i može li ovakva vrsta literature imati prosvjetiteljski učinak?

Već iz prvog navoda na početku svog golemog djela nazire se određeni pravac kritičkog razmišljanja. Naime, problem je puta u pakao, prema autoru, ležao u „novim snagama ekstremnog nacionalizma koji je nacionalnu pripadnost u pravilu definirao etnički.“ U prilog afirmacije takvog smjera išla je ubrzana „nacionalizacija masa“ koja je starim elitama stvorenima u ranijim razdobljima poslužila da manipuliranjem s nacionalnim sentimentima održe status quo u političkom životu. Postupak takve nacionalizacije provodio se obveznim osnovnim obrazovanjem s prilagođenim kurikulumima, porašću pismenosti širih slojeva i tiskanjem jeftinih novina koje su omogućile ekspanziju nacionalističkih ideja, a zatim i poticaj za sukob između raznih nacionalizama. Posljedica je bila pojava kolaža zatrovanosti mržnjom i istaknute potrebe grabeži za teritorijalnim širenjima. Pri tome nitko od vodećih državnika u ekstremnom nacionalizmu nije prepoznao prijetnju koja može zaprijetiti uništenju. Paradoksalno, više su se političke elite i moćni biznismeni bojali onog oblika socijalizma bez revolucionarnih ciljeva, misleći da legitimna borba za stvaranje jednakih ekonomskih i društvenih prilika za sve ljude ugrožava miran razvoj ustaljenog poretka. To je naročito bilo vidljivo u monarhijama, gdje se teško ostvarivao kompromis između reformiranih socijalista spremnih na suradnju i branitelja dinastičkih legitimiteta. U takvim okolnostima nitko se nije želio riješiti svojih nacionalnih ideala u ime nužnosti europskog mira. Dramatičan put u pakao postao je neizbježan. Nakon 1945. uspjeh Europe ležao je u odstranjenju antagonizama između ekstremnih nacionalizama, razvoju demokratskih sustava s izraženom ulogom konzervativizma koji je pružio najveći prinos u obnovi društava i reformi kapitalizma kao nositelja neprijepornog prosperiteta.

U prva tri poglavlja prati se Europa s prevlašću ustavnih monarhija do kraja Prvoga svjetskog rata kojega Kershaw smatra samo pripremom za sukob još katastrofalnijih razmjera. Vrijeme uoči 1914. ispunjeno je proturječnostima. S jedne strane, Europa je sa svojim la Belle Époque na početku 20. stoljeća rasadiše bogatog intelektualnog života i tehnološke izvrsnosti s dugotrajnim vrijednostima. I ekonomska kretanja su bila stabilna. Istodobno, položeni su i temelji za zamah radikalizama koji na vrhuncu imperijalizma ugrožavaju sustav ravnoteže i vode prema ratu globalnih razmjera. U tom se kontekstu razotkriva i tamnija strana intelektualnih angažmana na Zapadu koji rađaju eugeniku, socijalni darvinizam i rasizam. Pojavljuju se i novi oblici sve nasilnijeg kolonijalizma čije su posljedice vidljive u počinjenim genocidima u Kongu i Namibiji te podizanju koncentracijskih logora u Južnoj Africi. A na čelu postupaka tih proklamiranih „benefaktora“ bili su upravo predstavnici europskih zemalja koje su svoju imperijalnu vitalnost crpili iz prekomorskih posjeda ili  iz ambicije da postanu svjetskim hegemonima. Kad je riječ o uzrocima Prvoga svjetskog rata, onda Kershaw donosi ocjene koje danas prevladavaju u historiografiji. Sve velesile nose dio odgovornosti za izbijanje rata zbog svoje spremnosti za podvrgavanjem drugih naroda, održavanjem ili širenjem svojim imperija, kompenzacijskim ponudama na tuđi račun i postizanjem svojih državnih planova po cijenu vođenja rata. Ipak, najveću odgovornost stavlja na carsku Njemačku. Presudna je, prema toj ocjeni, bila njemačka potreba da postane svjetskom silom, a to je bio izravni izazov dotadašnjem statusu Velike Britanije, istodobno postavši prijetnja kontinentalnom položaju Francuske i Rusije.

U tom je rasporedu geopolitičkih silnica i trke u naoružanju Kershaw ukratko analizirao situaciju u pojedinim velesilama. Velika Britanija ponašala se dvomisleno i nije smirivala situaciju uoči rata misleći kako zadržati svoj status prve sile, pri čemu je imala zbog svojeg tipa dugotrajne parlamentarne demokracije i kolonijalnog sustava brojne prednosti u odnosu na druge takmace. Njemačku je prikazao kao mlado, ambiciozno i ekonomski uspješno Carstvo koje je zahvaljujući potezima svojih vojnih jastrebova napustilo staro Bismarckovo načelo o izbjegavanju izolacije. Austro-Ugarska se teško nosila sa svojim unutarnjim problemima tako da ju je ugrožavalo i jačanje Srbije, tada malog regionalnog lidera na Balkanu. Kershaw će pojedine neuspjehe Austro-Ugarske tijekom rata tumačiti nedostatkom kohezije u redovima njene vojske. S druge strane, zamijećujemo da će upravo  tijekom rata dvojna monarhija uspješno braniti svoje područje od talijanskih aspiracija, pokazujući da ona može biti uspješna kad se radilo o obrani vlastitog teritorija. A kad je riječ o koheziji, šteta da komparativno nije obrađen i fenomen onih ratnih vojski koje su mobilizirale vojnike iz svojih kolonija i dominiona. Za razliku od Francuske i Italije, Kershaw se znatno više bavio Rusijom. U njoj nije vidio dovoljno snažne poticaje za reformiranje carističke autokracije tako da je prevladavao sirovi radikalizam vladajućih struktura. Ipak, ruski slučaj pokazivao je i neka druga lica koja se ne mogu zaobići: stalni rast gospodarstva do izbijanja rata i akcija cara Nikolaja da sazivanjem Haaške konferencije radi na očuvanju međunarodnog mira i razoružanja. Pri tome je Kershaw dometnuo da su gospodarski rezulati bili potkopani neuravnoteženom financijskom politikom, a détente inicijativa nije bila posljedica pacifističkog raspoloženja, nego tek interes u određenom vremenu da se manje novca troši na naoružavanje. Stoga i ne čudi što je naglasio da se Rusija očekivano prva raspala još tijekom rata, dopuštajući da prosvjedni pokreti protiv režima budu okončani trijumfom Oktobarske revolucije. U obradi ratnog doba Kershaw je napisao i poticajno potpoglavlje o doživljajima vojnika u ratu kao protuteži visoke politike i njene propagande. Poslužio se analizom vojničkih pisama koja su pokazala veću vrijednost u realnim zapažanjima o situaciji na bojištima od poslijeratnih književnih djela u kojima su stvarane predodžbe koje nisu odgovarale pogledima nastalima na ratištima.  

Kershaw odbacuje teoriju o neprestanom napretku društva. Za njega je Europa uoči početka rata iz 1914., unatoč navedenim uspjesima na pojedinim područjima stvaralaštva, bila zrcalo neuravnotežene podjele rada i pogodan prostor za klijanje ideja čiji su zagovornici iskoristili ubrzane društvene promjene da bi okupili nove političke snage dovoljno jake da zaprijete političkom poretku. Četiri i pol godine ratnih sukoba opisano je dijelom po poznatom kronološkom ključu. Polazi se od ocjene da su svi sudionici bili uvjereni da će rat biti kratak, što je pokazalo slabosti predviđanja. Na početku su prevladavali opća histerija, veličanje rata kao sredstva nacionalne obnove i snažan utjecaj masovnih medija na raspirivanju ratobornosti. Rat se produžio i otvorio mogućnosti za pojavu novih alternativnih modela kroz pobjedu komunističke revolucije u Rusiji i zagovaranje Wilsonova mira bez pobjednika koji se nije ostvario, ali je barem pomogao manjim narodima srednje i jugoistočne Europe da pronađu moderne formule za iznošenje svojih stajališta.

Kad je riječ o zbivanjima nakon Prvoga svjetskog rata, onda Kershaw piše da u prvo vrijeme nije bilo najave da će nakon nešto više od dva desetljeća uslijediti još brutalniji obračun. Autor smatra da je versailleski poredak u izvedbi Velike četvorke bio posljedica ratom raskomadane Europe koja više nimalo nije bila nalik na razdoblje prije rata. Nestala su velika carstva, poraženi su snosili teret visokih reparacija, ali i zemlje pobjednice suočavale su se s krizama. Prema Kershawu mirotvorci su učinili najbolje što su mogli, očekivajući da će s vremenom biti konsolidirani odnosi među donedavno zaraćenim narodima. No, istodobno on tvrdi da je do katastrofalnog razvoja došlo zbog nastanka „nove, zlokobne konstelacije koja će u nastupajućim godinama imati fatalne posljedice.“ Pri tome, mislio je na plodno tlo za poticanje etničkog nacionalizma, naročito u dijelovima Srednje i Istočne Europe, gdje se postavljalo pitanje koliko je raspad starih carstava pridonio otvaranju vrata nestabilnim tvorbama. A u njemačkom slučaju, gdje se smatralo da rat nije bio izgubljen na vojnom bojištu i da su zbog toga odluke mirovne konferencije o krivnji za rat, gubitku teritorija i reparacijama bile nepravedne, bile su posijane klice budućih sukoba. Ništa manji problem bili su zaoštreni utjecaji klasnih prijepora koji su se pojavili slijedom pobjede Oktobarske revolucije i pokušaja širenja njenog modela u druge srednjoistočne države Europe. Zbog toga je uslijedila borba nespojivih političkih sustava koji su se borili za prevlast: liberalna demokracija, komunizam i fašizam.

Premda je na početku u znatnoj većini zemalja prevladavao oblik demokratske vladavine, okolnosti su dugotrajno išle u prilog njenih protivnika. U poglavljima o kontrarevolucionarnim i paravojnim skupinama, kao i u prikazu boljševističke bezobzirnosti i primjeni nasilja prema klasnim neprijateljima, istaknute su silnice koje su postale glavna prijetnja demokraciji. U tom pravcu Kershaw osobito upućuje na podatnost seljaštva prema raznim tipovima demagogije i manipulacije s populističkim nacionalizmima. Završetak Pariške mirovne konferencije pridonio je pacificiranju snaga koje se nisu pomirile sa činjenicom da je rat bio završen, a građanski rat u Rusiji iscrpio je perspektivu izvoza revolucije. Pri tome je iznimka bio pobjednički fašizam u Italiji, gdje se pokazalo da jedino savez nezadovoljnih s političko-ekonomskom elitom, koja je pak bila preplešana utjecajima boljševizma, otvara vrata slamanju liberalnog poretka. Na taj je način Italija postala izuzetak od pravila da su pluralne demokracije bile uspješne u zemljama pobjednicama iz netom završenog rata. Nasuprot tom primjeru, demokracija je pokazala vitalnost u poraženoj Njemačkoj, gdje je upravo vojska, unatoč uvriježenoj ocjeni o njenom militarističkom apsolutizmu, postala stupom njenog oslonca u suzbijanju desnog i lijevog ekstremizma. Kershaw tumači da je Weimarska Republika, uz lojalnost vojske, sa svojim federalnim uređenjem mogla okupiti zahvaljujući tradiciji parlamentarne demokracije njene privrženike i izbjeći unutarnje lomove. Na taj se način nije uklopio u historiografske zastupnike teorije o neprekinutom kontinuitetu germanskog ekspanzionizma. Upada u oči da u talijanskom slučaju fašizacije ističe da se ona odvijala u „nedavno ujedinjenoj“ naciji,  dok kod Nijemaca nije imao potrebu uzeti u obzir „mladost“ ujedinjene Njemačke. Kershaw zatim razlikuje političke sustave: od stabilnog u Britaniji, gdje nije bilo malih stranaka koje su remetile ustaljenu ravnotežu, do proporcionalnog sustava u kontinentalnom dijelu Europe koji je donio dublje podjele i slabiju izvršnu vlast.

Središnje mjesto u knjizi zauzima analiza sloma demokracije, odnosno postupne pobjede autoritativnosti u sve većem broju europskih zemalja. Kershaw uvodno pokazuje kako su već sadržaji nove popularne kulture i pobune protiv starih formi anticipirale politički i ekonomski slom. Širenje deflacije, urušavanje bankarskog sustava, pad BDP-a, radikalizacija društvene misli i sve brutalnije političke akcije označili su nadolazeće promjene koje su završile u katastrofi. Ključnu ulogu u tom zaokretu odigrat će Njemačka, gdje je elita započela izlaziti u susret ekstremizmu ne bi li na taj način prevladala pojavu duboke krize. Drugim riječima, Njemačka do 1933. imala je svoje mjesto u održavanju europske ravnoteže, a od Hitlerova dolaska na vlast pojavila se težnja za nadmoću, čime je bio popločen put prema ratnim sukobima. Na taj način mogao bi se razumjeti kontinuitet sa situacijom uoči 1914., kad su prevagnule imperijalne pretenzije. Kershaw još ukazuje na primjere trijumfa konzervativne desnice u Španjolskoj i Portugalu, cementiranje fašističke vlasti s uvođenjem korporativizma i uvjetovanost država Srednje i Istočne Europe da zbog svojih unutarnjih slabosti postanu dijelom širenja protudemokratskih režima. S druge strane, istaknut će uspješne primjere skandinavskog izlaska iz krize i postojanost konzervativnih snaga na Zapadu kontinenta koje su obuzdale marširajuću desnicu. Iz toga će zaključiti da velika ekonomska kriza nije morala nužno voditi u pobjedu desnog radikalizma, smatrajući da je ključ za razumijevanje ishoda bio u različitim političkim kulturama.

U skladu s razvojem situacije, Kershaw iznosi opsežna opažanja o trima velikim i dinamičnim diktaturima koje prevladavaju u Njemačkoj, Italiji i Sovjetskom Savezu.  Zajednička im je suprotnost liberalnoj demokraciji, potreba za totalnim nadzorom nad društvom, karizmatičnost vođa, kult ličnosti i teror nad protivnicima. Komparativno gledajući, Kershaw podvlači specifičnosti svake od tih diktatura pojedinačno i nastoji pokazati kako su se one ponašale na putu u ratni ponor. Prema njemu, glavni su krivci za nezaustavljanje agresivnog Hitlera zapadne sile koje nisu iskoristile prilike da povedu preventivne akcije, stvore na vrijeme „veliku alijansu“ („grand alliance“) i konačno uklone glavnog protagonista općeg rata. Drugim riječima, popustljivost, početno pristajanje na zahtjeve za neminovnim širenjem Njemačke u njenom okruženju i taktika preusmjeravanja Hitlera na Istok radi borbe protiv Sovjetskog Saveza nisu urodili plodom. Doduše, kad piše o razmjerima posljedica Drugoga svjetskog rata, Kershaw tvrdi da je Zapadna Europa prošla „relativno dobro“ u odnosu na druge dijelove Europe i u odnosu na žrtve koje je imala u Prvome svjetskom ratu. Ipak, razmjeri katastrofe vidljivi su u svim primjerima koji se odnose na Drugi svjetski rat. Razabire se da na prvo mjesto Kershaw stavlja crne slike genocida, pokušaj stvaranja Europe bez Židova, koncentracijske logore i druge oblike masovnih stradanja koje su počinili naci-fašistički režimi. Ne ulazeći ovdje u razne aspekte tih razmatranja, treba naglasiti da on ističe i drugu stranu ratne zbilje, ukazujući na brutalnosti sovjetizacije u istočnoj Poljskoj na početku rata, kao i na ogromna stradanja koja su nastala djelovanjem saveznika tijekom rata i poraća. Posebnu pozornost posvetio je održivosti nacisitičkog utjecaja na njegove brojne sljedbenike sve do Hitlerova samoubojstva, što je protumačio tvrdnjom o nepostojanju alternativne strukture koja bi bila sposobna preuzeti vlast.

Kraj Drugoga svjetskog rata doveo je do sloma jednog oblika totalitarizma. Nastupila je bipolarna podjela na zemlje u kojima prevladavaju predstavnici liberalne demokracije i komunistički blok. Pri tome su zaobiđeni primjeri diktatura s vojničkim predznakom u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj koji bi kompletirali političku kartu. Poslijeratni prijelaz u mirnodopsko razdoblje doveo je do toga da je Istočna Europa ušla u novu epohu, koju Kershaw opisuje kao „zamjenu jedne tiranije drugom“, a Zapadna Europa krenula je putem ubrzane obnove obilježene ubrzanijim gospodarskim razvitkom i zadržavanjem pluralizma. Uočio je i da je oporavak od rata bio brži i snažniji u odnosu na vrijeme nakon 1918., ali isto tako razabire da je došlo do američke nadmoći u svjetskoj ekonomiji i početka dekolonizacije. Bipolarna Europa tako je omogućila svom zapadnom dijelu „neviđeni prosperitet“, a onaj istočni doživio je rast životnog standarda, no morao je iskusiti „nenadoknadiv gubitak sloboda“ jer su revolucionarni zahvati značili dokidanje građanskog društva. U tom kontekstu Kershaw piše i o zasebnom primjeru Jugoslavije koja je pod Titom izmaknula od izravnog širenja sovjetskog utjecaja čime joj je omogućena provedba neovisnije politike uz zadržavanje komunističkog režima.  

Proučavajući druge aspekte oblikovanja poratnog društva Kershaw opravdano skreće pozornost na niz tema i nastoji pristupiti predmetu svog istraživanja iz raznih perspektiva. Tako proučava ulogu crkvenih zajednica, prati intelektualna gibanja, opisuje industriju masovne zabave, ukazuje na značenje poratnih suđenja, donosi statističke pokazatelje o raznim oblicima osvećivanja nad poraženim skupinama i prikazuje načine memoriranja ili ignoriranja Drugoga svjetskog rata što je osobito provedeno na primjeru poraženih država. U tom se dijelu ističe i pregled obnove pluralizma u demokratskom dijelu Europe. Tako se Kershaw bavi i značajem antifašizma za ljevicu koja u novim okolnostima kao i u predratnom vremenu usmjerava težište svoje kritike prema konzervativnom vladajućem sloju i njegovoj suradnji s desnicom. Međutim, on zaključuje da prednost na političkom krajoliku osvaja kršćanska demokracija koja ne počiva na negativnoj definiciji kad se bavi obnovom društva i koristi snažnu antipatiju stanovništva prema izazovima sovjetizacije.  

Kod pisanja prikaza takvih međunarodno utjecajnih djela postavlja se uobičajno i pitanje na koji je način autor pristupio Hrvatskoj i okruženju? Iz pregleda bibliografskog popisa koji se nalazi na kraju knjige vidi se da uzorak obrađene literature nije bio dostatan za nijansiranije analize i pouzdanije interpetacije, kad je riječ o prošlosti manjih zemalja za koje možemo pretpostaviti da autor ne poznaje njihove jezike. U prvom dijelu knjige, koji se uglavnom odnosi na utjecaje srpskog nacionalizma i njene velike ambicije u južnoslavenskom pitanju uoči Prvoga svjetskog rata, može se zaključiti da Kershaw iznosi poglede koji su dominantni u zapadnim historiografijama. Ili na drugi način, u ovoj se knjizi čitaju tumačenja koja su iznjedrila drugačije odgovore od onih na koje smo navikli u vremenima prevlasti jugoslavenstva, kad je prosinačko stvaranje državne tvorbe Srba, Hrvata i Slovenaca na razvalinama Austro-Ugarske i u savezu s Kraljevinom Srbijom isključivo označen kao progresivan čin. No, kad je s padom Berlinskog zida došlo do propadanja komunizma, uslijedilo je u dijelovima istočne i jugoistočne Europe snažnije skretanje pogleda u povijest, tako da je upravo u bivšoj Habsburškoj Monarhiji tražen izvorni model za europsko ujedinjavanje. Premda su i takvi poticaji bili dobrim dijelom suprotni povijesnim kretanjima i posljedica su idealizirane nostalgije, oni su pustili korijen jer je „habsburški“ aspekt nosio sa sobom jedan oblik goleme nadnacionalne zajednice koja je donijela mnogo kulturnih probitaka. U tom smislu, predmetom rasprave mogla bi biti autorova teza da bi prijestolonasljednik Franjo Ferdinand stupanjem na prijestolje prepustio Južnim Slavenima velik udio u vlasti radi stabilizacije Monarhije jer se još uvijek lome koplja o tomu koliko bi novi vladar radio ustupaka u svojim namjerama da postigne što jedinstveniju i funkcionalniju državu (str. 30). Kershaw nije posve precizan u terminologiji. On piše o austrijskoj aneksiji Bosne i Hercegovine ili austrijskom napadu na Srbiju, ne poštujući činjenicu da se Monarhija zbog svog dualističkog uređenja zvala Austro-Ugarska. To znači da nije ispravno koristiti pojam „austrijski“ kao sinonim za Monarhiju jer se zanemaruje i ugarski položaj koji nije zanemariv u kreiranju i unutarnje i vanjske politike. Neke slabosti u poznavanju povijesti Austro-Ugarske vidljive su i pri njenom opisu na kraju Prvoga svjetskog rata, kad nalazimo podatak da je u Austriji bio „suspendiran rad Reichsrata“, premda je poznato da je Carevinsko vijeće u Beču obnovilo svoj rad 1917. godine i da su tada lansirane brojne deklaracije raznih ideološko-nacionalnih skupina, od kojih je za južnoslavensku skupinu veliku važnost imala Svibanjska deklaracija. Uz to, ni tvrdnja da je Mađarska izražavala težnju neovisnosti o Beču “usprkos spremnosti cara Karla da provede liberalne reforme i reorganizira Monarhiju na federalističkim osnovama“ ne pokazuje pravo stanje stvari jer Budimpešta nije do kraja bila spremna na reforme dualizma, a provedba liberalnih reformi i federalizacije samo bi utjecale na smanjenje njenog položaja u Monarhiji koji je zadovoljavao potrebe ugarske elite. Za razdoblje međuraća izneseni su precizni podaci. Razlog leži i u činjenici da se Kershaw u tom dijelu, prema uvidu u korištenu literaturu, mogao osloniti na provjereno pouzdanu knjige Ive Banca o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Stoga je dobro pogođena ocjena o nestabilnostima monarhije pod vodstvom dinastije Karađorđević u kojoj je prevladavala lažna demokracija zasnovana na „nadmoći dvora, klijentelizmu i korupciji“ (str. 200). Vjerojatno bi dio povjesničara uputio zamjerku da nije točna tvrdnja da je Komunistička partija za vrijeme Kraljevine SHS bila beznačajna jer je ipak bila riječ o stranci sa solidnim rezultatima na skupštinskim izborima do zabrane njenog rada, a i kasnije se nije mogao zanemariti njen utjecaj. Možda bi bilo korisno i raspraviti iznesenu opću tezu o seljaštvu kao utočištu populističkih stranaka koje su se spojile s nacionalističkim strankama i postale destabilizirajući faktor u etnički miješanim državama (str. 131). Uklapa li se i primjer Hrvatske seljačke stranke u takvu shemu ili se ipak radi o stabilizirajućem faktoru koji se pokušao nagoditi s državnim vlastima i na taj način pridonijeti rasplamsavanju etničkih sukoba? Je li iznesena teza primjenjiva za Zemljoradničku stranku u kojoj je Dragoljub Jovanović, jedan od njenih prvaka, izražavao protivljenje Šestosiječanjskoj diktaturi i upozoravao na opasnosti fašizma? Zanimljivo je da u pregledu reakcionarnih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi autor ne spominje primjer Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra. Bilo bi korisno vidjeti kako bi u sistematizaciji raznih oblika autoritarizma prošla monarhistička Jugoslavija. Na više je mjesta Kershaw pisao o neuspjesima demokracije u državama nasljednicama Austro-Ugarske, što mu je poslužilo za zaključak da je raspad Habsburške Monarhije poslužio „stvaranju pojasa nestabilnih država“. U pogledu Drugoga svjetskog rata ukazao je na posljedice raspada Kraljevine Jugoslavije, stavljajući naglasak na osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i počinjene masovne ratne zločine na njenom području. Kershaw smatra da je Pavelićev režim instaliran prema njemačkoj odluci da bi ustaše „za njih obavili prljave poslove“. U tom je opisu zanemario mjesto fašističke vlasti koja je bila glavni oslonac Paveliću u emigraciji i snažno je utjecala na kretanja u NDH sve do kapitulacije Italije. Uzimajući u obzir iznimnu brutalnost na području NDH, Kershaw je nepotrebno upao u stupicu i pokušao je na jednom mjestu protumačiti pitanjem o mentalnom zdravlju poglavnika, a pri tom je preuzeo i već dokazano izmišljanje Curzija Malapartea u romanu Kaputt o „košari punoj ljudskih očiju“ koja se nalazila na Pavelićevu radnom stolu. Ta je tvrdnja popraćena priređivačkom bilješkom o „književnoj slobodi i fikciji, koja, iako izmišljena, ekspresivno oslikava narav ustaškog režima.“ (str. 383). S tim bismo se potpuno složili, uz opasku da za oslikavanje naravi ekstremnog radikalizma nisu potrebne crne legende.  Kad piše o neposrednom poraću u poglavlju Iz pepela, onda Kershaw bilježi da su u Jugoslaviji bili izvršeni „najveći razmjeri nasilja“ (str. 494). Ali to mišljenje je praćeno tvrdnjom da nasilje nije bilo usmjereno protiv Nijemaca. Problem je u tome što se čini da se ovdje mislilo isključivo na vojne postrojbe, a ne na njemačku skupinu koja je živjela na području Jugoslavije. No, i tu autor nije usklađen s poznatim podacima jer su mnogi pripadnici SS postrojbi bili ubijeni zbog osvećivanja. Nadalje, Kershaw je napisao da je „Jugoslavija sačuvala svoju multietničku strukturu“, a da pri tome nije uzeo u obzir žrtve Židova, ali i gubitke iz redova već navedenih Nijemaca, Talijana i Mađara (str. 498). Drugim riječima, obrisi multietničke strukture su doista bili očuvani, ali se ne bi moglo tvrditi da nije došlo do znatnog umanjenja manjinskog stanovništva.

Prijevod rukopisa vrlo je tečan. Čitatelj će s lakoćom pratiti gusti tekst. Prevoditelj Vuk Perišić uložio je dodatni trud i napisao podnožne bilješke u kojima ispravlja autorove pogreške ili čitateljima pojašnjave manje poznate povijesne pojmove. Primjerice, Kershaw će na jednom mjestu napisati da Srbija „koja je bila ishodište sukoba, neće se na svojem tlu suočiti s ratom sljedećih četrnaest mjeseci“ (str. 38–39), što će Perišić ispraviti bilješkom o vođenju „ogorčene borbe“ na teritoriju tadašnje Srbije od početka rata do njene okupacije. Doduše, nekoliko stranice dalje Kershaw je pisao o austro-ugarskom napadu u kolovozu 1914. na Srbiju kao „kaznenoj ekspediciji“ zbog ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, što ukazuje na propust autorove provjere napisanog teksta (str. 52). Nadalje, Perišić bilježi, u vezi odlomka o prostoru kapitulirane Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata, da je „pomalo pojednostavljen i neprecizan prikaz zbivanja“ (str. 412). Naime, tu se radi o kritici tvrdnje da su postojala dva pokreta otpora: četnički predvođen nacionalističkim oficirima (službeno je to bila Jugoslovenska vojska u otadžbini) i partizanski pod vodstvom komunista (Narodno oslobodilački pokret). Perišić objašnjava da četnici nisu bili nikada faktor otpora. No, faktografski gledani oni poduzimaju manje akcije protiv Nijemaca i uživaju potporu kraljevske vlade u emigraciji, ali iz svojih razloga povremeno i kolaboriraju s njima. Osim toga, Kershaw piše da su se ta dva pokreta otpora borila protiv niza protivnika, među kojima bilježi i bosansko muslimanske separatiste. Perišić pak nudi objašnjenje da bosanski muslimani nisu imali zasebni separatistički pokret, premda je poznata epizoda s neuspješnim pokretom za autonomiju koji se mogao tumačiti i kao pokušaj odcjepljenja od NDH.

Ako bismo htjeli biti još strožiji i cijepati dlaku na četiri dijela, onda bismo mogli ispraviti pojedine prevoditeljske bilješke. Tako je, primjerice, bilješka broj deset nepotpuna jer ispravlja autorovu tvrdnju da se talijanska vojska borila na Istočnoj fronti i bilježi da se ona borila jedino na bojištima u Južnom Tirolu i na Soči. Međutim, talijanska vojska borila se još i na Solunskoj i na Zapadnoj fronti. Mogla se uvrstiti i bilješka uz odlomak na jednom mjestu gdje je Finska uvrštena među zemlje nasljednice Austro-Ugarske, premda bi bilo opravdanije da je stavljena uz bok novostvorenih država na Baltiku (str. 134–135). Hvale je vrijedan napor u dopuni odabrane bibliografije na način da se uz izvornike pridodaju i izdanja na hrvatskom, srpskom ili bosanskom jeziku. Radi dopune trebalo bi spomenuti da su na srpski jezik još prevedene i knjige Marine Calic i Maxa Hastingsa.

U stvari, ovdje se vidi ograničavajuća strana pisanja velikih povijesti Europe koje bi trebale obuhvatiti što više njenih zemalja i stanovnika. Kod sučeljavanja s takvim problemom, nemoguće je poznavati sve činjenice, jezične specifičnosti i veći broj bibliografskih jedinica koje bi osigurale uvid u kvalitetna stručna mišljenja. Zbog toga su autori nužno usmjereni na  selektivnost. Kad pri tome dođe do iznošenja krivih podataka ili interpretacija koje se na njima zasnivaju, onda je zadaća povjesničara da o tome raspravljaju, ispravljaju i pruže svoje prinose u korist verifikacije ili odbacivanja određenih tvrdnji.

Sve u svemu, unatoč ovim kritičkim primjedbama knjigu Do pakla i natrag potrebno je držati na popisu obvezne literature. Kershaw je pokazao široko znanje koje mu je omogućilo da uhvati najznačanije trenutke u povijesti Europe prve polovice 20. stoljeća, što nije bila nimalo laka zadaća s obzirom na opseg teme i dinamiku događanja. U knjizi do izražaja dolazi izvrsno tumačenje osobina diktatorskih režima. Čitatelj će steći odgovore na ključno pitanje zašto su oni nastali, kako su se razvijali i što ih je poticalo da odigraju presudnu ulogu u stavljanju Europe na rub propasti. Kao vrsni biograf Kershaw je ponudio i pouzdana znanja o onima koji su ih vodili, smještajući ih tako u središte historijskih procesa. U knjizi su izneseni i mnogi vrijedni statistički podaci koji plastično omogućuju čitateljima da shvate pojedina historijska pitanja u kontekstu iznesenih interpretacija. Time možemo zaključiti da se iz ove knjige može steći pouka o nesrećama dvaju svjetskih ratova i shvatiti zašto je potrebno braniti demokratski sustav.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.