Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

 

Destabilizacijom bosanskohercegovačkog rukovodstva kroz od sredine 80-ih godina ova jugoslovenska republika je raspad Federacije i višepratijsko uređenje dočekala prepuštena velikodržavnim apetitima Srbije i Hrvatske. Da bi se objektivno sagledala slika ovog zgusnutog razdoblja historije Bosne i Hercegovine potrebno je u obzir uzeti široku lepezu faktora od globalnih
– koji uključuju svjetske sile i međunarodnu zajednicu, nizom prema republičkim i lokalnim bosanskohercegovačkim – do najtanahnijih odnosa među pojedincima na svakodnevnom nivou. Iako su se temama iz razdoblja s početka devedesetih godina bosanskohercegovačke historije bavili mnogi, a napisan je gotovo nepregledan broj radova, profesionalna je historiografija Bosne i Hercegovine kroz institutcionalno sazrijevanje tek osposobljena kako bi mogla dati svoj doprinos
ovim važnim pitanjima iz naše prošlosti.

Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu je 22. 11. 2017. u prostorijama Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine organizirao okrugli sto na temu ”Bosna i Hercegovina od 1992. do 1995.” na kojem su pored saradnika Instituta učestvovali i historičari sa Odsjeka za historiju Filozofslog fakulteta u Sarajevu i istraživači sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na otvaranju je malobrojne prijatelje Instituta, koji su na dan izricanja presude generalu Vojske republike Srpske Ratku Mladiću odabrali prisustvovati naučnom dijalogu posvećenom obilježavanju 25. godišnjice od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, pozdravila dr. Senija Milišić. Ona je naglasila kako još postoje planovi o razbijanju Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačke državnosti. Prema njenim riječima cilj dijaloga je ukazati na to da “postoji samo jedna historija ili istina” o događanjima iz prve polovice 1990-ih godina u Bosni i Hercegovini. Tokom ovog razdoblja krajem 20. stoljeća je jedna međunarodno priznata država, kao subjekt međunarodnog prava, doživjela agresiju, ratna pustošenja, ogromna stradanja i veliki broj ljudskih žrtava. Istaknula je da su ”stvari vrlo jednostavne i ono što mi želimo današnjim skupom jeste da se ne zaboravi i da se podsjeća”. Na samom otvaranju okruglog stola prisutnima se obratio i akademik Juzbašić. On je izrazio vlastitu podršku ”mladim kolegama” koji su se prihvatili posla tretiranja zeitgeschichte, ali i zadovoljstvo što je osposobljavanjem ”mladih stručnjaka” bosanskohercegovačka historiografija dobila mogućnost da istražuje događaje iz 1990-tih. Juzbašićeva kritika je išla u pravcu nepostojanja rada koji kritički tretira ”domaću politiku”, koja je tokom rata doživjela određene promjene i približila se religiji. Istaknuo je kako su aspekti utjecaja na evoluciju ove politike svoje porijeklo vukli iz dešavanja u Prvom svjetskom ratu kada se razvio čitav niz negativnih pojava koje su se kao takve odrazile na naše društvo.

Saradnik na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava dr. Mesud Šadinlija, nastojao je da sa više aspekata objasni upotrebu pojma agresija u političkom, kulturološkom i svakodnevnom narativu s posebnom pažnjom na korištenje tog pojma u radovima historičara. Tako je prema riječima Šadinlije, Enver Redžić, u radu ”Agresija na Bosnu i Hercegovinu i historijska nauka” objavljenom ubrzo nakon završetka ratnih dešavanja, utvrdio da se istinski smisao agresije otkrivao u osvajanju i anektiranju ‘istorijskih srpskih’, odnosno ‘hrvatskih’ teritorija što bi u krajnjoj liniji imalo za cilj konačnu teritorijalnu-političku likvidaciju Bosne i Hercegovine. Naredni nivo o kojem je Redžić raspravljao jeste ”duhovno samorazoružavanje” Bosne i Hercegovine, tj. nepostojanje naučne sinteze historije Bosne i Hercegovine.

Šadinlija je istaknuo kako je akademik Redžić pojam agresija koristio ”bez trunke zadrške u pogledu njegove primjerenosti, značenja i krajnjeg cilja”. Radovi nastali tokom rata i neposredno nakon njegova završetka okarakterizirali su rat kao agresiju na Bosnu i Hercegovinu koju su izvršile Srbija i Crna Gora s jedne i Hrvatska s druge strane. Šadinlija je u daljem izlaganju naveo faktore koji su utjecali na pravac razvoja bosanskohercegovačke historiografije koja se bavila pitanjem agresije, a koja je u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini korektno utvrdila selektirane historijske činjenice, a kao rezultat ponudila jednostavnu ”zvaničnu” verziju dešavanja u kojoj su ”pozicije i linije razlikovanja između agresora i branilaca, zločinaca i žrtava” – jasne.

Šadinlija je posebnu pažnju posvetio utjecaju kulture sjećanja na javnu percepciju prošlosti i uspostavljenim diskursima tumačenja karaktera bosanskohercegovačkog rata u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji se rat tumači kao unutrašnji sukob, građanski rat etnosa u kojem Srbi ne mogu biti agresori na vlastitu/vlastite države (Jugoslaviju, potom Bosnu i Hercegovinu), dok se u Hrvatskoj prikazuje kao jedinstveni rat i agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nasuprot ovakvih tumačenja, Šadinlija ispravno zaključuje kako se bosanskohercegovačka historijska nauka ”još uvijek traži i orijentiše u suženom prostoru koji joj je ostavljen” a njene glavne tokove je teško definisati.

Profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Zijad Šehić je razmatrao probleme koji se odnose na međunarodnu diplomatiju tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995. godine. Šehić  je ustanovio kako se Jugoslavija počela raspadati nakon Brozove smrti, te je istaknuo kako centar države postaje i centar nacionalističkih nemira odakle je i razbijena konstrukcija savezne države. U odnosima međunarodne diplomatije ključnu su ulogu imala savezništva čija historija seže u razdoblje Drugog svjetskog rata. Šehić je analizirao Rezolucije Vijeća sigurnosti koje se odnose na bosanskohercegovački rat. S pravom smatra da su ključne odluke donešene mnogo prije izbijanja žestokih sukoba, a jedna od njih je i Rezolucija Vijeća sigurnosti OUN o zabrani naoružavanja čime su postignuti određeni rezultati. Mnoge izglasane Rezolucije se na terenu i u praksi nisu provodile, a međunarodna zajednica je utvrdila da najveću odgovornost za sukobe snosi Srbija i Crna Gora. Ustanovljeno je da SR Jugoslavija ne može biti pravna nasljednica SFRJ te kroz sankcije gubi status na diplomatskom polju. Odgovor na pitanje zašto međunarodna zajednica nije djelovala po principima koji se imaju primjenjivati u UN-u treba tražiti kroz nekoliko tačaka. Prva je svakako Konferencija koja se od 26. – 28. augusta 1992. godine odvijala u Londonu, koja postaje mrtvo slovo na papiru, budući se ne poštuju potpisane odredbe. Iako je na sastanku koji se održao sredinom decembra 1992. u Stockholmu zaključeno da odgovornost za ratne sukobe treba tražiti u Srbiji i Crnoj Gori te snagama Vojske Republike Srpske do promjena i djelovanja međunarodne zajednice na samom terenu ne dolazi.  

Mada je u američkoj predizbornoj kampanji Bill Clinton ukazivao na to da će u slučaju da postane predsjednik, u bosanskohercegovačkom sukobu učiniti napore i mijenjati stanje to se nije dogodilo tokom njegova prvog mandata, te on problematici pristupa opreznije. Naredna točka je sastanak G7 u Tokiju u julu 1993. godine kada je prema Šehićevim riječima odlučeno da se mora očuvati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, te da se bilo kakvo teritorijalno razgraničenje neće prihvatititi bez dogovora ”sve tri zaraćene strane”. Masakar na sarajevskoj tržnici Markale i ultimatum koji je međunaodna zajednica uputila Vojsci RS donio je određeni prekid, nakon kojeg nastupa ponovna ofenziva na bosanskohercegovačke gradove. O karakteristici međunarodne diplomacije prema ratnim dešavanjima govori i poruka koju je javnosti uputila Margaret Thatcher koja je išla u smjeru da je pogrešno bosanskohercegovački rat tretirati kao građanski sukob, te da je potrebno kažnjavanje Srbije koja je kao agresor kršila sporazume međunarodne zajednice. Tokom 1995. godine je došlo do promjene strategije i na diplomatskom međunarodnom i vojnom planu koja je uspjela okončati rat. Šehić je izrazio stajalište da je nemoguće dobiti odgovore na sva pitanja vezana za međunarodnu diplomaciju i pitanja vezana za sukobe u prvoj polovici 90-ih godina zbog toga što velike sile ne dopuštaju da se do kraja otkrije njihova uloga u dešavanjima te štite svoje državne interese.

Edin Omerčić, saradnik Instituta za historiju je na početku svog izlaganja povukao paralelu između ideja konkretiziranih 1917. kroz ”Dekret o miru” u kojem se govori o pravu naroda na samoodređenje i  razdoblja postsocijalizma u Bosni i Hercegovini. U svom je izlaganju predstavio djelovanje Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini od raspisivanja i održavanja plebiscita srpskog naroda do referenduma građana Bosne i Hercegovine. Na Svesrpskom saboru je osnovano Srpsko narodno vijeće i tada je postalo jasno da SDS djeluje kao široki pokret srpskog naroda. Na sjednici SDS održanoj na Petrovdan 1991. godine je počelo javno približavanje srpske političke elite monarhističkom društvenom uređenju, a društveni ideal je postala devetnaestovjekovna Srbija. Stavovi poslanika u Skupštini srpskog naroda neposredno pred održavanje i nakon plebiscita su išli u jasnom pravcu očuvanja Jugoslavije – Jugoslavije pod srpskom dominacijom, bez Slovenije i Hrvatske, pri čemu se Bosna i Hercegovine treba decentralizirati, odnosno onemogućiti normalno funkcioniranje vlasti.  Međunarodnim pritiskom, odnosno internacionalizacijom bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog položaja stavovi poslanika se mjenjaju i počinje se razmišljati i o ‘minimalističkim zahtjevima’, a projekat srpske političke elite u Bosni i Hercegovini biva kritiziran iz vlastite baze. Bez obzira na rečeno, Bosni i Hercegovini se osporava mogućnost zahtijevanja međunarodnog pravnog subjektiviteta. Samo nekoliko dana pred referendum bosanskohercegovačkog stanovništva Aleksa Buha izjavljuje da paralelne institucije koje je formirao srpski narod u BiH ništa ne odlučuju na međunarodnom planu te kaže: ”Znate, mi više nismo u prilici da odlučimo hoćemo li ostati u Jugoslaviji, ne možemo to više na onaj način na koji smo to mislili da sada možemo, nego smo u situaciji da spašavamo što se spasiti može. A u ovom trenutku najpreči zadatak je, ponoviću još jednom, da se Srbija ostavi sada po strani ne bi li ona nekako sredila svoje poslove. Mi svoje u BiH sami da radimo, ali, naravno, uz zaleđe Srbije i Crne Gore.” Omerčić je izaganje zaključio činjenicom da je SDS tražio izlaz iz ”mat” pozicije tako što je nemogućnost ostajanja u Jugoslaviji našao u kreiranju republike srpskog naroda i čekanju povoljnijih političkih prilika za priključenje Srbiji, pri čemu su ponovno navukli mitološku koprenu Kosova polja i citatom govora jednog od poslanika iz Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine:

Zato Evropo, ne ljuti se. […] Moj narod još jednom bira između dva carstva. Carstva nebeskoga i carstva zemaljskoga. Između dva barjaka obilićevskog i brankovićevskog. Siguran sam da će izabrati carsvo nebesko i da će se svi do jednog svrstati pod barjak Obilića. Ja sam izabrao. Ovo nije poziv na rat. Ovo je poziv na mir. (Aplauz)

 

Mladi suradnik na Institut za historiju Jasmin Medić je izložio referat u kojem je pažnju obratio na položaj Bošnjaka u procesu regionalizacije koji je u Bosni i Hercegovini provodila Srpska demokratska stranka, koja je ovaj eufemizam koristila dok je rasparčavala bosanskohercegovački teritorij. Tokom aprila 1991. godine je objavljeno osnivanje zajednice općina Bosanske krajine nakon kojeg su formirane i Srpske autonomne oblasti. Početkom rata su poslanici najavili potrebu da kada se dovrši teritorijalna podjela po nacionalnom ključu, te projekat etničkog čišćenja privede kraju, ponovno urade politički i administrativni napori kako bi se republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini centralizirala što direktno govori o tome da su gospodarski motivi za regionalizacijom bili floskula.

O hrvatskoj politici podjele Bosne i Hercegovine poduže je izlaganje imao dr. Amir Kliko sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na početku je naglasio kako je u jeku srpskih priprema za agresiju na Republiku Hrvatsku, njen predsjednik Franjo Tuđman inicirao razgovore sa srbijanskim predsjednikom zbog toga što Hrvatska nije još uvijek bila spremna da se konkretnije suprotstavi na vojnom planu. Kliko je napomenuo da Tuđman nije namjeravao da procesom podjele Bosne i Hercegovine izazove i rat, budući je smatrao da su Bošnjaci vojnički potpuno nespremni za vojno suprotstavljanje i ignorirao je upozorenja i savjete predstavnika visokog katoličkog klera da bi svako dogovaranje o podjeli Bosne i Herceogvine sa Miloševićem moglo dovesti do ozbiljnih sukoba. Nakon izbijanja rata, zaključuje Kliko, Tuđman je stvarao uslove koji su omogućavali takozvano humano preseljenje stanovništva Bosne i Hercegovine.

Upravo o tom problemu je govorila direktorica Instituta dr. Milišić koja je istaknula da se upotrebom eufemizama kao što su npr. raseljavanje, humano preseljenje i slično, za imenovanje zločina u prošlosti sam zločin ne briše, ne nestaje nit je on manji. Na osnovu dostupne literature i izvora zaključila je da etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini sredinom 1992. godine postaje ”puko tehničko pitanje” budući da je njegova priprema bila  opsežna i veoma uspješno okončana. Uloga JNA u procesu etničkog čišćenja teritorija je bila ključna budući da je obezbjeđivala uslove koji su parvojnim jedinicama bili neophodni za ”prljave poslove” progona stanovništva i sistematsku pljačku i razaranje materijalnih i kulturnih dobara domicilnog stanovništva čime se onemogućavalo vraćanje na ”ognjišta” sa kojih bivaju protjerani. Međunarodni mirovni pregovori kao Cutileirovo pregovaranje ili planovi kao što je bio Vance Owenov mirovni plan samo su doprinosili na žestini provođenja etničkog čišćenja, budući su stvarali konkretne demarkacione linije koje su se utvrđivale i na terenu. Zaključila je i kako su pravci kretanja protjeranog stanovništva zavisili od udaljenosti granice, teritorija koje je pod kontrolom legalne bosanskohercegovačke Vlade ili većih urbanih centara. Posljedice protjerivanja stanovništva i iseljavanja iz Bosne i Hercegovine tokom rata su gotovo nesagledive: Bosna i Hercegovina je dezintegrisana, deindustrijalizirana, a promijenjen je i mentalitet stanovništva.

Pojedini bosanskohercegovački gradovi su Rezolucijama Vijeća sigurnosti OUN (819 i 824) tokom aprila i maja 1993. godine bili proglašeni sigurnosnim zonama. Saradnica Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Merisa Karović Babić, je razmatrala problematiku koja se odnosi na ovaj segment djelovanja međunarodne zajednice. Kod razmatranja i odlučivanja o uspostavljanju sigurnosnih zona za područje Srebrenice, Sarajeva, Žepe, Goražde, Tuzle i Bihaća članice Vijeća sigurnosti OUN su nastojale tu ideju implementirati na način koji je odgovarao samim članicama, a ne stanovništvu koje je bilo izloženo stradanju. Nesvrstane zemlje su iznijele i prijedlog prema kojem se predlaže vojna intervencija jedino ako budu ugroženi životi civilnog stanovništva. Na prijedlog američkog dražavnog sekretara Warrena Christophera pokrenut je program kojim se izbjegava i uklanja mogućnost prisustva američkih kopnenih snaga na prostoru Bosne i Hercegovine koji je s jedne strane izazvao brojne kritike, ali i odobravanje od strane agresora i učesnika u razbijanju Bosne i Hercegovine. Dokument programa zajedničke akcije SAD-a, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Španije je krajem maja 1993. godine ponuđen na razmatranje, a usvojen u sklopu Rezolucije Vijeća sigurnosti OUN 836. Ovom se rezolucijom mogućnost vojnog djelovanja međunarodne zajednice svela gotovo na minimum, budući da je prema ovome upotreba vojne sile bila prihvatljiva samo u slučaju da je napadnuto osoblje UNPROFOR-a. Viktor Andrejev je na sastanku s Mladićem uvjeravao generala Vojske Srpske Republike da je opcija koja uspostavlja sigurnosne zone za Srbe mnogo prihvatljivija, nego opcija kojom bi bilo moguće napadati položaje vojske bosanskih Srba. Karović-Babić je zaključila kako je uspostavljanje sigurnosnih zona bio način da se konkretne akcije i vojni angažman za zaustavljanje sukoba uspori i odgodi, a sigurne zone zapravo postaju stanovništvom prenapučena geta. O zločinima Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u Mostaru od 1992. do 1995. godine je govorila Zilha Mastalić-Košuta koja je dala kratak prikaz opsade i urbicida koji izvršen u ovom gradu koji je za cilj imao stvaranje Mostara koji je trebao biti dom za stanovništvo hrvatske nacionalnosti.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.