Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mehmedalija Alić

Na šestoj pregradi od ilovače, trebalo je obraditi prolazni otvor i privremeno ga dodatno podgraditi. U tom nedovršenom otvoru, između pete i šeste pregrade, kamerman g. Jagrić i njegov prijatelj su me pitali da kažem pred kamerom svoje razmišljanje i sličnosti između zločina u Hudoj jami i Srebrenici. Na kamere nisam naviknut i jako se neprijatno osjećam pred njima, ali sam svejedno pokušao nešto reći.

Kad su mi spomenuli gubitak braće, kao da me je stresao udar od deset hiljada volti. Na tom mjestu, opsjednut otkrivanjem zlodjela u jamskom hodniku, organizam mi se slomio. Bol zbog zločina neljudskih ljudi, mi je u momentu, posušila grlo i na lice istisnula suze, tako da nisam mogao smireno izraziti svoje razmišljanje i osjećaje.

Poslije nekoliko mjeseci rada u Hudoj jami i svakodnevnog razmišljanja i analiziranja dešavanja u Barbara rovu, juna 1945., i dešavanja u Srebrenici, jula 1995. godine, shvatio sam da i nema razlike. Sve što se zbilo, bilo je po istom receptu, samo u drugom vremenu. Događanje pedeset godina kasnije, ličilo je na neki kolektivni diplomski rad sinova ideoloških učitelja iz prvog događanja. I prije i kasnije, osnovni svjetski krivci »kulturnog« Zapada su, po svojoj vlastitoj režiji, nagradili bolesne zlotvore Istoka. Manje nam je poznata struktura i sastav žrtava u Hudoj jami, ali nam je itekako dobro poznat gnusni način na koji se to uradilo. Kod događaja u Srebrenici sva pitanja i odgovori se mogu pročitati iz definicije zaštićena zona UN-a, osim jednog pitanja, a to je zašto? Od  zaštićene zone UN-a do danas ostali su samo zaštićeni glavni krivci i zločinci, slično kao i u prvom slučaju.

Razgovor u malom prostoru, pregrada pet i šes,t bio je i nagovještaj da se nalazimo jako blizu otkrivanja neviđenog stanja u rudniku. Već prvi radni dan sljedeće sedmice, moja dva rudara u fazi obrade otvora na pregradi šest, doživljavaju do tada neviđeni šok u rudniku. Kad im se porušila ilovača, koja je sa debljinom od 1,4 metra tvorila pregradu broj sedam, iz tjemena kamenog hodnika, ispred njih se pojavio manji otvor. Sa naglavnim lampama su posvijetlili tamu ispod kamenog svoda i od pogleda na gomilu ljudskih kostiju im je zastao dah. Panično su izašli iz rudnika i mobitelom me pozvali u Bosnu. Mene je taj poziv potresao kao grom iz vedra neba, ali sam odmah pozvao g. Jamnika, predstavnika kriminalističke policije, nadležnog za tu oblast. Rudarima sam dao upute da ništa ne diraju dok ne dođu stručne osobe, koje će ih usmjeravati kako i šta raditi. Pozvao sam g. Ivana Kendu i zamolio da ode do radilišta i pomogne rudarima u organizaciji osiguravanja zatečenog stanja na radilištu.

Na mjestu otkrića prvog skeleta, stručnjaci su po uviđaju ustanovili da je taj čovjek na neki način preživio masakr i da je sa komadom pružne šine od skretnice pravio put ispod kamenog svoda hodnika sve dok mu se na putu nije ispriječio kameni zid. Ta kamena prepreka je posljedica klinastog rušenja kamnine iz nadprofila od oko jednog i po metra, koji je tvorio manju prazninu. Na tom kamenom zidu u nadprofilu su i danas vidljivi udarci željeznog predmeta, koji je nađen pored skeleta. Što sam mogao prije, vratio sam se iz Bosne da bismo nastavili sa istraživanjem. Nastavili smo sa radovima iza ciglene pregrade broj šest, gdje smo kroz ilovaču pravili prolaz kroz pregradu broj sedam, pokušavajući sačuvati što više površine zbijenog nasipa u identičnom stanju. Probili smo željezni pleh, koji je sa daskama i ilovačom tvorio pregradu broj osam, debelu 2,15 metra, a zatim naišli na željezno bure u kome je bio kreč. Korozija je većim dijelom uništila dvjestolitarski željezni sud, tako da smo ga poslije vađenja djelimično sačuvali. Kad smo iskopavali ilovaču pred starim betonskim okvirom debljine 0,3 metra, nekadašnjih jamskih vrata koja su činila pregradu broj devet, na dubini cca jednog metra, vođa skupine rudara mi reče da osjeća neki neugodan miris iz ilovače. Pomislio sam da je to od ostataka truhlih dasaka koje su bile ugrađene u betonski okvir. U to vrijeme, na licu mjesta bio je i dr. Mitja Ferenc. Pošto je već jedan skelet pronađen i sklonjen, na radilištu ništa više nije bilo kao prije. Primijetio sam neki čudan strah na rudarima. Nije više bilo rudarske šale, svi su uglavnom šutke marljivo odrađivali svoj dio posla. Izašao sam iz jame da ispratim g. Ferenca, kojega je njegova saputnica čekala vani i tek što su otišli u smjeru Celja, zagledah se u mladog, rudara koji iz rova ide prema mom kontejneru. Ustao sam iza stola i sačekao ga na otvorenim vratima, a on  je, prije nego što je i došao do mene, počeo panično da mi objašnjava. Pošto ga u prvi mah ništa nisam mogao razumjeti, osim što sam pomislio da ga nešto boli i da mu je loše, rekao sam mu da mi sve još jednom jasno ispriča. Izgledao mi je blijed, a njegov drhtavi glas me uplaši, dok mi je govorio kako dolje leži čovjek.

– Kakav čovjek?- upitah.

– Mrtav!- odgovori.

Ne slušajući ga više, stavljajući čeladu sa lampom na glavu, požurio sam u tamu Barbara rova. Dolazeći na čelo radilišta, zatičem uplašene rudare na gomili pored dijelova ljudskih kostiju, koje su se nazirale iz ilovače. Naredim da se svi rudari odmaknu osim jednog koji mi je pomogao da pažljivo otkrijemo zemlju sa pronađenog ljudskog skeleta. Kad smo jasno vidjeli izgled i položaj skeleta, dvojicu rudara sam zadužio da ostanu na radilištu i sačekaju dok se ja ponovo ne vratim, a ostali se moraju skloniti na raskršće kod Barbara okna. Izašao sam vani i odmah obavijestio gospodina Jamnika, predstavnika kriminalističke policije, o stanju na radilištu. Pozvao sam i doktora Ferenca, koji je upravo odlazio iz Hude jame prema Ljubljani. Kad sam mu saopštio vijest o pronalasku novog skeleta, odgovorio mi je da će se odmah vratiti nazad u Hudu jamu. Kad su pristigli odgovarajući stručnjaci, pristupilo se uklanjanju pronađenog skeleta. Lično sam svojom rukom pažljivo kupio i u crnu najlonsku vreću slagao kosti vrlo mladog muškog tijela, koje je ležalo u horizontalnom ispruženom položaju, tridesetak cantimetara od poda hodnika. Lijeva noga mu se naslanjala preko desne sa oslonjenim cipelama na kameni zid desnog boka hodnika, dok su tijelo i glava ležali skoro pod uglom od devedeset stepeni prema lijevom boku hodnika. Truhla odjeća jedva se primjećivala, dok mu je kožni kaiš obavijao kostur oko pasa. U lobanji su se još uvijek bijelili svi zdravi zubi u obje vilice. Našao sam uz njega manji češalj, prsten i nešto dugmadi. Užas! Kako je dočekao smrt.  Da li se kao preživjeli, nakon masakra u unutrašnjosti jame, pokušao spasiti tako da su ga u fazi zasipavanja ubili i na mjestu zakopali u ilovaču, ili je kao zadnji naknadno doveden i ubijen – teško da ćemo ikad saznati. Narednih dana smo se probijali naprijed kroz zbijenu ilovaču do pregrade broj deset, debele 1,4 metra i dio nasipa iz jamske jalovine od 1,8 metra, a onda se pred nama pokazala pregrada broj jedanest, izgrađena iz gašenog kreča i pijeska, debela 0,3 metra, koja je bila sa obje strane obložena daskama. U gornjem dijelu pregrade, na sredini, nazirao se dio drvenog stuba. S njegove lijeve strane vidio se otvor veličine ljudskog trupa, kojeg je probio prvi nađeni čovjek. Jasno su se vidjele odbačene grudvice ilovače koje je u potrazi za spasom iskopavala žrtva. Kada sam provirio kroz mali otvor na pregradi, vidio sam da je hodnik na dužini oko deset metara prazan. Zalupalo mi je srce od izazova da se probam provući kroz uzani otvor u jezivu unutrašnjost. Malo sam pokušao u ležećem položaju puziti kroz tijesni otvor, ali sam se skoro zaglavio. Kad sam se vratio nazad, sa rudarima sam se dogovorio da izradimo prolaz u obliku kanala sve do kraja nasipa. Na tim zadnjim metrima proboja, radilo se nadljudskim naporima. Probijali smo se lijevom stranom svoda hodnika, dok smo sa desne strane pazili da sačuvamo zatečeno stanje površine nasipa. Kod kopanja prolaza u obliku kanala, našli smo nekoliko cipela, kaiševa, crvenih žica i jednu aluminijsku čuturicu. Sutradan, drugog marta 2009. godine, pred kraj radne smjene, oko šesnaest sati, odlučim se da uđem u  paklenu grobnicu. Odjeven u kišno odijelo s aparatom za kontrolu plinova, fotoaparatom i gumenim crijevom, iz koga sam ispuštao komprimirani zrak za djelimični dovod kisika, krenem u pakao. Koliko god da sam se trudio da ne uđem u tu crnu vlažnu tamu, nisam imao snage da se sam sebi suprotstavim. Nakon puzanja od nekih desetak metara, izlazim na tlo kamenog hodnika. S desne sam strane u cijelosti vidio zatrpan dio hodnika, čiji smjer nisam mogao odrediti. Stao sam i pogled usmjerio u prazninu glavnog hodnika. Fotoaparatom sam uslikao prazninu. Pod nogama sam primijetio dvije četirimetarske željezne šine, dio nekadašnje jamske pruge. Nakon nekoliko koraka prema oknima pogled mi se zalijepi na rasutoj obući. U ušima mi je nekako zašumilo. Već se strah uvlači u kosti, ali ono što sam osjećao već duže vrijeme, dok smo se probijali kroz pregrade, kao živo blato me je vuklo u sebe. U glavi mi se već duže vrijeme usidrio osjećaj da me ljudske duše žrtava, ispruženih ruku, mole da ih oslobodim od rudničke tjeskobe u koju su ih dželati zabetonirali. Koračam brzim koracima naprijed, aparat mi signalizira jedan procenat ugljen dioksida, što još ne predstavlja kritični momenat. Oko mene počinje istinski pakao. Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezanje. Ubrzo na lijevoj strani, u kanalu, ugledah kostur čovjeka na čijim nogama su još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta su ostala na izdisaju i odslikavala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik. Oko mene se sve okretalo, kao da me napao roj pčela. Istruhla odjeća, kao šarolike mrlje, se prelivala po stravičnom hodniku. Fotografiram, žurim ponovo naprijed, birajući mjesto gdje da stanem nogom. Ponovo skelet u sličnom stanju. Slike se ponavljaju narednih stotinjak metara. Sve se događa kao u snu. Aparat za kontrolu plinova, neprekidno pišti. Koncentracija plinova raste. Preda mnom ruševina sa desne strane. Pokušam proći lijevo, a onda kao skamenjen zastah jer pod mojom nogom vidim nogu zatrpanog skeleta, a ispred crna rupa kao usta pakla. Shvatio sam da sam na samoj ivici okna, čije dno nisam mogao jasno vidjeti. Pažljivo sam prešao preko pjeskovite usipine, koja je padala u tu crnu rupu, površine nešto više od šest kvadratnih metra. Kad sam stao na drugu stranu okna, pomislio sam da su to ta hladna kamena usta okna broj jedan, koja su vjerovatno progutala hiljade ljudskih bića. Stravičan pogled u kameno, crno, ždrijelo koje pokušavam fotografirati, a u strahu da u njega slučajno i sam ne padnem. Požurim nekoliko metara naprijed, ponovo urušen hodnik sa desnog boka. Lijevom stranom prolazim nekoliko metara naprijed, a onda od stravičnog prizora gomile žrtava, na kojima se zaledio moj pogled, požurim kao iz ružnog sna, nazad u smjeru odakle sam i došao. Više kao da nisam imao kontrolu nad vlastitim stanjem. Žureći, skoro trčeći, u jednom momentu vidjeh neki odsjev ispod nogu. Napravim korak-dva nazad da bih pogledao još jednom šta mi je dalo svjetlosni signal, a onda jasno vidjeh srebrni pljosnati privjesak od lančića. Bio je veličine oko jednog centimetra. Najprije ga fotografiram, a zatim podignem sa zemlje i pogledam. Na srebrenom privjesku je bio ugraviran lik majke Božije bistričke s djetetom u naručju. Pogledao sam lokaciju da ocijenim gdje se približno nalazim, a zatim požurio na svjetlost dana, noseći sa sobom srebrni privjesak. Vani sam bio u šesnaest sati i dvanaest minuta. Zamolio  sam jednog rudara da me fotografira pred ulazom u Barbara rov, u želji da zapečatim vrijeme otkrića najveće rudničke grobnice otkrivene do sada. Trebao sam svježeg zraka da se bar malo povratim iz traumatičnog stanja. Poslije nekoliko minuta sam mobitelom obavijestio nekoliko odgovornih osoba iz ekipe za otkrivanje vojnih grobova. Te noći nisam mogao spavati, zbog viđene jamske grobnice i stravičnih slika koje sam ponovo oživljavao u snu.

Sutradan, trećeg marta 2009. godine, pred ulazom u Barbara rov, spremala se prva ekipa za uviđaj. Predvodio sam manju skupinu od pet-šest ljudi, među kojima je bio i profesionalni kamerman. Kad smo došli do prvih skeleta, obuće i odjeće, nastao je žamor, čuđenje, čulo se škljocanje fotoaprata, kamera je bilježila snimke za historiju. Kod skeleta sa krikom na otvorenim ustima, svi su iznenađeno zastali i glasno komentirali. Napetost je rasla, niko nije mogao skrivati emocije, koje su se miješale sa nekim čudnim strahom od atmosfere, koja ja vladala u toj crnoj rudničkoj grobnici. Donja polovina kamenih stijena u hodniku, od proboja do okna br. 1, je od crne vlažne, ugljene, prašine izgledala jako odbojno, dok je gornji dio kamenog svoda prekrivala neka crna mahovina slična paukovoj mreži. Sa šarolikim mrljama od ostataka odjeće, cipelama, opasačima, crvenim i crnim žicama, kojima su bile žrtve vezane, i ponekim ljudskim skeletom, taj dio hodnika je izgledao gori od najgore zamišljene grobnice. Dolaskom do ždrijela okna br. 1, svi smo zastali, jer je izgled i stanje u kojem se nalazio urušeni hodnik i najhrabrijima oduzimao hrabrost. Ruševina iz gornjeg desnog dijela hodnika je u obliku skamenjenog vodopada padala u prvo okno. Pogledao sam svoje tragove na sipkom materijalu napravljene dan prije i ponovo, sa dozom opreza, prešao na drugu stranu okna br. 1. Pošto ostali iz ekipe nisu bili iz rudarske struke, mislim da nisu ni bili svjesni stvarne opasnosti od pada u crnu rupu prvog okna. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Pričekao sam da svi prođu opasni nasip, a onda krenuo dalje hodnikom koji je u tom dijelu bio znatno širi. Nakon desetak metara ponovo ruševina koja zatvara skoro cijeli profil od desne prema lijevoj strani. U tom dijelu malo zastajem od straha zbog slike  koju nisam jasno vidio dan prije. Dr. Ferenc prvim pogledom upita:

– Šta je ovo?

Stao sam nešto više na nasip sa kojega sam mogao bolje vidjeti užasno stanje ispred sebe. Ne sjećam se svih izgovorenih riječi, ali one su se nekako čule u isto vrijeme iz grla svih prisutnih. Bili su to refleksni povici zbog šokantne slike kojoj nismo jasno vidjeli kraj. Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih, preko cijele širine hodnika i u dužinu, teško su se mogla osvijetliti mojom jednom lampom prethodnog dana, a sada, osvijetljena, činila su neviđenu sliku. Sva gola, ljudska tijela koja su se vidjela, bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, sa očuvanom kožom i muskulaturom. Kad smo mislili da grozna slika ne može biti groznija, s lijeve strane, nekih dva metra naprijed, među tijelima, detalj od kojeg se um smrzava. Drvenu nogu (protezu) nečijeg tijela iznad stopala prema koljenu, čvrsto drži šaka ruke drugog tijela. Jasan prizor da su neki od njih na tom mjestu, na gomili, ranjeni umirali. Napravio sam fotoaparatom nekoliko snimaka, a slično su činili i ostali. Pošto na samoj lokaciji ispred mumificiranih tijela, prozračivanje hodnika nije bilo na nivou, morali smo poslije kraćeg vremena napustiti taj prostor i izaći na svjež zrak. Kad smo izašli na svjetlost dana, kamerman g. Jagrič je želio prve dojmove zabilježiti pred kamerom. Kada sam vidio da je dr. Ferenc, pod pritiskom vlastitih emocija, govorio  sa suzama podlegao sam i sam duševnom pritisku i suze su mi se slile niz lice. Slični osjećaji su se vidjeli i kod gospodina Jamnika. Niti jednog trenutka žrtve nisam osuđivao kao zločince, koji su zaslužili to što im se dogodilo, već sam postavljao pitanje bez odgovora: Zašto čovjek uzima sebi pravo da ubija drugog čovjeka? Bolan osjećaj zbog toliko ubijenih ljudi, kojima ne samo da je oduzeto pravo na život, nego i osnovno ljudsko i humano pravo, a to je pravo na grob. Za mene su oni bili samo ljudi koji su pogubljeni zbog nečijih ludih ideala. Ako su to i bili ratni zločinci, zašto su pobijeni samo zbog sumnji, a u nedostatku dokaza? Zašto su bili sakriveni preko šezdeset godina? Zašto je to zlodjelo bilo tako tajnovito, zabetonirano i zasuto stometarskim čepom? Šta se događalo u Titovom sistemu sa izvršiocima gnusnih nedjela? Da li su nam po školama i obdaništima prepričavali svoje partizansko junaštvo, na osnovu kojega su trošili penzionerski borački novac, zarađen na žuljevima sirotinje? Kad čujem nepromišljene osude kao – pa šta, i tako su to bili zločinci . ne mogu, a da ne pomislim na mog gluhonijemog brata, kojega još nismo našli, ako ga uopšte ikada neko i nađe, da će i njega možda zvati zločincem. »Junaka« partizana iz 1945 godine, koji je okrvavio ruke u rudniku Huda jama, u potpunosti poredim sa »otadžbinskim junakom« iz 1995. u srebreničkom pokolju, koji takođe danas za svoj zločin dobija penziju. Govorim o različitim mjestima i godinama događanja, o vremenu praktično završenih ratova, kad više nije postojalo ni najmanje opravdanje da se čini to što se činilo. Ako je historija učiteljica života, zašto od nje nismo ništa dobro naučili? Da li je dobro i pošteno pisana? Ili smo mi slabi učenici? Do kada ćemo čekati na sazrijevanje ljudskog razuma, međusobnog poštovanja, jednaku pravdu za sve i istinu? O istini treba govoriti, ma koliko ona bila bolna, zbog žrtava, zbog nas živih, naše djece i budućnosti. Sa istinom treba i mora da se čisti nova historija od zlodjela i laži. Sve krivce i zločince treba dovesti pred sud ljudske i Božije pravde, bez pogovora, ne stavljajući im pred imena prisvojne zamjenice: naš, vaš, moj, tvoj…

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.