Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Radovan Samardžić: Sulejman i Rokselana;  Knjiga I: Putovanje u istoriju;  Knjiga II: Na vrhuncu, Laguna, Beograd, 2012.

 

Malo je knjiga koje postanu toliko slavne da zasjene svoga autora i postanu opštim mjestom pominjanja, referencom koju pozivaju i oni koji se njenim sadržajem bave na kompleksan i jezgrovit način i onih koji se pozivaju na njen naslov upisujući joj značenja koja ona nikada nije imala. Slava takve vrste često je varljiva jer popularnost nerijetko zamagli istinski sadržaj knjige pa je svako suočavanje sa njenim sadržajem čitaocu otkriće i šok koji zajedno razbijaju horizont očekivane percepcije. Naslov knjige, lebdeći u sferi kulturnih interlacija prisvaja mnogobrojna upisana značenja, srozavajući na stanovit način izvornost njenog prvobitnog govorenja.

Knjiga koja je nadmašila svoga pisca, u mnogim vidovima, svakako je neobično konstruirana i briljantno napisana historijska studija Sulejman i Rokselana, i da se autor tog monumentalnog osmanističkog djela nije sredinom osamdesetih godina priklonio taboru najradikalnijih srpskih nacionalista njegovo ime bi zasluženo ostalo u prikrajku i knjiga bi živjela onim nevjerovatnim životom velikog štiva koje svako koristi i svako prisvaja do te mjere da se njeni sadržaji na koncu u potpunosti, u autorskom smislu, kolektiviziraju.

Ali, Radovan Samardžić, pisac Sulejmana i Rokselane, postao je jedan od najbučnijih nacionalističkih glasova svog vremena i onda su kao protivteža tom njegovom sumanutom redukcionističkom političkom odabiru, kao nešto potpuno neprisvojivo njegovoj ličnosti, kritičari počeli isticati, čudeći se iznad svake mjere, kako je riječ o čovjeku koji je u prošlosti pisao i knjige kakva je Sulejman i Rokselana. Samo njegov spisateljski opus više nije imao onu magičnu i opčiniteljsku snagu i, nepošteno prema knjigama prije svega, sada je njegovo djelo postalo predmet sasvim drugačijih interpretacija, a kada su se natruhe nekog budućeg fašizma počele tražiti i u štivu napisanom u vrijeme autorove „nevinosti“, bilo je suludo očekivati da sva ta slavna djela neće dobiti drugačija razumijevanja i da će se uz svaki naslov neizbježno pominjati i ime njihovog autora. Ne više slavnog historičara, nego člana odbora koji je radio na izradi zloglasnog Memoranduma SANU-a, intelektualca koji je savjetovao srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i pisao histerične studije o Kosovu i tzv. kosovskom problemu u historiji srpskih političkih ideja.

Nekonvencionalno ustrojena i stilski birljantna knjiga Sulejman i Rokselana plod je Samardžićevih višedecenijskih historiografskih napora da izgradi narativ koji će govoriti historijsku priču, ali neće biti konzervativno dosljedan naslijeđenim pravilima pisanja povijesnih štiva. Iako je u knjigama koje su prethodile pojavi studije pokazao blistavost spisateljskog talenta, u Sulejmanu i Rokselani taj je princip doveo do savršenstva odmičući svoju prozu od usko shvaćene historiografske publicistike prema vrhunskoj beletristici i filozofiji. Njegov pripovjedni stil bio je nešto neviđeno u historiografiji, a teze koje je smjelo postavljao nadilazile su površna historijska zapažanja koja su se u pravilu zadržavala na stadiju u kojem su bez prevelikog komentarisanja iznošene suhoparne interpretacije historijskih izvora, a kolažnost historiografskog pisanja zamjenjena je jednom neviđenom retoričkom sigurnošću pripovijedanja. Za Samardžića historija nikada nije bila hronologistika događaja i disciplinu je više shvatao kao mogućnost za jedan sveobuhvatniji kulturološki opis stvarnosti prošlosti.

Veliki vek Dubrovnika i Mehmed Sokolović slutili su pojavu Sulejmana i Rokselane kao djela koje će doći na kraju jednog napornog pokušaja da se sistematiziranjem metoda i znanja izgradi jedinstven i univerzalan okvir za razumijevanja onoga što je bio 16. vijek za razvoj evropske civilizacije, a odabir da se glavnina znanstveno-filozofskog interesovanja usmjeri prema izučavanju osmanskog povijesnog čuda otkriva s koliko je lucidnosti Samardžić razumijevao svjetske povijesne procese. I kao što kaže na jednom mjestu Sulejmana i Rokselane za razumijevanje evropske historije 16. vijeka i svih posljedica koje je to nevjerovatno stoljeće ostavilo na kasniji razvoj evropske civilizacije, neophodno je da se shvati koliko je taj proces izgrađen iz direktnog političkog, duhovnog i vojnog sukobljavanja sa Osmanlijama i straha od osmansko-islamske prijetnje.

Fobije koje je Evropa umišljala nisu bile bez osnove u stvarnosti, jer veličina i moć Osmanskog Carstva bila je neviđena, a politika koju je visoka Porta vodila tokom 16. stoljeća bila je ekspanzionistička i za cilj je imala osvajanje i podjarmljivanje zemalja koje su se nalazile na njenim zapadnim granicama. Ta je politika sudara sa kršćanskim svijetom u periodu vladavine Selima I., oca Sulejmana Veličanstvenog, bila revidirana i njegovo primarno osvajačko polje djelovanja bile su zemlje Bliskog istoka. Opterećen idejom raskolničke podjele islama, Selim I. je tokom svoje vladavine vojno-politička dejstva usmjeravao prema dijelovima u kojima je, sa njegove sunitske tačke gledišta, islamska hereza šiizma prijetila da nagrize temelje carstva kojega je stvarao. U takvim unutarislamskim konstalacijama Evropa je bila mjesto perifernog interesovanja i tek će njegovom smrću i dolaskom Sulejmana na čelo dinastije Osmanovića politika napredovanja ka zapadu postati primarna državna strategija.

Sulejmanova pojava na pozornici historijskih zbivanja, kako to vidi Samardžić, imala je snagu dubinskog prevrata jer s njegovim političkim doktrinama počinje novo doba evropske politike. To se doba najviše odlikuje formiranjem složenih geopolitičkih procesa koji će obuhvatiti cijeli poznati svijet u jednu nedjeljivu i međusobno povezanu političku cjelinu. Prekoračenje granica očekivanog i širenje političkih djelatnosti izvan primarnog kulturno-civilizacijskog pojasa genijalni je Sulejmanov doprinos razvijanju praktične političke misli. I dok su renesansni tvorci političkih doktrina promišljali svijet kao jedinstven politički organizam, uspijevajući svoje ideje sprovoditi tek na veoma ograničenom lokalnom području italjanskih državica-gradova, Sulejman ideju svjetskog carstva nizom osmišljenih vojno-političkih pothvata počinje realizirati kao povijesnu i političku datost.

Radovan Samardžić u svom portretisanju Sulejmana Veličanstvenog ide do minucioznog detalja pa korištenjem različitih onovremenih izvora, u kojima se pominje osmanlijski despot, uspostavlja sliku čovjeka koji je razumijevao ne samo vlastito mjesto u svijetu, nego je sasvim jasno poimao i svoju ulogu u historiji. To nije bilo narcisoidno, neutemeljeno i pretjerano uveličano mišljenje o neponovljivosti, nego prije jedan veoma lucidan uvid u mogućnosti koje se otvaraju pred osobom koja upravlja svjetskom imperijom.

Slika Sulejmana Veličanstvenog je precizna i koloritna i u njoj se ogledaju sve one historijski poznate protivrječnosti koje su ga učinile misterioznim i neponovljivo velikim vladarom. Sulejaman Veličanstveni je u zapisima mletačkih putopisaca, diplomata, trgovaca i pustolova, kako to vješto iznosi na površinu svoje priče Samardžić, samozatajan, skriven, povučen i zagonetan čovjek blage naravi i popustljive vladarske ruke, a opet i krvoločan, odlučan i usredotočen vojskovođa i političar kada je to potrebno.

Samardžićev neponovljivi talent najviše se ogleda u njegovoj sposobnosti da umiješno interpretira i povezuje u smislen narativ naoko sasvim nevažne historiografske podatke usuđujući se graditi portrete čak i na mjestima gdje historiogafija pamti samo skice određenih događaja i obrise ličnosti koji se u njima pojavljuju. U opisivanju Osmanskog Carstva pod Sulejmanom Veličanstvenim, on kontrapunktirajući više različitih izvora – osmanske hronike, mletačke izvještaje i ugarska pisma – uspijeva dočarati živi duh vremena otkrivajući onu uzbudljivu unutrašnju dinamiku koja je stvarala historijske procese.

Osmanska država u vremenu Sulejmana Veličanstvenog razvija se u svjetsko carstvo, ali ne uspješnim vojnim osvajanjima i nepobjedivom ratnom srećom, nego sposobnošću da apsorbira etničke, jezičke i religijske razlike u jedno imperijalno tkivo. I dok su osvajanja na istoku, u zemljama starog svijeta, Osmanlijama, narodu orijenta, bila nešto sasvim urođeno i prirodno, dio njihove političke paradigme postaje širenje ka zapadnom svijetu, Evropi i kršćanskim zemljama – strategija je to koju je kao svoju vojno-političku agendu usvojio upravo Sulejman Veličanstveni.

Kada Samardžić sasvim ispravno ustvrdi da je baš Sulejman Veliučanstveni uveo Osmansko Carstvo u sistem evropskih zemalja, to znači da je svojim vladarskim sposobnostima i političkom inteligencijom uspio veličinu i snagu svojih vojnih trupa nametnuti ne kao arhetipskog neprijatelja, nego kao političku silu koja učestvuje u kreiranju stvarnosti Evrope. I dok je Evropa 16. stoljeća još uvijek bila omeđena svojim duhovnim predrasudama, Sulejaman svoj politički obzor gradi na principu imperijalne inkluzije oslanjajući se u svojim vladarskim naumima najviše na zelotizam novopostalih Osmanlija. U evropskim zemljama porodični pedigre igra presudnu ulogu u odabiru upravljačkih struktura pa se često dešava da se na najodgovornijim mjestima ne nalaze najsposobniji, nego ljudi koji su dio porodično-vladarskih oligarhija. Sulejman u oblikovanju svoje političke prakse koristi drugu metodologiju i na njegovom dvoru nalaze se samo oni koji su svojim sposobnostima zaslužili mjesto na Porti.

Od Ibrahim-paše, koji je rođenjem bio Grk, pa sve do Mehmed-paše Sokolovića, pravoslavnog Srbina porijeklom iz istočne Bosne, političkim prilikama Sulejmanovog dvora dominirali su sposobni i revnosni konvertiti različitog etničkog naslijeđa. Takva otvorenost Sulejmanove vladarske mudrosti omogućila mu je da stvori jezgro sposobnih i motiviranih ljudi koji su imali snage i izdržljivosti da izvode njegove imperijalne naume. Više nego snaga mnogobrojnosti ljudstva ili neviđena osvajačka taktika, moć Sulejmanovog vladanja izvirala je iz njegove političke genijalnosti koja je svježinu, motiviranost i želju za uspjehom preobraćenika koristila kao doktrinalni motor u stvaranju svjetskog carstva. Sila koju je Sulejman stvorio nije plašila svojom robusnošću ili orijentalnom brutalnošću i fanatizmom, nego proračunatošću i metodičnošću i to je bio osnovni razlog zbog kojega se Osmansko Carstvo cijelom poznatom svijetu nametnulo kao nesavladivi hegemon.

Sulejmana Veličanstvenog evopski, uskogrudni i rasistički oblikovan um pamti kao zavojevača, imperatora i arhetipskog neprijatelja, dok ga Samardžić prikazuje onakvog kakvog ga je doživljavalo njegovo vrijeme i kako uspomenu na njega gaji svijet proizašao iz osmanske državne ideje. Već su savremenici Sulejmanu priznavali neupitnu odanost zakonima i carskom redu pa ga sve one zemlje u kojima su Osmanlije djelovale kao stvarna upravljačka sila pamte kao Zakonodavca. Sulejman je bio reformator velikog stila, a svoju je volju sprovodio uprkos mnogobrojnim unutrašnjim otporima slamajući bestijalnost konzervativizma koji je stajao na put ostvarenju njegovih imperijalnih snova. Mnoge prakse Osmanskog Carstva Sulejman je ukinuo smatrajući ih anahronim, štetnim i ograničavajućim ili naprosto nespojivim sa njegovom vizijom čovječanstva koje je gradio. Islam je za njega bio način da se suoči sa svojim demonima i trahovima, ali isto tako i pokretačka sila njegovih ratova i ideologija kojom je privlačio hiljade izgubljenih konvertita bez zemlje, naroda i identiteta.

Kada piše o Sulejmanu, vladaru, ljubavniku i suprugu, Samardžić ne propušta primijetiti kako izvori o njemu često govore kao o melankoliku koji se dosađuje ili hedonistu koji uživa u lovu i dokolici, ili intelektualcu koji je spjevao diwan poezije i na koncu zanesenjaku koji je pažljivo čitao historijske knjige i u njima tražio odgovore za aktuelna pitanja i izazove s kojima se suočavao. Pa iako je bio, možda i više nego njegovi italijanski renesansni savremenici, svjetski čovjek, Samardžić u svojim opisima ne propušta spomenuti da je bio i čovjek istoka – tvrd, ponekad prijek i neuspješan da se suprotstavi surovim dinastičkim tradicijama Osmanove carske loze.

Obnevidio od ljubavne strasti prema ženi iz harema, Sulejman je ruskoj robinji sasvim skromne ljepote, ali zavodničkog ponašanja, Rokselani povjerio ne samo svoju naklonost, ljubav i bezgraničnu pažnju, nego i strpljenje potlačenog koje je ona vješto koristila da se miješa u sve poslove njegovog dvora. Mit o Rokselaninoj moći nije neutemeljena legenda, pokazuje Samardžić, kojima se vijekovima hranila osmansko-turska sujeta koja je njen, navodno pogubni, uticaj navodila kao razlog njegovih tek kasnije uočenih vladarskih propusta. Rokselana jeste uspjela omađijati velikog Sulejmana, učniti da se njegova prva žena Proljetna ruža marginalizira, odbaci i protjera, a njen podmladak pogubi, uspjela je probuditi u Sulejmanu ljubomoru i nagovoriti ga da naredi ubistvo Ibrahim-paše, najvećeg ministra u povijesti 16. stoljeća, ali historija sasvim dosljedno odbacuje ideju da je njen utjecaj na bilo koji način pokolebao sultana da do posljednjeg daha čini sve kako bi ispunio ciljeve svojih imperijalnih ambicija.

Sulejman i Rokselana imena su koja se u turskoj narodnoj predaji izgovaraju u jednom dahu i Samardžić je, kao talentiran narator, ne slučajno odlučio jednu povijesnu priču izgraditi oko likova romantične pripovijesti. Tim je principom ispisivnja portretne povijesti jednog razdoblja uspio historiografiju pomaći dalje nego je to iko prije njega učinio stvarajući svojim multidisciplinarnim metodom historiografiju koja je još i filozofija povijesti, historija kulture i sjajna belatristika. Narativ koji je Samardžić gradio temeljio se na spoznaji koja je nadilazila taskinomiju historiografskih podataka i koja je na neviđeno osebujan način pokazivala složenost vremena koje je revolucionarno promijenilo svijet. Braudelovske širine i preciznosti, renesansno široko radoznao, Samardžića ipak treba pamtiti kao nevjerovatno eruditivnog i maštovitog osmanistu, jer je narativ o Osmanskom Carstvu, građen u tri kapitalne studije, neponovljiv doprinos u proučavanju i razumijevanju dinastije Osmanovića.

Upravo zbog toga čudi Samardžićeva odluka da se 1980-tih godina prošlog stoljeća priključi zloglasnom odboru koji je pripremao još zloglasniji Memorandum SANU-a i odluka da se prikloni i podčini velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića zbog kojega je svoja znanja upregnuo u pokušaj da se kosovska mitologija obremeni naučnim temeljima. Fundamentalno pogrešan odabir Samardžića je koštao naučnog ugleda i reputacije, a zbog tog „bijega“ u fašizam najveća šteta nanešena je njegovim blistavim osmanističkim studijama, prije svih Mehmedu Sokoloviću i Sulejamnu i Rokselani, knjigama koje se više nikada neće čitati kao blistava historijska djela.

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.