Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Matija Bošnjak

Dževad Karahasan: Nedoumice, KDBH „Preporod” Zagreb, 2017.

 

Voljom i podrškom KD „Preporod“, a pod uredništvom književnika Ervina Jahića, objavljen je pod naslovom Nedoumice, u oktobru 2017. godine, dio esejističkog opusa Dževada Karahasana, zajedno s nekoliko intervjua i govora održanih prigodom dodjele brojnih nagrada i uručenja priznanja, koje je ovaj bosanskohercegovački i europskim okvirima priznati i cijenjeni književnik za svoje dosadašnje spisateljske karijere uspio zavrijediti. Knjiga Nedoumice zapravo je jedna vrsta kompilacije ili zbirke tekstova što ih je Karahasan i ranije dao objaviti u različitoj periodici tokom posljednjih deceniju ili dvije godina, no ovako raspodijeljena u četiri tematske cjeline (Pred samim sobom, Pred svojim dobom, Razgovori i govori, i Bilješke po sjećanju), čitateljstvu će omogućiti prepoznavanje temeljnog objedinjujućeg kriterija po kojem su rukopisi u ovoj knjizi sakupljeni:  promišljanje sudbine čovjeka i književnosti kao najsloženije artikulacije cjelovitosti čovjekovog bića u vremenu zalaska jedne epohe.

Knjigu otvara esej Boravak u ogledalu, Karahasanovo promišljanje na jednu od njegovih omiljenih pa zato i čestih tema, a to je fenomen melankolije. Čitateljima Karahasanove književnosti zasigurno je poznato da je knjigu u kojoj se bavi manirističkom poetikom drame naslovio Dnevnik melankolije, a ovaj esej melankoliju, dakle, njene pojavne oblike, diferencira s obzirom na historijske i kulturne datosti, pa tako Karahasan prepoznaje mogućnost mišljenja melankoličnog osjećanja svijeta koje je uvjetovano, ne samo čovjekovom karakternom predisponiranošću (što bi bi bio samo jedan od mogućih tipova melankoličlne osobnosti), nego i epohom kojoj svojim rođenjem čovjek pripada, te je samim tim njome i određen. Uzimajući u obzir gotovo sva temeljna promišljanja fenomena melankolije, počevši od drevnog peripatetičkog spisa Problemata XXX.I, preko Burtonove znamenite Anatomije sjete, pa do Kierkegaardove Bolesti na smrt, Dževad Karahasan na izvjestan način i uvodi ideju „historijske melankolije“, odnosno one vrste melankolije koja nije po definiciji karakterološka, već je posljedica života u vremenu „melankolične epohe“ kakva je naša. U istom eseju Karahasan nudi poimanje melankolije kao nesrazmjera između onog racionalnog, apstraktnog, matematičkog i emocionalnog, iskustvenog, patetičkog saznanja, po čemu je melankolik, shodno tome, „odvojen od svijeta, a njegov doživljaj svijeta (…) lišen neposrednosti“. Melankoliku, bio on to po svojoj karakternoj determinaciji ili po „prisili“ vremena u kojem živi, nedostaje neposredan kontakt sa životom, smatra Karahasan, a to nas dovodi i do kategorije koju ovaj pisac prepoznaju kao najugroženiju u današnjem svijetu.

Upravo život, odnosno čista mogućnost života u svijetu svedenom na svoju materijalističku osnovu, u svijetu mišljenom isključivo u horizontima racionalnosti, je ono što Dževada Karahasana kao književnika i mislioca u svom vremenu zanima do razine jedne opsesije. Kada kaže da „najkraće rečeno, melankolik ne živi“, pošto mu je „znanje oduzelo život“, tada je progovorio i o nevolji svih „historijskih“ ili „prisilnih“ melankolika da žive u epohi koja se posvuda odriče života u korist znanja. Ovo tematsko težište će čitatelju biti prepoznatljivo u svim esejima sakupljenim u knjizi Nedoumice, recimo, u eseju O umjetnosti umiranja, gdje se Karahasan bavi Petronijevim životom, književnim djelom i najzad samoubistvom u dekadentnom razdoblju Neronove vladavine Rimom, ili, s druge strane, u eseju Na granici u vremenu, koji ima za temu književni i, takoreći, sudbinski odnos između Friedricha Hölderlina, pisca kraja jednog duhovnog razdoblja, i Henricha Von Kleista, pisca sa kojim započinje jedno novo razdoblje što traje do dan-danas, uz preporuku autora da čitamo i jednog drugog, i to „neposredno jednog za drugim, i razumjet ćete granični period kojim je počela naša epoha, saznat ćete i razumjeti tu epohu onako kako vam samo književnost to može omogućiti.“

Također, jedna od velikih pa stoga i u ovoj knjizi značajnih tema Karahasanovog promišljanja današnjice jeste i problem kulturnog jedinstva ili bića Europe čija je, njegovim riječima, „jedna od upadljivih osobina (…) njena nepodudarnost sa sobom.“ Bez pretjeranog povjerenja u isključivo na političkim i ekonomskim temeljima zasnovan poredak velikog EU projekta, Karahasan teži misliti mogućnost Europe kao kulturne cjeline, i opet se po tome pokazuje kao jedan od rijetkih današnjih Europljana u onom zaboravljenom smislu riječi koji malo kome danas uopšte pada napamet.

Iznova se dokazujući kao književnik i mislilac u tako mišljenim europskim okvirima, Karahasan je svojom esejističkom ostavštinom, po dalekosežnosti svojih zaključaka i oštroumnosti svojih zapažanja, u pozitivnom smislu riječi, provokativniji od mnogog savremenog akademskog kadra, čija bavljenja književnošću u pravilu znače teror samozadovoljnog teoretiziranja, a u zoni konkretnosti književnog djela neprepoznavanje ničega do odraza vlastitih narcisoidnih koncepcija i metodologija. Za potrebe primjera, u trenutku dok zapadnjačka akademska kultura kudi ili slavi, opravdava ili osporava legitimitet „post-moderne“, Karahasan poseže za periodizacijom Gustava Renea Hockea i nudi pojam „manirizma“ kao tehnički pojam koji može daleko adekvatnije objasniti ono što imamo na djelu u književnosti i umjetnosti našega doba. Zatim, dok savremena teorija književnosti „parodiju“ proglašava za načelo po kojem je naša savremenost osobita, specifična i izuzetna u odnosu na prethodna razdoblja, Karahasan pronalazi u Petroniju Arbiteru iz I. stoljeća n. e. prvog majstora parodijske književnosti. Najzad, u vremenu kada „mehanika slučajnosti“ dominira kako u znanstvenim diskursima, tako i u slici svijeta, (temeljnom savremnom mitu o svijetu koji nastaje na način eksplozije „bombe“), Karahasan uzima za prihvatljiviji pojam „sudbine“, te se i odvažuje na izazov promišljanja pitanja čovjekove sudbine u današnjem dobu. Primijetivši kod jednog od svojih omiljenih autora, Johanna Wolfganga Von Goethea, izrazitu „nesuvremenost“ u mišljenju i književnom djelu, Karahasan skoro pa uzima ovu osobinu za vlastito breme i vlastitu pobunu. Pritom, očigledno je da ga sve više zanimaju zagonetne podudarnosti između piščeve biografije i njegovog književnog djela, odnosno, one spone po kojima se život i književnost čini neodvojivim, a primjetne su kod Kleista, Hölderlina, Büchnera, Goetha, Ive Andrića i mnogih drugih Karahasanovih sugovornika kojima se neprestano kao čitatelj vraća.

Ovo u svakom slučajo dragocjeno izdanje svim ljubiteljima Karahasnove poetike će omogućiti uvid u autorefleksivni odnos pisca prema njegovom vlastitom književnom djelu, a možda i utjecati na dosadašnje percepcije njegovog književnog djela u regiji. S prilično velikom sigurnošću možemo reći da će Nedoumice utvrditi već stečeni doživljaj njegove poetike kao stanovite iznimke u današnjim književnim i umjetničkim okvirima, a pritom i sam doživljaj pisca i mislioca Dževada Karahasana, u ovom vremenu radikalizama, fundamentalizama i sveopšte isključivosti, kao jednog od rijetkih koji su se unatoč svemu odvažili stati na stranu onog suštinski najvrijednijeg i istovremeno najranjivijeg što kao ljudska bića imamo: na stranu života.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.