Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Stjepan Matković

Philipp Blom, Rastrgane godine 1918. – 1938., s njemačkoga preveo Goran Schmidt, Fraktura, Zagreb 2017.

 

Agilni njemački povjesničar i novinar srednje generacije Philipp Blom, s trenutačnim boravkom u Beču, već je poznat našemu čitateljstvu. Konzumentima pitke literature, koja se bavi ili zanima s povijesnim temama, približio se knjigom Vrtoglave godine Europa 1900. – 1914. (Fraktura, Zagreb 2015.). Tu je međunarodnu uspješnicu predstavio i u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti, čime je pokazano da unatoč mnogim žalopojkama postoje realne mogućnosti ne samo čitanja ponajboljih djela stranih pisaca u prijevodu, nego i praćenja njihova izravnoga nastupa, koji može pridonijeti širenju zanimanja za razmatranje višestruke prirode povijesti. Blom je već tada govorio o novom naslovu kojim je nastavio svoje Vrtoglave godine. I dvije godine poslije pojavile su se Rastrgane godine, u kojima se bavi razdobljem između dvaju svjetskih ratova ili još preciznije vremenom od završetka Velikoga rata do Građanskoga rata u Španjolskoj kao uvertire u konačni procjep Europe i pripreme za Drugi svjetski rat. Odmah se uočava da je takvom kompozicijom preskočio opis Prvog svjetskog rata, premda će u različitim dijelovima teksta raspravljati o njegovim sudionicima kao bitnim akterima nadolazećih događaja i još više o njegovim trajnim posljedicama.

Knjiga je sastavljena od dvadeset i jednoga poglavlja, koja se ujednačenim ritmom nižu kronološki. Autor se doduše ne drži uvijek striktno događaja iz određene godine, nego mu one služe da bi obradio neku širu temu koju često prati u dužem vremenskom luku. Zbog toga se povremeno u različitim poglavljima ponavljaju određena imena, poput primjerice Magnusa Hirschfelda, kojega najprije nalazimo prigodom opisa njemačkoga društva za Weimarske Republike, istraživačke djelatnosti i homoseksualne orijentacije, a potom i u poglavlju koje se odnosi na 1933., kad se odmah našao na meti Hitlerovih izvršitelja. U prilog vrijednosti knjige treba istaknuti i bogat ilustrativni materijal. Prijevod je pitak, a prevoditelj Goran Schmidt uložio je i dodatan napor objasnivši neke od pojmova u podnožnim bilješkama.

U materijalima koji promoviraju knjigu, naznačeno je da se autor fokusira na svakidašnjicu, znanost, kulturu i umjetnost, a ostavlja po strani političku povijest. Međutim, Blom nudi melange proizvod, jednu zamamnu mješavinu u kojoj se izmjenjuju različite teme, ali su uvijek u pozadini razrade nekih ideja koje kroje politički život. On uz elemente kulturne povijesti stalno ističe presudna zbivanja međuraća, ali drukčije od standardiziranoga popisa literature. Drugo je obilježje Vrtoglavnih godina da se one, za razliku od prethodne Blomove knjige, ne zadržavaju samo na prostorima Europe, nego pozornost posvećuju i nekim drugim kontinentima, prije svega Sjedinjenim Američkim Državama, koje su se nakon pobjedničke 1918. pojavile kao vodeća globalna velesila s mnogostrukim prednostima u provođenju velike strategije. U tom se smislu može kritički primijetiti da gotovo nema nikakve analize kretanja na drugim kontinentima, izuzevši tek usputne bilješke vezane uz prisilne migracije europskih Židova tijekom 1930-ih i njihovim novim boravištima u Šangaju, Argentini ili Bliskom istoku. Po načinu pisanja neki su već primijetili da je Blom tipičan izdanak povjesničara koji predmetu istraživanja pristupa publicistički. S tim se možemo složiti jer doista je riječ o metodologiji rada koja se ne temelji na minucioznoj analizi brojnih istraživačkih pitanja postavljenih u ovoj knjizi. Redoviti čitatelj historiografskih djela neće pronaći uvide u neke nove izvore ili interpretacije koji bi utjecali na ozbiljnije revidiranje već poznatih ocjena. Ali upravo je u tome i određena prednost, jer Blom kao vrsno izgrađeni povjesničar nije zaplivao u pseudoznanstvena objašnjenja, nego je znalački ispunio zadaću koja nije bila jednostavna – „prikazati iskustva poratnog doba i godina koje su uslijedile i istražiti kako se povijest moderne manifestirala u životima različitih ljudi“. Stoga je za tu zadaću proučio velik broj bibliografskih jedinica i zatim je obradio u skladu sa svojom tezom o moderni kao katalizatoru promjena. Pritom je iznio brojne intrigantne podatke, koji su nam manje poznati, a koji potkrijepljuju sav dinamizam međuratnoga razdoblja, dopuštajući nam da i sami problematiziramo prošlost međuraća na način drukčiji od dosadašnjih spoznaja.

U uvodnom poglavlju Blom konstatira da je svijet moderne na početku 20. stoljeća već bio stvoren, ali je tek nakon Prvoga svjetskog rata došlo do situacije koja je dugoročno izbacila u prvi plan sve slabosti organizacije društva i ekonomskih procesa. Dodali bismo da se moderna teško može odijeliti i od zbivanja iz 19. stoljeća, a da je na pragu sljedećega vijeka došlo do izbijanja smjerova koji su se drastičnije suočavali s prošlošću. Kako god, prema Blomu se s jedne strane može govoriti o nastavku prijašnjih strujanja na području industrijalizacije, znanstvenih otkrića, intelektualnih promišljanja i razvoja masovne komunikacije koji su kontinuirano utjecali na ubrzaniju transformaciju svih oblika života. U korak s tim promjenama išli su i prodori demokratizacije kao dijela otprije poznatih naprednjačkih programa. No, s druge su strane valovi modernističkih promjena zadobile naličje u snagama otpora čiji su nositelji bili gubitnici u ratu ili svi oni koji se nisu snalazili u socijalnoj i ekonomskoj borbi, čime je nastupilo razdoblje sve dubljih polarizacija. Blom tvrdi da je rat potkopao temelje nicajućega građanskog društva sa svim hijerarhijskim sastavnicama, a mir nije donio očekivanu obnovu stabilnosti. Preciznije rečeno, mirovne su konferencije označile kraj ratnih sukoba među državama, ali napetosti su prenesene na njihov unutarnji život. Stoga i ne čudi Blomova ocjena o spornoj ulozi Pariške mirovne konferencije, koja je politikom ratnih odšteta ugrozila budućnost Weimarske Republike i pridonijela da u njezinu društvu zavlada bijeda. U tom kontekstu razumljivo je i njegovo slaganje s nalazima Christophera Clarka, koji je doveo u pitanje isključivo njemačku krivicu za izbijanje rata, čime je neposredno postavio i pitanje o poslijeratnoj raspodjeli odgovornosti jer su u histerijama mržnje sudjelovale sve strane. Zbog svega toga međuraće je obilježeno neprestanim konfliktima. Njih osobito iskorištavaju zagovornici ekstremnih pokreta, diktatori i nemali broj beskompromisnih boraca protiv demokracije kojima je na ruku išla politika masa i oslobađanje energije koja se osjećala i u predratnom vremenu. U tom smislu Blom rabi već iskorištenu tezu o drugom europskom tridesetogodišnjem ratu od 1914. do 1945., aludirajući na geografsku raširenost sukoba, brojnost žrtava, rasape starih vrijednosti, upitnost načela nacionalne suverenosti, sukobe ideologija i utjecaje religije politike. Međutim, on istodobno upućuje i na činjenicu da modernizam i ratne posljedice nisu otvorile vrata nestabilnosti samo Staromu kontinentu nego da su se one nezaustavljivo širile i u Sjedinjenim Američkim Državama.

U prvom poglavlju, kojim prelazi iz vojne u mirnodopsku povijest, Blom piše o iskustvima Prvoga svjetskog rata i na prvo mjesto stavlja raširene pojave posttraumatskoga stresa, navodeći uglavnom britanske i francuske primjere. Tom se temom koristi da bi demitologizirao ocjenu o kolektivnim oduševljenjima prigodom izbijanja rata i izgubljenoj generaciji gornje društvene klase koja je trebala preuzeti ulogu elite. Brzo upoznavanje mladih vojnika s industrijaliziranom tehnologijom vođenja ratnih operacija promijenili su poglede na vojničku stvarnost i ukazale na apsurde stradavanja. U tom sučeljavanju s mitskim slikama Blom nije posve konzistentan jer će u trećem poglavlju, baveći se analizom američkoga društva, navesti pojavu domoljubnoga oduševljenja prigodom ulaska u rat 1917., čime se problem stvarnoga odnosa prema ratovanju pokazuje malo složenijom temom. Drugi aspekt ratnih iskustava više se orijentirao na njemački primjer stvaranja dubokoga jaza između vojnih veterana i civila koji nisu vidjeli bojišnice. Brojni vojnici teško su se snalazili u novim okolnostima. Mir je mogao biti olakšanje, ali osjećaji nezasluženoga poraza ostavljali su brojne sumnje. Njemačka se počela oporavljati, ali je bilo dovoljno da se uzdrma ekonomija pa da opasna strujanja dođu do izražaja. Prvi pokušaji državnog udara nisu doveli do uspostave autoritarne vlade, ali je i dalje prijetio građanski rat. Slabija strana ovoga poglavlja odnosi se na zanemarivanje drugih europskih zemalja, navlastito onih na istoku, koje su isto tako podnijele znatne žrtve u Prvom svjetskom ratu i na različite su se načine hvatale u koštac s problemom demobilizacije svojih vojnika.

Drugo poglavlje znatnim je dijelom posvećeno glasovitoj Danuncijadi. Poznati slučaj Rijeke i epizoda s avanturom Gabriellea D’Annuzija i njegovim dragovoljcima tipičan su primjer protivljenja poratnoj stvarnosti. Uz to, pokušaj stavljanja Rijeke pod talijansku vlast standardno je dobra uvertira za upoznavanje s uprizorenjem fašizma. Blom korektno interpretira D’Annunzijev pokušaj kao model u kojemu prorok nagovještava revoluciju i nastoji ostvariti jedan utopijski san onkraj konvencionalne politike. Pritom mu se potkradaju greške koje ne utječu na tumačenje. Tako on piše da je Rijeka bila mali lučki grad. Ipak, riječ je o luci koja je bila značajan emporij čitave ugarske polovice Monarhije i mogla se uspoređivati s prometom Trsta. Doista čudno zvuči da je Rijeka bila obećana Hrvatskoj po odlukama mirovnoga sporazuma iz Saint-Germaina. Naime, Rijeka je pripadala ugarskomu dijelu Monarhije i kao takva nije bila predmetom definiranja austrijskih granica, a obećanje o ustupanju moglo se dati samo novomu Kraljevstvu SHS, dok je priča s Hrvatskom bila vezana za različite kombinacije tijekom Prvoga svjetskog rata i mogućnosti da ona iz njega izađe kao samostalna država ili unija sa Slovenijom. Zatim Blom bilježi da je D’Annunzio stvorio slobodnu državu u Rijeci, što je netočno jer se kratkotrajna tvorevina pod njegovim diktatom zvala La Regenza Italiana del Carnaro (Kvarnerska talijanska Regencija), a Slobodna Država Rijeka osnovana je 1920. slijedom Rapallskog ugovora koji su potpisale Kraljevina SHS i Italija. Ovo je poglavlje nadopunjeno i manjim crticama o zagovornicima konzervativne revolucije i rastu nasilja, bilo da je riječ o slučajevima etničkoga čišćenja u tursko-grčkom sukobu bilo građanskoga rata na području Rusije. I ovdje Blom nadopunjuje europsku praksu s američkim primjerima rasne diskriminacije i ističe pojavu nove generacije Afroamerikanaca koja je razvila svijest o potrebi emancipacije. Kao i u slučaju s Rijekom, tako i kod opisa utjecaja Oswalda Spenglera nalazimo na neke netočnosti. Boljim poznavateljima njegova opusa upast će u oči da prvi svezak Propasti Zapada (Der Untergang des Abendlandes) nije izašao neposredno nakon rata, nego tijekom travnja 1918. u Beču, a i teško bi se moglo reći da je Spengler bio „ostarjeli autor“ kad ga je Hitler posjetio 1933., jer je tada imao 53 godine; isto tako uz podatak da je tada odbio ugledno mjesto na Sveučilištu u Leipzigu nije navedeno da je istodobno postao akademikom.

Treće poglavlje baca više svjetla na američki primjer modernih promjena u duhu slabljenja starih odnosa i izbijanju kulturnih ratova. Blom piše o prohibiciji trgovine i konzumiranja alkohola koja pokazuje utjecaje Evangeličke crkve, istaknutiju ulogu mafije koja djeluje po ključu etničkih podjela i slobodnije ponašanje žena, koje su se – privučene glamurom ilegalnih klubova i zvukovima jazza koji su bili pokazatelj intenzivnijega života – postupno počele udaljavati od tradicionalnoga statusa kućanica. U skladu s kronološkim određenjem, Blom raspravlja i o američkim piscima koji su se okupili nakon rata u Parizu, gdje su na Lijevoj obali s nizom drugih umjetnika promovirali novoshvaćene ideje slobode ne bi li se što prije oslobodili tereta predratnoga svijeta. Zanimanje za američke primjere Blom je pokazao i u poglavljima koji se odnose na propitivanje povijesti Crnaca/Afroamerikanaca te na sukob između predstavnika tradicionalnoga i modernoga društva. O prvoj temi apsolviranoj u poglavlju Harlemska revolucija iznosi različita iskustava s rasnom diskriminacijom i nastojanjima crnačke zajednice da otkrije svoje povijesne korijene, zbaci autsajderski položaj i stvori vlastitu elitu. Prvo učenje o evoluciji u lokalnoj školi, koje je postalo razlogom jednoga sudskog postupka u Tennesseeju, bilo je pak poticaj za raspravljanje o antagoniziranom ozračju polovicom 1920-ih, kad su prema Blomu predstavnici kršćanskoga fundamentalizma porazili zagovornike evolucijske teorije. U istoj priči govori se i o prodoru eugenike kao o teoriji zdravstvene politike, ali i prilogu poticaja rasizma. Ne ulazeći u dublju povijest takvih nazora, Blom je, uz davanja nekih osnovnih podataka o Darwinovu i Nietzscheovu učenju, koja su imala jednu od središnjih uloga u intelektualnom životu 19. stoljeća, podsjetio na tamne strane socijalnoga darvinizma, kojim će se upravo na tragu modernizma poticati načelo opstanka najjačih i prirodne selekcije. Raširenost takvih teorija u razvijenim zemljama Zapada anglosaskoga i germanskoga kruga ukazivala je na spremnost dijela inteligencije da se prikloni rasističkim doktrinama. Dakako, Blom nije zaboravio protumačiti da je tu primarno bila riječ o pseudoznanstvenoj industriji koja je izopačila izvorne ideje.

Teme koje su više vezane uz kulturu i umjetnost došle su do izražaja u poglavljima koja razmatraju originalne pojave nadrealizma, dadaizma, moderna shvaćanja u arhitekturi zastupljena u školi Bauhausa, filmske industrije i drugih estetskih fenomena. U tom se kontekstu ističu odbacivanje vrijednosti građanskoga društva, uz istodobno zagovaranje hedonizma i tehnokratskih utopija. Utjecaj moderne glazbe, izuzevši isticanje jazza, kao i revolucionarne promjene u slikarstvu i kiparstvu, zauzimaju sporedno mjesto u Blomovoj naraciji. Isprepletenost s političkom dimenzijom naglašena je u događajima koji su pratili promjene u Njemačkoj. Navlastito je dojmljiv prikaz Berlina, koji je predstavljen kao središte anarhističke kulture, mjesto zabranjenih snova i specijalizirano seksualno tržište. Samo koju godinu poslije, na početku nacional-socijalističkoga režima, taj je model grada doživio slom. Pod Hitlerom knjige ideoloških protivnika završavaju na lomačama, a progresivne se ustanove zatvaraju. Blom posebno ističe preobrazbu pojedinih intelektualaca, koji se stavljaju u funkciju nacističke propagande. Za dio njih mogli bismo reći da su prilagodljivi intelektualci, dok su drugi bili poneseni plimom radikalnoga nacionalizma kao jedinomu izlazu u borbi s krizama društva. Da se utjecaj nacizma nije zadržao samo unutar Njemačke i da su pojedini predstavnici i zemalja zapadne demokracije bili spremni na tolerantan odnos, potvrđuje primjer analize poslovnoga ponašanja Hollywooda, čiji su producenti nastavili njegovati transatlantsku suradnju, izlazeći u susret Hitleru, koji je bio veliki fan američkoga popularnog filma. Na tragu svoje kritike totalitarnih režima, Blom nije propustio prigodu podsjetiti i na sovjetski model partijske kulture, koja nije podnosila nikakav oblik kritike svojega poslanja. Osobito mu je bilo bitno da pokaže slabosti velikih imena svjetske književnosti koji su iz različitih razloga slavili Staljina, čime se još jedanput istaknuo moralni pad dobroga dijela inteligencije koja se priklonila nositeljima rušenja demokratskih poredaka i građanskih prava.

Da nije samo zapadna sfera interes Blomova puta po međuraću, pokazuju i neka poglavlja koja se bave situacijom u Rusiji, odnosno u Sovjetskom Savezu. Tako će u četvrtom poglavlju ukazati na problematičnu stranu politike boljševističkoga režima, koji se temeljio na praksi nasilja. Bez sumnje, Blom nema lijepih riječi za Lenjina jer piše da je pod njim „ljudima bilo gore nego pod starom aristokracijom“. Toga velikoga praktičara diktature proletarijata drži prvim uzročnikom masovne gladi izazvane zapljenama žitarica, a njegovu strategiju svodi na provođenje propagandne kampanje kojom se narod plašio stalnom prijetnjom svakojakih kontrarevolucionara i stranih agenata. U toj interpretaciji naglasak stavlja na suzbijanje pobune u Kronštatu, koja je po njemu bila dokaz odnarođene ortodoksije komunija. Koncepcija poticanja svjetske revolucije nije tijekom Lenjinove vladavine uspjela. Pritom Blom navodi pokušaj izvođenja preokreta u Njemačkoj, koji se nametao terorističkim napadima i pljačkama, što nije bilo dovoljno da bi se potaknula revolucija i pridobilo stanovništvo u masovnijim razmjerima. U sljedećim poglavljima, ponajprije onima koji se odnose na 1929. i pojedine godine iz 1930-ih, Blom će podrobnije pisati i o Staljinovoj praksi, podsjećajući na projekt ubrzane industrijalizacije, obračun s ukrajinskim seljacima popraćen strahovitim izazivanjem gladi (Gladomor), neprestanim čistkama, izgradnjom partijske književnosti i ponovnim angažmanom u inozemstvu za Građanskog rata u Španjolskoj.

Socijalno-ekonomske teme više su nazočne u poglavljima koja prate odjeke velike ekonomske krize i posljedice drugih oblika tržišne disfunkcionalnosti. Osobito je dobar opis propadanja pola milijuna američkih poljoprivrednika koji su se Cestom (Route) 66 iseljavali iz središnjega dijela SAD-a prema Pacifičkoj obali, pokušavajući započeti novi život svojih obitelji. Opisujući osiromašene farmere koji su postali metom ponižavanja, Blom se obilato poslužio romanima J. Steinbecka i E. Caldwella koji donose tamnu stranu kapitalističkoga sustava i svu hirovitost američkoga sna koji je u stvarnosti pogađao i svoj marljiviji, ali manje sretni dio nacije. U tom pogledu Blom piše i o širem problemu iseljavanja. Upućuje na povijest prisilnih migracija, misleći na vrijeme neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, pri čemu je i nedovoljno precizan, pišući isprva da su manjine u radikaliziranoj Europi bježale pred nacionalističkim većinama, a zatim među nabrojenim žrtvama navodi slovensku i bosansku manjinu! Slovenska manjina vjerojatno bi pretpostavljala Slovence u fašističkoj Italiji, dok termin bosanska manjina sam po sebi ne govori o kojoj je etničkoj skupini riječ. Isto se tako može pretpostaviti da je ovdje riječ o Bošnjacima, no teško je reći da bi oni bili shvaćeni kao manjina u Bosni i Hercegovini.

Predzadnje poglavlje Rat u ratu koncentrirano je na jednu temu, evaluaciju Građanskoga rata u Španjolskoj, koja je autoru poslužila da ukaže kako se dvije velike ideološke skupine pripremaju za međusobni sukob. Na neki način taj primjer dobro ilustrira podjele koje je modernizam potencirao u svojem dugotrajnom hodu. U toj je „lijepoj i tragičnoj zemlji“ bila riječ o sukobu tradicionalnih snaga, koje su se odupirale promjenama kojima bi izgubile moć i utjecaj, s republikancima. Među tradicionaliste Blom ubraja Crkvu, zemljoposjednike i plemstvo, ne spominjući konzervativno građanstvo i pristaše nacionalizma, koji su zajedno bili okupljeni oko načela monarhizma. Piše o razmjerima nasilja falangista i nizu okolnosti koje su išle na ruku uspjehu frankizma. S druge strane, opisujući republikansku skupinu koja je revno zagovarala duboke promjene, ukazuje i na njezine slabe strane, poglavito na anarhističku komponentu koja se isticala mržnjom prema protivnicima i zagovaranjem isto tako ekstremne ideologije. Staljinova intervencija na strani Francovih protivnika pokazala je da nije funkcionirala suradnja „braće po oružju“ jer su navedeni primjeri brutalnog uklanjanja rivala bili „gorka lekcija za republikanske simpatizere“ koji su postali pijunima Moskve. Blom u opisu navodi i mlade intelektualce koji su se borili na strani republikanaca, a među njima i „hrvatskog komunista“ Josipa Broza. Prevoditelj je na tom mjestu stavio bilješku u kojoj je, sukladno većini leksikonskih natuknica, napisao da „nikada nije nedvosmisleno dokazano da se [Broz] nalazio na španjolskom tlu.“ U tom bismo pogledu ukazali na knjigu Jože Pirjevca Tito i drugovi (Zagreb 2012.), u kojoj je naglašeno da je riječ o „najtajnovitijem poglavlju u Brozovu životu o kojem postoji malo podataka“. Međutim, Pirjevec istodobno donosi niz podataka različite provenijencije, od nekih Titovih svjedočanstava do kompromitirajućih iskaza pripadnika međunarodnih brigada o njegovoj ulozi likvidatora, koji bi išli u prilog tezi da se budući maršal kalio u Španjolskoj.

Ulaganje vremena u čitanje Blomove knjige koristan je posao. Njegova težnja da što plastičnije prikaže međuratno doba kroz brojne primjere života različitih ljudi i njihovih duhovnih obzora opravdana je. Premda nam se čini da već puno toga znamo o tom razdoblju, Blomov način kritičkog odnosa prema obrađenoj tematici i potraga za autentičnim rješenjima nudi nam originalan pristup. Da se njegove ambicije nisu zadržale samo na rastrgane godine, pokazuje nam i epilog knjige u kojoj je Blom krenuo u izlet prema sadašnjosti s namjerom da kritički komparira suvremena kretanja s onima iz međuraća. Zaključci i nisu obećavajući iz naših vlastitih perspektiva. Kad Blom piše da je život postao gospodarski manje siguran, da svi živimo bliže rubu osobne gospodarske katastrofe ili da oni koji su „na donjoj skali prihoda“ žive kao i oni koji su bili pogođeni krizom iz 1930-ih, onda uočavamo kritiku tržišnoga mita, propitivanje kretanja globalnoga kapitalizma i senzibilitet prema pitanju prekarijata. Odgovor na te izazove nije posve jasan. On se svakako traži u ostvarivanju općega dobra. Pritom Blom zagovora da to ne bude na tragu nekadašnjih „smrtonosnih iluzija“. No, to je već tema o suvremenom uređenju društva i gospodarstva o kojoj više može raspravljati s Yanisom Varoufakisom, Thomasom Pikettyjem ili Paulom Krugmanom, tim više što je krajem 2017. objavio novu knjigu pod naslovom Was auf dem Spiel steht, u kojoj piše o turobnoj viziji budućnosti.

U svakom slučaju Blomova knjiga može biti vrlo dobar poticaj za upoznavanje s brojnim temama, od kojih bi neke trebalo istražiti i u našoj historiografiji. Primjerice, bilo bi korisno kad bi povjesničari odgovorili na pitanja: kakvi su bili posttraumatski stresni poremećaji vezani uz Prvi svjetski rat, jesu li se ratni invalidi mogli snaći u promijenjenim uvjetima tržišta rada i kako je tekla demobilizacija vojnika koji su dolazili iz redova gubitničke vojske, je li eugenika imala odraza i u promišljanjima elite Kraljevine SHS, može li se i naše društvo međuraća promatrati kroz intenzifikaciju moderne, na koji je način velika ekonomska kriza utjecala na društvenu stratifikaciju i održivost dotadašnje hijerarhije, koje su skupine na tom povijesnom području bile diskriminirane ili jesu li i u međuratnoj Jugoslaviji antifašisti pozdravljali Staljinov sustav kao što je to bilo u slučaju nekih drugih zemalja? Ta i niz drugih pitanja čine nam se bitnima jer iz odgovara na njih možemo lakše razumjeti klice budućega rata.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.