Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Ivo Andrić, kao i mnogi drugi veliki pisci, vremenom je postao meta specifične vrste parafikcionalne naracije u kojoj se izmišljotine i stvarni događaji miješaju s neprovjerenim glasinama, prikrivenim i neprikrivenim uvredama (fratarsko/begovsko kopile itd), nedokumentiranim i dokumentiranim konstatacijama i brojnim propagandnim, političkim, pa čak i ratnim zloporabama i manipulacijama. Ova fascinantna fikcija uključuje, primjerice, i tvrdnje da je Andrić zapravo pravi autor romana Meše Selimovića Derviš i smrt, ili pak otkriva njegovu navodnu namjeru da na početku Drugog svjetskog rata prebjegne u NDH-a. 

Potraga za nekim „prećutanim“ fantomskim Andrićem, zapravo nikada i nije okončana. Sam Andrić, zapamćen kao hladna i nepristupačna osoba, brižljivo je čuvao svoju privatnost: o svom životu ispričao je malo i tako otvorio prostor mnogobrojnim nagađanjima. Znanosti o književnosti svakako bi koristilo da je više ispričao o svojim književnim poznanstvima 1 ili političkim stajalištima.2

Nije stoga neobično što književni kritičari, Andrićeve književne likove, poput Maksa Levenfelda i Tome Galusa vide zastupnicima njegovih političkih i ideoloških ideja. Prihvatimo li ovu diskutabilnu književnu igru, Andrićev književni alter-ego lako možemo potražiti u bilo kojem njegovom romanesknom ili proznom liku koji nosi neki pečat renegatstva: zašto ne, recimo, i u kavedžibaši Ahmetagi, jednom od važnijih likova u nedovršenom romanu Omer paša Latas. Ahmetaga, sin nekog makedonskog poturčenjaka, „tvrdica i darežljiv, i rečit i nem, čas ljubazan i predusetljiv, čas oštar i grub i surovo bezdušan, čas neuk i tup, čas oštrouman i dobro obavešten o svakoj stvari, pa i o takvoj o kojoj dotada nije nikada čuo, samo ako je to služba tražila“. On je bio „pospan, nabusit, ćutljiv čovek, utonuo u sopstveno salo“. Pa ipak: „Razastrta i prostrana slika sveta i njegovih predela, promena i godišnjih slika (…) bila je šira i bogatija nego što se to moglo pretpostaviti po njegovom zatvoreničkom načinu života i njegovom tupom izgledu i divljačnom ponašanju“. Taj Ahmetaga imao je svoju osebujnu životnu filozofiju: „Njegovo je osnovno pravilo bilo da glavu treba slušati, a ni za što se drugo ne brinuti, jer ko pašu ume da posluša i zadovolji, taj ionako ima sve što želi i postigne sve što hoće. Ali, tu treba da zalegne ceo čovek, svom snagom, pažnjom i veštinom, treba da za određenu u vrstu posla postane glavni jedini i neophodni saradnik. (…) kad tako stekneš poverenje i postaneš svima neophodan, onda u stvari i ne služiš više ti drugom, nego paša i sve oko njega služi tebi. Ko tako radi taj je najbolje zbrinuo svoju brigu na ovome svetu, jer paša vlada svetom, a on i pašom i svetom.“ (Andrić 1981: 112) No, Ivo Andrić se u Omer paši Latasu nasmijao Ahmetaginoj (a možda i svojoj) namjeri da upravlja vladarom i „svetom“, i uopće mogućnosti da poslušnik vlada vladarom.

Četrdeset godina nakon Andrićeve smrti njegov golemi opus i dalje se neprekidno čita. Nova istraživanja i interpretacije Andrićevog opusa i dalje se vrte oko historijskih i političkih tema3, balkanskih i bosanskih ratova, ratnih zločina i identitetskih trauma. Ponekad se čini kako je Andrićev opus umrežen ili upisan u sve važnije kulturne, društvene i političke procese u Bosni Hercegovini, a donekle i Srbiji i Hrvatskoj i da je postao neka vrsta poligona za političku, intelektualnu i književnu identifikaciju. U Jugoslaviji je predodžba o Ivi Andriću bila barem naizgled uniformna4, no rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svakako je doveo barem do djelomičnog raspada jedinstvenog recepcijskog sustava. I dok u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina Ivo Andrić proživljava neku vrstu reaktualizacije5, u svojoj duhovnoj domovini Bosni i Hercegovini, danas lebdi u nekom čudnovatom međuzemlju: on je istovremeno i turkofil i turkofob, islamofob i islamofil, bosnofil i bosnofob. 

Te oprečne predodžbe o Ivi Andriću i njegovom opusu danas distribuiraju dvije suprotstavljene kritičke grupacije: prva tzv. autorska, proandrićevska, koja zastupa uglavnom piščeve književne predodžbe i druga, na čelu s profesorom Rusmirom Mahmutćehajićem, koja djelomično ili potpuno odbacuje Andrićeve autorske intencije. Najznačajniji, iako ne i jedini6 predstavnik prve skupine je pisac Ivan Lovrenović, čiji je esej o Ivi Andriću Paradoks o šutnji ovjenčan nagradom P.E.N. Centra BiH Midhat Begić za 2009. Posljednja rečenica u tom često citiranom i komentiranom eseju glasi: „Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni“ (Lovrenović, 2015: 287). Ove dvije skupine ulaze u svojevrsne interpretacijske sukobe i to ne samo o Ivi Andriću već i o krupnijim historiografskim neslaganjima7. Uočljivo je da proandrićevska autorska grupacija teži određenoj muzealizaciji opusa Ive Andrića (najbosanskiji pisac, pisac apsolutne, nulte estetske kategorije) te da svako antiandrićevsko čitanje proglašava „vannaučnim“ i/ ili nacionalističkim. Istina je da Lovrenović u spomenutom eseju, komentirajući priču Pismo iz 1920., nije osporio pravo da se ta priča, a pretpostavljamo i Andrićeva poetika, može čitati na drukčiji način – „kulturološki, povijesno ili politički“ (Lovrenović 2015: 268). Rusmir Mahmutćehajić, međutim, u svojoj knjizi opsežno polemizira s nekim tezama iz ovog Lovrenovićevog eseja.

U knjizi Andrićevstvo – protiv etike sjećanja ovaj autor nudi ponešto drukčija viđenja. On smatra da ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati bez Andrića neće moći ni „naslućivati ni otkrivati vezanost za svoju zemlju„ i da ih se on „i kao umjetnost i kao njeno doživljavanje tiče možda više od bilo čega na svijetu“ (Mahmutćehajić 2015: 34). Pripovjedačko djelo Ive Andrića je najbosanskije i najantibosanskije i ono se tiče onih koji su za Bosnu i protiv nje i izvan nje (Mahmutćehajić 2015: 84). 

Andrićevstvo – protiv etike sjećanja dugi je i pomalo raspršeni filozofski monolog, zapravo svojevrsni nastavak studije Šukrije Kurtovića Na Drini ćuprija i Travnička hronika u svjetlu bratstva i jedinstva (štampana u emigrantskim Bosanskim pogledima po prvi puta još 1961) te filološki iscrpne i pedantne knjige Muhsina Rizvića Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu (1995). Kurtović i pogotovo Rizvić u svojim su radovima preispitivali kompleksan Andrićev odnos prema islamu, osmanskoj okupaciji, međukonfesionalnim i međunacionalnim odnosima u Bosni i na određen način pokrenuli proces detabuizacije tamnih i kontroverznih mjesta u Andrićevom djelu koje Mahmutćehajić konotira u terminu andrićevstvo.

U Mamutćehajićevoj knjizi postoji određena konstrukcija koju nije sasvim lako prepričati. Već Andrićevo imenovanje Bosanskih Muslimana/Bošnjaka kao bosanskih Turaka Mahmutćehajić vidi kao neprijateljski akt 8. To imenovanje pretvara ih u „zamišljene neprijatelje pretpostavljenog nacijskog mistva“ (Mahmutćehajić 2015: 34). Slično Šukriji Kurtoviću9 i Mahmutćehajić tvrdi da Andrić o Muslimanima/Bošnjacima piše otvoreno šovinistički i rasistički te dolazi do sličnih zaključaka: „Svi slavenski muslimani u vremenima i prostorima razmatranih pripovjednih fantazija samo su Turci, došljaci i neprijatelji, ratnici i muški požudnici“10

Mahmutćehajić ne dvoji kakve emocije izaziva Andrićevo pripovijedanje u čitateljima. „U jednima ta umjetnost podstiče neprijateljske strasti prema susjedima, i snaži mržnje prema njihovim uvjerenjima. U drugima podstiče nelagodu, sramotu pred onim, što bi, prema toj slobodi umjetnika koji pripovijeda, nekako moglo biti povezana s njihovom ontotopologijom“ (Mahmutćehajić 2015: 46). Mahmutćehajić nadalje misli kako je Andrićeva Bosna historijski falsifikat koja „nije nastala u trezvenom historijskom istraživanju historijske zbilje niti uvažava etiku sjećanje“ (Mahmutćehajić 2015: 39), već je vrsta laži koja je izmakla granicama fantazija i čitateljima se pričinila zbiljnijom od zbilje (Mahmutćehajić 2015: 83) i kao takva potisnula objektivnu, historiografski provjerljivu predodžbu o Bosni i Hercegovini. Mahmutćehajić dakle misli kako je (Andrićevo) pripovjedačko djelo u umjetničkom dostignuću za čitatelje postalo uvjerljivije od „svakog istinitog prikaza progonjenja i ubijanja muslimana“ (Mahmutćehajić 2015: 201). I stoga je napisao Na Drini ćupriju kako bi opravdao zločine nad bosanskim muslimanima, odnosno roman je anticipirao genocid nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu11. Zbiljski zločin nad Muslimanima „zastrt je konstruiranom osvetom za domaštane stare zločine“ (Mahmutćehajić 2015: 79). Muslimani su historijski krivci jer su se poturčili i prihvatili islam, i genocid je zapravo pravedna historijska kazna. 

U svom dugom i često repetitivnom tekstu, Mahmutćehajić je iznio mnoštvo pretpostavki i zaključaka, koji su, točni ili netočni, književno-znanstveno teško provjerljivi. Početnu antitezu, Andrić kao bosanski/antibosanski autor, Mahmutćehajić ne razvija dalje u knjizi, već poput svojih prethodnika Muhsina Rizića i Šukrije Kurtovića, u Andrićevom djelu prebrojava i interpretira turkofobne, islamofobne i antibošnjačke sadržaje. 

Andrićev je tekst literatura, a ne politički pamflet ili historiografski tekst, i pitanje je kako taj sklop interpretirati vodeći računa o svim drugim proznim i romanesknim elementima. Romanopisac primjerice, uopće ne mora zastupati predrasude koje distribuira u romanu, već ih može iznositi kao prisutan relevantan sadržaj. Andrićevi su tekstovi povijesni romani i ne treba posebno napominjati da historijski roman kao književni žanr slijedi stanovite žanrovske konvencije i da pisac ima legitimno pravo prekrajati historiografsku građu, fantazirati, izmišljati i dopisivati. Veze i odnosi između građe, historije i povijesnog romana u Andrićevom su romanu toliko kompleksni da svakako zaslužuju interpretacijski oprez.

No mnogi drugi važni problemi koje je autor načeo u ovoj knjizi nisu temeljito istraženi, posebice u smislu recepcijskih tumačenja. Kakvu je ulogu imala Andrićeva literatura u konstruiranju nacionalnih identiteta, napose bošnjačkog i je li uputno literaturu funkcionalizirati u tom kontekstu? Mogu li Andrićevi čitatelji pobrkati stvarnost, historiju i fikciju? Je li Andrić pridonio kompliciranju međunacionalnih odnosa i na koje načine ? Kakvi su sve čitateljsko-recepcijski odgovori na Andrićevu literaturu? 

Odgovori na ta pitanja zahtijevaju temeljitu historijsko-recepcijsku analizu. Nije istraženo – a možda ni istraživo – je li i kako Andrićeva proza utjecala na historijska zbivanja. Kurtovićevo i Rizvićevo i Mahmutćehajićevo čitanje Andrića obilježene su traumom identiteta. Bosanski Muslimani su višekratno bili žrtve genocida u (istočnoj) Bosni i shvatljivo je da, primjerice, roman Na Drini ćuprija može izazvati recepcijsku nelagodu, no književno-znanstvena čitanja imaju svoju logiku i zakonitosti. 

Andrićev odnos prema historiografskoj građi, kao i prema osmanskoj „okupaciji“, tzv. islamizaciji, bio je izrazito konfliktan, podvojen i kompleksan, no svakako nije svodiv na jednu jedinu dimenziju. Andrić je bio poliperspektivan pisac – između ostalog, on je i veliki pjesnik nasilja fasciniran patološkim, skarednim, morbidnim, devijantnim.

Mahmutćehajićeva knjiga, kao ranije Rizvićeva knjiga i Kurtovićeva studija, svakako proširuje krug znanja i razmišljanja o Ivi Andriću i potiču čitatelja da stvori drukčiju, manje kanonsku sliku ovoga pisca. Andriću kao piscu neće naškoditi slika o brutalnom i bes-kompromisnom piscu, politički sasvim pristranom, opsjednutom rigidnim kulturnim i političkim strastima, no što ako su ga baš ti elementi učinili tako estetski superiornim? 


Bilješke
1 Iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem (1982) doznali smo da je Andrić poznavao Pabla Nerudu, Andréa Gidea, Rogera Martina du Garda ili Henryja de Montherla. Miroslav Karaulac pak u knjizi Andrić u diplomatiji (2008) piše da je Ivo Andrić Carlu Schmittu (!) pričao anegdote o Kraljeviću Marku koje su se Schmittu toliko dopale da ih je on prenio Ernst Jüngeru (Karaulac 1982: 66). 
2 Kao srednjoškolac bio je aktivist Mlade Bosne. Ivo Andrić je valjda bio jedini član i JRZ i SKJ. O fašizmu je pisao još 1920-tih, prisustvovao je potpisivanju Trećeg pakta, ali nije odobravao tu odluku. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije dozvolio da mu se knjige objavljuju u Srbiji, nije potpisao Antikomunistički manifest; bio je dosljedni antinedićevac, i na vrijeme je „ pošteno revidirao izvesne zablude i iluzije o Draži Mihailoviću“. (Peković i Kljakić 2012: 30).
3 Izgleda da ćemo pričekati otvaranje novih originalnijih istraživačkih pravaca (primjerice, erotskih ili humorističkih tema u Andrićevom opusu). 
4 Kriteriji što se smije objavljivati o Andriću, a što ne smije nisu bili potpuno transparentni. Vasilije Kalezić je mogao objavljivati knjige poput Prećutani Andrić, no Šukrija Kurtović i Muhsin Rizvić svoje tekstove i knjige ipak u Jugoslaviji nisu mogli objaviti.
5 Nakon što je desetljećima bio neka vrstom uljeza u hrvatskoj književnosti, Ivo Andrić je nedavno doživio tihi književni revival. Zaslugom ponajprije akademika Krešimira Nemeca, Andrić je rehabilitiran; u zagrebačkoj Školskoj knjizi Nemec je najprije znalački priredio Sabrana djela da bi prošle godine objavio kompetentan i pouzdan vodič Gospodar priče – poetika Ive Andrića. Još prije desetak godina Ivo Andrić je uvršten u Ediciju 100 knjiga hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini (urednik, Ivan Lovrenović, nakladnici Matica hrvatska Sarajevo i FMC Svjetlo riječi, 2007) unatoč zabrani Zadužbine Ivo Andrić (!). 
6 Spomenimo autore poput Envera Kazaza, Nedžada Ibrahimovića i odnedavno i Krešimira Nemeca. 
7 Dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka nekritički idealizira osmansku prošlost, tvrdi Lovrenović (2015: 276).
8 Sam Andrić navodi na početku Rečnika turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza: „Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.“
9 Šukrija Kurtović konstatira kako Andrić Muslimane prikazuje u najgorem svjetlu i da je „njegovo shvatanje vulgarno šovinističko“ (Kurtović 2000: 147). I dalje; „Svi su oni (Bošnjaci op.a) idioti, degenerici, ili nevaljalci, krajnje netolerantni, podmukli, ubice, ukratko, pravi divljaci, koji uživaju u otkidanju đaurskih noseva i u vršenju najgorih zločina“ (Kurtović 136). 
10 Nekoliko tipičnih Andrićevih opisa Bošnjaka: „grub i primitivan svet“; „divlja nevaspitana rulja“; „grlati, nasilni, nezadovoljni, potuljeni“; „podmukli, zli i nerazumljivi“; „neuki, surovi, nevjerovatno ograničeni ljudi, koji tako svečano i s toliko važnosti govore svoje gluposti“ itd.
11 „Ovaj roman (Na Drini ćuprija, op.a.) je bio zapravo pripovjedačko– sugestivna anticipacija genocida iz Drugog svjetskog rata, produžena tendencija autora, podrazumijevanje rezultata historije, ali sa autorovim znanjem suvremenih zbivanja, djelovao je usto kao neko opravdanje zaslužene kazne pradjedova na unucima“ (Rizvić 1995: 223).

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.