Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Prisna otvorenost prema svijetu i neosporan lirski senzibilitet čine da pjesništvo Enesa Kiševića lako nalazi put do publike. Pridodamo li toplinu i vještinu njegova (scenskog ili komornog) izvođenja nije čudno (ni zazorno) što je stekao relativno veću popularnost. U vremenima dominantne nezainteresiranosti za pjesničku riječ, njegova uloga uvjerljivog i dostojnog predstavnika poetske vokacije ima i funkciju održavanja kolektivne svijesti o (nekim) razlozima i mogućnostima pjevanja. Ne niječući duboku osobnu motiviranost Kiševićeva pisanja (dapače, veliki je broj pjesama najizravnije adresiran bližnjima, s mnogo emocionalne participacije) njegova je recepcija uvjetovana širom prepoznatljivošću, uvećanim faktorom empatije, jačim naglascima zanosa i tuge, poleta i sjete, pa dakako i motivikom s kojom se i širi krugovi mogu potpunije identificirati. Zlorabeći sličnost stanovite estradne aure, možda bismo i za Kiševića smjeli upotrebiti formulaciju koju je za sebe iskovao Arsen Dedić, imenujući se „pjesnikom opće prakse“.

Pred nama je svezak stihova lijepo naslovljen Jutarnji mrak, a tipološki određen kao „izabrane pjesme“. Na tristotinjak stranica okupljene su najkarakterističnije i najuspjelije pjesme, probrane najvjerovatnije autoantologizacijom, no jamačno i provjerene odjekom prilikom učestalih čitanja i izvođenja. U knjizi nije provedena nikakva podjela po tematskim ciklusima ili po kronološkim kriterijima, nije upućeno na prethodna objavljivanja u zbirkama niti naznačeno okvirno datiranje. Cjelina je predstavljena kao jedinstveni kanconijer, kao svojevrsna pohvala biću i postojanju, kao apologija ljubavi i međusobnog razumijevanja, kao himnička, ekstatična obrana povezanosti čovjeka i prirode, upravo vjernička afirmacija ljepote stvorenoga i utoliko neupitne uloge Stvoritelja. Istina, nepotisnuti tragičniji tonovi prema koncu knjige zadobijaju i sve jače, sve uvjerljivije naglaske. 

Kiševićev repertoar tehnika i žanrova širok je i elastičan. On lako prelazi sa slobodnog stiha na vezani ili od epigramske minijature dolazi do gotovo simfonijskih kompozicija. Najčešće ipak srokovima podržava skelete svojih strofa, učestalim rimovanjem zatvara i zaokružuje oplate zvučnih katrena. Takozvano zanatsko umijeće potvrđuje brojnim sonetima, pa čak i s dva sonetna vijenca (okrunjena odgovarajućim akrostisima: Asjutki Kišević i Voda je moja mati, čime ukazuje na paralelizam inspirativnih ishodišta, što idu od intimne sfere do univerzalnih mitsko-simboličkih razmjera). S druge strane imamo pjesme sažetih refleksivnih akumulacija, medaljone konceptualnog usmjerenja, abrevijature misaonih dosjetki.

Napast virtuoziteta vodi Kiševića i prema okušavanju u inim jezičnim registrima. Rođeni ikavski štokavac, osim u standardu, dokazuje se i pjesmama na čakavskome i na kajkavskom, a ako je to malo afektivnu naklonost pokazuje još posebno prema Istri. Regionalni rasponi pak ne mogu dokinuti iskonsku povezanost sa sudbinom Bosne, njezine tradicije i njezine bolne novije povijesti i sadašnjosti. A sentimentalni vremenoplov situira pjesnika ponajprije u Bosansku Krupu, u Sanski most, u rijeke poput Sane i Vrbasa. Dječačke auroralne slike rezultiraju jednostavnošću i čistoćom, bez ikakve napasti formalnog dokazivanja i manifestiranja stilsko-morfološkog umijeća kovanja stihova.

I inače Kišević teži prvotnosti dojma, težini samoga intuitivnog učinka ili žestini etičkog opredjeljenja. Kao zanimljive iznimke uzet ćemo, primjerice, glasovitu njegovu pjesmu I ništa te kao ne boli, gdje se s razlogom poigrava s kolokvijalnošću izraza, s humornom aproksimativnošću koja kao da relativizira ili čak neutralizira moguću patetiku situacije. Na drugačiji način ekspresivno je i tvarno razigrana pjesma Mržnja, u kojoj se egzemplarno manifestira neugodna gužva konsonanata s „  A“ kao fizički korelativ neugodnoga, čak odvratnoga značenja. Kad već spomenusmo pjesnika opće prakse možda smo morali ukazati i na bogat asortiman njegovih izražajnih postupaka, na iskoristive potencijale ludičkih i retoričkih registara.

Međutim, nipošto nije slučajno što Kišević na uvodno mjesto ove svoje kumulativne knjige stavlja pjesmu fra Bonaventure Dude (iz daleke 1963. godine). Ta je pjesma, Biti mi daj, pravi auftakt temeljne pjesnikove zaokupljenosti svjedočenjem bivanja. Bez teološke i filozofske aparature i odgovarajućih pretenzija, Kišević je autor autentične egzistencijalne motivacije, rapsod afirmacije života, gotovo nevino začuđen manifestacijama svjetlosti, razvedenosti zraka i prozirnosti, protočnosti vode (prevlasti i protežnosti mora), ozbiljnosti, otežalosti zemlje i žarkosti, zanesenosti vatre. Ali primijetit ćemo kako njegove preferencije ipak učestalije idu prema zraku i prema vodi, prema elementima naglašenije slobode kretanja i pozitivne neobremenjenosti i pročišćenosti evidencije.

Kao izravan odaziv na fra Dudinu pjesmu tu je pjesma Ipak je bolje roditi se ili pak Kamen temeljac. Dvojbe i aporije javljaju se i pjesnik ih također registrira: Kako je teško biti, S časa na čas ili Dišu sred Tvoga djela, na što dolazi neophodna reakcija Jutarnjom molitvom ili Prije molitve. Pjesme posvećene preminulim srodnicima, bratu Husejinu (Odlazak) i sestri Emini (Poslije mene) ispisane su u traženju utjehe i nalaženju vitalne nadoknade u sljedećim naraštajima, a veći broj pjesama upućenih umrloj majci nude perspektivu nadmašivanja prolaznosti zanemarivanjem vremenosti: Pjesma bitka, a naročito antologijska Sutrašnji dan. Unanimistički i panpsihički doživljaj univerzuma fiksiran je u pjesmama Ništa novo i Ljudi su svuda ljudi, a doslovno uzvraćanje fra Dudi naći ćemo u njemu posvećenom sonetu Brat Franjo govori tijelu, pravoj franciskanskoj odi poniznosti i svladavanju nedaća.

Ne mislimo Kiševića ograničavati svrstavanjem u meditativne, kontemplativne i religiozne okvire, a još manje davati mu određen konfesionalni predznak, jer njegova teodiceja, po nama, ima ponajprije značenje vjere i povjerenja u ljepotu i dobrotu stvaranja, što se poetski provjerava i afirmira auroralnim slikama (Povratak, Svjetlo u vodi, U svijetu šumske jabuke, Sunce, vjetar i ti itd.). Čini se da ta emotivna podloga omogućava pjesniku da se uopće suoči s drastičnim pojavama i dramatičnim zbivanjima kojima je također, gotovo nužno, posvetio odgovarajuću pažnju i moralnu empatiju. Riječ je o pjesmama motiviranima reakcijom na ratne zločine, posebno pak sudbinama žrtava, njihovih majki i silovanih žena (Mi idemo našom Bosnom, Žene u crnom, Tomašica, a pogotovo amblematično Havino preklinjanje).

Spominjući čistoću i prvotnost Kiševićeva pjesnikovanja, ne znači da sasvim mimoilazimo njegovu iskustvenu samoupitanost, sposobnost poetičkog preispitivanja. Gorka ironija ispunjava tekst Pjesnička večer, a plemenita skepsa stihove u pjesmi Najednom ili Prepisan san. No pjesma Ne očekujem ništa od svojih pjesama nudi cjelovit program, što se sastoji u potpunoj identifikaciji teksta i čina, takoreći pretvaranja (pisane) riječi u djelo (ljepote, dobrote, čistote).

Ponukan ushitnim i zauzetim pogovorom Seada Alića, njegovim čitanjem misaonih i emotivnih sastojaka Kiševićeva pjevanja i opravdanim pitanjem o nezadovoljavajućem mu kritičkom statusu, pokušat ću objasniti (ne i opravdati) činjenicu što Kiševićev prinos nije adekvatno valoriziran i historiziran u povijesnim pregledima. Enes je, drag čovjek i neosporan pjesnik, ostao bez čvršćeg generacijskog priključka i odjeka, sasvim stran aktualnijim tendencijama i odgovarajućim problematikama, te plaća ceh svom svjesnom i načelnom anakronizmu. Njegova eksplicitnost i afirmativnost, glatka melodioznost i povremena ljupka plakatnost ne nude i ne izazivlju složeniju hermeneutičku aparaturu ili napor inovativne interpretacije (kao da su dovoljne koordinate između Jesenjima i Préverta, recimo). Ali to ne znači da on ne govori i ne živi kao pjesnik, te da nema dimenziju prave dubine i poticajne širine (i nužne bistine).


Enes Kišević
Sutrašnji plan
Podvlačim sutrašnji datum
i pišem:
otići majci na mezar.
Ostaviti sve druge poslove
i otići majci.
To mi je,
što se tiče sutrašnjeg dana,
najvažnije.
Kada ću otići majci?
Ne znam.
Znam samo da sutra neću
sa sobom ponijeti sat.
Ni smrt sata ne nosi.
Ni mrtvi.
Kad god dođem –
dobro sam došao.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.