Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

U svojem osvrtu o seriji Uvod u anatomiju (Anatomija života, http://muf.com.hr/, 2016.) Barbara Pleić Tomić kao jednu od značajki ovog serijala ističe nemogućnost odvajanja privatnog od poslovnog, tj. likovi Uvoda u anatomiju predstavljaju „ultimativno utjelovljenje kapitalističkoga sna – njihov posao u svakom smislu jest njihov život“. Potonji kapitalistički san, u suvremenom svijetu, predstavlja način života, svakodnevnicu. No, uplitanje javnog u privatno ima dugu povijest. Tako se na primjer prodiranje javnog (političkog) u privatno može iščitati i u adolescentskim zapisima Ivane Brlić Mažuranić, a što se očituje u izjednačavanju nacionalnog i emocionalnog. Danas je sveprisutnost javnog diskursa nemoguće izbjeći, a o tome svjedoči i osvrt Barbare Pleić Tomić, ali i kolumne Aleksandra Hemona u knjizi Povratak u Hemonwood

 Kolumne rođenog Sarajlije, a danas stanovnika Chicaga, nastale su u razdoblju od 2012. do 2016. godine na portalu Radio Sarajeva te su, iako ustaljeni oblik novinarskog izvještavanja, ujedno i odraz nepostojanja granice između privatnog i javnog. Tekstovi su u zbirci poredani nekom unutarnjom logikom, reklo bi se simbolikom, poput poezije. Tako se kreću od refleksivnih do političkih, sportskih i onih aktivističkih, a počinju s osvrtima o djetinjstvu i mladenaštvu te životom u Sarajevu, dok završavaju s aktualnom političkom situacijom u Americi. Nit koja spaja Hemonove kolumne jest njegovo izbjeglištvo iz BiH u vrijeme rata. Iako čitatelj odmah na početku saznaje i puno veću tragediju njegova života – smrt djeteta – odlazak iz domovine je ono što je zapravo obilježilo autora. Kao i kod drugih, sličnih ljudskih priča, i u Hemonovim kolumnama prisutna je čežnja, melankolija te nada u bolju budućnost za zemlju iz djetinjstva. No, kolumne ovog autora prožete su svojevrsnim osjećajem krivnje zbog odlaska, a zatim i pisanja o mjestu gdje više ne pripada. Možda iz tog razloga život u Americi Hemon nikada ne prikazuje kao mjesto gdje se snovi ostvaruju, već kao slutnju budućnosti prikazanu u filmu The Purge (2013.). 

 Problematičnost pisanja kolumne proizlazi iz zauzimanja stava, pri čemu danas taj stav može imati samo dvije strane – liberalnu ili konzervativnu – hrvatskim rječnikom, lijevu ili desnu. Tako bi Hemon, sa svojim kolumnama, bio predstavnik one struje svijesti koju bi zlobni komentatori na portalima nazivali jugonostalgičarskom koja se usudi pametovati iz inozemstva, a s druge bi mu strane (u hrvatskom kontekstu) stajao Nino Raspudić. No, nije problem u zlobnim komentatorima po portalima, problem je u svijesti ljudi – onih koji čitaju, ali i onih koji pišu – jer više ne postoji konstruktivna kritika, već samo ultimativna istina za koju se čitatelj mora opredijeliti. 

 Uz prethodno navedeni problem veže se i problem privatnog i javnog u muškaraca i žena. Stavovi muškarca koji dekonstruira političku, društvenu ili kulturnu stvarnost ne dovode se u pitanje, dok se većina žena u tom kontekstu ne shvaća ozbiljno jer se od njih očekuje (ili same očekuju) da budu Carrie Bradshaw, ali s dozom feminizma. Iako bi i sam autor Povratka u Hemonwood osudio takav pogled, stvarnost nam govori drugačije – stoga se moraju birati strane i paziti na to tko ima pravo prodirati iz privatnog u javno.

Zbrika kolumni Povratak u Hemonwood zanimljivo je svjedočanstvo vremena kada se prošlost miješa sa sadašnjošću i budućnošću. Kada, kako i sam autor navodi u jednoj od svojih kolumni, shvaćamo da se povijest ponavlja i civilizacije propadaju, a Hemon, britko, oštro i duhovito, kao da piše o početku kraja. Možda svijet čeka američku optimalnu projekciju budućnosti prikazanu u filmu The Purge koja na specifičan način govori o tome što se događa kada se izmiješaju privatno i javno, tj. „ultimativno utjelovljenje kapitalističkog sna“, kako je to uočila Barbara Pleić Tomić. 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.