Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Amela Balić

Jasmin Agić: Povučen život, Šahinpašić, Sarajevo, 2017.

 

Zbirka priča Povučen život strukturno je veoma interesantna, čini je pet tematski vrlo raznolikih cjelina. Priče iz svakodnevnice i Priče iz NOB-a mogu se povezati na razini ratne tematike, dok su Priče koje pomiču granice stvarnosti, Glasovi žena iz Plemena Vrana, te Meditativna priča zasebne, vrlo specifične cjeline, nešto na šta nismo navikli u domaćoj književnosti današnjice. Jasmin Agić pokazuje se kao autor koji se, u izgradnji vlastitoga stila, usuđuje eksperimentisati. Ali ne radi se o eksperimentu koji je sam sebi svrha, već onom koji donosi nove i drugačije glasove, koji progovaraju iz dalekih i nepoznatih, pomalo egzotičnih perspektiva.

Kada piše o ratu iz najbliže nam prošlosti, Agić bira bešćutne, koristoljubive, sebične likove, koji ne prezaju ni od čega u ostvarenju svojih ciljeva. Njima je ratna pozadina donijela instant ugled u društvu, bogatstvo i važnost, kakvu u mirnodopskim vremenima nikako ne bi mogli doseći. Hasana H. srest ćemo na važnoj intelektualnoj poziciji, koju zauzima nakon rata i izbjeglištva. Pozicija je to za koju smatra da odgovara njegovim kvalitetima, prije svega onima koji se tiču gnušanja spram socijalističkog sistema, tog vremena mraka čiju propast je tiho slavio. Kada razmišlja o periodu rata, sebi pripisuje važnu ulogu, iako je njegovo učešće u ratu svedeno na pisanje patriotskih tekstova, i držanje govora u inostranstvu na stranačkim i religijskim skupovima. Svaki racionalan prigovor doživljavao je kao potvrdu svog ispravnog postupanja. Međutim, Hasan H. preko noći postaje fanatični sljedbenik socijaldemokratije, koji ne može pojmiti kako je toliko dugo živio u potpunoj zabludi. Novoj ideji davao se jednakim žarom, postajući najradikalniji zagovornik svoga novog opredjeljenja. Uskoro će uslijediti nova razočaranost, i Hasan će odlučiti da je konačno došlo vrijeme da se posveti sebi umjesto općem dobru.

Nameće se dojam da se Agić u izgradnji pojedinih ličnosti svojih priča referira na Kafkine likove, ne bez razloga jedan od njih zove se Hasan H. Apsurdi vještački kreiranih sistema u svakom vremenu nalaze svoje žrtve. Međutim, dok Jozefa K. apsurd sistema do kraja uništava, Hasan H. nakon nekoliko radikalnih preobraženja živi svoj povučen život, ne suprotstavljajući se sistemu, ne pružajući mu podršku, već ga ignorišući. Jozef K. se pred sistemom predaje, Hasan H. kreira privid života u kojem se u sistem ne miješa. Ta iluzija samoizolacije, nemiješanja u sistem čiji si dio lakši je put podnošenja vlastite savjesti, ali, svjesno odabrana povučenost istovremeno znači kukavičluk, s kojim se ponekad teško živi.

Ako su Priče iz svakodnevnice pokazale da rat izvlači na površinu ono najgore u čovjeku, Priče iz NOB-a uglavnom pokazuju suprotno, da rat ljude zbližava, i otkriva ono najbolje u njima. Ove priče donose sliku vremena u kojem su se ljudi svim bićem ujedinjavali oko ideje kreiranja boljeg i pravednijeg svijeta. To su tipične slike mladih proletera koji hrabre svoje drugove kad je teško i uz nadljudske napore ostvaruju svoje ciljeve. Slika savršeno uređenog života koja je postojala po okončanju NOB-a vremenom je istruhla iznutra, što je potvrdio novi rat koji je uslijedio. Dokaz za to su pojedinci poput Hasana H. koji su prezirali sistem vrijednosti kojeg su se rješavali ratom devedesetih, a iz mraka komunizma preselili su se u takav mrak, za koji nisu ni pretpostavljali da može da postoji.

Neupitno je da u svim ratovima i svim vremenima stradaju ljudi i ljudskost. Te neprestane krize humaniteta uvijek i svugdje su iste, s neznatnim varijacijama. Svaki rat militarizira nečiju dječiju nevinost, kako što je slučaj Muhameda iz priče Glas s druge strane svijeta. Muhamedovo ratom prekinuto djetinjstvo uzrokovat će ludilo i samozaborav. Nakon rata Muhamed će živjeti kao lutalica i beskućnik. Jedino na šta reaguje je jezik koji je naučio na ratištu, jezik mađarske jedinice u kojoj se borio. Jedna takva reakcija koštat će ga života, u onom trenutku kada stane između njemačkih okupatora i svojih komšija Jevreja i Srba na gradskom trgu u Žepču. Koliko god bliskim osjećao jezik koji je naučio u mladosti, njegov pokušaj da na tom jeziku progovori i nađe razumijevanje među njemačkim vojnicima, ne uspijeva.

Agić se vrlo smjelo iz svijeta ratne prošlosti seli u jedan daleki i nepoznati, svijet indijanskog plemena, koji polako iščezava u borbi sa bijelim čovjekom. Deset priča ovoga ciklusa ispričane su u prvome licu i to ženskim glasom. Ovaj ispovijedni ton vrlo je uvjerljiv, nije vještački iskonstruisan. O poziciji žene u muškome svijetu, moguće je progovoriti čak i kroz priče o svijetu koji odavno ne postoji. Žene iz Plemena Vrana u svojim ispovijestima jasno pokazuju da njihova propast dolazi od strogih plemenskih zakona, koje određuju i sprovode muškarci. Osim što ne poštuju žene, mladi i snažni muškarci ratnici, jednako nepoštovanje pokazuju i prema autoritetu starijih i mudrijih muškaraca. U jednoj od priča strogo se suprotstavljaju volji starog uglednog ratnika, koji na plemenski sastanak po prvi put dovodi ženu. Bijeli čovjek im je bio sve bliži, a ta mlada žena igrom slučaja odrasla je daleko od svog plemena, i zna sve o oružju i snazi kojom raspolažu ljudi s kojima njeno pleme dolazi u sukob. Uprkos njenim upozorenjima i volji starijih, da se sa ljudima koji dolaze sklopi dogovor, umjesto uzaludnog ratovanja, višestruko su nadglasani i odlučeno je da se vode besmisleni ratovi. Sve ovo priča jedna žena i to iz vremena u kojem njenog plemena više nema, a ona živi s bijelim ljudima, strogo krijući svoje porijeklo. Priče iz indijanskog plemena su kao neko podsjećanje na to koliko je civilizacija i kultura uništila emancipatorska vojna sila.

Meditativna priča slika je jedne porodice u jesen, svega onoga što jesen donosi ispričanog kroz međusobne porodične odnose. Nestašluci dječaka, primjernost djevojčice, teških kiša, poslovnog umora, prvih virusa, hladnoće, ali i najljepšeg jesenjeg sunca, pa sve do idilične slike spremanja zimnice u kojoj učestvuje cijela porodica. To je slika u kojoj se zna svačija uloga i dužnost, slika rada i zajedništva u kojem se uživa, baš poput slike jedne lijepo uređene države, kakvih više nema u našem okruženju.

Svaki ciklus priča ove zbirke naslovljen je tako da predstavlja kratku uputu za čitanje. Autor na taj način vodi čitaoca kroz svoje djelo, na tim mjestima mu se obraća, usmjeravajući ga na šta to da obrati pažnju u pričama koje slijede. Priča o dječaku koji stvara vjetrove tako je okarakterisana kao priča koja pomiče granice stvarnosti. Na taj način ona je opozicija pričama iz svakodnevnice, i tu je da pokaže da u ljudskim životima ima i magijskog, da postoji nešto nedokučivo ljudskom umu, da se ponekad i razum njime poigrava.

Teško je dokučiti šta je to što spaja cikluse ove zbirke, pa su se našli u koricama iste knjige, osim pripovjedačke strasti i potrebe pisanja o vremenski i prostorno dalekom i nepoznatom. Agić je autor za kojeg ne možete reći da ima neku opsesivnu temu, njegova opsesija je književnost, sa svim svojim nepresušnim mogućnostima. Rečenice su mu vrlo bogate i skladne, segmentu jezika posvećuje posebnu pažnju, gradeći i na tom planu poseban stil. Podsjeća nas na magiju priče i pričanja, na to koliko je bitan način na koji je nešto iskazano, jer upravo je to ono što priču čini autentičnom, odvaja je od drugih pisanih o istoj temi. Zanimljivo je osvježenje, jedan drugačiji glas bosanskohercegovačke književnosti, pogotovo u vremenu prevelike zastupljenosti autobiografskog pisanja. Autora u tekstu gotovo da nema, on je smješten iza nekog neodređenog MI, ili iza glasa žena iz Plemena Vrana. Za njega književnost nije prostor veličanja vlastitog Ja, i upravo ta skromnost u pisanju, pored vrsnog talenta, inovacije i maštovitosti, čini ga itekako vrijednim i posebnim.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.