Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dino Bajramović

 

U martu 2013., po odluci komisije Muzeja holokausta „Yad Vashem“ u Jerusalemu, bračni par Nurija i Devleta Pozderac dobili su veliko priznanje:  njihova imena postala su dio cjeline „Pravednici među narodima iz Bosne i Hercegovine“. Sjećam se da sam odmah nazvao Elija Taubera, višeg stručnog saradnika u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti BiH i jednog od vodećih sarajevskih Jevreja. On je autor knjige „Kad su komšije bili ljudi“, u kojoj je pisao o četrdeset i sedam Pravednika među narodima iz Bosne i Hercegovine, pa je odmah trebao pristupiti i pripremi dopunjenog izdanja, bogatijeg za dva imena.

„Činjenica je da o brojevima nikada nije zahvalno govoriti. Naravno, da ni broj ljudi koji su spašavali Jevreje u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini nije tako mali – 47. Ali, smatram da je realni broj nekoliko stotina ljudi, koji su direktno ili indirektno utjecali na spašavanje Jevreja“, govorio mi je tada Eli: „Nakon promocije knjige, napisao sam nekoliko članaka o spašavanju Jevreja i snimio dokumentarno-propagandni film koji je bio besplatno objavljen na skoro svim TV stanicama. Rezultat je bio impresivan. Javili su mi se mnogi ljudi širom Bosne. Tragom tih javljanja obavio sam oko pedeset intervjua i utvrdio da je broj Pravednika iz BiH daleko veći. Knjiga Kada su komšije bili ljudi izdata je kao monografija, luksuzno opremljena. Dok će moja nova knjiga o ‘Pravednicima’, koju sam već počeo pripremati, nositi opravdani naziv Spašavanje Jevreja BiH i podnaslov Komšiluk je presudio.“ Knjiga je objavljena dvije godine kasnije, ali joj je naziv promijenjen u Holokaust u Bosni i Hercegovini

A, ko je bio Nurija Pozderac? Prije svega, sin Murat-age iz Cazina i jedne od njegove tri žene. Imao je i brata Mehmeda, koji takođe zaslužuje medalju „Pravednika među narodima“. Čuveni Murat-aga imao je, dakle, još dvije žene i još pet sinova i četiri kćerke. Vojni historičar i general JNA, pokojni Mirko Turić iz Cazina napisao je najtačniji biografski tekst o Nuriji Pozdercu. Pročitao ga je u junu 1983. u Cazinu, na svečanoj sjednici povodom četrdesete godišnjice pogibije Nurije Pozderca, potpredsjednika AVNOJ-a.

„Rođen 15. januara 1892. u Cazinu, Nurija Pozderac je osnovnu školu završio u rodnom mjestu, četiri razreda gimnazije u Bihaću i, od 1914. godine, učiteljsku školu u Sarajevu. Potom je otišao na odsluženje vojnog roka. Pošto je izbio Prvi svjetski rat, umjesto u učionicu, odlazi u Beč, a onda na front u Galiciju gdje je, ranjen, pao u rusko zarobljeništvo. Nastojeći da uhvati vezu s bratom Alijom Pozdercem, koji je takođe ruski zarobljenik, stupio u Crvenu armiju i, po svjedočenju doktora Pavla-Paje Gregorića Brzog, postao njen oficir, Nurija je, vatreni pobornik jugoslovenske ideje, ideje oslobođenja i ujedinjenja naroda Slavenskog Juga, veoma aktivan u Dobrudžbi u stvaranju dobrovoljačkih jedinica za borbu protiv centralnih sila i za stvaranje prve jugoslavenske državne zajednice. Po svršetku rata, vraća se u svoj Cazin, uključuje u politički život i, kao istaknuti pripadnik Jugoslavenske muslimanske organizacije, postaje najmlađi poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“, napisao je i izgovorio Turić, između ostalog, prije trideset i pet godina.

Raznorazne kontroverze svih ovih godina i decenija prate Nuriju Pozderca, mijenjale su interpretacije o njegovom liku i djelu, baš kao i „analize“ o kompletnoj familiji Pozderac. „Nurija Pozderac je znao odabrati pravu stranu, ali se držao i nekih svojih temeljnih principa. On je znao držati ozbiljne govore u Narodnoj skupštini u Beogradu, posebno kada je bilo riječi o agrarnoj reformi, protivio se oduzimanju pašnjaka od muslimanskih posjednika i njihovoj dodjeli solunskim dobrovoljcima i slično. Pripadao je krugu Spahinin pristaša, ali njegov politički utjecaj, po mom mišljenju, nikada nije prešao lokalne okvire. Mislim da ni njegov utjecaj u partizanima nije bio pretjerano veliki i da je dobrim dijelom samo bio ‘ikebana’ u tom pokretu, bez obzira što je bio jedan od potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a“, objašnjava dr. Husnija Kamberović, nekadašnji direktor Instituta za istoriju Sarajevo i redovni profesor na Filozofskom fakultetu u tom gradu.

Kolegica Medina Delalić je prije desetak godina u Slobodnoj Bosni objavila tekst o Pozdercima, „bošnjačkim Kennedyjevima“, u kojem je pisala i o susretu Nurije Pozderca i Džafer-bega Kulenovića, kojeg je Pavelić imenovao za potpredsjednika Vlade NDH. „Kulenović je posjetio Nuriji Pozdercu u Cazinu, ‘prenio selame od poglavnika’ i ponudio mu mjesto u Vladi NDH, koristeći Pavelićev šablon o Muslimanima kao hrvatskom cvijeću. Pozderac se zahvalio i ‘počast’ odbio, uz jedino logično objašnjenje – ‘selam ćeš i ti poglavniku, ali u takvoj će državi, Džafere, nakon što završe sa Srbima na red doći i cvijeće’.“

Husnija Kamberović, pak, veli da treba razdvojiti mit o Nuriji Pozdercu i stvarnog Nuriju Pozderca. Šta je, dakle, mit, a šta stvarnost? „Njegov politički angamžan u okviru Jugoslavenske muslimanske organizacije između dva svjetska rata, te prelazak u partizane 1942. i smrt nakon ranjavanja u Bitki na Sutjesci 1943. otvorili su prostor za stvaranje mita o njemu i njegovoj ličnosti. O njemu se uglavnom pisalo kao o uglednom Muslimanu Cazinske krajine koji je opredijeljen za NOP i koji je presudno utjecao na muslimansko uključivanje u partizanski pokret. S druge strane, upravo zbog njegove predratne pripadnosti Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji neki su gradili mit o tome da je njegova smrt ostala nerazjašnjena, odnosno sugerirali su da se radi o mogućem ubojstvu, što se, po mom mišljenju, odlično uklapa u teoriju stradalništva muslimanskih lidera, koja uključuje Mehmeda Spahu, Nuriju Pozderca, Džemala Bijedića, Hamdiju Pozderca i još neke istaknute muslimanske političare.

Ta mitološka dimenzija je uvijek bila atraktivnija i privlačnija za širu publiku nego čvrste historijske činjenice. A činjenice su da je Nurija Pozderac još pred Prvi svjetski rat čak drugovao sa nekim pripadnicima Mlade Bosne u Sarajevu, da je između dva rata bio čvrsto uz Mehmeda Spahu, koga je slijedio i u vremenu nakon 1935. kada je pristupio Stojadinovićevoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. U to je vrijeme on čak došao do pozicije potpredsjednika Narodne skupštine u Beogradu, 1939., a početkom rata se pasivizirao i aktivirao se tek nakon partizanskog ulaska u Bihać i Cazinsku krajinu koncem 1942. godine. Činjenice da je početak rata proveo u Cazinu, da nije bio podvrgnut nikakvoj torturi, da nije imao nikakve kontakte sa novim vlastima NDH – osim administrativne obaveze da dokaže porijeklo svoje imovine – govore o njegovom nezadovoljstvu Nezavisnom državom Hrvatskom“, ističe Kamberović.  

Nurija Pozderac otac je tri kćerke: Sadete, Seide i Emine, te sina Seada. Sadetina djeca su Sead i Sena, a Senina djeca Senka i Vuk Jeremić, nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije i bivši predsjedatelj Opće skupštine Ujedinjenih naroda. A i kandidat za generalnog tajnika UN-a prilikom posljednjeg izbora, kada je  pobijedio António Guterres, bivši portugalski premijer. Eminin sin, pak, zove se Mišo Ajaz, Seidin Adnan Hadžiabdić, a Seadova djeca Amir i Zlatan. Po Nuriji je ime dobio još jedan Eminin sin, a Jasmina Hadžiabdić je Seidina kćerka.

Meho Pozderac, pak, Nurijin brat imao je dvije žene i osmero djece. U njegovom prvom braku rođeni su Zuhra i Ismet, a u drugom, sa Safijom, i Hakija, Hamdija, Fatima, Sakib, Hasnija i Bakira Pozderac. E, sad, puno je Mehine unučadi i praunučadi da bi ih sve nabrajali ovom prilikom. Spomenuću samo dvojicu, jer sam s njima razgovarao: Hakijinog sina Mehmeda Pozderca, biznismena i bivšeg direktora kompanije McDonald’s za BiH, Hamdiju Lipovaču, nekadašnjeg i načelnika Općine Bihać i premijera Unsko-sanskog kantona, te Mišu Ajaza, koji je živio i radio u Tuzli, u općinskoj administraciji.

„Nurija Pozderac bio je snažna ličnost koja je u jednom trenu obilježila historiju ovoga kraja. Jevreje su u Cazinu ljudi dobro primili. Našli su stanove, svaka porodica za sebe. Po gradu su se mogli slobodno kretati. Nije bilo poteškoća za hranu. U Cazinu je živio dr. Isidor Levi sa suprugom Klaricom. Kao ljekar, zbog svog savjesnog rada, stekao je vrlo veliki ugled u gradu i okolini. Juda Levi sa porodicom našao je utočište kod svoje kćerke Erne Levi, učiteljice koja je živjela u Cazinu. Naročito su veliku moralnu pomoć izbjeglicama pružili članovi ugledne porodice Pozderac, koji su otvoreno ispoljavali svoje neslaganje sa nasiljem koje su ustaše sprovodile. To sve je doprinijelo da ni mjesne vlasti nisu proganjale Jevreje, nisu ih gonili da nose značke sa slovom ‘Ž’, pa su ih čak i posredno obavještavali da se ‘sklone’ kad su očekivali dolazak ustaša iz Bihaća. Sloboda kretanja van Cazina bila im je ograničena. Kao primjer pomoći navodimo da je Mehaga Pozderac lično došao u Prijedor, na molbu dr. Levija, i odveo jedan broj Jevreja iz Prijedora u Cazin, a i porodica Jake Kavesona našla je u kući Mirka Turića srdačno gostoprimstvo“, objašnjavao mi je onomad Eli Tauber te nastavio:

„Jevreji su u Cazin stigli poslije raspuštanja logora Bukovača kod Bosanskog Petrovca. To su bili, uglavnom Jevreji iz Bihaća. Neki su ostali u Cazinu, a neki su otišli u Prijedor. Drugog septembra 1942. u Cazin je prodro 3. bataljon trećeg Krajiškog NOP-a. Isti dan, partizani su se povukli, a sa njima je otišlo dosta naroda i sedam Jevreja. Već 3. septembra ustaše su pokupile sve Jevreje koji su ostali u Cazinu, njih dvadeset i dvoje, i odveli natrag u Bihać, a potom ih pobili u selu Žegar, blizu Bihaća. Dok su 6. septembra, preostali skriveni Jevreji u Cazinu otišli u partizane.“

Kuće braće Nurije i Mehe u Cazinu blizu su jedna drugoj i još uvijek im zidovi čvrsto stoje na temeljima. A na osnovu priča koje smo čuli od članova porodice Pozderac i Meho zaslužuje medalju „Pravednik među narodima“, jer ima iste zasluge kao Nurija i Devleta. S tim da je Meho ostao u Cazinu sve vrijeme rata, pa i kad je Nurija otišao s partizanima. „Ali, nisu se samo Jevreji čuvali i skrivali u Cazinu. Bili su tu i Srbi i drugi koji su skrivani od pogroma i pokolja kojih je bilo okolo. A kad je Nurija otišao s partizanima, u Cazinu je ostala njegova žena Devleta“, govori Mehmed Pozderac: „Sjećam se iz djetinjstva da su članovi naše porodice često pričali o Nuriji Pozdercu. Zato što je on bio stub, okosnica svega toga. On je generisao svu tu energiju i snagu. Nije to bio neki kult ličnosti, ali su svi gledali u njegovu moralnost, u njegovu čast, poštenje, širokogrudost, način kako je rješavao probleme. Tako da si ti od malih nogu učio o nekoj veličini i više si učio o Nuriji nego o Titu. Učio si, dakle, o nekome ko je bio toliko zaslužan za spašavanje muslimana tog kraja, približio im antifašističku borbu, primio Tita u Cazinu…“

Još ćemo malo do Medine Delalić. „Titu nije smetalo njegovo nepripadanje Komunističkoj partiji. Nurija Pozderac je imenovan za potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, aktivno učestvujući u obnavljanju bosanske državnosti, započetom na ovom skupu na kojem su, kako su govorili komunisti, ‘postavljeni temelji nove Jugoslavije i BiH kao posebne republike u njoj’. Partizanski vrhovni komandant, do tada jedino poznat po misterioznom nadimku Tito, tek je druge ratne godine riječima: ‘Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja’ – jednostavnom formulom za samolegitimiranje i pamćenje – u Cazinu prvi put javno razotkrio svoj identitet“. Nakon tog skupa Tito je posjetio kuću Pozderaca, koju je sagradio Murat-aga, a na vratima ga je dočekao Šerif Buljubašić, muž Nurijine kćerke Sadete.

Partizanska „Bihaćka republika“ ostala je kratkotrajna ratna tvorevina, kojoj je sudbina zapečaćena početkom 1943. godine. Pozderac je s malodobnim sinom Seadom, nakon što je Krajina ponovo stavljena pod nadzor NDH, krenuo na put bez povratka. Pozderac je stigao sve do Sandžaka, a njegov je politički nastup prvotno ostao bez šireg odjeka, „jer je već u ljeto 1943. umro od posljedica ranjavanja na Sutjesci, pa time nije niti mogao sudjelovati u dalekosežnim događajima koji su nastupili nakon kapitulacije Italije“, pričali su mi neki od sagovornika. Ustaške vlasti su zbog Pozderčeva ‘nestanka’ zatočili njegovu udovicu, prvo u kućni pritvor, a zatim u Staru Gradišku, odakle je kasnije razmijenjena, „ali koja nije pogubljena zahvaljujući i brojnim intervencijama muslimanskih prvaka bliskih NDH, među kojima je bio i Džafer Kulenović“.

Mirko Turić je i ovo pisao i govorio 1983. godine: „U Bitki na Sutjesci poginulo je i 45 narodnih heroja, 1.743 prvoborca narodnooslobodilačkog rata, odnosno blizu 1.500 članova Komunističke partije i 1.400 članova Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Prema kazivanju očevidaca, Nurija je i u posljednjim časovima svoga života, koji je trajao tek pedesetak godina, po svemu bio dostojan ovih svojih saboraca, najboljih sinova i kćeri porobljene, ali nepokorene zemlje, koja je, pod vođstvom revolucionarne radničke avangarde, upravo tada, jedinstvenom antifašističkom, narodnooslobodilačkom borbom, ispisivala zvjezdane časove svoje mukotrpne povijesti. Teško ranjen 11. juna, Nurija je izdahnuo dan kasnije, ali je, kažu svjedoci, do posljednjeg časa hrabrio okupljene drugove i drugarice, očevidno u težnji da, kad više drugo ne može, dostojanstvom vlastitog umiranja u borbi da rječitu podršku dostojanstvu življenja onih koji žive, to jest onih koji se bore. Na samrtnom času je osamnaestogodišnjeg sina jedinca Seada, s kojim je krenuo u partizane, u amanet ostavio prisnom drugu i prijatelju Ivanu Milutinoviću-Milutinu, članu Izvršnog odbora AVNOJ-a. Tako je, na kraju svog životnog puta, Nurija i svojom smrću potvrdio da je popularna pjesnikova misao ‘mrimo slavno kad mrijet moramo’ zaista bez altnernative.“

Prisjećam se da mi je o svom djedu pričao i Mišo Ajaz: „Nurija Pozderac je ranjen na Vučevu, a umro je na Dragoš-sedlu, na rukama svog sina Seada. Tetka mi je pričala da je na Dragoš-sedlu i sahranjen, a kasnije su njegove kosti prebačene u zajedničku grobnicu na Tjentištu. Odatle su premještene u posebnu sobu, mislim da je to bio jedan mali muzej, lijevo od centralnog spomenika. Kad su neki društveno-politički radnici iz Cazina početkom ovog stoljeća htjeli da Nurijine kosti premjeste u njegov rodni grad, pojma nisu imali da one nisu na Dragoš-sedlu već tu. Tada sam otišao u Beograd, sjeo sa svojom mamom, tetkama Sadetom i Seidom, pitao ih šta one misle i usput ih podsjetio da mi je majka Devleta, sa kojom sam živio dok sam se školovao u Cazinu kad su me istjerali iz tuzlanske Gimnazije, govorila kako nikako ne bi voljela da se Nurijine kosti vrate u Cazin, nego da on treba da bude tamo gdje je bio i 1943., sa svojim borcima. I nijedna od njih tri nije bila za to da se Nurijine kosti vrate u Cazin. Ako neko nema pravo da traži da se Nurijine kosti prebace u Cazin onda su to Cazinjani i ‘ljuti’ Krajišnici. Jer, kad je SDA došla na vlast, onda su farbali Nurijinu i Titovu sliku na Gimnaziji, a pojedinci okretali glavu od moje matere i mojih tetaka. Miran je Nurija danas na Dragoš-sedlu.“   

Hamdija Lipovača je Mehin praunuk, Bakirin unuk i Nurkin sin, a kao premijer USK-a prije pet godina bio je vjerovatno jedan od najpozvanijih da odgovori na naše pitanje kakav je danas odnos stanovnika Cazina i Cazinske krajine prema Nuriji i, uopšte, prema familiji Pozderac. „Krajišnici, pogotovo oni stariji, Nurije Pozderca se sjećaju s poštovanjem, jer je on bio krajiški senator u Kraljevini Jugoslaviji, iskreni musliman, ali i čovjek koji je proglasom ‘Braćo Muslimani’ poveo krajišnike na put antifašizma. Mlađe generacije se, vjerujem, slabije sjećaju Nurije, jer se obrazovni sistem naše zemlje nije potrudio da ga dovoljno zastupi u udžbenicima historije. Mislim da je bilo mjesta za to unutar poglavlja o AVNOJ-u. Što se tiče porodice uopće, mislim da je puno svježije pamćenje o Hamdiji, Hakiji i generalu Sakibu Pozdercu. Ljudi posebno vole i ističu Hamdiju“, govorio mi je Hamdija Lipovača, kasnije uhapšen i optužen, da bi u martu ove godine, nakon dvije i pol godine suđenja u predmetu „Hamdija Lipovača i ostali“, na Kantonalnom sudu u Bihaću bio oslobođen krivice, koja se njemu i njegovim saradnicima stavljala na teret.

A pitali smo ga tada i ko bi iz familije Pozderac trebao primiti medalju „Pravednik među narodima“: „Bilo ko iz familije. To uopće nije važno. Važna je čast, ali i obaveza porodice da i dalje baštini put koji su nam ostavili Nurija, Hamdija, Hakija i Sakib, koje je zajedno sa svojim sinom, dr. Seadom, poveo u partizane. U proceduri je aplikacija i za moga pradjeda Mehu, koji je u našoj kući čuvao dr. Isidora Levija i Klaricu, te Moni Fincija. Jer, Nurija je bio u partizanima, pa je Meho, ustvari, u Cazinu skrbio za cijelu porodicu i Jevreje Krajine.“

Nije malo onih kojima je 2013. bilo zasmetalo što se u kontekstu odluke komisije Muzeja holokausta „Yad Vashem“ u Jerusalemu, o Vuku Jeremiću, tadašnjem predsjedniku Glavne skupštine UN-a, pisalo baš kao da je on dobio medalju „Pravednik među narodima“ kao njegov pradjed Nurija i njegova pranena Devleta. „Postoje podaci o tome da je Nurija Pozderac imao određenu ulogu u spašavanju Jevreja u Cazinskoj krajini, bilo da ih je sklanjao u Cazin iz drugih krajeva gdje su bili ugroženi, bilo da ih je slao iz Cazina u druge krajeve kada tu više nisu bili sigurni. To je činjenica koja ima dublji historijski smisao i moguće ju je objasniti u kontekstu širih povijesnih procesa. Sjetimo se da su se Jevreji iz Evrope u 15. stoljeću sklonili u Osmansko carstvo. A sada se sve koristi u političke svrhe, pa i ovo o čemu pričamo“, ističe Husnija Kamberović.

Važno je da Nurija i Devleta Pozderac žive među nama. Jeste da u Sarajevu Ulica Nurije Pozderca više nije na Bistriku kao nekad, nego na Dobrinji. Ali, dobro je prošao. Mogao je potpuno nestati!

Među nama žive i Hamdija, Hakija i Sakib Pozderac. „Nakon procesa oko ‘mjenične afere’ u Agrokomercu protiv njega, Hamdija Pozderac je bio prinuđen podnijeti ostavku na funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, i to uoči preuzimanja čelne funkcije u bivšoj državi. Na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista BiH CKSKBiH 12. oktobra 1987., odlučio se povući iz političkog života iz, kako je tada rekao, ‘principijelnih razloga’. ‘Afera Agrokomerc’ rezultirala je hapšenjem Fikreta Abdića, Hakije Pozderca, Ibrahima Mujića i drugih pod optužbom ‘kontrarevolucionarnog djelovanja’.

Mediji u SR Srbiji opširno su izvještavali o aferi. U drugim republikama, sa izuzetkom SR Slovenije, uopće se nije osvrtalo na slučaj Agrokomerca. Hamdija Pozderac 12. septembra 1987. podnosi ostavku, a brat Hakija izlazi iz zatvora. Nakon što su njegova braća izgubila politički utjecaj, Sakib Pozderac, general TO BiH u periodu 1986. – 1988., uklanja se s položaja. Slobodan Milošević, koji je 1989. radio kao direktor Jugobanke Beograd, oprostio je dug Agrokomercu.

Pozderac je predavao i na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, i to Opću sociologiju, a za života je izdao više publicističkih i naučnih djela. A 12. oktobra 1987. se razbolio i završio u bolnici. U proljeće, tačnije 6. aprila 1988., umro je u bolnici Koševo u Sarajevu. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima i postoje brojne teorije da je zapravo ubijen. Do danas nisu potvrđene, ali ni demantirane priče da je Hamdija Pozderac ustvari ubijen, prvenstveno zbog toga što se kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ usprotivio promjeni Ustava iz 1974., koje bi značile ukidanje autonomije za Vojvodinu i Kosovo“, pisalo je na portalu Radio Sarajevo prošle godine. Hakija Pozderac preminuo je u Beogradu, 27. marta 1994. godine. I njega je „pokosio“ Agrokomerc, sa odgođenim djelovanjem, baš kao i Hamdiju, šest godina ranije. Ni general Sakib Pozderac nije više među nama. Odigrao je veliku ulogu u odbrani od velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a umro je u Sarajevu, nekoliko mjeseci prije Hakije.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.