Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mirko Božić

Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. Antologija suvremene književnosti Levanta, Booksa, 2017.

 

Književnost određenih kultura često se teško probije do međunarodne javnosti jer mediji radije pišu o manje sretnim aspektima takvih sredina. Levant je sasvim sigurno dobar primjer, jer se iz tih zemalja uglavnom javlja samo u kontekstu političkih procesa i krvavih sukoba. Stoga je na prvi pogled teško razmišljati o tim prostorima kao „proizvođačima“ kvalitetne literature i umjetnosti, ma da se čovjek lako uvjeri u to kada se malo zadubi u knjige poput ove. Autori koji ne pripadaju danas dominantnim kulturama uglavnom se kreću u miljeu festivala i književnih časopisa, koji su i sami svojevrsni balon s kojim regularna publika tek povremeno dolazi u direktni kontakt. Upravo zato je ova antologija  tako dragocjena, jer otvara prozor u jednu terru incognitu koju ovi prostori tek trebaju otkriti.

Raskošan je raspon glasova koji proviruju iz ove knjige, stoga vjerujem da nije bilo nimalo lako odabrati što će ući u antologiju. Sami pojam antologije u svojoj biti je diskriminatoran, jer nužno izostavlja neke autore kako bi oni drugi došli do izražaja. Nesretna je to okolnost pogotovo kod ovakvih slučajeva, jer nesumnjivo bogatu tradiciju pretvara u mali kompendij, koji će u idealnoj varijanti skinuti misteriju sa književnosti Levanta da bi čitatelj poželio ući dublje i istraživati dalje od onoga što je u antologiju uvršteno. I sami se, na neki način, možemo identificirati sa ovim problemom: čak i u europskom kontekstu, u dominaciji tzv. velikih kultura, manji se jezici teško nameću kao značajni izvori dobre književnosti, pa smo do određene mjere obavijeni velom egzotike iz kojeg povremeno provire imena koja onda funkcioniraju kao lučonoše suvremene književnosti BiH na inozemnoj sceni, kao što su to, recimo, Faruk Šehić ili Mile Stojić.

Težak zadatak odabira materijala i autora za Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju dobila je Zeina G. Halabi, i mogu mirne duše reći da je posao odradila vrhunski, jer su autori u knjizi neki od najboljih koje sam otkrio u dugo vremena. Kao i sa svim drugim autorima, uvjetuju ih mnoge stvari, od sredine i konteksta, do formativne literature i iskustava, a u prostoru Levanta, koji se sastoji od Palestine, Jordana, Sirije i Libanona. Imao sam tu sreću upoznati libanonskog autora Mohammada Nasera Edina, palestinskog pjesnika Tarika Hamdana koji živi u Parizu te sirijsko-palestinskog Ghayadha Almadhouna. Rad svakog od njih duboko je prožet iskustvima ratnih trauma i gubitaka, a Almadhounova pjesma Crno mlijeko direktno je inspirirana Celanovom Utjehom kose, no govori o ubojstvu njegova brata, i jednako je teško čitati tu pjesmu kao i Celanovu. Naravno, podsvjesno čitatelj uvijek očekuje ovakve teme od autora iz tih zemalja, tim prije je čin otpora ne pisati o njima.

Halabi postavlja važno pitanje o odnosu između autorova državljanstva i književnog i osobnog identiteta. Asma Azaileh je Palestinka s izraelskim državljanstvom (što je apsurd sam po sebi), a gore navedeni Ghayadh Almadhoun živi između Sirije i Švedske. Književnost doista daje svojim protagonistima svojevrsni treći identitet, koji prevazilazi političke i etnokonfesionalne granice što je posebno važno u zemljama poput BiH, gdje etnokonfesionalnost predstavlja korijen mnogih problema koji ni dan danas nisu riješeni. No čitanje antologije poprilično egzaktno prenosi problem privatnog odnosa ljudi sa sustavom u kojem žive, kao u priči Menora, gdje junakinja Latifa iz svoje nove putovnice kida židovske menore.

U priči Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu Adania Shibli piše o dječaku koji se u uvjetima političke kataklizme bori za tako bazičan i jednostavan užitak kao što je odlazak na more. Naravno, u tim uvjetima bilo što iznad osnovnog egzistencijalnog nivoa graniči sa nemogućom misijom, ali on se ne da obeshrabriti. Njegova odluka da unatoč svim opasnostima i preprekama ispuni svoju želju dirljiv je otpor mahnitosti koja je prožela sve pore društva u kojem živi. Kao što je u Matanićevom filmu blagajnica na kraju ipak stigla do mora, tako je i on ipak uspio u svom planu, iako ga je platio životom. O tome na neki način govori čitava antologija, želja za običnim, svakodnevnim životom u kontekstu urušavanja cijelog jednog sustava:

“Kada more čuje plač Muhammada Al-Khatiba: „Ovo je moje more!“, odgovorit će: „Ti si moj“. I neće dopustiti Muhammadu Al-Khatibu da ga ikad više napusti.” (35).

Za razliku od autora čiji je identitet kozmopolitski, njihovi likovi čvrsto su vezani za prostor s kojeg potječu i motivacija njihovih narativa ukorijenjena je u njega. Zadaci koji se postavljaju pred njih ne mare za probleme jer tako nalaže tradicija, koja se u zajednici nikada ne dovodi u pitanje. Kada je u priči Smrt je težak posao otac zamolio sina da ga pokopa pored sestre, Bulbul ne zna kako će to izvesti, ali ni u jednom momentu ne dvoji da će uspjeti. Emocije u književnosti Levanta razlikuju se od europskih na isti način na koji se iranska kinematografija razlikuje od zapadnjačkih. Nema tu pretjerano kompliciranih narativa, njihova je tragična ljepota u jednostavnim motivima jer njihovi likovi nemaju luksuz dekadencije često prisutne u zapadnoj književnosti. Dobar primjer je Majidijev film Children of Heaven u kojem brat i sestra od svojih roditelja pokušavaju sakriti krađu patika. Drugdje bi ovo bio materijal za kakav kratki film koji bi prošao manje-više nezapaženo, no Majidi je od njega uspio stvoriti priču duboke i delikatne poetike koja osvaja svojom iskrenošću i dovitljivošću.

Suočavanje sa smrću roditelja ionako je teško samo po sebi, no ritualni i smireni karakter koji je obojio ne samo Bulbulov gubitak, nego i očevo suočavanje smrću, koje je toliko smireno i staloženo da graniči s ravnodušnim, čini ovu priču još privlačnijom, neobičnijom. Kada je pročitamo, dobit ćemo plastičniju sliku islamskog glagola „umrijeti“ umjesto kojeg se kaže „preseliti“. U jednoj jedinoj riječi sublimiran je odnos sa smrću koju se prihvaća kao neminovnost čime joj je oduzeta dramatičnost koju ima u drugim kulturama.

Posebno je dojmljiva poezija Levanta, kako svjedoče Amjad Nasser i Asmaa Azaizeh. Nasserova pjesma Skrivena ruža, o čarobnom gradu Petri koji je uklesan u stijenu, i njegovu otkriću, kada je ga je otkrio Johann Burkhardt. Izvanredno je bogata metaforičnost teksta, koji je gust i doista bi se mogao usporediti sa maternicom, kako Petru naziva autor. Maternica kao simbol topline, sigurnosti i intime. Tako se nekako i osjeća dok čitatelj prolazi kroz tekst, bez pretjerivanja bi se moglo reći da se u njemu na prvo čitanje osjeti drukčija vrsta odnosa prema locusu – nepatvorenost ljepote koja doista jeste sama sebi svrhom, u najboljem smislu riječi. Nasser razglaba i o razlozima propasti grada, no dovoljno je uvjerljiv da pokleknemo pred vizualnošću pjesme i koncentriramo se na skriveno, misteriozno, planinu koja je grad pretvorila u tajnu zbog čega imamo dojam da to iskustvo pripada samo nama u vremenu u kojem je sve već otkriveno. Podsjetnik je to na jedan svijet u kojem je još uvijek imalo smisla istraživati jer je još bilo onoga što je ostalo skriveno:

“Uzdužan, zavojit procjep

U golemom stjenovitom zidu

Skriva grad od pogleda.

On nije prvi znak koji nagovješta grad

Jer on uopće nije znak

Nego varljiva staza

Što se zavlači među polutke planine.”

 

U njegovim opisima Petre ima nešto gotovo erotsko, njihova tragika je u tome što propast o kojoj piše nije bila ljudski faktor, nego prirodni, a preostaje raskošne scenografija na praznoj pozornici velikog teatra nad čijom sudbinom se nadvija Nasserova pjesma kao prelijep nadgrobni spomenik. Asmaa Azizeh piše nešto što se može nazvati traumatskim autoportretima, u kojima se snažno vidi žensko pismo u najboljem smislu te riječi. Ona svoje ožiljke opjevava umjesto da ih oplakuje. Rijetke su europske pjesnikinje s ovako intenzivnom poetikom u mlađoj generaciji, jer se najčešće nisu morale suočiti sa motivima koji okupiraju Azizeh. To nije osuda niti znači da su zapadnjačke autorice privilegirane i bezosjećajne, nego da autora često definira kontekst u kojem živi. Ritam stihova je brz i efektan, ne trebaju joj uskličnici jer ih osjećamo dok čitamo pjesme poput Nisam vjerovala da ću jednog dana naučiti umrijeti:

 

“Da zakletve imaju ruke, iskopale bi mi grob.

Da stabla badema imaju koštanu srž, pregazila bi mi grob.

Da planine imaju pjesme, hvalile bi mi grob.

Da suze Bosanki imaju kljunove i kandže, izgrebale bi

Njegov kamen.”

 

Na kraju, preostaje nam ustvrditi da je ova antologija poput škrinje pune blaga koju tek treba otkriti. Nakon što zaklopimo knjigu, lako je zamisliti Burckhardtov osjećaj kada je prvi put prošao kroz prolaz koji spominje Nasser i otkrio čarobni ružičasti grad Petru. Da parafraziram, danas od drveća velikih književnosti ne vidimo šumu bogatstva književnosti svih ostalih kultura koje su zaslužile ne samo svoje mjesto pod suncem, nego i na policama (preostalih) knjižara.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.