Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Stjepan Matković

 

Brojne živosti u historiografskom svijetu vezane uz obnovljeno preispitivanje uzroka Prvoga svjetskog rata, navlastito izazvane obilježavanjem stogodišnjice Sarajevskog atentata i nadolazeće katastrofe bez primjera u povijesti, bile su jedan od povoda da se iz više kutova razmotri i osebujna ličnost nadvojvode Franje Ferdinanda čijim je ubojstvom buknula velika konflagracija. Na njegovu primjeru, može se vrlo dobro uočiti priroda dinastičke politike u Austro-Ugarskoj na početku 20. stoljeća i nastojanja te stare Monarhije da se prilagodi modernističkim promjenama i zadrži ulogu jedne od europskih velesila prije nego što su se stvari počele korijenito rješavati u pravim rovovima. U tom prožimanju ancien régimea i fin-de-siècla, prestolonasljednikov je primjer iznimno zanimljiv i za istraživače južnoslavenskog pitanja jer su se u njegovim potezima nazirali nagovještaji politike koja je tražila odmake od francjozefinske ere, a pri tome je trebala biti i odgovor na izazove eskalacije blokovskih sukoba na Starom kontinentu koji je otvorio novu perspektivu i za mlade balkanske države željne zadovoljavanja svojih ambicija na račun carstava obilježenih vidljivim znakovima posrnuća.

Uz biografsku knjigu njemačke povjesničarke Alme Hannig, svakako je glavno štivo za upoznavanje prestolonasljednikova života ona koju je napisao umirovljeni profesor sa Sveučilišta Paris-Sorbonne (Paris IV) Jean-Paul Bled, jedan od najboljih poznavatelja povijesti germanskog svijeta 19. i ranog 20. stoljeća.1 Njegova djela uživaju visoku reputaciju u međunarodnoj historiografiji, a napose se u kontekstu habsburških studija izdvajaju životopisi koje je još prije knjige o Franji Ferdinandu napisao o Mariji Tereziji, prestolonasljedniku Rudolfu i dugovječnom Franji Josipu.2 Svi ti naslovi, koji su na vrlo dobar odaziv čitalačke publike i stručne kritike, pokazuju kako su biografije važna vrsta i za suvremenu historiografiju jer se bez pouzdanog poznavanja istaknutih ličnosti i njihovih poteza ne može dobro shvatiti  tok povijesti. Bledove životopisne studije krase tipična obilježja klasične historiografije visoke kvalitete. Koncentriran rad na izvornim dokumentima, za ovu prigodu u relevantnim bečkim arhivima3, poznavanje stručne literature, osjećaj za dobivanje uvida u psihološki profil osoba kojima se bavi, smisao za povezivanje biografskih elemenata sa širim političkim kontekstom i vrhunski stil pisanja rezultirali su standardnim radovima koji će se još dugo vremena citirati.

U uvodnom dijelu Bled opisuje okolnosti smrti prestolonasljednika Rudolfa i kompleksnu situaciju u Austro-Ugarskoj, polazeći od analize ranije uspostavljenog dualističkog uređenja koje je, s jedne strane, dovelo do uspostave unutrašnje ravnoteže u Monarhiji nakon poraza austrijske vojske u ratu s Pruskom i dogovora s pragmatičnom stranom mađarskih političara kojima je bilo jasno da u zadanim okolnostima nije moglo doći do ostvarenja mađarske suverenosti kao što se to pokušalo ostvariti dva desetljeća ranije. Iz tog uvjetovanog kompromisa stvoren je sustav koji je funkcionirao, ali je istovremeno izazivao stalne rasprave o održivosti same dualističke arhitekture i njenim utjecajima na budućnost Monarhije. Postignuta austro-ugarska nagodba je osigurala prvenstvo habsburškom dinastu u nadzoru nad vojskom i vanjskom politikom čime su vladajućoj kući bile osigurane glavne poluge moći upravljanja, unatoč dvojnoj hegemoniji austro-njemačke i mađarske nacije, koje su, svaka u svojoj polovici, diktirale smjerove razvoja. Premda je Franjo Josip imao ulogu nadnacionalnog arbitra koji je trebao vladati u korist čitave zajednice, rastuća nezadovoljstva ostalih naroda, bez državnih autonomija, išla su u prilog tezi o dugoročno neodrživoj raspodjeli vlasti. Stoga je Bled dosta prostora posvetio pitanju unutarnjeg uređenja Monarhije čiji je raznovrsni etnički sastav i neprestani rast nacionalne svijesti stalno vodio prema preispitivanju odnosa snaga. Već su rani pokušaji reforme dualizma, koji bi otvorili vrata federalizaciji Monarhije, bili bezuspješni, što je samo potvrdilo premoć protufederalističkih silnica, a napose je zacementiralo povoljan položaj Mađara u Translajtaniji kojima je Nagodba bila simbol najviše razine ustupaka zajedništvu s Bečom. Međutim, s odmakom vremena i starenjem Franje Josipa, kao i odlaskom vodećih političara sa scene u Austriji i Ugarskoj koji su iznjedrili Nagodbu, otvarale su se nove perspektive. Očekivalo se prije ili kasnije, a najizglednije s promjenom na prijestolju, da će morati doći do usklađivanja narodnih prava jer bi u protivnom Monarhija došla do ruba unutarnjih sukoba koji bi vodili prema njenom rasulu. No, protivnici promjena imali su svoja snažna uporišta. Uz mađarsku političku elitu, kao jednog od stubova dualizma, protiv promjena su bili i austro- liberali, koji su u Cislajtaniji držali vlast do kraja 1870-ih, pokazujući se nespremnima da svoju liberalnu ideologiju protegnu na cjelokupno društvo Monarhije širenjem općeg prava glasa i da tako svoj dominantni nacionalni položaj podijele s drugim narodima. Iako Bled u knjizi ne donosi previše analize ekonomske situacije i socijalnih odnosa, on će u svom opisu političkog krajolika utvrditi da je zbog nejednake raspodjele bogatstva favorizirana austro-njemačka buržoazija iz čega je ona izvlačila višestruku korist i postupno izazivala, kako je to zapisao Carl E. Schorske, „eksploziju donjih slojeva“ što će sve više zaoštrovati društvene odnose. Kako je došlo do privredne ekspanzije, liberali su koristili trenutak za bogaćenje koji je trajao do ekonomske krize obilježen slomom bečke burze. Za taj su neuspjeh liberali kažnjeni ispadanjem iz vlada, ali oni su i dalje nastavili s političkim aktivizmom, ne odobravajući širenje Monarhije prema jugoistoku, što je za dinastiju trebao biti nadomjestak za gubitak ranijih pozicija u Njemačkoj konfederaciji i na sjeveru Apenina. Njihov sukob s vladarom donio je promjenu izbornog zakona čime je bila proširena izborna baza i izmijenjen odnos snaga u bečkom Carevinskom vijeću. Bled kritički zaključuje da su liberali postali nesposobni za veće dosege, zadovoljavajući se da budu glasnogovornici povlaštenih skupina, a ne razumijevajući interese širih slojeva i sve izraženije potrebe za demokratizacijom društva. U tom smislu njemački liberali postaju sve više skloni njemačkom nacionalizmu, čime su još više oslabili mogućnost za ekspanziju liberalne ideologije među druge narode Monarhije i mogućnost da budu predvodnici austrijskog patriotizma. Nadalje, Bled izdvaja i intenzivniji razvoj gradova. Povezuje ga s tranzicijskim kretanjima društva i nicanjem socijalne lepeze u rasponu od seljaštva do proletarijata koji postaju sve više neprijateljski raspoloženi prema liberalnom egoizmu i neshvaćanju potrebe za izgradnjom mreže socijalne zaštite. Upada u oči da u popisu gradova nema niti jednog s južnoslavenskog područja, što u svakom slučaju svjedoči da je taj fenomen urbanog dinamizma, kao i niz popratnih posljedica, bio znatno usporeniji u tom dijelu Monarhije. Dakako, Bled piše i o konzervativcima, kršćanskim socijalima, socijalemokratima i svim ostalim strankama i skupinama koje su sa svojim specifičnim ideologijama obilježile politička kretanja, čime je uspješno predočio ambijent djelovanja Franje Ferdinanda. Ovdje nam se čini važnim iznijeti jednu digresiju. Koliko god svi pokazatelji ukazuju na katolički konzervativizam prestolonasljednika, izneseni primjeri pokazuju da se takav pogled na svijet nije mogao primijeniti ili čak nametnutni u svim porama društva jer su intelektualna kretanja liberalnih nadahnuća i zagovornika „nove estetike“, potpomognuta materijalnom potporom visoke buržoazije, bila presnažna da bi se mogli ukloniti iz javnosti. Bled zaključuje da Franjo Ferdinand nije mogao zaustaviti pokret moderniteta s njegovim autonomnim područjima koji su nosila kolektivnu dinamiku i već izgrađeno važno mjesto okupljanja u razvijenoj Europi.

Da bi se shvatili svi događaji i promjene u zadnjim desetljećima 19. stoljeća sa svojim utjecajima na vrh monarhijske politike, Bled je odlučio na početku knjige sintetički prikazati situaciju u Austro-Ugarskoj i širem okruženju. U poglavlju Austrougarska u Evropi razložena je međunarodna situacija i odnosi Dvojne Monarhije s drugim velesilama. Bled uočava da se glavno načelo vanjske politike, vezano uz solidarnost konzervativnih monarhija, započelo postupno urušavati. Nova geopolitička kretanja vodila su prema neizbježnom sukobu s carskom Rusijom zbog obostranih ambicija na jugoistoku Europe. Berlinski kongres je točka na kojoj započinje pokušaj preuređenja tog dijela Starog kontinenta, gdje uz nazočnost interesa velesila izranjaju sve organiziraniji pokreti novih nacionalnih država na Balkanu koje su nastojale potvrditi svoje tek stečene nezavisnosti. Dakako, balkanske države morale su pri tome voditi računa o apetitima velesila. Bled smatra da je Austro-Ugarska dobila zeleno svjetlo za dugotrajniji ulazak u Bosnu i Hercegovinu, što je bila posljedica Bismarckove strategije podjele Balkana između Beča i Sankt Peterburga. Uz to, početkom 1880-ih Austro-Ugarska dolazi do položaja zaštitnika Srbije i time skida s dnevnog reda srbijansku ulogu južnoslavenskog Pijemonta, ali i onemogućuje da Beograd bude ruska izvidnica na „južnom boku Dvojne monarhije“. Zauzvrat, Franjo Josip stoji iza Srbije i spašava je nakon poraza u ratu s Bugarskom od težih posljedica. Od Berlinskog je kongresa tako Austro-Ugarska dominirala na Balkanu, ali nije bila u prilici pustiti dublje korijene. Na kraći je rok Franjo Josip došao do zenita svoje vladavine, stabiliziravši unutarnju i vanjsku politiku, ali na dugu stazu će se pojaviti niz opasnosti. Smrt prestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu bit će prva oznaka dubokih promjena. Tragičan kraj jedinca Franje Josipa iznenada je otvorio pristup tronu Franji Ferdinandu, sinu mlađeg vladareva brata Karla-Ludwiga.

Bled radnju zatim prebacuje na opis obilježja životopisa novog prestolonasljednika. Takav pristup najbolje oblikuje dramatičnost nadolazećih događaja. Niz detalja potencira pojedine konfliktne situacije koji će kasnije izbiti na vidjelo. Izvor averzije Franje Ferdinanda prema Italiji postaje jasniji, kad se čitatelj upozna sa činjenicom da mu je majka bila kneginja Marija Anuncijata iz loze napuljskih Burbonaca, koji su zbog ujedinjenja Italije platili cijenu svog vladarskog položaja, ili kad na početku svoje vojne karijere nadvojvoda, kao zapovjednik 9. husarske pukovnije sa sjedištem u Sopronu, neodmjerno izaziva Mađare i netaktično potiče uvjete za dugotrajne sukobe s njima. Njegov angažiran katolicizam i otvorena odbojnost prema liberalizmu su odraz obiteljskog odgoja, a za Bleda je jedan od ključeva shvaćanja njegove ličnosti nedostatno obrazovanje koje ga je trebalo pripremiti za stupanje na prijestolje tako da nije uspio razviti osjećaje za vođenje istančane politike, nego je često bio nadahnut čvrstim predrasudama. Tutori očito nisu ispunili zadaću da izgrade strpljivost nasljedniku prijestolja i nauče ga kako prikriti neljubaznost. Tomu valja dodati da ga ni većina članova dvora i dinastičke obitelji nije previše simpatizirala. Međutim, ni on im nije ostao dužan tako da je u povodu osporavanja njegove ljubavi prema budućoj supruzi Sofiji Chotek zbog preniskog statusa njenog plemstva, jednom ironično uzvratio da su kod Habsburga „polovina dece kreteni i epileptičari“. U poglavlju Sistem razmišljanja Bled tvrdi da se Franjo Ferdinand u svom viđenju vladavine približavao modelu neoapsolutizma, čime je pokazao znakove spremnosti da odbaci ustavni put i izlaženja u susret sve izraženijim zastupnicima etničkih nacionalizama. Izdvojeni su i primjeri koji se povremno pojavljuju: izrazit prijezir prema masonima, prema predstavnicima modernističkog naprednjaštva u kulturi i umjetnosti, neslaganje s nekim oblicima kapitalizma (iskustvo s putovanja po SAD-u), kao i prema liberalnim Židovima. Pri ovoj zadnjoj karakteristici Bled utvrđuje da nije bila riječ o primjeni doktrine biološkog rasizma, koji je tada počeo klijati, nego o tipičnom protužidovstvu toga vremena vezanom uz stereotip o iznadproporcionalnom uspjehu Židova i njihovoj zastupljenosti među nositeljima modernog društva kojim se narušavaju stare vrijednosti Monarhije. Da bi takva teza o svojevrsnom podnošljivom antisemitizmu postala jasnija, zasigurno govori i činjenica da će kasnije oba njegova sina provesti, za vrijeme nacista, neko vrijeme u konc-logoru Dachau. U svakom slučaju, glavna crta napada bila je kod Franje Ferdinanda usmjerena prema mađarskoj političkoj eliti tako da je kritika austro-ugarske nagodbe kao „najveće nesreće koja uništava monarhiju“ bila posve prirodna posljedica takvog stava.4

Na početku 20. stoljeća Franjo Ferdinand počinje s ozbiljnim priprema za preuzimanje vlasti. Mnogi će smatrati da je to bio znak nestrpljivosti za vladanjem. U tom vremenu njegovo je mišljenje da se Dvojna Monarhija nalazila u „bolesnom“ stanju i da joj jedino temeljite promjene mogu osigurati održivost. Na taj je način, kako to Bled bilježi, dijelio poglede prestolonasljednika Rudolfa koji je također smatrao da dualizam vodi Monarhiju u nestanak, s time da je pokojnik bio po prirodi liberal za razliku Franje Ferdinanda kod kojeg je prevladavao konzervativni svjetonazor. Drugim riječima, unatoč različitim pogledima na stavove o svijetu, oba su nasljednika Franje Josipa dijelila poglede za potrebom neizbježnog preslagivanja odnosa u Monarhiji. Bled ne podcijenjuje određene kapacitete Franje Ferdinanda u ambiciji da se pokaže zrelim vladarom. Prestolonasljednik se pokazao vještim u okupljanju suradnika i može se zaključiti da je imao dara za organizacijom službi. Osnovao je Vojnu kancelariju sa sjedištem u Belvedereu koja mu se stavila na raspolaganje i izrađivala mu niz originalnih scenarija za buduće vladanje. Većinu njegovih pomoćnika Bled prikazuje kao vrsne stručnjake (Alexander von Brosch, Friedrich Funder, Leopold von Chlumecky i dr.) koji su mu omogućili da širi svoj manevarski prostor i stvara protutežu vlasti Franji Josipu. Na početku su njegovu potporu imali i drugi važni likovi, poput ministra vanjskih poslova Aloisa von Aehrenthala, generala Conrada von Hötzendorfa i ministra predsjednika Maxa von Becka, ali u njihovom se slučaju pokazalo da su svi oni ipak u trenucima sučeljavanja pogleda između Franje Josipa i Franje Ferdinanda stali na stranu staroga vladara, što je prestolonasljednika navelo da uvrijeđeno zaoštri svoje odnose s njima. U pogledu vanjske politike, Franjo Ferdinand je zagovornik saveza konzervativnih monarhija, a time i dobrih odnosa s Rusijom, koja mu je, kako to opaža Bled, važna i zbog slobodnijeg djelovanja prema sve moćnijoj Njemačkoj. Tu Bled bez ustručavanja bilježi da je njegovo upozorenje o nužnoj potrebi carskog saveza bilo proročansko, no kotač povijesti je slijedom pokretanja dvaju savezničkih blokova već odredio dinamiku neprijateljskog suparništva koje će sa scene otpuhnuti i Habsburge i Romanove.

Među instrumente za širenje utjecaja ubraja se i otvaranje vrata predstavnicima podređenih naroda Monarhije. Tako se na popisu sudionika tzv. Belvedere kruga pojavljuju pojedini političari iz Slovačke, Transilvanije i Banske Hrvatske, iz čega se već tada zaključivalo da bi upravo narodi tih zemalja mogli biti glavni dobitnici prigodom smjene na prijestolju. Riječ je o zemljama koje su bile u sastavu Ugarske i bilo je jasno da se radilo o davanju potpore onima koji su bili podređeni mađarskoj politici. Prema onome što je izneseno u Bledovoj knjizi, ali i u drugoj literaturi, ti su predstavnici dolazili odvojeno u Vojnu kancelariju i razmjenjivali obavijesti s njenim vodstvom. Bled među informatorima navodi nekoliko imena – Milana Hodžu, Juliusa Maniua, Aurela Popovicija i Alexandra Vaida-Voevodu – a od Hrvata jedino Josipa Franka5. Uz to bilježi da su svi oni odigrali važne uloge nakon raspada Monarhije u novonastalom poratnom poretku, pri čemu možemo kritički zaključiti da je hrvatski slučaj bio izuzetak jer je Josip Frank umro još 1911., no nije uzeta u obzir činjenica da su i njegovi sinovi Vladimir i Ivica održavali veze ili s Belvedereom ili s kasnijim vladarem Karlom I. (IV.), zadržavajući tijekom rata zanos habsburškog lojalizma. Za razliku od Hodže, koji se za Prvoga svjetskog rata aktivno uključio u stvaranje Čehoslovačke Republike ili trojice rumunjskih predstavnika, koji su našli svoju nacionalnu zadovoljštinu u priključivanju Transilvanije u sastav Kraljevine Rumunjske, Ivica Frank je kao jedini preživjeli član obitelji s političkim ambicijama neposredno nakon uspostave Kraljevstva SHS prebjegao u Mađarsku i tamo s dijelom bivših austro-ugarskih časnika hrvatskog porijekla organizirao djelovanje protujugoslavenske emigracije koja će se uz to postupno udaljiti od pokušaja habsburške restauracije. Iz toga se vidi da su mnogi protivnici dualizma na početku 20. stoljeća igrali na kartu održivosti Monarhije i sve svoje nade u njenu reformu polagali isključivo na dolasku Franje Ferdinanda na tron, ne držeći se izreke da ne treba sva jaja držati u jednoj košari.

Kad je riječ o o hrvatskom položaju, onda Bled piše, misleći na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, da je on uslijed tradicionalnih prava imao određenu zaštitu od neosporne mađarizacije za razliku od Slovaka i Rumunja. Prema njemu, Hrvati su unatoč svom izraženom povijesnom individualitetu ipak polako gubili strpljenje, nisu više htjeli biti samo lojalni sljedbenici bečkog dvora bez dostojne nagrade i odlučili su se na prijelazu stoljeća na politiku zaoštravanja. Pri tome su započeli surađivati s dijelom mađarskih političara i sa Srbima, i onima u Monarhiji i izvan nje. Taj zaokret Bled je popratio izrazom suradnje Hrvata sa „svojom neprijateljskom braćom“. S tog aspekta zaključuje da separatističke tendencije nisu našle plodno tlo za većinu stanovništva Hrvatske i ispravno tvrdi da je više njenih predstavnika ostalo u okruženju Franje Ferdinanda. U stvari, Bled nije imao potrebu ulaziti u prirodu hrvatsko-srpskih odnosa, ali je u kontekstu visoke politike morao najviše voditi računa o južnoslavenskom pitanju koje je po njemu dobilo posve novu dimenziju nakon Majskog prevrata iz 1903. i povratka dinastije Karađorđević na vlast u Srbiji. Stoga uvođenje pojma separatizam treba promatrati kroz savezništvo dijela hrvatskih političara s eksponentima, kako to Bled bilježi, „svesrpskog programa“ koji ima za cilj obuhvaćanje svih zemalja u kojima žive Srbi, a to znači i zemalja u okviru Austro-Ugarske. Takav program dolazi do izražaja za vrijeme „Bosanske krize“ izazvane austro-ugarskom aneksijom Bosne i Hercegovine, kad se, razlaže dalje Bled, Srbija sve više nametala kao „južnoslavenski Pijemont“, ulazeći u prostor pod habsburškom dinastijom, a ta se ekspanzija vodila putem jugoslavenske ideje. Uz to, taj oblik ekspanzivne jugoslavenske ideje dobiva na snazi jer ju pod formulom o „narodnom jedinstvu“ podržava vodeća parlamentarna skupina u Banskoj Hrvatskoj okupljena oko Hrvatsko-srpske koalicije, s time da Bled ne zaobilazi činjenicu da su na drugom polu hrvatske politike bili njeni protivnici iz redova Hrvatske pučke seljačke stranke i Stranke prava, dviju stranaka koje bi u slučaju primjene općeg prava glasa imale znatno veći utjecaj na političku dinamiku. U opisu „Bosanske krize“ Bled ne zaobilazi činjenice koje su u tadašnjem povijesnom trenutku trebale biti protulijek srpskom nacionalizmu. S jedne je strane namjera ministra Aehrenthala, koji je uspješno proveo aneksiju Bosne i Hercegovine, da se ozbiljno razmotri rješavanje cjelokupnog pitanja južnih Slavena Monarhije njihovim okupljanjem u jednu zasebnu državnu jedinicu. Na taj bi se način, smatralo se u dijelu bečke politike, otklonio izazov „svesrpskog programa“. Međutim, u tom se slučaju alternativne južnoslavenske politike Franjo Ferdinand, koji će biti crvena krpa za srpske nacionaliste, čak odredio protiv aneksije jer je vodio računa o usklađenosti s politikom carske Rusije, s kojom je kao revni konzervativac imao planove o uzajamnoj solidarnosti. Iz toga se vidi da je prestolonasljednik čvrsto vjerovao da se Monarhija treba prvo okrenuti rješavanju svojih unutarnjih odnosa, izbjegavati riskantne poteze u vanjskoj politici, istovremeno izgraditi odnose sa svojim prirodnim saveznicima, a onda bi nakon svoje konsolidacije moći u dogovoru s ruskim carem došla u prigodu ovladavanja područjem zapadnog Balkana. Dakako, pitanje unutarnje preobrazbe slijedilo je i dalje liniju slamanja hegemonijalnog položaja Mađara u Translajtaniji, što je i dalje otvaralo perspektivu podupiranja južnoslavenskog pitanja kao jedne od protuteža Budimpešti. Kao što je već prije Bled naglasio, u tom je pitanju glavni adut bila hrvatska karta. No, uspjesi Hrvatsko-srpske koalicije, neugodna iskustva prigodom posjete hrvatskim gradovima, povremena potreba za omalovažavanjem drugih, kao i sugestije njegovih savjetnika, doveli su do stanovitih odstupanja od trijalističkog rješenja po hrvatskoj mjeri koje bi dovelo do ujedinjavanja Banske Hrvatske, Dalmacije i slovenskih krajeva u jednu državnu jedinicu sa sjedištem u Zagrebu (Brosch u toj prohrvatskoj trijalističkoj verziji vidi i Bosnu i Hercegovinu). Prema Bledu je očito da se odustalo od takvog rješenja po kojemu bi Hrvatska dobila status ravan onome Austrije i Ugarske. To je, sljedeći analizu svih postupaka, trebao biti realni ishod, ako se uzme u obzir da je prestolonasljednik ipak u suštini nastojao učvrstiti Monarhiju nekim oblikom njene centralizacije pa i unitarizacije (Velika Austrija). S druge strane, Bled ne zaobilazi prestolonasljednikovu izjavu grofu Marku Bombellesu iz 1909. da će „Hrvatima biti ispravljene nepravde koje su im nanete.“ A ta je izjava vjerodostojna jer je riječ o dijalogu Franje Ferdinanda s pripadnikom visokog plemstva, nestranačkom osobom i prijateljem na čije je imanje Vinica kraj Varaždina dolazio radi lova. Stoga se čini da se i ne može točno pretpostaviti što bi sve u hrvatskom slučaju novi vladar učinio da je imao prigodu preuzeti kormilo vlasti u svoje ruke. Tim više što je Bled i na nekim drugim pretpostavkama pokazao karakteristiku Franje Ferdinanda da balansira između više opcija i scenarija.

Najvažnije poglavlje knjige posvećeno  je suzbijanju mita o Franji Ferdinandu kao nepopravljivom ratnom huškaču rata koji je zaslužio hice iz Browninga i bombe u Doppelphaeton autu kojim se vozio po sarajevskim ulicama. Bled upućuje na genezu propagandne priče koja je stvorena nakon Prvoga svjetskog rata i širena u pobjedničkim zemljama po kojoj je Franjo Ferdinand navodno s njemačkim carom na svom posjedu u Konopištu „skovao đavolski plan protiv evropskog mira.“ To je za Bleda najobičnnija montaža jer podaci iz dokumenata potvrđuju da prestolonasljednik nije bio zagovornik vojne opcije. Franjo Ferdinand je prvenstvo davao unutarnjim reformama i nije pristajao na vođenje preventivnog rata.6

U pretposljednjem poglavlju Sarajevo Bled nešto više piše o kompleksu Bosne i Hercegovine kao glavnoj jabuci razdora između Beča i Beograda. Ukazuje na težinu srpskog nacionalizma (velikosrpski program) koji postaje glavnim neprijateljem Monarhije, iznosi osnovne podatke o demografskoj i socijalnoj strukturi, tvrdi da austro-ugarska uprava vodi računa o zatečenom nasljeđu i oslanja se na muslimansku elitu te tumači da je Kallayeva koncepcija „bosanske nacije“ (u izvorniku: concept d’une nation bosniaque) trebala poslužiti zauzdavanju srpskih ambicija. Za Hrvate piše da nisu vidjeli drugo rješenje osim „zajedničke budućnosti sa Hrvatima iz Austrije i Mađarske.“ Dakako, uzevši u obzir da je riječ o knjizi posvećenoj Franji Ferdinandu težište stavlja na Sarajevski atentat. Prema njegovu sudu, od aneksije postaju sve brojniji oni koji su se otvoreno ili konspirativno borili protiv ostanka u Austro-Ugarskoj. Zbog toga su se pojačale veze s Beogradom, a središte promidžbe postaju udruženja Slovenski jug i Narodna odbrana. Za razliku od povjesničara koji su sa simpatijama pisali ili pišu o Mladoj Bosni, Bled sažeto smatra da je riječ o skupini mladića, koji su za svoje ideje pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji i ujedinjavanja svih južnih Slavena pod vodstvom Beograda,  bili spremni za osobnu žrtvu i upotrebu nasilja, a vežu se uz tajno društvo Ujedinjenje ili Smrt (Crna ruka) koje definira i kao skup promicatelja autoritarne ideologije nasuprot parlamentarnih političara. Prestolonasljednik je postao meta Mlade Bosne  jer nije htio dopustiti da Srbija postane Pijemont Južnih Slavena. Zauzvrat, tražio je način da se razviju osjećaji južnoslavenske solidarnosti prema Monarhiji i tako skine s dnevnog reda izazov iredentizma (isto kao i u slučaju s talijanskim aspiracijama). Bled ne misli da je dolazak Franje Ferdinanda u Sarajevo na Vidovdan bio promišljena provokacija, čime odbacuje i taj povijesni argument kao povod za nasilnu reakciju. Nadalje, odbacuje mogućnost da je srpska vlada sudjelovala u osmišljavanju atentata čime dijeli mišljenje konvencionalne historiografije. Autor dodaje da premijer vlade Nikola Pašić nije ništa poduzeo da bi zaustavio paklenu mašinu, pretpostavljajući da zavjera nije imala izgleda za uspjeh. Na taj način, Bled  dijeli mišljenje o „izuzetnom sticaju okolnosti“ koji su doveli do ispunjenja cilja atentatora. Na završetku poglavlja Bled podsjeća na ulogu Sarajevskog atentata i njegove izvođače kroz prizmu kulture službenog sjećanja u Jugoslaviji, podsjećajući da je prvo monarhistička Jugoslavija s pompom prenijela iz Čehoslovačke Principove ostatke i zatim ih pokopala u Sarajevu, dok je kasnije Titov režim rehabilitirao Apisa, a ubojstvo Franje Ferdinanda poučavao „kao prvi čin oslobođenja Južnih Slovena od austrougarskog jarma“, čime je od njegovih ubojica stvorio kult nacionalnih heroja.

U epilogu Bledove hipoteze su slijedeće. Na temelju iznesenih činjenica pretpostavlja da bi Franjo Ferdinand u slučaju dolaska na vlast „morao savladati nedostatke“ koji su bili dio njegove ličnosti. Drugim riječima, novi vladar bi se, da je doživio smrt Franje Josipa i svoje krunjenje, našao u položaju neizbježne prilagodbe prema svim navedenim preprekama. Bled stoga zaključuje: „Sa malim manevarskim prostorom morao bi se prilagoditi realnosti.“

 

Bilješke:

1Alma Hannig, Franz Ferdinand. Die Biografie, Amalthea, Beč, 2013. Za širi pristup pojedinim problemima vidjeti tematski broj časopisa Etudes Danubiennes, sv. 27, br. 1-2, Pariz, 2011., pod naslovom „François-Ferdinand: du Belvéldère à Sarajevo“ u kojima su, uz Bleda i Hannig, svoje poglede iznijeli Lothar Höbelt, Catherine Horel, Gabriel Leanca, Hélène de Lauzun, Theodor Brückler, Vojislav Pavlović i Paul Miller.

2 Skrećem pozornost i na iscrpne prikaze pojedinih Bledovih knjiga iz pera Veljka Stanića koje je na engleskom jeziku objavio u beogradskom časopisu Balcanica u izdanju Balkanološkog instituta SANU.

3 Ne čudi zahvala na početku knjige ravnatelju Austrijskog državnog arhiva i poznatom povjesničaru Peteru Brouceku.

4Isto mišljenje će iznijeti sa znatnim vremenskim odmakom i nadvojvoda Otto von Habsburg (1912. – 2011.), koji je tvrdio da je „nagodba samo s Ugarskom bila velika pogreška“. Vidi: Stephan Baier-Eva Demmerle, Otto von Habsburg. Životopis, Zagreb, 2005., str. 37.

5 Kasnije još spominje i Frana Milobara, a iz literature i arhivskih izvora znamo da se radilo o znatno veće broju informatora koji su dolazili iz raznih stranaka i skupina. Ne treba smetnuti s uma i Bledovu tvrdnju da je Franjo Ferdinand, tradicionalno bečkom dvoru, mogao računati i na lojalnost časnika iz Hrvatske.

Podsjetimo što često citirani Fritz Fischer, zagovornik teze o primarnoj odgovornosti Njemačkog Carstva za Prvi svjetski rat, bilježi u svoj poznatoj knjizi Posezanje za svetskom moći – politika ratnih ciljeva Carske Nemačke 1914. – 1918., (Beograd, 2014, str. 33) „… Vilhelm II se u dvorcu Konopištu sastao sa austrijskim prestolonasljednikom Francom Ferdinandom. Car je opet intervenisao u svojoj bliskoistočnoj ulozi, znajući za neuspešno protivljenje Franca Ferdinanda ultimatumu Srbiji od 16. oktobra 1913. godine. Franc Ferdinand se protivio militarističkoj politici dvorskih partija, Ugarske i klerikalaca, i nije hteo da vlada silom, nego da unutrašnjim reformama Dvojne monarhije obuzda Slovene.“

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.