Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vahidin Preljević

Abbas Khider, Ohrfeige, Carl Hanser Verlag GmbH & Co. KG, 2016.

 

Roman Šamar Abbasa Khidera počinje kao neki krimić ili triler. Iračanin Karim Mensy, koji je, kako ćemo saznati, izgubio status azilanta te trenutno ilegalno boravi u Njemačkoj, upada u ured gospođe Schulz koja radi u Službi za strance u fiktivnom bavarskom gradiću Niederhofenu, vezuje je za stolicu i selotejpom joj lijepi usta. Ova otmica, unutar fiktivne radnje romana, ima jedan psihološki cilj: Karim želi ispričati svoju životnu priču upravo onoj osobi s kojom ga ne vezuje nikakav intimni odnos. Ona se, istina, kako ćemo vidjeti, pojavljuje kao sporedan lik u romanu, ali sa njom, osim sporadičnih službenih kontakata, glavni lik i pripovjedač Karim nema nikakvu neposrednu vezu. No, u njoj se utjelovljuje anonimni birokratski aparat njemačke države s kojim se Karim bori od svog dolaska u Njemačku. Već u ovoj koncepciji narativnog glasa nazire se ambicija romana da omogući obrtanje ustaljene diskurzivne strukture u političkoj i socijalnoj stvarnosti u kojoj je migrant/azilant/stranac uvijek samo objekt govora, a ne i njegov subjekt. Koliko je pozicija subjekta govora povezana sa konstelacijom moći pokazuje nam uvodna scena: da bi ga gospođa Schulz saslušala, on mora primijeniti silu i, makar privremeno, preokrenuti poredak moći u svoju korist. Ipak, i ovaj pokušaj subverzije diskurzivnog poretka biva ironiziran već na samom početku. Pošto, naime, Karim i dalje ne vlada najbolje njemačkim jezikom, on će svoju životnu priču gospođi Schulz ispričati na arapskom jeziku. Čime se pokazuje da i ovo iznuđeno osvajanje diskurzvine moći ne vodi razumijevanju.

Ono što slijedi na površini naracije jeste opis jedne tipične migrantske sudbine, od života u do srži propalom i korumpiranom iračkom društvu u poznoj fazi Saddamove vladavine, do bijega iz domovine preko Turske, dakako, uz pomoć notornih krijumčara ljudima, saslušavanja na njemačkoj policiji, borbe za priznavanje statusa azilanta. Pripovjedač nam u jednom lakonskom tonu, koji mjestimično podsjeća na pustolovni roman, a opet s jakom dozom melankolije, omogućuje uvid u azilantski milje, u borbu za egzistenciju jedne marginalizirane socijalne grupe. I pored lakoće i svojevrsne vedrine pripovijedanja, predstavljanje fiktivnog života ove zajednice nimalo ne gubi na svojoj ozbiljnosti. Roman se tako mjestimično pretvara u socijalnu studiju u najboljem maniru naturalističke poetike, iako uspješno izbjegava da sklizne u društveni determinizam. Zanimljiva inverzija, koja onemogućava da se ovaj roman čita isključivo u jednom političkom ključu, jeste razlog Karimovog bijega iz Iraka. On, naime, ne bježi zbog toga što je bio politički aktivan u uobičajenom smislu te riječi (mada će ovaj razlog podastrijeti njemačkim vlastima), nego je motiv dubinsko osobni: Karim je, naime, jedna vrsta dvospolca. On pati od rijetke anomalije koja se ogleda u tome da su mu u pubertetu izrasle ženske grudi. Strah od predstojeće regrutacije nakon završetka gimnazije ga tjera u bijeg: na regrutaciji bi se Karim, naime, morao skinuti i izložiti se sveopćoj poruzi mačističkog i konzervativnog iračkog društva, koji počiva na paradigmi junačke muškosti. Karim ne pripada toj paradigmi ni kao njegova suprotnost. On samo jarko želi da postane normalan. Zato je dodatni motiv zbog kojeg se on upućuje u Njemačku njegova ideja da zaradi nešto novca kako bi izvršio plastičnu operaciju i uklonio ženske grudi.

Tako se ovaj osobni motiv opet isprepliće s političkim, ali na drugačiji način nego što je to kodirano u podjeli političkih uloga na vlast i opoziciju. Reakcija gađenja njemačkih policijskih činovnika na ovaj tjelesni fenomen, u trenutku kad se Karim mora skinuti na prvom saslušanju nakon njegovog uhićenja kao ilegalnog stranca, pokazuje u kojoj mjeri je Karim dvostruko prokazan kao mjesto različitog: i u svom socijalnom statusu migranta i svojoj tjelesnoj specifičnosti.

Ovaj roman poseže i za satiričnim modusom kad iz oneobičene perspektive migranta, koji uz to slabo govori jezik države u kojoj se zatekao, opisuje i moralni sunovrat dijela njemačkog građanskog društva: ima tu učenica i studentica koje migrante koriste da dođu do opojnih sredstava, bogataša koji okrutno siromaštvo i rubni položaj ove grupe koriste za svoje seksualne prohtjeve; ta zloupotreba ogleda se i u sceni kad njemački obavještajni sektor nakon 11. 9. u kriminalnom dijelu izbjegličke populacije regrutira špijune u zamjenu za priznavanje azilantskog statusa. U ovom narativnom okviru našlo se mjesta i za brojne druge, surove, tople i tužne priče Karimovih azilantskih sapatnika iz različitih dijelova svijeta, koje su, usprkos zajedničkom okviru u kojem se kreću, dokraja individualizirane. I u tim epizodama se vidi da se ključna intencija romana sastoji u tome da jednoj rubnoj grupi podari ne samo jedan glas, koji bi se nametnuo kao centralni narativ, nego više njih. To višeglasje uspješno razbija obilježenu i kodiranu kolektivnu semantiku, negativnu ili pozitivnu, svejedno, koja se krije iza riječi „migrant“, a koja različite ljudske sudbine nastoji podvesti pod jedno značenje. A razbijanje tih okamenjenih semantika – nije li to ono što velika književnost uvijek radi?

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.