Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Gorčin Dizdar

Redžo Trako, Debogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja: Uloga bogumilskog dualizma u stvaranju srednjovjekovnog bosanskog identiteta, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2017.

 

Na samome početku polemički intonirane i pomalo kontradiktorno naslovljene knjige Debogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja: Uloga bogumilskog dualizma u stvaranju srednjovjekovnog bosanskog identiteta, autor Redžo Trako napominje da “treba ozbiljno shvatiti suvremenog američkog filozofa povijesti, profesora Haydena Whitea” (30) koji, kako Trako tvrdi, “polazi od toga da vrsta medija kojima se današnji povjesničari i novinari služe za odašiljanje poruka, kao i poetični stilovi kojima se neprestano podilazi primateljima, tako snažno ideologiziraju njihove stavove da bez ikakvih poteškoća žrtvuju objektivnu istinu” (31). Samo uz ovaj i ovakav, postmodernistički otklon od same mogućnosti objektivne historiografije moguće je donekle ozbiljno shvatiti Trakinu knjigu, u kojoj uzalud tragamo za sistematskim i rigoroznim sučeljavanjem s argumentima koji sačinjavaju takozvanu bogumilsku interpretaciju bosanskoga srednjovjekovlja, a što bi se na temelju njezinog naslova očekivalo. Umjesto toga, Trako je napisao dosta neujednačenu knjigu koja se sastoji od ukupno četiri poglavlja: prvoga, kojeg sačinjavaju duži uvod i kratak pregled “općih modela krivovjernog bosanskog bogumilskog dualizma”, drugoga, podnaslovljenog “geopolitički sažetak”, trećega, unutar kojeg se na gotovo 500 stranica iscrpno, ali ne i sveobuhvatno, analiziraju ostaci materijalne kulture srednjovjekovne Bosne, prije svega stećci i crkveni rukopisi, te zaključka, u kojem se autor po prvi put, na tek nekoliko stranica, osvrće na pretpostavljene argumente strane s kojom, sudeći po naslovu knjige, nastoji da polemizira.

 

Temeljna metodološka problematičnost ove knjige otkriva se već u kratkom sažetku s kojim ona započinje: nakon što je autor, naime, iznio svoju osnovnu tezu da je potrebno izvršiti “potpunu debogumilizaciju bosanskog srednjovjekovlja”, on potpuno neočekivano prelazi na sasvim novo pitanje, a ono se tiče “čimbeni[ka] koji doista mogu činiti temelj suvremenoga bosanskohercegovačkog nacionalnog (državotvornog) identiteta” (10). Na taj način, Trako nagovještava zbrku koja karakterizira cjelokupnu knjigu: autor ne samo da nastoji pružiti odgovor na povezana, ali i sasvim različita pitanja vjerske i kulturalne situacije u srednjovjekovnoj Bosni s jedne strane i njezine savremene političke (zlo)upotrebe s druge, već to vrlo često čini simultano, bez jasnog razdvajanja historiografskih i politoloških pitanja. Ovaj problem posebno je akutan u brojnim autorovim kritikama naučnih rezultata drugih istraživača koji su se bavili sličnom tematikom, a koji se nerijetko odbacuju radi njihove tobožnje političke motiviranosti. Tako, da navedemo samo jedan primjer, saznajemo da se u knjizi Noel Malcolma Bosnia. A Short History “nalazi čak pet novih geopolitičkih karata bivše Jugoslavije, čime se vjerovatno željelo sugerirati da već usvojen princip o nepromjenjivosti postojećih (nekadašnjih republičkih) granica ne bi trebalo sakralizirati (jer su se, po njemu, tijekom višestoljetne povijesti bosanske državne granice i tako mnogo puta mijenjale)” (41). Pitanje političke motiviranosti historiografskih teza svakako zaslužuje pažnju savremenih kritičkih istraživača, ali bi to pitanje trebalo biti jasno odvojeno od evaluacije pojedinih historiografskih argumenata. Konkretno, u ovome slučaju, količina pažnje koju autor posvećuje pitanjima političke motiviranosti historičara srednjovjekovne Bosne samo dodatno zamršuje ovu ionako veoma kompleksnu temu.

 

Drugi temeljni nedostatak ove knjige jeste činjenica da kao predmet polemiziranja Trako nije odabrao relativno razrađenu historiografsku tezu prema kojoj je Crkva bosanska bila heterodoksna vjerska institucija koje se, unatoč određenim paralelama, razlikovala i od bugarsko-makedonskog bogumilstva i od okcitanskog katarstva, već njezinu karikaturu oličenu u frazi “krivovjerni bosanski bogumilski dualizam”. Karikatura s kojom Trako polemizira sažeta je u dijelu zaključka njegove knjige kojega vrijedi citirati u cjelini: “Na taj se način postupno učvršćivao mit o navodnoj srednjovjekovnoj bosanskoj trokonfesionalnoj kršćanskoj državi, koja se stoljećima održavala zahvaljujući iznimnoj lojalnosti bugarsko-bizantskih kršćanskih krivovjeraca zvanih bogumili, masovno prognanih iz Raške i Dalmacije u samo središte današnje bosanskohercegovačke države. Prema tradicionalnoj povijesti bosanskog srednjovjekovlja, ovi su neobični strani kršćanski doseljenici bili tako snažno misionarski orijentirani da su na svoje dualističko bogumilsko krivovjerje vrlo brzo uspjeli preobratiti mnoge bosanske sljedbenike obaju kršćanskih pravovjerja (spskog pravoslavlja i hrvatskog katolicizma), nakon čega su, zajedno s njima, utemeljili (zajedničku) dualističku Crkvu bosansku, čije je Vjera bosanska stoljećima bila duhovni temelj veoma nestabilne srednjovjekovne bosanske trokonfesionalne kršćanske kraljevine” (552).

 

Međutim, “mit” o kojem Trako govori ne odgovara tezama niti jednoga značajnijeg historičara srednjovjekovne Bosne. Iako se, naime, u čitavom nizu srednjovjekovnih herezioloških dokumenata zaista tvrdi da je tzv. dualizam nastao u Bugarskoj i odatle se proširio najprije u Bizantsko Carstvo, a potom i druge krajeve Evrope, pa tako i Bosnu, to ne znači da su upravo bugarsko-bizantski bogumili, u samo jednoj generaciji, najprije doselili u Rašku i Dalmaciju, pa potom bili protjerani u Bosnu, gdje su onda utemeljili dualističku Crkvu bosansku. Potom, u vremenskom periodu u kojem se po prvi put spominje hereza u Bosni (pismo dukljanskog kneza Vukana upućeno papi iz 1199. godine), uopće nije postojala Srpska pravoslavna crkva, pa tako i ne može biti govora o prelasku srpskih pravoslavaca na bogumilstvo, niti je u historiografiji poznata konfesija koja bi se nazivala “hrvatski katolicizam” pa tako i ne može biti govora o prelasku hrvatskih katolika na bogumilstvo. Ako je preko ovih nelogičnosti moguće preći kao terminoloških omaški, ipak preostaje suštinski problem da je Trako ignoriraro vrlo realnu mogućnost da stanovništvo bosanskih teritorija u ovom periodu nije bilo uopće, ili je bilo tek površno kristijanizirano. Samo ovakvim pojednostavljivanjem, pa i banalizacijom jednog kompleksnog historijskog procesa, Trako je u mogućnosti da već u početnom sažetku svoje knjige dođe da zaključka da “bi odgovor na polazno istraživačko pitanje (Je li srednjovjekovjekovni bosanski identitet mogao biti temeljen na krivovjernom bogumilskom dualizmu?) mogao biti kategorički niječan” (9).  

 

Slična površnost, pa i čitav niz materijalnih grešaka prisutan je u Trakinom izrazito kratkom (3 stranice!) poglavlju naslovljenom Opći modeli krivovjernog bosanskog bogumilskog dualizma. Prvi model na kojega se Trako osvrće nazvan je “transmisija bogumilskog dualizma”, a on podrazumijeva ideju da je bogumilstvo prenošeno “od nekog krivovjernog središta na krajnjem jugoistoku Balkana do određenih mjesta na europskom sjeverozapadu… Pritom se transmisija odvijala konspirativno, kroz samo središte bosanske zemlje. Osim toga, svaka masovnija transmisija odvijala se pod vrhovnim pokroviteljstvom, snažnom podrškom i neposrednom osobnom pomoći gotovo svih bosanskih vladara” (52). Međutim, ovaj tobožnji model transmisije bogumilstva je čisti plod Trakine uobrazilje: niti je ijedan značajniji historičar evropske dualističke hereze ikada tvrdio da je transevropska transmisija heterodoksnih ideja prolazila kroz Bosnu, niti je ijedan historičar srednjovjekovne Bosne ikada tvrdio da se ta transimisija odvijala pod osobnim pokroviteljstvom bosanskih vladara. Analizu ovog modela Trako završava sljedećom opservacijom: “Zbog toga znanstvena javnost ostaje uskraćena za odgovor na vrlo jednostavno pitanje: Zašto su samo srednjovjekovni bosanski vladari od svih europskih feudalnih kršćanskih diktatora objeručke prihvatili masovno doseljavanje nekih progonjenih bugarsko-bizantskih bogumilskih dualista, iako su nesumnjivo znali da će time svoju (bosansku) zemlju izložiti višestoljetnim napadima sljedbenika obaju kršćanskih pravovjerja (istočnog pravoslavlja i zapadnog katolicizma)?” Međutim, niti znanstvena javnost ostaje uskraćena za odgovor na ovo pitanje, niti je ovo pitanje dobro postavljeno. Poznato je, na primjer, da su južnofrancuski katari veoma dugo uživali naklonost lokalnih vladara, dok nije poznato da su bosanski vladari “objeručke prihvatili masovno doseljavanje” bogumila, niti je jasno kako su oni “nesumnjivo” mogli znati da će time izložiti svoju zemlju višestoljetnim napadima katolika i pravoslavaca.

 

Drugi Trakin model nazvan je “bogumilsko iskrivljavanje južnoslavenske ideje” i podrazumijeva ne sasvim jasnu pretpostavku da se “veliki broj progonjenih bugarsko-bizantskih bogumilskih dualista organizirano stavio pod vrhovno pokroviteljstvo i neposrednu zaštitu srednjovjekovnih bosanskih vladara, u čijoj se zemlji, eventualno, još nisu osjećale sve pogubne posljedice Velikog crkvenog raskola” (52). Ovaj model predstavljen je na nešto manje od pola stranice teksta, nakon čega slijedi lista institucija koje su, prema Traki, podržavale ideju o jedinstvenoj državi svih Južnih Slavena, a to su srpska, hrvatska i bugarska akademija nauka. Iako veza između navedenog historiografskog modela i ovih institucija uopće nije objašnjena, može se pretpostaviti da Trako želi reći da je bogumilska teorija direktan rezultat njihova panjugoslavizma. Međutim, kao što je prethodno rečeno, čak iako je ovakva politička motiviranost navedenih institucija tačna, neophodno je pokazati na koji su način njihovi historiografski argumenti bili oblikovani ovim interesom.

 

Treći Trakin model, nazvan “bogumilski dualizam kao etničko-religijski mit”, zapravo i nije zaseban historiografski model bogumilstva, već osvrt na različite savremene političke (zlo)upotrebe bogumilske teorije srednjovjekovne Bosne. Prema Traki, “sve tri etničko-konfesionalne kršćanske verzije polaze od toga da su, neposredno prije masovnog doseljavanja bugarsko-bizantskih bogumila, u bosanskoj zemlji, više ili manje složno živjeli etnički srpski pravoslavci i etnički hrvatski katolici” što pak implicira da “cjelokupna materijalna i duhovna baština dualističke Crkve bosanske (bez obzira na razlog njenog potpunog izumiranja) izravno pripada današnjim bosanskohercegovačkim srpskim pravoslavcima i hrvatskim katolicima”. U islamskoj pak verziji ovoga modela, “ako je Crkva bosanska potpuno izumrla tako što su se njeni vodeći klerici povukli iz javnog života osmanske Bosne, a obični bosanski bogumili masovno prihvatili islam, tada cjelokupna materijalna i duhovna baština dualističke Crkve bosanske izravno pripada današnjim bosanskohercegovačkim muslimanima” (54). Iako ovaj “model” ispravno identificira savremene bosanskohercegovačke etno-nacionalističke matrice ekskluzivističkog prisvajanja srednjovjekovnog bosanskog naslijeđa, odnos između ovoga i druga dva modela, kao i objektivne historiografske slike srednjovjekovne Bosne, ostaje nejasan, te stoga predstavlja još jedan primjer Trakinog miješanja historiografije i politologije i olakog svođenja historiografskih teorija na političke motivacije.

 

Pored ovih suštinskih problema Trakine knjige, potrebno je osvrnuti se i na niz problema u njegovom načinu argumentiranja. Najprije, problematično je njegovo olako obezvrijeđivanje naučnih djela svjetski relevantnih i priznatih autora, bez posebne argumentacije. Tako, na primjer, saznajemo da je djelo profesora londonskog univerziteta i jednog od najznačajnijih svjetskih stručnjaka za dualističke religije Yurija Stoyanova The Other God: Dualist Religions from Antiquity to the Cathar Heresy tek “detektivski roman” (41), ugledni britanski historičar i profesor Oxfordskog univerziteta Noel Malcolm opisuje se kao “televizijski ratni izvjestitelj” (41), dok se za Miroslava Krležu tvrdi da je “zapravo pomalo bio opsjednut svojevrsnim kultom rata” (272). Potom, knjiga vrvi brojnim manje ili više jasnim aluzijama koje se mogu svrstati u žanr teorija zavjere: tako se tvrdi da je pojava stećkolikih jevrejskih nadogrobnih spomenika u Bosni i Hercegovini krajem 19. stoljeća posljedica cionizma, potom da je samo “navodno slučajno” stećak gosta Milutina otkriven u istoj godini u kojoj je na vlast došao Adolf Hitler (370) i konačno da riječ “uskrs” u srednjovjekovnom Miroslavljevom evanđelju “može biti i neka vrsta daleke iluzije na znameniti Uskršnji otok (Rapa Nui), na jugu Tihog oceana (Polinezija)” (406). Pored ovih i ovakvih konspirativnih aluzija, Trakina knjiga također je preopterećena mnoštvom nerelevatnih informacija koje se iznose metodom slobodne asocijacije, kao što su, da navedemo samo nekoliko primjera, detaljne biografije gotovo svih spomenutih autora, kraće analize savremenih političkih dokumenata poput Daytonskog sporazuma ili Balfourske deklaracije ili osvrti na grafičku opremu knjiga od značaja za tematiku kojom se bavi.

Nakon ovog niza kritika, ukratko ćemo se osvrnuti i na pozitivne strane Trakine knjige. Najprije, količina informacija i referenci s kojima Trako operira zaista je fascinantna, te je sigurno da će i najbolji poznavalac srednjovjekovne Bosne čitanjem ove knjige nešto naučiti. Potom, najvredniji dio knjige sačinjavaju hrabre i inovativne interpretacije nekoliko ukrasnih motiva na stećcima i minijatura u srednjovjekvnim bosanskim rukopisima te je prava šteta što one nisu integrirane u neki sistematičniji pristup ovoj problematici. Posebno je zanimljiv dio u kojem se Trako bavi mogućim utjecajima islama na umjetnost stećaka te na taj način čini značajan iskorak od naučnih rezultata Marian Wenzel, posljednje autorice koja se sistematičnije bavila ovom tematikom. Konačno, valja spomenuti i veoma kvalitetan dizajn i štampu knjige te mnoštvo korisnih ilustracija u boji, što svakako olakšava praćenje autorovih argumenata. Uz strožiji urednički pristup, kojim bi se riješilo suvišnih informacija, sistematski razdvojila historiografska, književno-historijska i politološka pitanja te ublažila nedovoljno razrađena anti-bogumilska polemička intonacija, Trakina knjiga mogla je biti značajan doprinos problematici vjerske i kulturalne tradicije srednjovjekovne Bosne. U trenutačnom obliku, knjiga Debogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja: Uloga bogumilskog dualizma u stvaranju srednjovjekovnog bosanskog identiteta nažalost ne može biti svrstana u kategoriju ozbiljne naučne literature.  

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.