Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Asim Mujkić

Nerzuk Ćurak: Od Erosa do polemosa, Buybook, Sarajevo, 2018.

 

U svom eseju Do Markets have feelings? Srećko Horvat zaključuje: „financijski kapitalizam djeluje tako što vlada nad značenjem; pri čemu uz pomoć spekulacije, reputacije, pa čak i glasina, on stvara vrijednost“ (Horvat, 2013: 130). Vrlo slično se može primijetiti i za vladavinu etnonacionalizma u BiH i šire. Ta vladavina se održava kroz njegovu prevlast nad značenjem kroz dominaciju interpretacija – spekulacija (glasina) u svakodnevnom diskursu: mediji, škola, crkva. Stvara se pri tome ‘specifična vrijednost’ upotrebne naravi kojom se unosi sasvim određeni ‘poredak’, ‘način gledanja’ (perspektiva) koji proizvodi sasvim određenu stvarnost. Ona postaje default, background language, dominantni vrijednosni okvir spram kojeg će se samjeravati sva druga djelovanja i interpretacije stvarnosti. Kao takva, ta vladavina je autoreferentna i autoproduktivna. Ona omogućuje razumljivo i prihvatljivo nošenje sa stvarnošću, sa sobom nosi ‘ključ’ za njeno ‘dešifriranje’. Ne možemo je tek tako odbaciti kao ‘lažnu’, ‘vještačku’, ili ‘iskrivljenu’ spram nečega za što bismo eventualno pretpostavili da je ispravno. Štaviše, ona omogućuje gotovo jedini način artikuliranja i komuniciranja, marginalizirajući druge kao ‘čudne’, ‘vještačke’, ‘strane’ i marginalne. Kroz vladavinu etnonacionalizma nad značenjem, nad semantičkim poljem komunikativnog su-udioništva u proizvodnji stvarnosti, ne omogućuje se samo vladavina njezine ideologije koja se naturalizira u’jedinoj stvarnoj’ vrijednosnoj perspektivi, već i jedne konkretne društvene grupe, klase, u bosanskohercegovačkom slučaju klase etnonaiconalističkih poduzetnika, odnosno ‘buržujske’ klase koja je ‘nacija sama’. Vladavina nad značenjem istovremeno je vladavina nad imaginacijom, odnosno ideološka je vladavina par excellence. Onda izgleda da se jedino smisleno polje borbe intelektualca na području bivše Jugoslavije nalazi u naporu delegitimacije dominantnog nacionalističkog, etnopolitičkog diskurzivnog obrasca koji generira moć političkih elita na način podčinjavanja i discipliniranja svoga etnosa. Obilježje vladavine tog obrasca, uostalom kao i svakog drugog ideološkog obrasca, je monolog, kod nas, dakle, monolog zastrašivanja od etnički drugog ili širenja straha od fragmentacije vlastitog etnosa. Delegitimirati tu priču, odbaciti je, biti ravnodušan prema njoj i povećat ćemo izglede da će se ona raspasti kao mjehur od sapunice jer više niko neće iza nje bezrezervno u mobilizacijskom grču stati. Kako se to pak postiže? Djelovanjem koje je suprotno od monologa – razgovorom, baš onako kako se kaže u podnaslovu ove knjige, naime, Knjiga razgovora.

Delegitimirati tu naraciju znači istovremeno i eksproprirati važan dio sredstava za proizvodnju političke dominacije, ako ne i najvažniji – onaj vladavine nad značenjem, smislom uopće, jer on – taj vokabular permanentne etničke mobilizacije – u sebi nosi narative opravdanja korupcije, enormnog bogaćenja, praksi diskriminacije, dakle svega onog što se dubinski ugradilo u strukturu ovih domaćih nacionalističkih bantustana. Sve su to teme ovog višedecenijskog toka razgovora koje je Nerzuk Ćurak vodio imajući na umu da je „kao odgovoran javni čovjek koji misli svojom glavom“, procijenio da „nekada nastupe momenti koji zahtijevaju intervenciju uma u javni prostor“. Šta može značiti intervencija uma u javni prostor? Dakako, Ćurak kao univerzitetski profesor i znanstveni istraživač s pravom može reći da je svaka njegova studija, tekst ili znanstvena knjiga, svojevrsna intervencija uma u javni prostor. U suštinskom smislu ona to i jeste, ali to je intervencija ‘profesionalca’ koja slijedi sasvim specifične procedure legitimacije stavova, argumentiranja propisana strogošću perspektive discipline kojom se pretresa određeni problem. Ali, takva deliberacija ne dotiče ‘političko’ u značajnom smislu. Naprosto dug je i predug put intelektualnog, istraživačkog uvida do zdravorazumske operativnosti kojom se u javnom prostoru samorazumijevamo. Ona je, aristotelovski kažimo, kao ‘dijanoetička’ odijeljena od ‘etičkog’ pa iz te odijeljenosti već dugo vremena traje ‘nesporazum’ inteligencije i njezinog puka koji frustriran svaki put iznova zaziva ‘mudre glave’ da preuzmu politiku, da ‘pišu nacionalne programe’, da vladaju ‘eksperti’ i slično. Historijski, svaki put kada se to i desilo, u jednoj ili drugoj formi, nastupila je katastrofa. Zato Ćurak u ovoj knjizi uvodi važnu distinkciju između znanstvenika i intelektualca:

Znanstvenik je čovjek koji proizvodi znanje u određenoj oblasti i njegov doprinos društvu može biti vrhunski, epohalan i vrijedan poštovanja, ali on ne mora biti intelektualac. Intelektualac je onaj koji po prirodi svog poziva vrši kritiku društva. Intelektualac mora pronalaziti sve ono što je loše da bi se pozitivnom dekonstrukcijom stvorili uvjeti za progresiju.

Ćurkova knjiga razgovora naslovljena kao Od erosa do polemosa izranja iz etičkog, odnosno etičko-političkog. Taj diskurs, odnosno intervencija uma u javni prostor, je više u domeni phronesisa, nego logosa, u domeni razboritosti gdje se istina u političkom kao oblasti praktičkog, kaže još Aristotel, „mora procjenjivati prema djelima i životu, jer ovi su tu presudni. I izjave mislilaca… treba ispitivati upoređujući ih s njihovim djelima i s njihovim životom, pa ako se sa djelima podudaraju, treba ih uzimati za istinite, a stoje li s njima u protivrječnosti, posmatrati ih samo kao prazne riječi“ (Eth. Nic. 1179a). Ako je to tako, onda se pitajući se o ethosu javnog intelektualca pitamo u stvari o ethosu slobodnog govorenja, ili življenja onog što se govori, odnosno, pitamo se o pareziji (grč. parrhesia). Veliki Demosten je u vezi s tim rekao: „Nužno je govoriti s parezijom, ne uzmicati ni pred čim, ništa ne skrivati“ (Vidi u Foucault, 2015:19). Demokratska Atina počivala je na slobodnom javnom govorenju – pareziji – kao doprinosu odgovornog građanina važnim odlukama koje se tiču pravca u kojem polis treba da ide. Slobodno govorenje kao pareziju, s M. Foucaultom ovdje treba razumjeti kao „hrabrost istine kod onoga koji govori i koji, bez obzira na sve, preuzima rizik a kaže cijelu istinu koju misli“. Parezijast će, nastavlja Foucault, „biti hrabri kazivač istine pri čemu izlaže riziku samog sebe i svoj odnos s drugim“ (Foucault, 2015: 22–23). Iz ove perspektive bismo onda ‘javnog intelektualca’ trebali razumjeti kao ‘čuvara parezije’ koji slobodno govori o stvarima od interesa polisa. Ali, kako se čuva parezija? Govorenjem. Samo razgovor može držati imaginaciju otvorenom! U tome se nalazi suština kritike: držati najelementarije pojmove ljudske egzistencije – kako one individualne tako i one kolektivne – otvorenim; održavati izvorni emancipatorski naboj tih riječi koje predstavljaju krajnji horizont našeg samorazumijevanja, držati temelje smisla neutemeljenim – najvažniji je zadatak ove intervencije uma u javni prostor. To je smisao angažmana javnog intelektualca unutar kojega je njegova odgovorna uloga da „prezentira alternativne priče i druge perspektive o povijesti, u odnosu na one koje daju pobornici službenog pamećenja i nacionalnog identiteta“ (Said, 2006: 246). To je razlog zašto ‘javni intelektualac’ koji govori s parezijom, kao, kako to Mannheim određuje, pripadnik ‘slobodno lebdeće inteligencije’ ne može biti nacionalni intelektualac jer „njegova vrijednost, kao i kod čovjeka uopšte, leži upravo u njegovom razlikovanju od grupe iz koje je potekao“ (Gramsci, 1959: 328). Nacionalistička elita će tu razliku aproprirati i reinterpretirati kao upravo izraz narodnog genija, kao upravo previdljivu, nužnu posljedicu narodnog duha na taj način prisvajajući, ‘nacionalizirajući’ originalnost pojave intelektualca . Nacionalistička predodžba intelektualca upravo počiva na toj, proizvedenoj „sličnosti s duhom njihove grupe, u njihovoj vjernosti, u tačnosti kojom oni izražavaju taj duh“ (Gramsci, 1959: 328).

Tako će ‘parezijastički suvišak’ javnog intelektualca uvijek pod hegemonijom nacionalizma biti izložen apropriranju i reinterpretiranju kao – u najboljem slučaju – ‘upravo izraz narodnog genija’, kao nepredvidljiva, nužna posljedica narodnog duha i slično, a u najgorem slučaju kao izdajnički, ‘plaćenički’ čin. Zadatak javnog intelektualca je destruirati homogenost kao polje neslobode, otvoriti perspektive i ponuditi alternative. Na taj način, odolijevanje iskušenju neslobode u djelovanju javnog intelektualca ogleda se neposredno u proširenju polja ‘političkog’ nasuprot stalnim institucionalnim i ideološkim pokušajima njegove redukcije i sužavanja koje predvode organski intelektualci, nacionalni ideolozi. Borbu za proširenje polja ‘političkog’ Nerzuk Ćurak iz razgovora u razgovor u ovoj knjizi vodi u obliku delegitimiranja dominantnog etnopolitičkog diskurzivnog obrasca koji generira moć bosanskohercegovačkih političkih elita pomoću koje se podčinjava i disciplinira etnos. To su teme u kojima se demontiraju nacionalizmi u svom najnovijem, dejtonskom ruhu, teme uzdizanja klasne svijesti, geopolitičke analize i problemi bolonjskog univerziteta koji tone u banalnost provincijalnosti s naznakama njihovog prevazilaženja.

Stoga Ćurak ne insistira uzalud na utopiji, odnosno njezinoj transformativnoj moći – da će otvoriti put do ‘osjećane stvarnosti’ gdje se jedino može naći politički subjekt promjene. Iz tog razloga emancipatorski, parezijastički, djelatno-historijski vokabular mora biti odjenut u govorničku razboritost, odisati razgovorljivom autentičnošću nasuprot sofisticiranosti ekspertize; zato je on djelo, obrazac djelotvornog oblikovanja koji se – istina mukotrpno – pretače u zdravi razum građanina, a ne ‘ezoterični’ teorem. Zato su, pojašnjava autor, „intelektualci ljudi koji svojim javnim djelovanjem dovode u pitanje postojeći politički, kulturni, društveni poredak, pri tome znajući da će im takvo djelovanje zatvoriti mnoga vrata. Ali njih vodi neka viša svrha – da mogu blagotvorno uticati na društvene promjene. Mišljenje odgovornih javnih intelektualaca je po definiciji negativno, ali radi se o pozitivnoj moći negativnog mišljenja“. Ono pozitivno negativnog je to delegitimiranje hegemonijskog, a ono iznova otvara mogućnost proširenja političkog, pa samim tim i mogućnost redistribucije moći, a to je, kako Foucault naglašava, put ‘prakticiranja slobode’ uz stalno pokušavanje davanja riječi, artikulacije emancipacijskom procesu, na taj način pripomažući njegovoj konstrukciji, odnosno političkoj subjektivaciji kroz djelovanje samo. Slobodno govorenje javnog intelektualca razobličuje hegemonijsku ideologiju koja je uvijek narativ legitimacije hegemonijske manjine nad većinom. Gdjegod i kadagod postoji dominacija ‘odabrane nekolicine’ postoji i legitimacijski narativ konstruiran da predstavi ovu dominaciju kao ‘prirodnu’, ‘nužnu’ činjenicu, kao ‘način na koji se stvari odvijaju u svijetu’. S obzirom da je tome tako, legitimacijski narativ preuzima formu ‘prirodnoga zakona’ i metafore religije ili univerzalizma. Ovaj narativ zazivajući ‘prirodni poredak’ stvari ustvari ‘konkretizira’ kontingentnu konstelaciju odnosa moći. Iz ove perspektive govor javnog intelektualca bit će ‘neprirodan’, izdajnički, protunarodni, na kraju nedržavotvoran. Ali, ne zaboravimo Gramscijevu opasku da je „korisno za čovjeka koji nema ličnosti da proglasi kako je osnovno biti nacionalan“ (Gramsci, 1973: 136).

 

Literatura:

Foucault, Michel, 2015. Hrabrost istine, Zagreb: Sandorf&Mizantrop.

Gramsci, Antonio, 1959. Izabrana djela, Beograd: Kultura.

Gramsci, Antonio, 1973. Problemi revolucije, Beograd: BIGZ.

Horvat, Srećko, 2013. What does Europe want?, Zagreb: VBZ.

Said, Edward, 2006. „Javna uloga pisaca i intelektualaca“. U: Europski glasnik, God. XI, br. 11, Zagreb: 237–248.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.