Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Gorčin Dizdar

 

Bejrut: haotičan saobraćaj, nesnosna vrućina, stotine nebodera, vojnici i bodljikava žica. Bejrut: maroniti, melkiti, pravoslavci, suniti, šiiti i druzi; Armenci, Sirijci, Egipćani i Francuzi. Bejrut: londonske cijene i oronula infrastruktura, poliglotska elita i sektaška isključivost.

Nekonzistentnost: riječ koja najbolje opisuje ovu metropolu i malu državu u kojoj se ona nalazi (cjelokupna teritorija Libana nešto je manja od Hercegovine). Tako je barem tvrdila Caecilia, saradnica Francuskog instituta za Bliski istok (IFPO) i organizatorica konferencije “Kulturno naslijeđe u ratu u regiji Mediterana” na kojoj sam učestvovao u julu ove godine. Jedan libanski prijatelj Caeciliju će kasnije opisati kao orijentalistu, što u ovdašnjem slengu označava zapadnjake koji su za Bejrut i Liban zainteresirani više nego sami lokalci. Nisam siguran da li u ovom pojmu ima i nečeg podrugljivog, ali ga je Caecilia u potpunosti opravdala u najljepšem smislu: tokom cjelokupnog boravka neumorno nam je ukazivala na sve rijeđe tragove prošlosti Bejruta, identificirala periode u kojima su pojedine građevina konstruriane ili prepričavala anegdote iz njegove neduge, ali bogate historije (moderni razvoj Bejruta kao značajnog urbanog centra, počinje tek prvom polovinom 19. stoljeća).

 

Obilasci Bejruta, organizirani u sklopu konferencije, pokazali su nam sav sjaj i bijedu ovog grada. Najprije večera u luksuznom restoranu u mondenskom kvartu Achrafieh: humus, baba ganuš, falafel, tabule, fatuš, kibeh… i ostala čuda libanske kuhinje o kojima nije potrebno gubiti previše riječi. Potom, idući dan, posjeta armenske galerije-kulturnog centra-restorana u Bourj Hammoudu, kvartu kojeg su osnovale armenske izbjeglice iz Osmanskog Carstva nakon 1915. godine, i čije većinsko stanovništvo i dan-danas čine Armenci. Iako je Bourj Hammoud znatno uznapredovao od izbjegličkog kampa, on još uvijek djeluje siromašno i zapušteno, a relativno prosperitetna zajednica Armenaca polako ga napušta. Ipak, najupečatljivije iskustvo predstavljao je kratki izlet ribarskim čamcem oko najpoznatije prirodne atrakcije Beiruta, takozvanih Golubljih stijena koje veličanstveno izranjaju iz Sredozemnog mora.  

 

Ustvari, ono istinski bejrutsko iskustvo nije bio sam izlet, već put do njega. Golublje stijene nalaze se u kvartu Raouché, poznatom po elitnim hotelima i kafićima sa pogledom na more i šetalištu Corniche Beirut. Od šetališta prema moru spušta se, međutim, potpuno neuređeni prašnjavi puteljak okružen smećem i ruševinama. Potom prolazi kroz neku vrstu straćare u kojoj, izgleda, živi nekoliko porodica; tu je i neki uniformirani i naoružani vojnik, a sve je to “ukrašeno” mnoštvom bodljikave žice. Na naše zapanjene poglede Caecilia je odgovorala insistiranjem da nastavimo dalje, prema moru. Konačno smo stigli i do sama obale oko koje se nalazilo mnogo ljudi, uglavnom muškaraca, kao i čitav niz na jedvite jade sklepanih daščara. Kasnije ćemo saznati da se radi mahom o sirijskim izbjeglicama kojih u Libanu ima preko milion i koji su upravo ovdje našli svoje privremeno stanište. Na istom mjestu nalazi se polazište – i to vrijedi naglasiti! – nimalo jeftinog obilaska Golubljih stijena: radi se o jednom polulegalnom “projektu” koji najvjerovantije funkcionira isključivo uz debelo potplaćivanje lokalne policije i vojske, i kao takav služi kao savršena metafora savremenog libanskog društveno-ekonomskog sistema.

 

Pristup moru u elitnom naselju Raouché u takvom je stanju jer se određene interesne grupe bliske vlastima, navodno, bore za njegovu privatizaciju. Gotovo cjelokupan uništeni historijski centar Bejruta nakon građanskog rata, inače je dodijeljen privatnoj kompaniji Solitere. Dio centra je rekonstruiran u svom izvornom obliku i pretvoren u šoping zonu za bogate turiste iz arapskih zemalja. Nakon ubistva premijera Haririja i političke destabilizacije Libana 2005. godine, arapski turisti prestali su dolaziti, a najljepši dio historijskog centra Beiruta ostao je sablasno prazan. Škure šarmantnih građevina evropsko-mediteranskog stila ranog dvadesetog stoljeća su zatvorene, konobari gotovo potpuno praznih kafića bez uvjerenja prolaznicima nude jednu od brojnih slobodnih stolica, negdje u pozadini vojnici čuvaju stražu uz ogromne metalne rampe i neizbježnu bodljikavu žicu. Još jedan razlog za ovakvu izoliranost nekadašnjeg centralnog dijela Bejruta jeste činjenica da se ovdje nalazi libanski parlament. Naime, spektakularni atentat na Haririja, u kojem je uz korištenje oko 1000 kg eksploziva ubijeno preko 20 osoba, za posljedicu je imao usvajanje ekstremnih mjera za zaštitu libanskih političkih elita, kao što su, upravo, potpuna izolacija pojedinih ulica i čitavih kvartova od gradskoga saobraćaja.

 

Istina, tu negdje u blizini nalazi se i novosagrađeni, živahni Bejrutski suk, otvoreni šoping-centar koji će se svidjeti ljubiteljima estetike Dubaija, a s druge strane i, jedna do druge, impresivna džamija Muhameda Al-Amina sa plavom kupolom, dovršena 2008. godine, i katedrala Sv. Georgija iz 1894. godine. Bilo bi lijepo reći da je blizina ove dvije centralne bogomolje libanskih sunita i maronita znak ovdašnje vjerske tolerancije, ali je istina, barem prema riječima mojih libanskih sugovornika, sasvim drugačija: nezadovoljni dimenzijama novosagrađene džamije, maroniti su nakon 2008. svojoj crkvi dodali novi toranj, čija visina je jednaka džamijskim munarama. Iza crkve i džamije nalaze se arheološke iskopine iz antičkog Rima, ali je vojska u potpunosti onemogućila pristup do njih. Nedaleko ispred njih je pak jedna ogromna, napuštena, brutalistička betonska konstrukcija poznata kao “jaje”, dio krajem 1960-tih započetog, a nikad dovršenog projekta  Beirut City Centre. Nekonzistentnost – baš kao što je rekla Caecilia.

 

Tokom konferencije upoznao sam Redu, arhitekticu iz Bejruta, koja me je jedan dan provela kroz Hamru, nekadašnji intelektualni i kulturni centar grada. Hamra je danas u velikoj mjeri gentrificirana, ali je ipak zadržala nešto od svog prijašnjeg statusa. Najprije smo sjedili u baru sa ljevičarsko-palestinskom ikonografijom i literaturom i zapadnoevropskim cijenama. Reda je potom predložila da pogledamo predstavu u lokalnom pozorištu i upozorila me da tematika nije baš najjednostavnija. Pristao sam i pogledao šokantan dokumentarni komad o istinitom slučaju masovnog prisiljavanja izbjeglih sirijskih žena na prostituciju u Libanu. Pored brutalne detaljnosti opisa iskustava sirijskih žena, predstava naslovljena No supply, no demand bila je zanimljiva zbog fokusa na najčešće zanemaranu, iako ključnu moralnu i pravnu ulogu bezbrojnih muškaraca koji koriste usluge ovih žena i na taj način stvaraju uslove za postojanje ove vrste robovlasničke eksploatacije u 21. stoljeću. Kao i mnogi drugi kulturni sadržaji u ovom gradu, predstava je imala i titlove na engleskom, jeziku koji se pored francuskog i arapskog može veoma često čuti na ulicama Bejruta, a posebno u Hamri. Pored turista i drugih stranaca, primjetio sam da se engleskim u međusobnim razgovorima ovdje nerijetko koriste čak i mladi Libanci, a Reda mi je objasnila da se radi o studentima elitnog Američkog univerziteta u Bejrutu kojeg pohađaju samo članovi najbogatijih libanskih porodica.

 

Reda je poticala iz porodice druza (sebe je smatrala ateistom), pa mi je razgovor sa njom omogućio da saznam nešto više o ovom izuzetno atipičnom vjerskom pokretu, čiji pripadnici čine oko 5% libanskog stanovništva. Druzi su nastali u ismailitskim krugovima u 11. stoljeću, kao ezoterijski pokret koji je naglašavao jedinstvenost različtih religija i filozofskih pravaca (Druzi sebe nazivaju Al-Muwahhiddun ili unitaristi), a njihova učenja, između ostalog, inkorporiraju elemente islama, kršćanstva, judaizma, gnosticizma, neoplatonizma, pa čak i pitagoreanizma. Svi detalji njihovog učenja nisu poznati jer se čuvaju u tajnosti i otkrivaju samo najužem krugu posvećenika. Druzi zabranjuju prozelitizam kao i bilo kakvu mogućnost konverzije, te su stoga vremenom postali zatvorena etnoreligijska grupa. Ne posjeduju bogomolje i prilagođavaju se dominantnim vjerskim običajima sredine u kojoj žive, u slučaju nužde čak i prikrivajući svoj stvarni vjerski identitet, te se tako, na primjer, izraelski druzi mogu znatno razlikovati od libanskih. Za “običnog” pak druza poput Rede, jedino suštinski bitno pravilo jeste ono o zabrani konverzije – objasnila mi je da bi za nju udaja za ne-druza bila praktično nemoguća, tj. povlačila bi za sobom odricanje od porodice i cjelokupne šire društvene zajednice.

 

Još jedna specifična vjerska grupa Libana jesu maronitski kršćani. Iako danas oficijelno pripadaju katoličanstvu, maroniti potiču od sljedbenika Sv. Marona, sirjačkog pustinjaka koji se krajem 4. stoljeća povukao u Taursko gorje na današnjem jugu Turske. Zaštićeni nepristupačnim vijencima planine Liban, maroniti su uspjeli preživjeti turbulentnu historiju ove regije kao zasebna zajednica, i danas čine nešto više od 20% libanskog stanovništva (bitno je napomenuti da se radi o procjenama, jer popis stanovništva u Libanu nije proveden još od 1923. godine). Pored maronita, u Libanu danas postoji i značajan broj grčkih pravoslavaca i melkita ili grkokatolika, te se udio kršćana u populaciji procjenjuje na oko 40%, dok je ostalih 60% gotovo ravnomjerno podijeljeno na sunitske i šiitske muslimane. Bez obzira na ovu vjersko-etničku šarolikost, kao i traumatičnu povijest međuosbnih sukoba, teritorij Libana nije obilježen vjersko-nacionalnom ikonografijom kao što je to slučaj, na primjer, u Bosni i Hercegovini. Najizrazitiji indikator traumatičnih sjećanja jesu česte fotografije uniformiranih mladića koje se nalaze pored ceste ili na ulazu u neki kvart ili gradić, lokalnih mučenika koji su poginuli braneći svoju zajednicu. Kao da sjećanje na strašni građanski rat još uvijek nije postalo ispolitiziran, kao da još uvijek opstaje najprije na nivou individualne traume.

 

Razlog za to je i nametnuta kompletna amnezija koja u Libanu vlada o periodu između 1975. i 1991., šesnaest godina brutalnih sektaških sukoba. Dok bezbroj devastiranih građevina Bejruta najdirektnije i sveprisutno govori o njegovim posljedicama, svi učesnici građanskog rata u Libanu dobili su pravo amnestije. U sklopu moje konferencijske prezentacije o Bosni i Hercegovini, govorio sam, između ostalog, i o načinu na koji je socijalistička Jugoslavija odlučila da ne govori o brojnim zločinima počinjenim tokom Drugog svjetskog rata. U takvoj situaciji lokalni učesnici prepoznali su svoju sadašnjost i pitali se da li i oni žive u jednoj vrsti zamrznutog ili odgođenog sukoba. Zaista, uz sav optimizam i simpatije za pojedince koje sam upoznao, teško se oteti takvom dojmu. Bejrut djeluje kao da je na snazi primirje, a ne mir: ceste su i dalje pune do zuba naoružanih vojnika, bunkera i oklopnih vozila. Ekstremni socio-ekonomski kontrasti vidljivi su na svakom koraku, najjasnije u bezbroj super-luksuznih stambenih nebodera koji bez ikakvog urbanističkog plana niču usred oronulih siromaških kvartova. U neposrednom susjedstvu gori Sirija, a sa juga Izrael nervorzo posmatra političku moć koju ima ovdašnji Hezbolah. U bilo kakvom “sukobu civilizacija”, jedna od fronti neminovno će prolaziti Libanom…

 

Za vrijeme boravka u Bejrutu, imao sam priliku posjetiti i nekoliko obližnjih gradova. Najšarmantniji od njih bio je Biblos ili Džbejl, jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. U centru Biblosa nalazi se impresivna križarska tvrđava okružena mnoštvom arheoloških iskopina iz praktično svih perioda prošlosti ove regije: prahistorijskog, egipatskog, asirijskog, feničanskog, perzisjkog, helenističkog, rimskog, bizantskog, arapskog, križarskog, mamlučkog i osmanskog. Biblos je grad iz kojega su stari Grci uvozili papirus, i upravo je njegov naziv izvor starogrčke riječi za knjigu. Pored tvrđave, u Biblosu se nalazi još mnoštvo historijskih građevina i stari souk ili sokaci, ali je i ovdje veoma primjetan nedostatak turista za koje je lokalna infrastruktura nekada izgrađena. Oko historijskog centra Biblosa, kao uostalom i duž čitave sredozemne obale Libana, pružaju se pak beskrajni nizovi stambenih nebodera, tek povremeno presječeni manjim plantažama banana ili nekog drugog voća ili povrća. Nije to, nažalost, previše lijepa slika, i na libanskom primorju, kao i Bejrutu, definitivno se stiče utisak prenaseljenosti i divlje, neplanske gradnje.

Tek ponegdje u Bejrutu susreću se tragovi neke ljepše prošlosti, tragovi grada koji je nekada prozvan Parizom Bliskog istoka. Najčešće oronule, nerijetko i gotovo potpuno propale kuće i građevine iz perioda francuskog mandata (1918 – 1943), kada je Bejrut postao možda i najvažniji kulturni centar arapskog svijeta: tipični prozori u obliku potkovastog luka, art deco fasade, raskošni enterijeri… u Bejrutu je trenuto u toku neka vrsta revival-a ovog stila, pa su brojni kafići opremljeni artizanskim pločicama, namještajem i drugim detaljima spašenim iz građevina srušenih radi izgradnje novih nebodera. Možda i najljepši je Al Falamanki, veliki bar/restoran otvoren 24 sata, gdje možete posmatrati lokalne studente, grupe turista, poslovne ljude u odijelima, penzionere koji igraju tavlu ili karte i još mnoštvo drugih ličnosti i profila. I upravo to je ono što ovaj grad još uvijek čini posebnim: jedna specifčna i sasvim jednistvena mješavina kultura, religija i utjecaja koja neminovno proizvodi jednu posebnu energiju. Velika je tragedija to što je nekadašnji Bejrut uništen, ali još veća tragedija bila bi tiha i neprimjetna smrt njegovih posljednjih ostataka, njegovo gušenje pod džunglom bezličnih nebodera i primitivnog postmodernog  konzumerizma. To je najveća briga brojnih lokalnih i internacionalnih arihtekata, urbanista i historičara koje sam upoznao tokom konferencije, i upravo njihova energija i posvećenost daju mi razlog za nešto više optimizma prema budućnosti ovog grada.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.