Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Damir Ovčina; foto: Gorčin Dizdar

U Vinodolskoj zakrčeno vozilima i pješacima. Pred bankomatom s crvenim znakom pet-šest čekača u outfitu za plažu. U pekari navala. Suzuki dalje pa lijevo jer je vozač uvjeren u mogućnosti dvije kartice na pumpi i autocesti pa da ne dangube ispred banke s autom pod sva četiri žmigavca. Put dug pred njima. Dan vruć. Na pumpi red do na ulicu. S radija upozorenja o gužvama i zastojima. Tu i tu tolkoitolko. Na magistrali usporenje kroz Novi. Vrućina za klimu na tricu. Kolona duga i spora. Deset prošlo. Do Senja zavoja i zavoja. Četri godine da nije ovuda. Stari poznati natpisi. Poneka nova kuća. Mural podrške sportistima. Vijesti. Muzika. Kolona. Vrućina. Naroda uz more i ka obali. Kružni tok pa lijevo pored policije i groblja ka brdima. Cesta krivudava a draga mu. Na vrhu Vratnik. Klima na dvicu. Benzin već desetak kilometara na rezervi. Zeleno zrelo ljeto oko puta. Puno sunca. Pred očima mu prve vožnje ovuda prije osamnaest godina. Pa one poslije od Ličkog Petrovog Sela i prema njemu. Sad prije Žuta Lokva nego pumpa. Troje dalje dublje u Liku cestom među proplancima po čijim rubovima borova, a do puta tegle meda i kolutovi žutog sira na ponekom štandu s natpisima na dva-tri viđenija jezika. Plakat da su jezera blizu. Pumpa imena jadranska nafta kad bi se nekim boljim načinom reklo. Plavi logo. Unutra i novine u kojima još nema onog razgovora s njim lično. Kartica tristo osamdesetak kuna za skoro pun spremnik lako. Skoro puni goriva u spremniku, a sa sokovima, kikirikijem i čokoladom Kolumbo u vrećici pravo uzbrdo ka naplatnim kućama. Auta gore puno u obje trake u oba smjera. Tabla Split dvjesto pedeset. Zadar sto i nešto. Sat do podneva. Lijevom trakom ka jugu kraće pa desnom pa lijevom pa desnom. U daljini vrhovi kao u filmovima o indijanskom poglavici. Kamperi, auti s prikolicama, veliki, manji, srednji, sa zapada, s istoka, iz blizine, iz daljine ka sjeveru i jugu. Poslije tunela od pet kilometara kolona vozila od jedanaest po izvještaju s radija. U drugom smjeru četrnaest. Njemu poziv da imaju sobu za njih troje. Nek se jave kod glavne džamije u centru. Dolje niže desetak-dvadeset kilometara u zaljevu more. Sunce nesmiljeno. Do Maslenice s Nijemcima, Poljacima, Austrijancima, Slovacima, Česima, Britancima, dva auta s rumunskim tablama što voze u koloni, jedno ako ne i dva s ukrajinskim oznakama, Mađarima, stariji bemve s britanskim, eno talijanski jedan, a maloprije bijahu dva-tri, Slovencima, domaćim, svi izmješani u sporoj grupi dalje ka Šibeniku brže. Trideset jedan-dva. Klima dovoljna i na dvici. Vjetar jak na tren. Brda gola. Lijevo gore negdje zbijene stare kuće. Kod Splita naslaganih hala s metalnim krovovima. Do Ploča stoinešto. Dva. S radija rjeđe obavijesti o zastojima. Lijevom trakom kraće. Zadnji izlaz desno Ploče – Dubrovnik na plavoj tabli. Autocesta do granice. Čekanja desetak minuta. Do Međugorja sedam kilometara autoputa pa dalje kroz ugrijan kamenjar ka pregrijanoj Čapljini. U njoj crveni mitsubishi aesiks. U njemu u cestu zagledan izdavač i pisac. Uzun. Oni kružnim tokom pa preko novog mosta i Neretve ka sjeveru i Buni. Ispred njih spor i naporan kamion. Na Buni navigacija do nekoliko kuća, ali tu traženu ne zna. Čovjek iza ograde kuće s vinovom lozom nad dvorištem pokaže ka brdu na sjeveru. Možda tamo neđe. Oni ka Stocu. Do tamo vrelo i golo. Tamo uz jedno uzaludno pitanje na sred prazne čaršije samo kratko naprijed pa desno. Ispred dvorišta Nenad Rizvanović. S njim stariji džentlmen. Pero Buntić. Unutra volonterka da će ih odvest do hostela. Prvo na jednu pa na drugu stranu pa s magistrale prema istoku nazad pa lijevo uskom ulicom između starih kamenih kuća. Ćuprija kamena, a skrojena za mjesto nad mrzlom rijekom što kroz vrela polja s rijetkim drvećem klizi ka jugozapadu. Do mosta minimalistička vješto izvedena džamija. Nekoliko nišana u dvorištu. Tu je preko Bregave. Swift ispred samoposluge Hercegovinapromet. Sokak uzak, a strm. Kuće prazne. Ispred jedne kivi s velikim plodovima za hlad ispod ko vinova loza. Gore brdo golo. Dolje čempresi. Lijevo jedna drvena kapija s halkom pa još jedna opet s halkom pa duguljasta kamenom poplačana avlija. Između kamenja trava. Kuća obojena u bijelo. Tri visoke kamene stepenice. Drveni škripavi podovi. Unutra polica za cipele. Dvije sobe i kupatilo. Oni uz oštre škripave basamake do pokazane sobe s krevetima na sprat. Na prozoru žaluzine i rešetke. Iza njih dolje gradić među sivim stijenama. Visok crkveni toranj i dva-tri minareta. Čempresi do neba. Zrikavci bezmjerno. Zgrade građanske skromne i neuređene kao poluprazne. Na jednoj tabla porezna uprava. Ispred kafana crvenobijeloplave i crvenobijele zastave. Ispred drugih plavožute i bijeloplave. Jedna smrtovnica štampana ćirilicom do one ćuprije kod džamije. Zgrade iz šezdesetih i sedamdesetih. Prodavnice s povrćem u gajbama ispred. Bankomat s crvenim znakom. Oni po osamdeset maraka za povrće i voće ponuđeno uz cestu sutra. Grb s ljiljanima otisnut na jednoj fasadi. S prozora više brijačnice prigušeno radio. Žuta tabla Neum u centru okrenuta ka uskoj ulici. Oni kako su dvijehiljade prve tuda prošli. Dječak kako su prošlo ljeto ovuda pravo usmjerili ka Ljubinju. Ogromna zgrada sjeverno od Bregave ulupana. Njemu kroz pamet da je to koštana bolnica u kojoj je neko njegov, ako nije i otac, tu liječen kao dijete. Poslije mnogi bili zatočeni u njoj. Na raskrsnici tabla Bileća. Desno. On u mislima u tome tamo što je i njemu duboko mada jedva da je na sat-dva puta prošao tim negostoljubivim mjestom kojeg se često sjeti. Sad troje pješke za navigacijom pored razrušene autobuske stanice ka restoranu Behar. Unutra pun švedski hastal. Stolovi nad Bregavom na terasi. Nasječene dinje i lubenice do isječene ribe i naslaganih ćevapa. Kolač od smokava do sokova u četiri bokala. Vode kisele u zelenim flašama a obične ohlađene u bokalima. Supe u dvije zdjele. Hljeba na nekoliko mjesta. Dvadesetak minuta za to obilje. Ispred Uzun u bijelom. Srdačan i blizak. Na ulazu Šarića kuće Nenad. Prijatna avlija. Unutra tridesetak ljudi na stolicama. Mladić s njegovom knjigom za potpis. Najavi svog jarana da će kasnije doć jer je i on oduševljeni čitač. Porijeklom i on otamo. Iz Bileće. Na štandu tri naslova u po nekoliko primjeraka. Mlađa žena u plavoj haljini Magdalena. Za dvije sedmice treba onaj razgovor dijelom vođen u Zvorniku izać u Zagrebu. Pohvali joj pitanja. Naprijed Kristina. Vedra i prijazna. Njih trojica naprijed. Ona u mikrofon povod i najavu. U devet koncert gore na tvrđavi. Faruk Šehić i Ahmed Burić o svom. On u mikrofon ono svoje o pisanju i čitanju. O važnosti svake riječi na svakom mjestu za svakog od njih. Kristina o ratu, a on na to o nepredvidljivosti priče i postupaka likova. O slobodi neophodnoj likovima da se razmašu. O važnosti kakvu košulju kupuješ i nosiš jer svaka nepromišljenost otvara novu, a ta još veću i redom sve do neuspjeha. Da je prosječnost pakao za pisca. Da je pisac onaj koji šuti. Da se loša književnost hrani samo književnošću i to onom slabom ako ne i beznačajnom i sebi sličnom. Kristina da možda svak pročita djelić svog. Njemu na pamet da zbog svoje dvoje prisutnih, a i nekoliko provjerenih čitalaca i izdavača pročita kraj novog romana. Možda i onaj komadić gdje se i ova voditeljica pojavljuje u skoro istoj ulozi. Najavi joj da će nešto pročitat al baterija ispod tri posto neda do dropboksa. Kristina zahvali na posjetu i podsjećanje na koncert. Čitalac mu o svom posvećenom trodnevnom cjelonoćnom čitanju. I sam je s Grbavice. Tamo na raskrsnici Zagrebačke i Lenjinove, kod Aleksandrije. Supruga iza njega klima glavom. On da je to htio. Eto to. Troje kroz kasabu punu svijeta po baštama ka zapadu pa uzbrdo na tvrđavu visoko i davno sazidanu sa nekoliko upaljenih svjetala ako ne i svijeća. Brdo oštro. U podnožju nekoliko krupnih obnovljenih ako ne i sređenih kuća s izbačenim spratom u starinskom fazonu. Gore mirišljava trava. Zrikavci odsvakud. Među zidinama male tribine. Ispred njih stolica-dvije. Kamenje toplo. Kristina o Miroslavu Tadiću i Petrici Kerempuhu u nekom igrokazu poslije gitariste. Miroslav makedonsku neku prošetala kumanovka neka na šest žica, a kao da je orkestar. Onaj neodoljivi ritam sa sedam osmina, kolkoličega, i profinjena sjeta kroz noć na zidinama. Njemu u pamet ta makedonska atmosfera kao dubina osmanskog što prenosi i boju bizantskog pa i onog rimskog prije njega pa i grčkog svijeta prije. Uljuđeno osmansko nasljeđe još u onoj avliji do ćuprije i džamije dolje u mraku. Hiljadu šesto osamdeset i neke poslije isforsiranog pohoda na Beč za koji je valjda bio zavro tadašnji sadrazam Kara Mustafa-paša, neki dan pročito u Behdžetovom radu, Gabela pala pod Mlečane pa Eugen Savojski do Sarajeva stigo, a kod Sente zaustavio, Herceg Novi i Boka pod Mletačku koja je unajmila par hiljada hajduka i uskoka, valjda na ugovore o djelu, od Trebinja sve gore do Knina i Solina i Like i Klisa. Počelo slabljenje. Poslije došlo, a i sad je često tumačenje i samo javno neizgovorena politička platforma da je to toliko zlo tursko bilo da se protiv njega smije svime udarat. Džaba baklava i ćevap. Ne valjaju ćuprije od kamena ni burek ni česma već to istjerat il makar ograničit sve i svakog ko je tome sklon. Tadić u makedonske vješto skoro neprimjetno kalifornijske i brazilske motive kao da su oduvijek zajedno. Na pamet mu i ona pjesma gdje ovaj isti svira u pozadini stiha od Silbe do Santa Monike mora se nadisala. Mediteran bez mora, te trave ispod čempresa i bršljan po gromačama mu ravno u dušu toplinu zamišljenog zavičaja predaka pedesetak kilometara dalje na istoku.

Sunce već jako iza brda s ponekim čempresom. Zrikavci nezaustavljivi. Rano jutro. Po hostelu utišani pokreti i glasovi. Basamaci škriputavi. Toplina kroz otvoren prozor s rešetkama. Na početku sokaka do ćuprije granap Ćuprija. Paradajza tri kile. Paprika kilo. Dva patlidžana. Šljiva. Grožđa iz Vrapčića. Nektarina čapljinskih kesu. Tikvice tri-četri. Čovjek s naočalama pomažući prodavačici o situaciji i perspektivama. Kemo. Vlasnik. Radi u kantonu. Bio predsjednik općinskog vijeća devedeset osme. Među prvim se vratio. Najviše povratnika u gradsku sredinu ovdje. Četiristo djece. Dvije škole u istoj zgradi. Nema sukoba među djecom. Naviko se svak. Troje s povrćem, voćem i stvarima preko ćuprije pa nazad autom i pored čaršije do raskrsnice pa lijevo preko Dubravske visoravni. Tamo na pumpi Rebacbenz radnik veselo s njim u zezu o cijenama i drugom. Ispred velike crkve mnoštvo naroda. Suzuki ka Neretvi. Toplo u vruće. U Čapljini dvoje po kafu s aparata. S radija da je umro korčulanski pjevač. Raščuo se sa svog glasa i načina. Njemu kroz glavu dok s radija ta pjesma kako ju je iskoristio stavivši je ispod teksta da opiše drugu smrt ne tako davnog novembarskog dana. Pred granicom kolona u jednoj pa dvije pa na hrvatskoj strani četiri trake. Četrdesetak minuta tako. Radio Dalmacija samo pjesme tek umrlog. Izlaz prije Splita za nekoliko mjesta na rivijeri. Prva Brela. Zamisli plažu i ljude na njoj. Pred Splitom malo više auta pa opet tečno sve do poslije Zadra. Neki s radija da će sutra Zemlja bit najbliža Marsu, na pedeset sedam ako nije trideset sedam, kolkoli, miliona kilometara pa će opet tek dvije hiljade trideset i pete, kadli, doći na tu blizinu. Na displeju da je trideset četri-pet a tuitamo šest. Od Maslenice do tunela Sveti Rok spora zastajuća kolona pa dalje kroz Liku brzo sve do Žute Lokve pa još ljepše kroz zelenilo do Vratnika. U Senju naroda uz more. Iz auta u dvorište u tri.

Tri slabašna oblaka nad ogoljenim brdom na istoku doline. Do visokog kamenog zida metar-metaripo naslaganih drva. Na štriku dva ručnika. Otvorena smeđa teška drvena vrata ljetnje kuhinje. U njoj predmeti s početka prošlog vijeka. Široki šporet iz pedesetih do plinskog štednjaka. Bijeli kuhinjski viseći plakari iz sedamdesetih. U sobi s prozorom na dvorište namještaj iz devetsto dvaneste. Škure spuštene. Vjetar blago izblijedjelu zelenu roletnu nemoćnu pred suncem što nadire nad stol za ručavanje i večeravanje ispod balature. Na spratu smeđe vratnice zatvorene. Iza njih još stvari što dugo stoje. On u sebi kratku provjeru koliko je prošlo od te smrti. Godinu i po. Palma na škrtom komadiću zemlje do dvorišnog zida davno ga nadrasla makar za tri metra. Sasušene grane s donje strane. Ulicom auto. Negdje dalje kratko pas. Sunce jako jako. Čempres nad kamenom na skretanju nizbrdo gdje je bila improvizirana klupa lagano pomjera vrh. Rano poslijepodne. Jula još tri dana. Ona da neće na plažu pa njih dvojica sporo Vinodolskom kroz gužvu pa desno. Auta svukud ostavljenih. Naroda uz more u zaljevu puno. On od bove usavršavajući pokret i disanje kroz gustu plavu vodu naprijed. Premalo mu zraka i previše vode u očima i ustima pa na leđni stil. Zvukovi raspršeni na obali. Kapi s ruku po licu. Onda mu u pogledu onaj skup kuća gore nad magistralom. More toplo. Prisno. Debelo. Modro. Nebo svijetloplavo. Nad Krkom bezopasan manji oblak nad golim stijenama. Na djelić sekunde glave potopljene u vodu da su mu tek oči nos i usta okrenuti ka nebu nije siguran koja je godina. Kao da mu je najbliži tren na skoro istom mjestu u skoro istom danu dok zamišlja kakvog će dječaka dobiti. Hladna noća bila daleko. Taj sad dovikujući da su predaleko otplivali manju šarenu loptu za picigin prema njemu. Ona od vodu ispred njega pa preko glave petnaestak metara dalje prema pučini.

Veselin Đuho. Jedan nula.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.