Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Selma Raljević

Nedžad Maksumić: Treće lice jednine, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

 

Treće lice jednine je prvi roman Nedžada Maksumića, umjetničkog, književnog i teatarskog lica iz Mostara, te slobodnog i nezavisnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Naime, Nedžad Maksumić nije član ni jednog književnog udruženja i društva pisaca, niti je dio bilo kakvog (ne)sličnog kolektivnog identiteta, osim što je, kao zaposlenik, dio kolektiva Pozorišta lutaka u Mostaru, za koji kaže da mu je „svojta“.1 Za razliku od pukog mislioca, on je „čovjek koji misli“2 i kao takav je romansirao samoga sebe u Trećem licu jednine. U nenamjernom i relativnom prizvuku poetske konstatacije slavne (ali ne za života) američke pjesnikinje Emily Dickinson (1830. – 1886.) o ljepoti, slobodi i životnosti, pa i privilegiji bivanja „Nikom“3, Maksumić roman (većinski) piše kao „duži tekst bez historiografskih ambicija i bez fusnota“ (Maksumić, 2017: 9) koji prilaže uz svoju molbu Komisiji za popis stanovništva Bosne i Hercegovine, u kojoj kaže:

 “Obraćam se cijenjenom naslovu s molbom da ove moje podatke pridoda mom anketnom listu i ozbiljno ih razmotri.

Izvinjavam se što su tekstovi koje u prilogu dostavljam napisani u trećem licu, tj. kao da sam ja on, a ne kao da sam ja ja. To nipošto nije zbog toga što mislim da sam ja neko, nego samo zato što nisam potpuno siguran da sam ja zaista ja, pa mi je bilo lakše pisati kao da sam ja on.

Unaprijed zahvaljujem na razumijevanju!

S poštovanjem,

Mostar, 4. maj 2017. godine”

Nedžad Maksumić (9)

Pored dužeg teksta u trećem licu jednine, tematski razdvojenog u poglavlja unutar jednog priloga molbe, Nedžad Maksumić, autor molbe, građanin i intelektualac, te kao takav, lice s margine, molbi prilaže i kratku biografiju, također, u trećem licu jednine, što u cjelini, zajedno s epigrafom u vidu citata Jorge Luisa Borgesa iz Knjige od pijeska, Richarda Rortyja iz intervjua za Filosofie magazine (Amsterdam) i Danila Kiša iz Peščanika, uključujući i tekst molbe u prvom licu jednine, čini roman Treće lice jednine Nedžada Maksumića, autora romana. Pandan autora romana Nedžada Maksumića je autor molbe Nedžad Maksumić, a pandan i jednom i drugom pojedinačno i obojici zajedno je junak romana Nedžad Maksumić, koji je/su antijunak historije i društva. Ta, uvjetno rečeno, tri lica Nedžada Maksumića se sjedinjuju u jedno u zapisu kojim završava duži tekst u prvom prilogu molbe Trećeg lica jednine:

“Sve što sam znao, zapisao sam.

Sve što nisam znao, prepisao sam.

Sve što nisam prepisao, izmislio sam.

Sve što nisam izmislio, istina je.

Istina je i ono što sam izmislio.” (451)

Romanom Treće lice jednine Nedžad Maksumić romansirano bilježi i isprepliće neizmišljene i izmišljene istinite priče o sebi i svojoj porodici, i o gradu Mostaru, i o državama koje su razni narodi i nacije i plemenski kolektivni identiteti „zamišljali“4 u različitim historijskim p(r)ohodima kroz prostore sadašnje države Bosne i Hercegovine i bivših Jugoslavija – prostore njegovih mnogih slučajnih i namjernih života. Pri tome književnost služi kao slijepi ugao faktografije. Naime, kako gledanje podrazumijeva viđenje samo djelića posmatranog, Treće lice jednine vidi i bilježi više od dokumentiranih historijskih zapisa. Biografija historije se dopunjava biografijom Trećeg lica jednine – romana, i pojedinca u trećem licu jednine – junaka romana i (anti)junaka historije. Treće lice jednine u istoimenom romanu, dakle, označava pojedinca, malog čovjeka – koji još, povrh toga, misli svojom glavom – naspram historije i sistema društ(a)va i, uporedo, unutar istih. Njegova individualna historija i vlastita priča su bitan dio kolektivne historije, što se, inače, zanemaruje u neknjiževnim historijskim zapisima. Pogled na historiju se, prema tome, širi kroz pripovjedačko-protagonistički pogled u Trećem licu jednine. Na relativnim postmodernim nasadima historija se pseudodokumentira romanesknim tekstom. Čestom upotrebom navoda u masivnom evidentiranju zbilje u relativnom rasponu od jednog stoljeća nastoji se uvjeriti u istinitost podataka, ali se nenavođenjem fusnota i izvora podataka održava dosljednost književnog teksta bez historiografskih ambicija. U službi masivnog evidentiranja historije nalaze se i rečenice dužeg teksta u prvom prilogu molbe. I one su većinom duge i masivne, pa kao da se i njima, svakom pojedinačno, želi obuhvatiti neka historija unutar šire historije u fokusu. Osim toga, unutarnjom organizacijom pedantno izbrušenih rečenica i njihovim redom nastoji se uspostaviti red i uravnotežiti disharmonija vanrečeničnog, odnosno vanknjiževnog stvaranja stvarnosti. Naracija u trećem licu jednine omogućava naizglednu objektivnost i sveznanje, ali i svojevrsnu književnu egzegezu historije – preciznije, romanesknu studiju kolektivne i vlastite individualne historije, kao i neminovnost njihovog spoja. Time se u cjelini otkriva suština, pa i značenje i/ili (ne)bitnost historije ili, bolje reći, historija koje se književno tumače kako pojedinačno, tako i u zbiru dužeg teksta u prilogu romana, ali i u njegovoj cjelovitosti. Historija, i ona u prošlom vremenu i ona u stvaranju, neizbježni je saputnik Nedžada Maksumića u Trećem licu jednine na putu njegovog odrastanja i formiranja osobnosti, što roman, između ostaloga, čini i Bildungsromanom.

Historijska i neposredna stvarnost koju Nedžad Maksumić pomno evidentira „vozeći u smjeru: porodica – Mostar – Jugoslavija (ili ipak: Jugoslavija – Mostar – porodica?)“, kako to zapisuje Viktor Ivančić u Pogovoru Trećeg lica jednine pod naslovom Raport o nepripadnosti, „ukazuje se u svojem krvavijem izdanju, čas kao povijest političkoga beščašća, čas kao uzbudljiva kronika konvertitstva, čas kao kolekcija totalitarnih gadarija, čas kao dokazni materijal o propasti iluzija, a naposljetku i kao izvještaj o ratnim i poratnim traumama sastavljen iz prve ruke“ (457). On dodaje:

Osim što opisuje način na koji se događaji od epohalnog značaja i dramatične društvene promjene reflektiraju na konkretne obiteljske prilike, ono što ovu varijantu „historije“ doista čini privatnom jeste metoda „katalogiziranja“, naime selekcija „povijesnih metoda“ preko kojih se sugerira slika cjeline: u pravilu su to primjeri okrutnosti režima što su se smjenjivali na ovim prostorima, dvorske spletke s fatalnim ishodima, nesmiljeni obračuni s ideološkim protivnicima ili etnički obilježenim neprijateljima, gušenja individualnosti, restrikcije slobode…

Tu se pak čvrsto sjedinjuju poetička vokacija pisca i njegova etička pozicija, nastupa svom snagom „treće lice jednine“, reklo bi se, glavni junak „Nedžad Maksumić“, koji, za razliku od književnoga dara, ne posjeduje talent za socijalnu adaptaciju, pa ga masovna stremljenja i euforije uglavnom ne dotiču.

Cijeli roman i jeste svojevrsna izjava, dokument, zapis o nepripadnosti koji se odupire pukoj, pa i torskoj katalogizaciji (posljednjeg) popisa stanovništva Bosne i Hercegovine. Treće lice jednine i nastaje kao svojevrsna reakcija na popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 2013. godine. Prema tome, roman Nedžada Maksumića je, iznad svega, humanistička oda o čovjeku. Iskustvo i znanje Trećeg lica jednine naglašavaju ljudski temelj svake spoznaje. U jednom trenutku Nedžad Maksumić, autor molbe u liku ili licu sveznajućeg pripovjedača, autoreferencijalno bilježi da je „samo zbunjeni gost u vlastitom životu, stranac u vlastitoj porodici, neko drugačiji, nekakav usamljeni unutrašnji emigrant u zemlji koja je do tog trena bila potpuno njegova i kojoj nije bilo smiješno ništa od onoga što je njega nasmijavalo“ (369). Ta zemlja u tom samoosviještenom osvrtu na epifanično (samo)otkrovenje koje je doživio „mokar k’o popišan“ (369), u kadi, u porodičnom stanu, u Mostaru, 1980. godine je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Međutim, taj osjećaj odstranjenosti od zemlje kojoj pripada samo se produbio u narednim godinama njegovog života na istim prostorima, ali u drugim „zamišljenim zajednicama“.5 On posebno dolazi do izražaja u njegovom bivanju u ratnom Mostaru, iz kojeg jedva uspijeva izvući živu glavu, i u izbjeglištvu u Hrvatskoj, iz koje daljim nepoznatim putevima izbjeglištva, zajedno sa svojom ljubavi i tek, ali i na jedvite jade vjenčanom suprugom Dianom Ondelj-Maksumić, odlazi u Italiju. Dianu, „zabludjel[u] i nacionalno nesvjesn[u] Hrvatic[u]“, i Nedžada, „pripadnika onog ‘neprijateljskog naroda’“, u Hrvatskoj niko nije htio vjenčati zbog „domoljubnih razloga i opravdanja, zbog nepodobne ženikove nacionalnosti“, sve dok na „nečuveno ‘spajanje nespojivih’“ nisu pristali „tek u Matičnom uredu grada Trogira“ (421). U Italiju odlaze jer su im se izjalovili prethodno dogovoreni planovi o odlasku u Irsku, u Dublin. Zbog toga su se morali „nekako naviknuti na zlehudu činjenicu da nikada neće stajati na divljem vjetru koji im mrsi kose, izgubljeni u magli, toliko gustoj da je nijedan vjetar rastjerati ne može, samo njih dvoje, zaboravljeni od svih, na strmim klifovima, zagledani u daljinu, tamo iznad uzbrkanog Atlantika, razmišljajući na kojoj strani, neizmjerno daleko, još postoji ona stara zemlja, strastveno posvećena mržnji i plemenskim ratovima, njihova bivša domovina, koje će se, nakon kratkog vremena nostalgije, sve rjeđe sjećati“ (423–424). U Italiji su teškim trudom, uz malu primjesu sreće i veliku talenta, postali „glumci-izbjeglice“, koji bi se ponekad, nakon pristojnih honorara, kako se bilježi, „pretvarali u ‘glumce-izjelice’“ (438). Ipak, kako se dalje bilježi, bračni i glumački par Ondelj-Maksumić, u „jednoj poslijepodnevnoj šetnji Genovom, 27. marta 1997., baš na pedest i šestu godišnjicu poklika ‘Bolje rat nego pakt!’ i ‘ Bolje grob nego rob!’, umorni od Italije i svog života u njoj, odlučili su vratiti se u poratni Mostar“ (438). U njemu Nedžad Maksumić i dalje nastavlja živjeti kao „treće lice jednine“, samo što svoj život u poratnom Mostaru u ljubavi dijeli s drugim „trećim licem jednine“. Maksumić se ostvaruje jedino u toj množini. Ona se povećava rađanjem kćerke Korane, kojoj i posvećuje Treće lice jednine. Ta množina čini i metafizičku i fizičku jedninu njegove porodice. Prema tome, ta množina stvorena u ljubavi je jedina vrijedna pripadanja. Međutim, na nepatetičan način, upotrebom ironije, pa i samoironije, i humora, koji u cijelom romanu služi kao svojevrstan alat koji otvara oči, „glavni lik“ Nedžad(a) Maksumić(a), neposredno pred kraj romana, „[m]rmlja sebi u bradu nešto što će sutra ujutro, vjerujući svome nepouzdanom sjećanju, zapisati kao: ‘Svi smo mi smrtno bolesni od života’“ (451). Iako tada, u svojoj životnoj zrelosti i trenutku u kojem doživljava epifanično otkrovenje istine za koju nije „želio da ikad postane njegova istina“, romanesknim iskazom tvrdi da odlučuje „da nikom ne oda sve tajne koje mu se u trenu rasvijetliše i da ih zakopa duboko u sebi, zauvijek“ (450), zapis Trećeg lica jednine omogućuje viđenje slijepog ugla života. Prema tome, književnost je, uz historiju (a često i više od nje!), da se poslužimo široko citiranim Ciceronovim riječima, svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja i učiteljica života, čemu je svoj doprinos ostvario i Nedžad Maksumić svojim romanom Treće lice jednine.

 

Bilješke:

1 Iz korespondencije s Nedžadom Maksumićem putem Vibera, 14. 7. 2018. godine.

2 Dickinson, Emily, I’m Nobody! Who are you? (260), dostupno na: https://www.poets.org/poetsorg/poem/im-nobody-who-are-you-260, datum posljednje posjete 18. 7. 2018. godine.

3 Vidi: Dickinson, Emily, “I’m Nobody! Who are you (260)”, dostupno na: https://www.poets.org/poetsorg/poem/im-nobody-who-are-you-260, datum posljednje posjete 18. 7. 2018. godine.

4 Vidi: Anderson, Benedikt (1998), Nacija: zamišljena zajednica, Beograd: Plato.     

5 Vidi: ibid.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.