Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Richarda Francisa Burtona, protagonistu romana Sakupljač svjetova Ilije Trojanowa, upoznajemo u trenutku njegove smrti, u „rano jutro, prije nego se crna odvoji od bijele niti.“ Britanski konzul u Trstu, kako je glasila njegova posljednja građanska dužnost, iako nerazjašnjene vjerske pripadnosti, biva ispraćen u smrt kao katolik, što u svećeniku, koji je od biskupa dobio zaduženje da mu da posljednje pomazanje, izaziva određene unutrašnje konflikte. Burtonova supruga nalaže da se pripremi vatra kako bi na toj maloj lomači zapalila neke njegove dokumente, između ostalog jedan neimenovan rukopis. U tom završnom aktu odlaska s ovog svijeta, u kojem gore preostali pisani tragovi njegove egzistencije, vrtlar Massimo kao da u plamenu prepoznaje zvukove različitih jezika i slike iz života svog gospodara. Gore stranice, cjedulje, konci, sve dok vatra ne dotakne neku „svilenu crnu kosu“ koja pripada nekoj preminuloj nepoznatoj ženi, prvo zabilježeno iskustvo iz pisma mladog oficira Richarda Burtona, koji upravo stupa na tlo Britanske Indije i čudi se običaju spaljivanja leševa na obali mora. U tim trenucima, u kojima gore rukopisi, plamičci vatre spajaju različita vremena jednog života, tvoreći u ništavilu pepela neku vrstu životne sinteze, pa se okvirna pripovijest pretapa u prvu veliku priču romana gdje Burtona zatičemo u Bombayu, „smrdljivoj, prljavoj rupi“, kako se grubo, bez ustezanja, veli u pripovjedačkoj opaski za koju još ne znamo je li vezana za perspektivu junaka ili za kulturnu fantazmu koja određuje percepciju Indije.
Glavni lik romana Sakupljač svjetova Ilije Trojanowa, jednog od najintrigantnijih pisaca njemačkog govornog područja1, inspiriran je historijskom osobom, glasovitim oficirom, istraživačem, orijentalistom, etnologom i diplomatom Richardom Francisom Burtonom (1821-1890), koji je zaokupio pažnju svjetske javnosti objavom dnevnika sa svojeg hodočasničkog putovanja u Medinu i Mekku u koju je puto- vao kao Mirzah Abdullah. Iako Sakupljač svjetova, usprkos strogom pridržavanju historijskih okvira radnje te djelimičnom oslanjanju na dokumente, nije romansirana biografija britanskog istraživača, ipak se čini da zapažanje historijskog Burtona iz predgovora pomenutom putopisu može doprinijeti razumijevanju koncepcije glavnog lika i temeljnog impetusa romana, ali i intencije autorstva Ilije Trojanowa. Tako Burton u predgovoru svom putopisu odbija kritiku da je s muslimanskim imenom i u muslimanskoj odjeći otišao na hadž jer nikome ne priznaje pravo da se „upliće između ljudskog bića i njegove savjesti“. Da li se čitavo vrijeme samo pretvarao? Da li je uopće moguće pretva- rati se i istovremeno se upustiti u Drugo? Je li Burton postao musliman? Ako jeste, onda mu prijeti prezir zbog konvertitstva, ako nije, onda mu se može uputiti prigovor zbog licemjerja. No, sam Burton razrješuje ovu dilemu ukazivanjem na to da je islam puno bliži izvornom kršćanstvu nego „paulusovske ili atanazijevske modifikacije“, koje su dovele do podjele „indoevropskog uma u katolički i rimski, ruski i grčki, luteranski i anglikanski“. I kako bi podvukao da pitanje pripadnosti islamu nije u suprotnosti s pripadanjem kršćanskoj vjeri, Burton još dodaje slje- deći primjer: „Pa nisu li derviši zapravo istočnjački slobodni zidari, a jesu li slo- bodni zidari manje kršćani jer se mole s muslimanima, izražavaju svoju vjeru u jednostavnom unitarijanizmu?“2
Premda se, dakle, ne radi o klasičnom historijskom i biografskom romanu, moguće je pretpostaviti da je Trojanowu ličnost Richarda F. Burtona bila zanimljiva upravo s aspekta jednog specifičnog pogleda na identitet koji se ocrtava u ovim Burtonovim opaskama. Jer, Sakupljač svjeto- va jeste možda u najvećoj mjeri upravo roman o nemogućnosti i istovremeno o neograničenim mogućnostima identiteta, o njegovoj potpunoj praznini i beskrajnoj punini, sopstvu koje se formira u nepresta- nom „slivanju kultura“, kako glasi ključna metafora u jednom esejističkom djelu Ilije Trojanowa3, u kojoj je jedan, navodno au- tentičan oblik neke kulture uvijek rezultat ili preinake nekog obrasca iz druge kulture ili naprosto njezin prijevod.
U neposrednoj vezi s ovom idejom kulturne integracije, koja odbija neumoljivu identitetsku logiku ili-ili i koncept sukoba, te ofanzivno zagovara istovremenu pripadnost različitim određenjima4, jesu i estetske osobenosti ovog romana koji je značajan ne samo zbog toga što zagovara obnovu pripovijedanja, nego i zbog svoje dubinske kulturalne, pa ako hoćemo, i političke relevantnosti.

Roman je podijeljen u ukupno pet dijelova, od kojih prvi i posljednji čine okvirnu pripovijest koja se bavi kratkim periodom nakon smrti Richarda Burtona u godini 1890. U drugom dijelu Burtona zatičemo kao mladog oficira četrdesetih godina 19. stoljeća u koloniziranoj Indiji, a radnja se odvija u nekoliko gradova, Bombayu, Baroodi, Sindhu. Treći dio obuhvaća period od početka pedesetih do 1853. i za središnji događaj uzima Burtonov odlazak na hadž, i konačno, treći dio se odigrava nekoliko godina kasnije u istočnoj Africi i opisuje Burtonov odlazak u ekspediciju u kojoj se zajedno s J. H. Spekom, poznatim istražiteljem koji će otkriti Viktorijino jezero, nalazi u potrazi za izvorima Nila. Indijski dio romana djeluje, izvana gledano, najzaokruženiji, jer, obuhvaćajući period 1842-1849, počinje s Burtonovim dolaskom u Indiju, a završava s njegovim povratkom u Evropu. Vrlo brzo će se pokazati da je ovaj povratak samo pri- prema za druga velika putovanja, koja će se uvezivati strukturnim principom ulančavanja. Osim centralnog motiva putovanja, koji ovaj tekst dovodi u blizinu žanra pustolovnog romana, te samog lika Burtona, na okupu ga drži i usaglašenost pripovijednih formi: svako poglavlje ima, grubo rečeno, dvije pripovijedne instance: glavnog naratora čiji se glas često ili ne i konzekventno podudara s Burtonovom perspektivom, te dodatne pripovijedače kao likove, koji iz svoje vizure pričaju o Burtonu i njegovim pustolovinama.
Zanimljivo je pritom da je u toj polifonijskoj strukturi pripovijednih instanci Burtonov glas, uvjetno rečeno, najmanje istaknut. Istina, niz scena je ispričano iz njegove, dakle unutarnje perspektive, no ona je često prelomljena kroz model doživljenog govora pa se katkada ne može razlikovati od naratorske. U svakom svom dijelu ovaj roman, kao što smo rekli, još ima dodatnu pripovjedačku instancu koja izvana gleda na Burtonov život i o toj fazi priča s vremenskom distancom. U indijskom dijelu romana to je sluga Naukaram, koji ima najveći stepen bliskosti s protagonistom, u arapskom dijelu romana to je čitav jedan gremijum vlastodržaca u Mekki i Istanbulu koji se sastoji od Abdulaha Paše, „guvernera Djidde i Hijaza“, Abd al-Muttalib bin Ghaliba, lokalnog namjesnika u Mekki te šejha Jamala, vrhovnog kadije. Oni, uznemireni objavljenim Burtonovim pu- topisom, analiziraju njegov odlazak na hadž, odgonetajući šta je njegova prava misija, da li je u pitanju špijuniranje za potrebe Britanske imperije ili neka dru- ga operacija, saslušavajući pritom svje- doke koji sa svojim iskazima dodatno usložnjavaju pripovijednu strukturu. U posljednjem dijelu romana je to afrički vodič Sid Mubarak Bombay koji se prisjeća zajedničkih dana na ekspediciji, pričajući o graničnim iskustvima te pu- stolovine svojoj porodici. Svaki od ovih pripovjedača nosi svoje specifičnosti, no ovaj postupak očito nema samo za cilj da suprotstavi različite perspektive, nego da diferenciju unese u same glasove.

Već ovo usložnjavanje narativnih subjekata govori da kod Trojanowa, u neku ruku, sam čin pripovijedanja postaje ključna tema. To, samo po sebi, nije veliko iznenađenje jer putovanje, koje jeste osnovni modus i narativna matrica ovog teksta, u suštinskoj je, gotovo antropološkoj vezi s pričanjem priča.

Nije naodmet podsjetiti na ovom mjestu na čuveni esej o pripovjedaču Waltera Benjamina u kojem on korijene pripo- vijedanja vidi u iskustvu, koje se, veli Benjamin „prenosi od usta do usta; to je izvor iz kojeg crpe svi pripovjedači.“ On razlikuje dva arhaična tipa pripovjedača: nastanjenog i putujućeg, koji se u stvarnosti međusobno prožimaju, odnosno predstavljaju samo različite faze pripovijedanja. Majstor koji se sad smirio na jednom mjestu radi u istim radionicama s putujućim pomoćnicima, a i sam je nekoć bio putujući pomoćnik, sve dok se nije skrasio u svojoj domovini ili negdje u tuđini. Ovdje se „vijest iz daljine, koju iskusni putnik donosi kući, uvezuje s vijestima iz prošlosti“, koje najčešće pripovijeda nastanjeni pripovjedač.5

Ovo upričavanje iskustva putovanja te isprepletenost Benjaminovih tipova pripovijedanja, na jedan su osebujan način djelatni i u Sakupljaču svjetova; čini se da Trojanow svojim romanom želi uprizoriti i podsjetiti na to koliko je samo izvorište pripovijedanja u iskustvu stranog, na što on i svojim javnim istupima često ukazuje. Metafora sakupljanja svjetova zapravo govori o pripovijedanju: opričani svjetovi su svjetovi koje smo učinili svojima, dakle usvojili i takoreći osvojili.

U ovom konekstu sakupljanja i naracije polazište se romana, naravno, dodiruje s nekim po- stavkama postkolonijalne teorije. Prema čuvenoj Saidovoj sintagmi, naracije jesu nacije, odnosno opisivanje imaginarnih prostora u književnosti uvijek je, barem donekle, rezultat referentnih okvira naše (političke) svijesti6, a u slučaju preklapanja imaginarne geografije i realpolitičkog mapiranja i svojevrsna priprema koloni- jalnih projekata.7 Sakupljač svjetova je u književnoj kritici veoma brzo nazvan jednim od ključnih njemačkih postkolo- nijalnih romana, uz roman Morenga Uwe Timma, koji se bavi masakrom nad naro- dom Herero u bivšoj njemačkoj koloniji Namibiji, te uz neke romana Hansa Chri- stopha Bucha.8 Odrednica postkolonijalni roman jeste zavodljiva, ali u ovom slučaju ona ne pogađa orijentaciju romana, uko- liko, dakako, pojmove nećemo raširiti do besmislenih bespuća i ukoliko književnost ne smatramo tek pukim medijem provođenja ili ilustracije teorijskih obrazaca, što se u interpretativnoj paradigmi postkolonijalizma, nažalost, prečesto događa. To ne znači da ovaj roman ne problematizira kolonijalizam kao historijski okvir u kojem se radnja odvija, te da se ne poigrava s nekim uvriježenim konstrukcijama stra- nosti i stereotipima kao takvima. Ali kao veliku prednost ovog romana treba pod- crtati: ne postoji nešto što je „britanski“, ali ni „indijski“, „arapski“ glas u ovom romanu, dakle, neki glas u kojem bi se materijalizirao pogled kolektivnog su- bjekta, bilo onog kolonizatorskog bilo ko- loniziranog. Takve jednostavne – premda u nekim tzv. postkolonijalnim romanima efektne – dihotomije Trojanowljev roman sustavno izbjegava; njegova struktura je najbliža arabeski, principu pripovijedanja, koji su inaugurirali njemački romantičari, recimo u Schlegelovoj Lucindi, prema kojem ne postoji niti središnja narativna tačka, neko semantičko izvorište, prema kojem se orijentira roman u cjelini, kao što ne postoji ni središnja narativna svijest, koja kontrolira ili usmjerava raznorodne glasove u romanu. Ova disperziranost su- bjekta naracije u izravnoj je vezi s gore predstavljenom koncepcijom identiteta koji su u neprestanoj mijeni.

Naime, Burtonov pogled, kao što smo već rekli, u romanu nije dominantan, on je u ravnoteži s „ostalim“ viđenjima, a istovremeno valja podvući da svaka pripovijedna instanca koja artikulira pogled izvana na Burtona i njegovo djelovanje sastoji se ne od jednog, nego od više glasova koji su izuzetno individualizirani, a između kojih često vlada napetost. Ovaj postupak individualizacije i dinamizacije narativnog glasa, koji smo gore ocrtali, nije dakako u potpunosti lišen kolektivnih obrazaca opažanja, etničkih predrasuda, ali one se razvijaju iz samog karaktera (trenutne konstelacije, obrazovnog statusa, socijalnog položaja, profesije) pripovjedača ili lika kao nositelja perspektive, a ne samo iz puke pripadnosti određenoj etničkoj grupi. Na ovaj način, pripovijedanje postaje tema već sama za sebe, na sličan način kao u rašomonskom pričanju, kad više pripovjedača-očevidaca govori o istom događaju, s tim da u slučaju Sakupljača svjetova svjedoci utvrđuju ne istinu o jednom događaju, nego o jednom čovjeku, pa su raspoređeni na različite epohe njegova života.

Uzmimo za primjer odnos Naukarama, indijskog pripovjedača, i pisara, koji zapravo zajedno sastavljaju priču o Burtonu. Naukaram je pun predrasuda o muslimanima, o kojima često govori zbog Burtonovog zanimanja za islam, zbog čega ga pisar, također Indijac, neprestano ispravlja i ukorava. Veoma brzo se ispostavlja da način Naukaramovog pripovijedanja o Burtonu nije čak nikakva „autentična“ perspektiva nekog indijskog nacionaliste, nego je uvjetovan individualno i situativno.

Naukaram, naime, dolazi kod pisara nakon rastanka s Burtonom jer želi dobru preporuku kako bi dobio neki drugi posao u britanskoj službi. Pisar ga najprije nevoljko prima, i u prvi mah, traži od Naukarama da bude opširan kako bi za račun obima posla izvukao što veći honorar. Nakon što Naukaram razvije priču, pisar se od slušatelja kojeg vezuje samo poslovni interes, sve više zapliće u samu priču, kritički provjerava Naukaramove navode, čak ih dopunjuje vlastitim istraživanjima, bivajući sve više uvučen u bujicu pripovijedanja tako da se na kraju poslovni aranžman okreće u svoju suprotnost: nakon što Naukaramu ponestane novca da isplaćuje honorare pisaru, sam pisar počinje plaćati Naukarama da svoju priču ispriča do kraja. Ovo je, naravno, varijacija motiva o zavođenju pripovijedanjem iz Hiljadu i jedne noći koji seže malo dalje od puke kulturalne reminiscencije i intertekstualnog uvezivanja „orijentalnog modela pripovijedanja“u vlastitu poetiku. Taj motiv, naime, u ovom dijelu romana dodatno je pojačan likom Kundalini, zagonetnom prostitutkom koju Naukaram dovodi Burtonu u kuću, i u koju se oba muškarca, sluga i njegov gospodar, zaljubljuju. Burton očekuje od Kundalini da ga nauči jednom delikatnom umijeću, umijeću produžavanja seksualnog čina odlaganjem orgazma: „Kod nas ne prakti- ciraju to umijeće, kod nas samo grabe od jednog vrhunca ka drugom“ (njemačko izdanje, str. 86.) Sljedeći put Kundalini, neposredno pred njegov orgazam, započinje priču o tzv. kurtizanama-kobrama, koje su dugo godina primale otrov kobre u sve većim količinama kako bi postale imune na njega, ali čiji su tjelesni sokovi toliko zatrovani da su smrtonosni za svakog ko dođe u dodir s njima. Naravno da će ova Kundalinina priča proizvesti željeni efekt odlaganja vrhunca, ali ova scena nije nipošto samo humoristička erotska dosjetka, već je u dosluhu s ključnim pitanjima koje ovaj roman postavlja: gdje su granice koje dijele vlastito i strano, jesi li u susretu sa stranim spreman otići toliko daleko da ga uistinu iskusiš; riječju, jesi li spreman umrijeti, odnosno odustati od čvrstog identiteta, kako bi se prepustio takvom iskustvu. Takve rastanke  s identitetom9, Burtonov lik neprestano priređuje, njegovo prerušavanje ne ostaje na površini, nego svaki put dovodi do preobraženja: maska više ne štiti neki skriveni, pravi identitet, nego ga nepre- stano preinačuje, tako da granica između unutarnjeg i vanjskog postaje nedostupna i samom Burtonu pa će njegov lik, iako smo o njemu čuli srazmjerno mnogo, iz njegove i različitih drugih perspektiva, na kraju ostati zagonetka.

Bit subjekta nije neka konkretna supstancijalnost, nego se iskazuje u „realnom simbolu“ (Novalis) ovoga djela, u putovanju koje ima i empirijsko i mistično značenje u isti mah. Varirajući i aktualizirajući možda i najstarije motive književnosti, putovanje i preobražaj, Trojanow se sa svojom „poetikom putujećeg subjekta“, koja se temelji na konkretnom iskustvu i visokom stupnju kulturalne osviještenosti vlastitog pisanja, upisuje u red novih autora, koji iz dinamičnog međuprostora spajanja stranog i vlastitog, obnavlja pripovijedanje u evropskoj književnosti.

Bilješke

1 Iscrpan životopis Ilije Trojanowa izostavljamo iz glavnog teksta, a izostavili bismo i ovu napomenu da se ipak ne nameću paralele s glavnim likom romana, ali i sa samom koncepcijom Ne trebamo ni napominjati da su veze između biografije i poetike krajnje labilne, da ovo povezivanje prati jedan učmali pozitivizma 19. stoljeća, te da često vodi u nedopustiva poistovjećivanja, ali, s druge strane, bilo bi ravno književnokritičkom sljepilu previdjeti kako je recimo, Ilija Trojanow, rođen 1965 u Bugarskoj, u porodici političkih emi- granata, koji napuštaju zemlju šest godina kasnije i odlaze u Njemačku, da bi se već nakon nekoliko godina preselili u Keniju, gdje otac dobija posao inženjera. Ili da je Trojanow zapravo od tada na neprestanom putovanju te da je već ranije ne samo posjetio, nego i duže vremena proveo u zemljama u kojima se kretao i njegov kasniji književni lik, kao i lik historijskog Richarda Burtona. Te, da se kao esejista, antologičar i urednik intenzivno bavio književnošću i religijskom tradicijom Indije, Afri- ke, arapskih zemalja, Irana, samo da navedemo neke primjere. Da je, slično kao njegov književni lik, i sam otišao na hadž, o čemu je napisao uzbudljiv putopis. Sve ove izvantekstualne podudarnosti podaruju Trojanowljevom pisanju izvjesnu auru autentičnosti, s kojom, dakako, ne treba pretjeriva- ti, mada ponovno otvaraju staro pitanje, potisnuto u postmoderni, u kojoj mjeri konkretno (ne)isku- stvo uvjetuje strukturu književne imaginacije.
2 Richard Burton: Personal narrative of a pilgri- mage to El Medinah and Meccah. London 1893 (prvo izdanje 1855), I, xxiii
3 Ranjit Hoskote/Ilija Trojanow: Kulturen bekämpfen sich nicht, sie fließen zusammen. München 2007. Kako mi je u razgovoru re- kao sam Trojanow jedna od ključnih inspiracija za ovaj esej došla mu je nakon lektire Knjige vrtova Dževada Karahasana.
4 Postoji stanovita sličnost s razumijevanjem identi- teta kod Amina Maloufa (Ubilački identiteti, Beo- grad 2003) i Amartyje Sena Identity and Violence: The Illusion of Destiny (New York 2006).
5 Walter Benjamin: Der Erzähler. U: GS II/2, S. 440.k.ikčl
6 Edward Said: Kultura i imperijalizam. Prevela Vesna Bogojević. Beograd: Časopis Beogradski krug 2002, 11
7 Ibid, 163.
8 U kontekstu njemačke književnosti zanimanje za putovanja u daleke zemlje pojačano se javlja od sredine 70ih godina. (vidi antologiju Paula Mi- chaela Lützelera i njegov instruktivni uvod u Der postkoloniale Blick. Frankfurt/M 1997), a može se dovesti u vezu s jednim fenomenom postšezdesetosmaške kuture, koji je Michael Rutschky nazvao glađu za iskustvom (vidi M. Rutschky: Erfahrungshunger. Köln )

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by