Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Azra Nezirić; ilustracija: Terorist; Oleg Zabielin/Shutterstock

Emir Imamović Pirke: Terorist, Buybook, Sarajevo, 2018.

Dvadeset i prvi vijek zanemaren je kao era globalizacije i unaprijeđenja svakodnevice uz pomoć GPS-a, wi-fi tehnologije te uspjeha na polju medicinskih nauka i svemirskih istraživanja. Ustvari, zaokupljen je terminom terorizma i terorističkih napada naspram sveopćeg napretka. Taj je termin, u najmanju ruku, dvojak. Na jednoj su strani žrtve istog, dok je na drugoj strani propaganda islamofobije na svjetskoj razini. U Bosni i Hercegovini prvi zabilježen slučaj desio se 1997. godine u Mostaru, kao posljedica vjerskog fanatizma. U praksi imamo žrtve bombaša samoubojica koji dolaze sa margina islamskoga fundamentalizma. Shodno tomu, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, širi se propaganda na svjetskoj razini kontra islama u svim njegovim nijansama i oblicima.

Što radi Imamović u ovom romanu? Uspostavljajući fisharmoniku, razobličava glas onoga koji je u društvu markiran kao terorist usprkos činjenici da nije izvršio nikakav napad izuzev odlaska na jedino mjesto na kojem se osjeća kao doma i gdje su ga ostali prihvatili takvog kakav jeste. To je Islamska država. Imamović piše: ”Čovjek napušta svoj dom i odlazi se boriti za ponižene. To zvuči herojski sve dok umjesto ‘čovjek’ ne napišete ‘musliman’. Tada on postaje terorist i ekstremist. Tako se to gleda na Zapadu”, napisao je Iftikhar Jaman na Twitteru prije nego je poginuo kao vojnik Islamske države 2013. godine. Ne zna se jesu li mu to bile zadnje riječi u životu, ali zna da jesu na društvenim mrežama. Bio je, poput Karima Amira, junaka romana Budha iz predgrađa Hanifa Kureishija, ”Britanac rodom i porijeklom”. No, nije se tako osjećao.” (84)  

Roman Terorist Emira Imamovića Pirketa razobličava stereotipnu sliku teroriste. Mirza Kasumović u stvari nije terorist uobličen kao proizvod islamofobne propagande i to je poanta čitave priče, iako se sve doima kao priča o terorizmu. Mirza je nesretna osoba još od najranije dobi, preko dječaštva, neprihvaćen u bilo kojem društvu, siromašan i neobrazovan. Mirza je dijete rudara i domaćice koji nisu imali mnogo vremena da se bave djetetom koje se zahtijevalo pažnju i preusmjerenje. Mirza je osoba koja pohotno traži pripadanje i prihvaćanje. Stoga i odlazi u ustaški fanatizam s prva, da bi se kasnije zauzeo za Islamsku državu preko mudžahedinskih vojnika u proteklom bosanskohercegovačkom ratu. Kao pripadnik Islamske države prolazi kroz tri braka od kojih je svaki određena vrsta spasa obiju strana. Svi oni i one iz Islamske države traže pripadanje. Samo je sticajem okolnosti to Islamska država, a ne neka druga skupina ili organizacija. Jer i Imamović navodi: ”To je, zapravo, jedan splet interesa u koji je on upao, očito emocionalno nezreo, nesiguran i nespreman da se suoči sa samim sobom. Na kraju, izražena religijska komponenta kod tih takozvanih mudžahedina njemu je bila smirujuća i olakšavajuća. Ako je, kako obično govore, sve božija volja, onda čovjek, pogotovo Mirzinog sklopa, doživljava određenu vrstu oslobađanja od vlastite odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno, osnosno za događaje u kojima je učestvovao nekada i mimo svoje volje, ali s nesumnjivim traumatičnim posljedicama.” (86)

Imamović vrlo vješto plete priču o načinu preživljavanja ili načinu samospasavanja potištenih i marginalnih glasova koji vape da budu dio društva, da budu socijalizirani. U trenutku kada osjete da je to više nemoguće, da nisu prihvaćeni, oni streme ka drugim vrstama socijalizacije. To je već vidljivo i na primjeru Mirzinog objašnjenja vojske HOS-a kojoj je s početka pripadao: ”Da sam ja našao kakve druge vojske da me primi, ne bi HOS-a vidio ni na televiziji. Reko sam ti, nije meni tada bio cilj napraviti nešto, iako sam se ufuravao da jeste. Meni je bio cilj bit u ratu. Da su davali žute uniforme i da nam je na rukama pisalo kako se prave gurabije, a na kapi bio karanfil, ništa se ne bi promijenilo. Bilo je, što jest – jest, tu svakakvih. I onih što su se htjeli igrati partizana i ustaša, al da sad ustaše pobjeđuju, napaljenih Hrvata, onda onih što ih, ko i mene, niko nije htio, a s njima se išlo… Nekom zapalilo kuću, nekom geler probio pojačalo, neki se ložili da su Rambo. Ma da ti pravo kažem, nikad ja šarenije vojske nisam vidio. Čuj, šarenije? Otkad je crno šareno?, pitao sam. De, molim te… Šarenije zato što su ti neki zapovjednici mislili jedno, a i oni ne svi, dio vojnika drugo, dio ništa, neki su se pozdravljali ko nacisti a matere im Srpkinje, il su pričali kako su oni u Beogradu ovo i ono… Jest, pravo je reći, bilo i onih što su samo mrzili Srbe. To je, bolan, planiralo da ćemo ko mi prvo doć na Drinu, pa onda preć u Srbiju da i tamo ratujemo, odgovorio je.” (79).

Autor potom objašnjava faktično stanje: ”Većina Muslimana iz HOS-a već je do jeseni 1992. prešla u Armiju Bosne i Hercegovine. Hrvati iz BiH u HVO. Tako su postali neprijatelji i Mirzi, samo što se on istorijskim obratima, u nas čestim ko promjena godišnjih doba, nije zamarao. Onga dana kada je iznenada oslobođen, bilo mu je važno otići što dalje od kuće, oca i matere. Njegov i Anin stan više nije bio njegov. Ana je ležala na groblju. Nije znao kojem. Ne zna ni dan-danas. Zajedno smo pretpostavili da je na ateističkom.” (79).

Od HOS-a do Islamske države, preko žene ateistkinje do žene u burki, Mirzin je životni hod. No, potraga za bilo kojim oblikom socijalizacije ne može opravdati žrtve koje budu prouzročene ekstremnim vidom iste. Jer, sve su ekstremne organizacije slične i definiraju se onako kako Imamović navodi: ”Više obučeni nego naučeni, agresivnošću su se branili od argumenata ili logike.” (97).  Sticajem okolnosti, trenutne ekstremne grupacije dolaze iz islamske poleđine, nekada su dolazile iz crkvene poleđine, ali to uopće nikako ne znači da je apsolutno jedna čitava religija ekstremistička, no znači da se apsolutno svaka religija mora kritizirati kako izvana, tako i iznutra, jer su ekstremistička shvatanja bliska ljudskim bićima, a posebno onim neobrazovanim, kakav je glavni akter Imamovićevog romana. To sve znači da džamija kao institucija ima vrlo težak zadatak pred sobom ukoliko hoće da opstane pored svih ovih zlokobnih dešavanja koja se događaju u njeno ime.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.