Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Aleksandar Hemon, pisac

Razgovarala : Kristina Ljevak; foto: Milomir Kovačević Strašni

 

Na trećem Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan predstavljena je nova knjiga Aleksandra Saše Hemona pod nazivom Nije ovo tvoje, objavljena u izdanju Buybooka.
Prepuna galerija Akademije likovnih umjetnosti gdje se nalazi centralna Bookstanova pozornica uobičajena je kulisa za gostovanje Saše Hemona, tokom Bookstanovih ili bilo kojih njegovih sarajevskih promocija. Ne treba zanemariti činjenicu da se promocija paralelno dešavala s utakmicom Hrvatska – Rusija, odnosno jednom od odlučujućih na minulom Svjetskom prvenstvu u fudbalu i da je književnost te i prethodnih noći pobijedila nogomet, iako je autor o kojem je riječ istaknuti ljubitelj i amaterski igrač lopte.
Pored toga što je izuzetan književnik, Aleksandar Saša Hemon je duhovit čovjek i duhovit autor. Njegova posljednja knjiga Nije ovo tvoje najbolja je potvrda toga i u nekim segmentima se naslanja na Ljubavi i prepreke u kojoj su ispisani fragmenti odrastanja i porodičnog ambijenta iz kojeg je potekao. U knjizi Nije ovo tvoje Hemon odlazi dalje, detaljnije, i ma koliko tvrdili da sve ono proživljeno, kad se pretvori u književnost, postaje fikcija, teško je pomisliti, barem onim rođenim i odraslim u Sarajevu, da je išta od napisanog izmaštano.
I ne samo da se opisano događalo autoru, događalo se i svima nama, ali to što smo dijelili iskustvo ranih buđenja i odlazaka na more te putničkih obroka iz metalnih kutija boje zlata nas ne čini piscima. Pisci, posebno najbolji među njima, iz tih zajedničkih tački jedne kulture i mentaliteta te crtica iz svojih školskih i adolescentskih dana, mogu iscrpiti ono najbolje za književnost. I s knjigom Nije ovo tvoje Aleksandar Saša Hemon potvrđuje ono što je Junot Díaz ranije rekao: „Kad zatvorite oči snaga Hemonovog kolosalnog talenta ostaje“. Uz to, nakon posljednje knjige, ostaje osmijeh, zbog iskrenosti, duhovitosti, zbog izostanka glorifikacije predratnog blagostanja u kojem za vršnjačko nasilje nismo imali naziv, ali koje je itekako obilježilo naše živote, a gdje nije manjkalo ni nasilja odraslih nad mladeži što je poslužilo i kao direktna inspiracija za naziv djela. „Granice mog jezika su bile granice mog svijeta“ piše u posljednjem romanu Saša Hemon. Danas, kada njegove knjige čitamo u prevodu i kada izvorno nastaju u jednom novom svijetu i na engleskom jeziku, Hemon nam se ne čini kao da je ikada iz ovog, svima poznatog, otišao. I zbog toga svaki put treba spomenuti i izvrsne prevode Irene Žlof koja kontinuirano Hemona prevodi na bosanski jezik.

POPRAVLJANJE SVIJETA POMOĆU PRIJATELJA

Aleksandar Hemon zajedno sa američkim urednikom, kritičarem i autorom Johnom Freemanom je i suosnivač Bookstana te njegov prvi kurator. Međunarodno prepoznavanje festivalskog značaja u samo tri godine postojanja Bookstana možemo zahvaliti u prvom redu njima koji su i ovoga puta nastupali zajedno, predstavljajući roman Nije ovo tvoje. Ipak Hemon, ispred vlastitog angažmana glede Bookstana stavlja infrastrukturu koju je neophodno obezbijediti da se ljudi koji dođu dobro osjećaju.
„Ja samo imam mogućnost da pozovem neke prijatelje iz inostranstva, ali bez domaćih pisaca sve to ne bi imalo previše smisla. Bio bi skup mojih prijatelja u Sarajevu. I meni je važno da se sretnem s ljudima, a važno mi je i zato što znam kakav potencijal postoji ovdje, koje su mogućnosti, koga sve to zanima i znam vrijednost toga. Isto tako mi je važno da mogu svojim prijateljima iz inostranstva pokazati kontekst iz kojeg sam ja došao. Da se ujedine ta dva svijeta. John Freeman je vrlo blizak i važan prijatelj u mom životu i kad se spoje ta dva svijeta, moji prijatelji koji su ovdje i oni koji su u inostranstvu, onda se nešto dogodi, nešto se popravi. Ovo je drugi put da ja sa Freemanom pričam na Bookstanu i drugi put da pričamo na dva jezika. To se dešava samo ovdje“, kaže Hemon o vlastitoj ulozi u Bookstanovoj realizaciji te na opasku kako ćemo možda uskoro govoriti za Freemena da je Sarajlija, američkog porijekla, kaže kako bi mu bilo drago kad bi bilo tako.
„U njegovim pjesmama već ima odjeka Sarajeva, objavljivao je naše autore u časopisu Freeman’s. Ta njegova radoznalost je izvrsna i izvrsno je njegovo odbijanje da vjeruje u standardnu kulturnu hijerarhiju. Unutar jedne kulture i unutar svih globalnih kultura. On dolazi u Sarajevo potpuno spreman na činjenicu da ovdje ima važnih autora koji trebaju biti objavljeni na engleskom, a ne da misli da su svi oni koji nešto vrijede i koji su važni već tamo. Što je česta greška na engleskom govornom području, a naročito američkom, jer smatraju da je sve što vrijedi već u New Yorku ili je na putu prema New Yorku. Vrlo je netipičan u tom pogledu“, objašnjava Hemon koji je u romanu Nije ovo tvoje napisao i kako „svijet sretnog čovjeka je potpuno drugačiji od svijeta nesretnog čovjeka.“ Dio te nesreće, posmatrane iz domaće perspektive, mogla bi biti i nesreća malog jezika.

BEZ OSUĐIVANJA DRUGIH PREMA PRETHODNIM ŽIVOTIMA

„Svijet počinje na svakom mjestu istovremeno. Ne počinje u New Yorku, Londonu ili Parizu, iako se to možda tako čini ljudima koji tamo žive. Svako mjesto na svijetu je ulaz u taj svijet. Možda je put malo duži ili komplikovaniji… Ja sam uvijek tako mislio, i prije rata, i za vrijeme rata i poslije rata. Ovo je jednako centar svijeta, ili centar nekog svijeta ili je barem centar mog svijeta ili jednog od mojih svjetova“, smatra naš sagovornik, kojem je uspjelo da iz obje sredine iscrpi najbolje, za razliku od nekih ljudi koji su otišli, a mentalno i dalje ostali u Bosni i Hercegovini. Teško mu je odgovoriti na pitanje je li to stvar talenta ili zrele odluke da se čovjek odredi prema prošlosti i sadašnjosti.
„Uložio sam napor, ne da mirim te svjetove, ali sam znao da u Ameriku nisam došao prazan odavde. Da postoji iskustvo, književnost i moj vlastiti život, a činjenica da je ovaj prostor bio epicentar katastrofe nas je sve dotakla na različite načine.
I da prema tom iskustvu i prema osnovnom domenu postoji izvjesna odgovornost. To je s jedne strane bila posljedica mog razmišljanja i nekog osjećaja, tako da postoji izvjesni aspekt odluke u tome da ja to tako hoću da mirim.
Ne želim da ta iskustva isključujem niti da budem nostalgičan, ali je istovremeno, na izvjestan način, to stvar i sreće. Ne znači da ljudi koji to ne rade da nisu pokušali ili završili sa pokušavanjem. To je komplikovana operacija. Svako na drugačiji način reaguje na činjenicu izmještenja, na lične i kolektivne traume, nikada ne bih osudio to što neko nije uradio nešto na način na koji sam ja. Svi smo mi improvizovali novo, komplikovano, zadato, opasno, bolno… Meni je to uspjelo, ali talenat ne postoji u onome što se uradi, to retroaktivno djeluje kao potencijal. Zavisi od sreće, napora, mnogih faktora, talenat nikada nije dovoljan. Možda je neophodan sastojak, a možda i nije. Ne da možda nije, možda i ne znaš da imaš talenat dok se ne nađeš u svijetu u kojem uspijevaš preživjeti. Nikada nikoga ne bih osuđivao zbog načina na koji se odnosi prema prethodnom životu.“

„U davno prošlo vrijeme, iza sedam gora i sedam mora, na planini po imenu Jahorina nalazio se stari hotel po imenu Šator. Na pola sata od Sarajeva, ali samo minut od naše vikendice, od onog perioda koji ja danas zovem svojim prethodnim životom“, piše na samom početku romana Nije ovo tvoje.
Sposobnost da se ono što je bilo definiše kao prošli život i kao takav prihvati, sigurno je jedna od velikih Hemonovih prednosti.
„Jedan od simptoma lične i kolektivne traume po definiciji je da prepolovi život na prije i poslije. Toliko je uobičajeno da se čuje ‘kako smo mi nekada nešto’. Išli na more, svirali u bendovima, sve je bilo jeftino, Jugoslavija čitava. Čak i ovi koji su nam to sve uništili sjete se kakve smo naprimjer košarkaške klubove imali. To je nostalgična utopija kad je sve bilo bolje nego što je sada. Za deset godina će nam ovo sada biti bolje od onoga što će biti za deset godina. To je retroaktivni pesimizam.
Ali isto tako mislim, pošto je to simptom traume, integracija tih života je barem pokušaj prevazilaženja traume. Ovdje je to zaista dosta teško jer je rat toliko obilježio stvarnost, način i kontinuitet života, da je teško naći književnost i umjetnost koja nema nekakve veze sa ratom. Da li je utopija retroaktivna, da li je deveranje s traumom ili su katastrofalne posljedice rata. Teško je u bilo kom kontekstu zamišljati sadašnjost i budućnost koja na neki način nije obilježena ratom.
I to su teškoće sa kojima se suočava lokalna književnost i ne samo lokalna. I ja u tome učestvujem sa distance, na različite načine. Rat je centralni događaj naših života i to otvara put prema nekoj posebnoj vrsti znanja. Meni je jasnije ono što se dešava u Americi, nego možda vama ovdje. Možda je vama to još uvijek čudo i pitate se zar je moguće. Mislim da smo svi mi malo ludi, da osjetimo i vidimo stvari koje drugi ljudi ne viđaju. Integracija prošlosti i sadašnjosti i traženje nečega što je i preko te prošlosti i sadašnjosti te traženje nekog drugačijeg svijeta je vrlo teško. Sigurno jedan od razloga za dolazak Freemana ovdje je spoznaja da neki ljudi ovdje bolje osjećaju stvari koje su sada primjenjive u Americi“, objašnjava Hemon koji je napisao da je „sjećanje, kao i slika, model stvarnosti.“ Dio tih sjećanja su vezana i za prvi film koji je sam pogledao, a riječ je o Neretvi u kojoj u jednom trenutku hor izbjeglica zapjeva Zbogom dome, ja ti odo’. Ova pjesma kao da je postala soundtrack njegovog života. Nakon što je po odlasku iz Sarajeva u Chicagu stvorio novi dom, vrijeme je za novu selidbu. Ovoga puta povod je bitno drugačiji u odnosu na onaj s početka devedesetih. Aleksandar Saša Hemon angažovan je kao redovni profesor kreativnog pisanja na Princeton univerzitetu. Ali ostatak traume izmještanja, kako sam kaže, proces selidbi nikada ne čini ugodnim.
„Teško mi je kad se selim u istom gradu i istom komšiluku, u strahu da mi se naprimjer ne izgubi pošta (smijeh). U ovom slučaju ključna je razlika u tome što sam imao izbor, moć djelovanja, što je drugačija vrsta. Ja sam odlučio da ostavim Chicago, nisam bio istjeran iz kuće, nisu me ganjali puškama, niti pucali na mene. To je značajna razlika i zato ja nikada nisam mislio da sam izbjeglica, ali mi je to iskustvo blisko. Moji u porodici su bili izbjeglice i ljudi koje poznajem su bili izbjeglice, ali ja defakto nisam bio izbjeglica. Imao sam privilegiju da odlučim da ostanem u Chicagu. I ovaj odlazak u Princeton je potpuno pod mojom kontrolom.“

PROŠLOST NIKO NE MOŽE DA POSJEDUJE

„Od petog do osmog razreda, u periodu kad sam bio mladi lingvista, uporno sam se pokušavao izbaviti iz lingvističke sekcije, zato što sam želio igrati fudbal, ili jednostavno slušati muziku i gubiti vrijeme. Nisam se htio takmičiti, niti poznavati lingvistička pravila ništa više nego što mi je bilo potrebno da se provučem u svijetu gdje jezik prikriva misao i gdje se ne mora znati zašto ili kako govorim to što govorim, mumljam ili mrmljam, i da je to sasvim u redu“, piše u knjizi nekadašnji višestruki pobjednik u takmičenju Lige mladih lingvista, smotre koja se njegovala u vremenu kada je i bilo važno kako se govori i piše. Na Princetonu ga čeka drugačiji angažman, ali pomenuto iskustvo sigurno neće biti na odmet. Predavaće postdiplomcima uz dosta slobode u pristupu nastavi. S obzirom na to da je Princeton jedan od najboljih univerziteta u Americi, studenti su kako kaže pametni i zahtjevni, a njemu će to biti lijep izazov. Status redovnog profesora podrazumijeva doživotni angažman i donosi stabilnost koja mu je do sada bila nepoznata, a ona zasigurno neće uticati na autorsku produktivnost.
Produktivnost nije problem (smijeh). Mislim da sam malo i previše produktivan tako da neće biti problem ako se to malo i uspori. Ali neće. Otvoriće nove prostore vremena. Nadam se da će biti novih količina vremena. Nadam se i imam razloga da vjerujem u to.“

„Rat će ukinuti budućnost, ali tada, kad smo bili djeca, budućnost je bila na putu i njena nadolazeća struja brujala je u svemu što smo znali ili željeli znati“, piše između ostalog Hemon pod naslovom Nije ovo tvoje. Iz knjige se jasno vidi na šta se naziv odnosi, ali se svakako može i višeslojno posmatrati, između ostalog i tako da nismo vlasnici prošlosti.

Prošlost niko ne može da posjeduje. Ona uglavnom narativno postoji. To je s jedne strane ideološka borba i ko je vlasnik prošlosti je politički ključno pitanje, ko će sad da priča istoriju ove zemlje… Ovi se idioti bore čija je istorija istinitija. Njima bi idealno bilo da su sve pobjede bile pobjede, da nije bilo poraza. Normalan svijet, pa i književnost, obično to višeslojnije posmatra, mada princes krofne su višeslojne, ovo je uredna kompleksnost kad se radi o tim slikama. Kompleksnost unutar koje sistemi istovremeno međusobno funkcionišu, bore se i sudaraju. Istorija i prošlost su borbe koje su na nivou ličnih sjećanja neuhvatljive. To su priče koje ja sam sebi pričam o vlastitoj prošlosti. Kroz priče moja prošlost klizi između prstiju. To je meni narativno zanimljivo, kako da se s tim devera, kako da se ta sjećanja fiksiraju pri čemu je neophodna svijest da kad se fiksiraju, onda se i eliminišu. Zapravo postoji teorija da se mi ne sjećamo originalno događaja i doživljaja, nego se sjećamo priča o tim originalnim doživljajima. Kapsula za ta sjećanja ima narativnu formu“, smatra Hemon čija su prva sjećanja atipična i koja često koristi u pokušaju da zabavi publiku. I o tome između ostalog piše u romanu Nije ovo tvoje.

„Volim zabavljati nestrpljivu publiku kakvu povremeno srećem po književnim promocijama i kojekakvim večerama tako što im tvrdim da je moje najranije sjećanje kako se davim u govnima. Iako je ovo sjećanje čisto frojdijansko zlato, publika nije neophodno impresionirana. Valjda se nadaju većim tajnama, nečemu što će im rasvijetliti piščev lik i djelo, razjasniti misteriju stvaranja i uspostaviti lajtmotiv koji će se provlačiti kroz njegovu životnu priču.“ Sjećanja, kako smo rekli na početku, ipak nisu preduslov za pisanje, mada smatra Hemon, možda oni koji pokušaju i sami mogu ispisati ponešto o klikerima ili kutijama u kojima se nosila hrana za putovanje na more.

„Književnost je kolektivni projekat. Ne izmišljam ja književnost ispočetka. To je neizbježno dijaloška situacija. Nekada je direktni dijalog sa piscima, živim i mrtvim, ali i dijalog sa prostorom književnost, sa poljem čitanja. Sve što ulazi u to biće izloženo sudu nekih ljudi koji su čitaoci, a oni su jednako važni kao i pisci. Ja nikada ne pretpostavljam niti mislim da će to neko da čita samo zato što sam ja vješt u pričanju priča. Postoji unutrašnja potreba koja zahtijeva da ja to napišem, ne pišem ono što ne moram da pišem, na izvjestan način. Pišem neke profesionalne tekstove i članke zato što sam dovoljno vješt i brz, iskucam ih i imam mišljenje o svemu (smijeh). A za ove književne projekte potreban je unutrašnji poriv. Jer nema razloga za više književnosti. Sve da sad svi na svijetu prestanu sada pisati, da bude štrajk nekih pedeset godina, mi smo ‘dobri’ narednih pedeset godina. Ima knjiga da se čita. Mi smo dvjesto godina u zaostatku što se tiče čitanja knjiga i vremena. Tako da sam ja potpuno svjestan da je razlog moga pisanja to što ne mogu, a da ne pišem. Kad mi se nešto dovoljno dugo ‘mota’ po glavi i kada se odgovorim od svih razloga da to ne počnem da pišem, onda prevaziđem prvu prepreku i počnem.
Da li će to biti zabavno i korisno drugim čitaocima, to nije na vrhu liste. Do toga ću ‘dobaciti’ u nekoj fazi projekta, ali to nije odlučujuća stvar u smislu ako je ovo što moram da pišem, šta ću sad, ne mogu da ne pišem“ kaže autor koji u Americi živi od pisanja. I to, kada govorimo ili pišemo o Aleksandru Hemonu nikada ne smijemo zaboraviti. Kao ni na neumoljivost tržišta gdje ne postoji uobičajeni sistem vrednovanja na kakav smo mi navikli.
„Kod izdavača sve knjige koje se prodajom ne opravdaju su loše knjige. A to istovremeno zavisi i od prodaje prethodnih knjiga.
To funkcioniše na tržišni način koji nema nikakve veze sa umjetnošću kao takvom, jer je to momentalna reakcija na tržišne okolnosti. U trenutku dok se u Americi sve urušava ja pišem ono što ja mislim da trebam i moram da pišem, a onda moja agentica i moj izdavač deveraju s tim, nekako spasu, da ne bude potpuna propast. Da li će to za izdavača biti dobra ili loša knjiga odlučiće se na nekoj marketinškoj konferenciji koja mene uopšte ne zanima.
Moj projekat književnosti je dugoročan. Imam planove, od nekih se stalno odgovaram, ali imam knjiga koje su već započete, zahvaljujući kojima će kad ih završim sve što sam do sada napisao biti jasnije. Sasvim je moguće da će, dok ja to napravim, svi izgubiti interes za to, ali to je moj projekat.  Književnost je motiv za istraživanje i razumijevanje svijeta sa stanovišta pojedinačnog senzibiliteta i iskustva. Na tome se radi dugoročno. To nisu jedna ili dvije knjige. Naravno da volim kad me plate za to što radim, ali radio bih to isto i da me ne plate. Književnost nastaje zahvaljujući potrebi da se svijet istraži putem pisanja. Ako neko mlad misli da će se pisanjem obogatiti i ako je to motiv, onda neka razmisli, ima drugih načina. Brži su i jednostavniji. Mogu biti slavniji, uživati na jahtama, što se piscima ne dešava“, kaže Saša Hemon kom je nakon promocije na Bookstanu jedno od pitanja upućenih iz publike glasilo: „Zašto ste tamo, a niste ovdje, jer ste ovdje potrebniji?” Na pitanje da li mu takvi komentari/pitanja prijaju odgovara kroz smijeh da prijaju zbog sujete i da voli kad ga vole, ali mu je i mimo sujete važno.

PISMA KUĆI

„Zapravo sve što ja pišem, naročito stvari koje postoje na ovom jeziku, uvijek su u izvjesnoj mjeri pisma kući. I kad neko kaže primili smo pismo kući, onda se barem u tom trenutku ta dva aspekta mog svijeta i moja dva života ujedine.
Da nisam izgubio kontakt sa prostorom i ljudima koji su mi omogućili da započnem ovaj projekat književnosti, samospoznavanja, razmišljanja o svijetu. Uz Trumpa se značajno pojačao taj osjećaj. Ja već dvadeset i kusur godina mislim da komuniciram sa Amerikom i da toliko toga zavisi od mog napora i vjere da ja mogu objasniti i uticati na neke stvari. I od toga ne treba odustajati. Trump je imbecil, ali ono čega je on simptom su razlozi zbog kojih sam pokoleban.
Sve mi je teže da komuniciram sa tom Amerikom. Ne samo sa tom fašističkom Amerikom, nego i sa ovim dobrim ljudskim Amerikancima koji još uvijek imaju potrebu da se drže svojih iluzija, da održe njima neophodnu fantaziju o dobroj nevinoj Americi koja je meni već uginula. Sve mi je teže da objašnjavam i da se objašnjavam. Kad se to ovdje primi u barem jednoj osobi onda je to ne samo prijatno, nego mi daje snage da nastavim. Ima smisla“, kaže Saša Hemon i posljednjim odgovorom daje dodatno značenje još jednom fragmentu s početka novog romana u kojem piše: „A kad smo se nakon nekog vremena vratili na smetljište i otkrili novo smeće, nove generacije otpada, znali smo da su ispod svega toga naše krhotine, da ih možemo nastaviti stvarati dok smo živi, i da ćemo se uvijek sjećati dana kada smo jednu ograničenu cjelinu razbili u paramparčad.“ Ovo se konkretno odnosi na dječiju predratnu igru, a jasno je da je primjenjivo na sve starosne dobi i cjeline koje kolektivnim ili pojedinačnim naporima uspješno razbijamo.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.