Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Nova knjiga Radine Vučetić Monopol na istinu pruža istraživaču i čitatelju-laiku zainteresiranom za noviju povijest Srbije i realnog socijalizma općenito, obilje uvida u partijsku politiku spram slobode stvaralaštva i izričaja. Njezina osnovna vrlina je utemeljenost na savjesnom istraživanju partijske arhivske građe. Interpretacija je osmišljena širokom kritičkom orijentacijom u objavljenim izvorima, memoarskim zapisima, monografijama domaćeg i stranog porijekla. A citirana primarna vrela, često iz prve ruke ukazuju na duh vremena i čitateljima nude i bonus u vidu mogućnosti da prate preokret u ideološkoj poziciji aktera nakon promjene političkog poretka, koji su ne samo doživjeli, već u stanovitom smislu i preživjeli prevrat. Odgonetka je u sposobnosti prilagođavanja, survival of the fittest. Najbolji su ostali bez glasa jer nisu bili dovoljno prilagodljivi. Tu bi (auto)biografije kapitalnih igrača bile važne, ali se ne možemo nadati ni jednom niti drugom: prvom, jer su autobiografije, kad bi ih bilo, nepouzdane, a biografije nemoguće zbog nedostupno- sti važnih dokumenata pohranjenim u osobnim arhivama. Zato je ova knjiga toliko značajna jer je i prilog za biografije. Neka svaki čitatelj ove knjige sam po njoj probere.

Radina Vučetić detaljno razlaže sličnosti i razlike između sovjetskog bloka i partijske politike KPJ/SKJ prema intelektualnim slobodama. Temeljna je razlika u nepostojanju službene cenzure u Jugoslaviji, osim filmske. U jugoslavenskoj inačici realnog socijalizma, u mreži samoupravnih tijela koja su prenosila/iznosila/provodila liniju partije, redovito je nemoguće utvrditi tko je osobno izdao zapovijed da se neko djelo, odnosno njegov tvorac, na širokom polju kritičke misli, kulture i umjetnosti proganja i cenzurira. Važan instrument su bili sami tvrdolinijaši-partijski članovi u institucijama koji su provodili partijski kurs. Inicijativa za stigmatizaciju i progon je obično dolazila odozdo, a u izrazito dramatičnim situacijama izvodila na scenu i likove iz partijskog vrha. Period koji je autorica proučila u Srbiji slovi za najliberalniji u povijesti socijalističke Jugoslavije. Ali smo tu suočeni s najvećim brojem zabrana manifestacija kritičkog duha. Kako objasniti ovaj paradoks? Autorica uvjerljivo pokazuje da je studentska pobuna 1968., njezini (mogući) odjeci, bila glavna meta napada srbijanskih „liberala“, njihov nasrtaj na praksisovce, koji su slovili za inspiratore pobune. „Liberali“ dolaze na vlast u jesen 1968., kritika sa ljevičarske pozicije ljevičarske partije na vlasti nije bila dobrodošla. Istodobno se u političkom podzemlju formira nacionalistička opozicija. Ljevičari su bili najvećim dijelom članovi partije ili su bili nedoktrinarni ljevičari. Oni su, paradoksalno, sa stajališta partije, predstavljali veću opasnost nego nacionalisti. Progoni ljevice su bili reakcija grižnje savjesti, ukazivanje na jaz između riječi i djela. Protiv nacionalista se vodi žestoka verbalna bitka, ali oni zadržavaju svoju društvenu poziciju, njih se ne progoni sudskim putem. Dakle, cenzura i progoni su usmjereni prvenstveno na ljevicu, pa su „liberali“ bili totalitarni prema ljevičarima/komunistima, a liberalni prema nacionalisti- ma. Ispada u konačnici da su ljevičari/ komunisti, branili slobodu izričaja, a tzv. liberali je onemogućavali. Zato su i bili takozvani liberali. Ljevičari poput Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika su, da navedem samo dva meni draga lika, svaki na svoj način širili horizont slobode, ali su bili proganjani ili potjerani u emigraciju/izolaciju/hiberenaciju. Da li je baš liberalan odnos prema nacionalizmu doveo do njegovog procvata u godinama koje su slijedile padu srpskih liberala 1972., jer je ljevičarska kritika bila ugušena? Osobno sam protiv cenzure i progona neistomišljenika, ne mislim da nacionaliste treba progoniti ili zatvarati, ali mi je tolerantan odnos prema neprijateljima većim nego što je ljevica, koji odlikuje period o kojemu je riječ, ako ne znak nesnalaženja, onda svakako znak oportunizma i političkog pragmatizma i kratkovidosti. No, tomu bi trebalo posvetiti nova istraživanja, a ova knjiga je, kako je ja shvaćam, poziv na taj napor.

Važno je također istaknuti da tadašnji „liberali“, kako je u knjizi iscrpno dokazano, ne odstupaju od dogmatskog shvaćanja paternalističke uloge Komunističke partije u sferi kulture, umjetnosti i društvenih znanosti. Vlada monopol na istinu, što je znakovit naslov ove knjige. Taj su monopol na istinu preuzeli funkcionari ustoličeni nakon sloma srpskih „liberala“. Oni su samo dovršili procese i progone započete za vlade „liberala“, ali su zbog sporog žrvnja samoupravnih procedura morali čekati rasplet nakon čistke „liberala“. Da su ovi ostali na vlasti, dokrajčili bi ih sami. U međuvremenu smo dvadeset godina svjedoci pluralizma svake vrste. Ali se monopol na istinu zadržao. Temeljna državna ideja na našim prostorima se mijenja: od nacionalne, preko socijalističke, do nacionalno/liberalne. Plus rasprostranjeno konvertitstvo. Pošto se ta temeljna državna ideja mijenja u, povijesno gledano, kratkim ciklusima, moguće je pratiti evoluciju još živućih subjekata. Sada je u Srbiji liberalna ideja suprotstavljena nacionalističkoj, a pravednička projekcija sadašnjeg liberalizma u vrijeme srpskog „liberalizma“ 1968-1972, uspostavlja fiktivnu vezu i stvara zamišljen kontiniutet. Rezultat je monopol na istinu.

Ova hrabra knjiga bi mogla biti važnim poticajem mnogima da u kritičkoj maniri pristupe istraživanjima novije političke i kulturne povijesti Srbije i Jugoslavije. Nažalost ona je ostala praktički neprimijećena ne samo na javnoj sceni u regionu, već čak i u samoj Srbiji. Razlog: monopol na istinu. 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by