Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Ivo Banac, foto: Recep Tayyip Erdoğan, Umit Bektas/Reuters

Hüseyin Besli i Ömer Özbay, R. Tayyip Erdoğan: Rađanje lidera. Na bosanski preveo Avdija Salković. Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.

Soner Çağaptay, Novi sultan: Erdoğan i kriza suvremene Turske. Na hrvatski prevela Branka Maričić. Profil, Zagreb, 2017.

Dvije knjige o Recepu Tayyipu Erdoğanu, kao dva nestalna podupirača za svezak koji tek treba napisati neki bolje potkovan autor, ne samo da nisu podloga za ozbiljnu raspru o turskom samodržcu, nego svaka na svoj način unosi nove dvojbe u ovu dosta jednostavnu priču – kako je suvremeni turski islamizam stvorio Erdoğana na svoju sliku i priliku. Dok su Besli i Özbay posve nekritični hvalitelji Erdoğanove uloge i jedinstvenosti, Çağaptay je bien pensant koji teško prihvaća da je pred Turskom izuzetno tvrdo slijetanje, možda čak raspad države (str. 2). Doduše, naši autori ne samo da nemaju iste početne položaje (dok je Besli parlamentarac, a Özbay propagandist Erdoğanove Stranke pravde i razvoja /AKP/, Çağaptay već godinama živi u SAD-u i radi u Washingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku), oni čak ne dijele ni zajednički vremenski raspon za istraživanje Erdoğanova političkog uspona. Dok Besli i Özbay priču dovode kraju 2003. godine, kad je Erdoğan po prvi put postao predsjednikom Vlade, Çağaptayova je završnica pod dojmom neuspjelog državnog udara iz srpnja 2016. godine.

Unatoč razlikama, ima i mnogo zajedničkog u ovim posve drugačije intoniranim knjigama. Kao u tradicionalnom turskom kazalištu sjena, Erdoğan je narodski Karađoz, jednostavan i radišan predstavnik narodne mudrosti i snage, uvijek u sukobu s velikim kemalističkim facama. Porijeklom je iz crnomorskog grada Rize; Çağaptay tvrdi da je kasno obraćenje s kršćanstva u ovoj regiji stvorilo „ozračje žestoke [muslimanske] pobožnosti“ (str. 17). Njegov otac, doseljenik u Istanbul, radio je u državnoj službi (kapetan u Obalnoj straži, kasnije u Direkciji za more), i s obitelji živio u stambolskom radničkom i mornarskom kvartu Kasimpaša, na istočnoj obali Zlatnog roga. Ocu, konzervativnom vjerniku, nije se sviđalo što se mladi Erdoğan previše bavi sportom. Želio je da mu sin postane odgovoran čovjek, a ne neki nogometni vjetrogonja. Tako je Erdoğan, kojega su nazivali „Imam Beckenbauer“, propustio postati profesionalni nogometaš. Godine 1976. odbio je ponudu kluba „Fenerbahçe“ i posvetio se politici i (u nešto manjoj mjeri) studiju na poslovnoj školi. Možda je za njega utješno da od 2005. nogometni klub „Kasımpaşa“ igra na stadionu koje nosi Erdoğanovo ime.

Početkom 1990-ih, kad je bio u islamističkoj Stranci blagostanja (Refah), stranački ljudi su ga nazivali Reisom (poglavarom) i „željeli su ga dovesti na čelo“ Istanbula. Ta kampanja je poznata i po njegovoj agitaciji čak u jednom registriranom stambolskom kupleraju. No, kolikogod neobično, Reis je od početka bio u zavadi s turskim sekularizmom. Sama činjenica da je kao srednjoškolac pohađao jednu od İmam Hatip škola, dakle državnu strukovnu školu namijenjenu nadzoru nad naobrazbom vjerskog osoblja, dovelo ga je u nepovoljan odnos s diplomcima laicističkih (čitaj: povlaštenih državnih) učilišta.

Represivna priroda kemalističkog sekularizma uglavnom nije predmet strogo personaliziranog narativa Beslija i Özbaya, možda zato što je namijenjen turskim čitateljima, a možda i zbog toga što nije relevantan nakon pobjede AKP-a 2002. godine. Çağaptay, međutim, premda mnogo izdašniji, zagonetno je suzdržan kad je riječ o republikanskom ratu protiv muslimanske vjere i običaja. Zapravo, Çağaptay, u svojoj krajnje negativnoj slici ranog islamizma (protuzapadnjaštvo, antisemitizam, redistributivna ekonomska politika, protivljenje demokraciji) i njegovih predvodnika (Zahid Kotku, Necmettin Erbakan), posredno opravdava kemalističku praksu. Otvaranje sufijskih „hramova“ (valjda, tekija) nakon 24 godine zabrane tumači se kao najjasnije „priznanje nesposobnosti države da sasiječe korijene islama“ (str. 24).

Dok se Besli i Özbay zadovoljavaju mnoštvom anegdota o Erdoğanovoj prisnosti s narodom, njegovoj humanosti i tolerantnosti (obrana sekularnih djevojaka „otkrivenih glava i modernog izgleda“, koje su radile za stranku, od prigovora jednog bigotnog hodže), osebujnom stilu u izbornim kampanjama, zalaganju za obnovu Istanbula, itd., Çağaptay je usmjeren na Erdoğanova skretanja. Priznaje mu velike zasluge za „preporod ključnih javnih službi“ nakon što je 1994. postao gradonačelnik Istanbula. Bilo je to vrijeme kad su islamisti (Refah) po prvi put bili na vlasti, a njihov predvodnik, Necmettin Erbakan, jedno vrijeme i predsjednik vlade. No, Çağaptay također naglašava Erdoğanovu spremnost na kompromis s vlastima, koje su 1997. udaljile Refah s vlasti, a 1998. zabranile ovu stranku. U borbi između tradicionalističke i reformističke struje među Erbakanovim sljedbenicima, Erdoğan se priklonio reformistima te kao novopečeni konzervativni demokrat odbacio dio svoje islamističke prošlosti. (Besli i Özbay taj proces prikazuju kao „traženje jednoga mnogo liberalnijeg, pluralističkog identiteta i koje će popuniti političku prazninu centra“, (str. 316.) Kao rezultat rascjepa, ljeta 2001., stvorene su dvije nove stranke (Stranka sreće, Erbakanovi konzervativni islamisti) i Erdoğanov AKP (Stranka pravde i razvoja).

Besli i Özbay svoju priču dovode kraju pobjedom Erdoğanove stranke na izborima 2002. godine, na kojima zbog sudske zabrane Erdoğan nije mogao sudjelovati, uz dodatnu informaciju kako je i gdje odabrao žarulju kao stranački simbol, te kako je na dopunskim izborima u okrugu Siirt ožujka 2003. osvojio 85 posto glasova te ušao u parlament i dobio mandat za sastavljanje Vlade. Ostavljaju nas s mišlju da je u Siirtu prosinca 1997. počeo Erdoğanov politički progon, koji će dosegnuti vrhunac zatvorskom kaznom od osam mjeseci, te vedro zaključuju, kako je prikladno, da se konop veže tamo gdje je prekinut (str. 406). Çağaptay, međutim, nastavlja svoj samotni hod i nakon dolaska AKP-a na vlast te njegove potvrde turske politike desnog centra: demokracija, prozapadnjačka vanjska politika, slobodno tržište, „meki sekularizam“, s dodatnim usmjerenjem prema članstvu u EU. Drugim riječima AKP je postigao zamjeran koalicijski kapacitet, zadovoljio interese zabrinute srednje klase i pokazao da umjereni islamizam ne mora biti protukapitalistički ili protivan zapadnim vrijednostima.

Çağaptay vjeruje da su Erdoğanove „svijetle godine“ (2002. – 2007.) bile uspješne, posebno u gospodarskom rastu, upravo zato što je slijedio taktičku umjerenost, promicao građanska prava i slobode, te koristio prednosti takve politike kako bi obuzdao ulogu oružanih snaga u državnoj vlasti. No, zastoj u približavanju EU-u uvjerio je Erdoğana da velike europske države, posebno Francuska i Njemačka, ne žele tursko članstvo, da EU stvara apsurdne prepreke turskom članstvu i da propisana dresura skakanja kroz kolutove žiletne žice europskih pravila nije za Tursku, posebno što europske instance, primjerice Europski sud za ljudska prava, nisu imale mnogo razumijevanja za promjenu kemalističkih protuvjerskih zakona.

Možda. No, površnost Çağaptayeve analize postaje jasna tek kad se upušta u pomodno tumačenje Erdoğanove „neliberalne“ strane, koja je, tvrdi, duboko ukorijenjena u islamizmu, te je, slijedom svoje unutarnje logike, nadvladala pobjedničke ideje „desnog centra“ (str. 102–103). Takve tlapnje ukazuju na Çağaptayev shematski pristup, koji je daleko od turske stvarnosti. Usporedbe radi, onodobna konvencionalna tumačenja Mussolinijeva pokreta u ranim 1920-im godinama hranila su iluzije o doista važnoj ulozi talijanskih masona i liberala u fašističkoj stranci. No Gentile nije zadugo ostao liberal u Mussolinijevu kabinetu, jer je stranka integrirala ili izbacivala suputnike i svoj program prilagođavala drugim centrima moći i vanjskim prilikama i izazovima. Možda je islamistička dogma potaknula Erdoğanovo okretanje muslimanskom svijetu, ali zar je nemoguće da su okolnosti – euroignoriranje i rasap bipolarnog svijeta – navele turske liberale da prigrle AKP kako bi Turska postala prava demokratska država (str. 108)?

Çağaptay se ljuti što je Erdoğan 2007. posve demokratski pobijedio na parlamentarnim izborima i to bez potpore desnog centra. Nova parlamentarna većina omogućila je izbor AKP-ova Abdullaha Güla za prvog islamističkog predsjednika republike, ali i niz anomalija koje su postepeno slabile vladavinu prava i republikanske ustanove (u prvom redu oružane snage). Çağaptay, naravno, nije sretan novim valom terora vezanog uz „duboku državu“ (kriminalno podzemlje vezano uz obavještajne strukture i nacionalističke paravojske) ni tihim preuzimanjem ključnih funkcija od pripadnika pokreta Fethullaha Gülena, ali uz sve prosvjede protiv Erdoğanove „neliberalne strane“, on očito daje prednost Erdoğanu nad svim drugim realnim opcijama. To je očito iz njegove analize neuspjelog državnog udara 2016. godine.

Dakako, Çağaptay ima svoje favorite. Krajnje je otvoren kad s odobravanjem govori o Erdoğanovim protivnicima sa skupova u Parku Gezi (2013.), po njemu, zapravo, budućoj uspješnijoj koaliciji studenata, zelenih, ekstremnih ljevičara, ali i ekstremnih nacionalista, aktivista za ženska i LGBT prava, alavitske zajednice, kurdskih separatista i sekularnih liberala; ukratko: o anti-sunitsko-islamističkoj „pučkoj fronti“. Budući da i sâm pripada ovim identitetskim manjinama (on je alavit kurdskog porijekla), njegov odabir ne iznenađuje, ali također ne zvuči uvjerljivo. Realniji je kad govori o usponu moderne srednje klase. Dakako, upravo je ovaj segment turskog društva trenutno pod udarom ekonomske krize i pada turske lire.

Puste želje neće omesti Reisov put, niti bi se išta značajno moglo iščitati iz Çağaptayevih odlomaka o kurdskom pitanju i vanjskoj politici (segment o ruskim odnosima nakon 2015. beznadno je površan). No, inflacijske krize, poput one što trenutno potresa Tursku, izravne su prijetnje svakom samodržcu, jer potkapaju njegov legitimitet u masama i ohrabruju moćne protivnike u elitama. Za razliku od partijskih ili monarhističkih diktatura, samodržac je ranjiviji i zato što je osobno koncentrirao moć i oslabio državne ustanove. Takvo stanje može dovesti do pada režima. Primjerice, Erdoğan je uposlio svog zeta, Berata Albayraka, kao ministra financija i riznice, što sigurno utječe na neovisnost nacionalne banke. Činjenice su neumoljive. Izgradnja nebodera Istanbul Sapphire (2011.) financiran je zajmovima od 164 milijuna lira 2013. godine, od čega je 154 milijuna bilo u američkim dolarima. Zajam danas vrijedi 539 milijuna lira. Kako će ga država servisirati? Na ovakva pitanja nema odgovora u čavrljanjima ideologâ. Dok ovo bilježimo, UNHCR je potvrdio da je 1.6 milijuna Venezuelanaca od 2015. napustilo svoju domovinu. Koliko će Turaka napustiti svoju domovinu (preko Balkana?) tek ćemo vidjeti.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.