Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Azra Nezirić

Tvrtko Kulenović: Istorija bolesti, Buybook 2016.

 

Tvrtko Kulenović je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih autora koji stoji na margini društveno–kulturnih analiza, kako njegovi romani, tako i knjige eseja i putopisa. Rijetki se književni kritičari odlučuju promatrati ovaj fenomen našega jezika. Akademska se zajednica bori razvrstati ga u jedan od tri nacionalna kanona. Nemogućnost njegovoga svrstavanja u bilo koji kanon je od presudnoga značaja koji govori o kvalitetu ovoga autora, ali samim time se onemogućuje jači proboj njegova imena i širega čitanja. Na koncu, oni koji se prihvate Kulenovićevoga opusa i posvete se proučavanju njegovih spisa i knjiga, razaberu na samome početku ogroman fond znanja i silnu erudiciju koju posjeduje autor i koja isijava iz svake napisane riječi. Na tom tragu, da bi se uspjeli baviti ovim imenom, nalaže mnogo truda, hrabrosti i spremnosti na nova učenja.

Istorija bolesti je Knjiga. Knjiga koja govori sveopću patnju bez patetike, koja govori o razaranju Grada, razaranju domova, razaranju ljudskih bića. Govori i o razaranju knjiga. No, prije svega, ova knjiga nam kazuje kako istoriju bolesti skoro svih likova u romanu, tako i istoriju bolesti zvanu opsada Sarajeva kao i istoriju bolesti i preživljavanja unutar nje. Kulenović u ovoj knjizi radi na uspostavljanju ljekarske dijagnoze u bolničkome kartonu svih nas, ali ponajviše na istoriji bolesti ljudskog uma koji je doveo do stvaranja događaja koji se opisuju.

Stoga, prije tkiva teksta, stoji napomena da su ”ličnosti u romanu uvijek književni likovi, književni junaci, bez obzira na imena. Ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o poštovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombiji.” (4). Dakle, ljudi – likovi ove knjige junaci su prema onome što čine, ali i u isto vrijeme antijunaci su u smislu zatočenosti unutar opsade i nemogućnosti normalnog življenja. Ovaj citat sa samoga početka Istorije bolesti neumitno upućuje na čvorište knjiškog tkanja. Iskazom da su likovi i njihova imena stvarne osobe iz stvarne povijesti ukazuje na preplet miješanja fikcije i fakcije odnosno građenja knjige na osnovi stvarnosnih događaja i njihovoga pretapanja u književno djelo, to jest njegovu građu. No, tu stoji ogroman paradoks. Književno je djelo mrtav i završen svijet, smisaono uokviren i značenjski zatvoren, za razliku od Istorije bolesti.

Kulenović ovu knjigu uokviruje sa dvije izrazito za prozu generalno neobične odrednice: preludijum i rekvijem. U Preludijumu su smještene crtice uglavnom u razlici nekadašnjeg Sarajeva koje je bilo bez groblja ”Bare” ali i značajne crtice o piščevoj majkici i razvoju njezine bolesti, do smrtnog časa, na samom početku granatiranja Sarajeva. U Rekvijemu se nalazi džojsovska struja misli; to je stvarnost svakodnevice koja izaziva buku i kakofoniju neurednih i neposloženih misli iz kojih se jasno doznaju samo djelići. Ti djelići su upečatljiva sjećanja koja izranjaju na površinu, sa ponovnim akcentiranim refleksijama o umjetnosti, o majci, o supruzi, o Indiji, o čitanju i knjigama, o djetinjstvu. Rekvijem se čini kao dobrano sanjani san, jer sve te misli ne mogu biti u jednom paralelnom toku unutar nekakvih nazovimo normalnih uslova. Ali ovo nisu ni normalni ni povoljni uvjeti. Stoga je u ovoj knjizi sve moguće, kao kod Borgesa. Stoga se moramo izmaći od svih uobičajenih podjela i žanrovskih okosnica.

Na tom tragu, Istoriju bolesti nazivam Knjigom bez žanrovskog opredjeljenja. Možda bi, s obzirom na njegovu protejsku prirodu, bilo teoretski najsigurnije je svrstati u roman. No, s obzirom da se ovdje više esejizira, nego što se opisuje i narativizira, možemo je odrediti kao roman-esej. No, i sam Kulenović navodi: ”tradicionalni roman nas vuče samo i jedino naprijed, a knjiga nas u svakom trenutku vuče u svim pravcima, malo ili mnogo naprijed, ili malo ili mnogo nazad, od početka ili sredine prema kraju, ali i od kraja prema sredini i početku: ponekad to mogu da budu dva mlaza iz dva izvora svjetlosti, dva sferična ogledala koja se nalaze na krajevima, a mlazovi se u sredini ukrštaju. Jer tako je i u životu: život ne teče samo kao rijeka od izvora ka ušću, nego i poprijeko, i unazad.” (106).

Dakle, Istorija bolesti operira prevođenjem ratne svakodnevice u umjetnički čin. Simultano, ona propituje granice stvarnosti unutar fikcije, to jest koliko stvarnost ostaje sobom ako je uzeta za građu umjetničkog. Pored toga propituje i koliko se zbilja kao takva mijenja i koliko presvlači nove tonove boja na sebe. Jer, kao što Kulenović kaže: ”Teritorijalac koji mi je ljetos pretresao stan pitao me je: ”Da li vi sada pišete memoare o ovome što se događa?” ”Memoare bih mogao pisati o prošlom ratu, a o ovome sada eventualno dnevnik”, rekao sam. A nije tako. Ako za trenutak zaboravimo na riječi dnevnik, memoari, roman, poema, drama, esej, na te norme koje su unaprijed zadate knjizi, a koje knjiga sama uopšte ne podrazumijeva, došli bismo do jedne druge podjele, do one koju je, držeći se Borgesa, predložio Danilo Kiš, podjele na fiction, fikcija, izmišljanje, koje je dosada bilo odrednica književnosti i za koje je potrebna vremenska distanca, i faction, bavljenje faktima, pravljenje književnosti od činjenica. To je podjela prema kojoj treba probiti put kroz krhotine tradicionalnih književnih formi i normi, tada vremenska distanca možda i neće biti potrebna, pisac će možda naći načina da piše o onome što se sada zbiva.” (108).

U Kulenovićevom slučaju, romansijer ne može biti bez esejiste s obzirom da je sve ono oko njega ustvari događanje te okrutne Povijesti (koliko god teoretičari postmodernizma ustrajavali na ideji da je sve tekst, da je povijest tekst, da je povijest samo još jedna pripovijest), u istom ovaj romansijer piše Istoriju bolesti, roman o pisanju romana o ratu kao nečemu što je izravan proizvod događajuće povijesti, ali i njezin prvi svjedok i sudionik. Prema tomu, Kulenović jasno iz teksta ne relativizira pojmove niti činjenice, čak štoviše, zagovara precizan sistem vrijednosti u svijetu propadajućih i nestajućih veličina.

***

U Istoriji bolesti vidimo Kulenovićevo ponovno čitanje Stranca na jedan novi način unutar novonastaloga stvarnosnog konteksta, kao što na novi način čita i Borgesova Sferična ogledala, Bulgakovljevog Majstora i Margaritu (u duhu cirkusne književnosti što izravno analogizira sa cirkusnom postavom opsade Sarajeva). Stoga i kaže: ”Književnost je nauka o drugom, rekao je Eliot. Ta nauka je zato tu da pokaže da se i drugima događalo ono što se tebi događa i da ti nisi najnesretniji od svih ljudi. Ona nam otkriva stanja u kojima se nalazimo, preko drugih koji su ta stanja iskusili.” (24–25). Shodno tomu, ponovno promišljanje o prethodnim iskustvima čitanja pomenutih knjiga znači njihovu revitalizaciju u novom ključu; znači da je sve što je u mirnodopskom vremenu čitano, sada zasjalo novim značenjima. Nova značenja se otvaraju pred najezdom stvarnog zla koje dolazi  i koje je prije svega odgovorno za čovjekovo mijenjanje načina mišljenja. Novi ustroj stvarnosti zahtijeva promjenu percepcije koja za sobom donosi i nova značenja do kojih se prije nije uspjelo doći.

Kulenović, izuzev objašnjava lektire i njenog uspostavljanja s piščevom trenutnom ratnom situacijom, dodaje i prekraja Majstora i Margaritu: ”Znate li vi uopšte kako se zovete, ljudska sjeni? – Mene zovu Evgenije Svojski. Zato što je Sarajevo prvi zapalio Evgenije Savojski, a ja sam drugi, i kažu da sam to uradio svojski, kao svoj svome.” (145). Usprkos fizičkoj i egzistencijalnoj ugroženosti od bojnih otrova, granata i gelera koji svakominutno padaju na ljude u opkoljenom Sarajevu, autor iako i sam bivajući ugroženim, ne odustaje niti se odriče humoresknoga elementa koji pokazuje tendenciju ka dionizijskom i eroskom potencijalu ljudskoga života uopće.  S tim u vezi, navodi: ”Kod nas u Sarajevu sve je mnogo jednostavnije, i grotesknije: prvo nam smrde klozeti jer već mjesecima nema vode, zatim se dimi peć naložena usred ljeta jer isto toliko dugo nema struje, zatim se dimi i smrdi ogromno smetljište zapaljeno nasred dvorišta jer smetljari nemaju nafte za svoje kamione, zatim zatvaramo prozore zbog barutnog dima od granata koje su pale sasvim blizu, zatim nam javljaju da ih opet zatvorimo jer su na Pofaliće bačeni bojni otrovi.” (80). Ovakva uspostava rečenice s gradacijom ogoljava ruinu svakodnevice, dok kazana s lakoćom i jednostavnošću, odiše smirajem i pouzdanom jasnošću.

Setovi rečenica poput ove djeluju kao da se odnose na neku prijašnju zbilju, na neku davnu prošlost, a nikako ne na aktualnu, živo dešavajuću. Stvara se dojam kao da je pisac uspio prebroditi činjenicu straha, zatočenosti, skučenosti i nesigurnosti kako sebe samog tako i svih drugih u istom kontekstu te pronaći način i alat uz pomoć kojega će da to sve čini. A to je upravo pisanje o svemu tomu, a što zahtijeva skok u dvojako nepoznato. Dvojako nepoznato se nalazi u tome da ne zna sve priče iz objektivne stvarnosti, nego jedan njezin dio koji je empirijski precizan, kao što ne zna ni to u što će se pretvoriti pisanje koje piše. Svakako da bi pisao ne mora da zna sve, jer sve ne može stati u knjigu (možda je i ovo izdvojeno knjigom, i suviše nego što se može podnijeti?), no pisati fakte koji se događaju u takvom stanju, traži biti piscem i biti mnogo više.  Traži biti i kritičar, i analitičar, ali i redatelj prije svega.

Ovakve knjige predstavljaju režijski zanat, s obzirom da Kulenović režira male scene unutar ove knjige. To su scene poput uvrštavanja Zekinog dnevnika, rasprava o borgesijanskom načinu stvaranja, priče o porodici Stipa Čalića, inserata iz zbivanja u Indiji sa Čedomirom Minderovićem, promišljanja o Nadi Andre Malraux (”Ali kakav je ovo rat, kakve ovo veze ima s Malrauxovim opisima tenkovskih bitaka. Ovdje se u jutarnjoj tišini čuje tik-tak visokih ženskih potpetica, pa zatim zvuk granate, pa se poslije njega prljave gradske ptice razlete pored prozora kao aveti. Obuzima te gnjev, gorčina koju nikakva Indija ne može da izliječi. Toliko je već divnih ljudi izginulo u ovom prljavom ratu da čovjek počinje da se pita da li je pošteno još uvijek biti živ” (91)), Strancu i Kugi Alberta Camusa, promišljanje o arabesci i apstraktnoj islamskoj umjetnosti i pasaži o Tadž Mahalu, o svom romanu Čovjekova porodica, dio ili isječak iz nečeg što možemo odrediti kao radio-drama pod nazivom Danas mislim o R ili Večernja zvona, promišljanja na film i Kinoteku, Beograd, Danila Kiša, majku, oca, babu, a ponajjače su tu djelići o Lidi, njezinoj bolesti, fizičkom kopnjenju i nestajanju.

Svi ti pasaži koji se odnose na čitanja drugih knjiga i njihove citate ili parafraze obilježava Kulenovićevo nastojanje da što dublje pročita suvremeni trenutak, sebe u tom trenutku, ali i ljude koji su se pretvorili u knjiške likove. Svaka uvrštena knjiga, pisac, umjetnik, arhitekta, slikar ili pjesnik, u Istoriji bolesti ima značajno mjesto s obzirom da odašilju male poprečne presjeke značenja. Oni su ili teza ili antiteza ili sinteza sa onim što pisac piše te mu na taj način pomažu u osmišljavanju neprohodnog labirinta slobodnoga disanja.

S tim u vezi, Kulenović bilježi: ”Jasno vam je, zar ne, zašto vam ja sve ovo pričam, zašto nabrajam silne citate i slavna imena. Zato što ne znam šta da odgovorim mome Bigeru koji je tražio da ga obavijestim kako je njegova sestra Vesna, za koju zna da rado i hrabro hoda ulicama svoga Sarajeva po svakom vremenu i nevremenu. Vidjeli su je kako rado i hrabro nosi stakla da popravi razbijene prozore. Ostalo je tišina. Jedino mogu da zamijenim svoje omiljene stihove, ono: ”U suton su umorne i tužne oči bolesnika.” U suton granate rastržu ljude kao što su u rimskim cirkusima lavovi rastrzali hrišćane. Opredijelio sam se za mnogo boljeg pjesnika: Bliži se konjica noći / Alah – il – ilalah.” (94–95).

 

***

Kulenović o povijesti kaže: ”A eto, to je historija. Jedno zezanje sa čovjekom. Vječito i stalno.’Upravo stoga će na tragu smrti supruge, pisati: ”Ne mogu da pojmim život bez nje, od najsitnijih do najkrupnijih stvari. Noge su počele da je bole još u septembru (…) Ali prije 15-ak dana pojavio se Ankičin simptom – voda u stomaku, i tada je pristala da ide u bolnicu. (…) Ima divnu brigu i najbolje ljekare – najbolji su, dabome, ostali, ali ja se užasavam od pomisli da nikad više neću biti nasamo s njom. (…) Ja nikad više neću doći u Beograd, a ne bi ni ona. Znam da je sve to možda i moralo tako biti, ali da nije bilo ovog užasa koji su nam nametnuli vjerujem da bi išlo mnogo sporije. Komšije i prijatelji nam pomažu, ali meni ne može niko više da pomogne, osim možda sotone u koga još jedino vjerujem.” (178).

Jer, ovo je knjiga koja pokazuje začarani krug smrti, začarani krug nestajanja ljudi i popunjavanja groblja. Kako misliti i život i ljude i knjige i grad nakon što sve zahvati plamen i završi u pepelu? Kako misliti sebe na koncu svega? Kako misliti nastavak života? Kako misliti ljude koje je rat progutao? Kako misliti grad onaj prijašnji, i ovaj u plamenu, a kako tek onaj  koji će tek da postane? Sve to prevedeno na Kulenovićev jezik znači: ”Šta možemo da kažemo? Samo to da ovi naši krugovi pakla nisu kao oni Danteovi postavljeni jedan ispod drugog, oni su ovdje jedan pored drugog, i svaki od njih ima svoje vlastito bezdano dno.” (81).

To da je Sarajevo ličilo na Danteov Pakao, Kulenović je pokazao i u poetsko-dokumentarnom filmu  Smrt u Sarajevu koji je skoro pa slikovno-vizualni pandan ove knjige. U Smrti u Sarajevu kaže: ”Pisci su u većini slučajeva opsjednuti mišlju o smrti i u normalnim uslovima. I ne samo pisci nego i ostali umjetnici. Mikelanđelo, vajar i slikar, ali i pjesnik divnih soneta, doslovno kaže: Ne rađa se u meni misao a da u njoj nije sklupčana smrt”.2 Istoriju bolesti se mora čitati zajedno sa ovim filmom jer se međusobno nadopunjuju na način da čitaoca / gledatelja obuzima jeza dok čuje odjeke poezije ili proze, spominjanje velikih imena poput Borgesa, Michelangela (itd.) dok nam se uprizorava fijuk granata koje padaju na Sarajevo, smještajući nas u trenutku u taj prostor, to mjesto i to vrijeme. I u tome se trenutku pitamo, jednako kao i Kulenović, gdje idu ljudi koje raspršila granata jer znamo da ne idu ni na nebo, ni u zemlju.

Sve smrti koje su se desile, svaki nestanak koji je zabilježen križajući ime po ime iz adresara, zahtijeva govor o zločinu kao takvom, zahtijeva preciznu definiciju istine. Jer, ”Nema nikakvog načina da se opravda zločin, da se opravda to što je rođena sestra moga Bigera, naša Vesna, ubijena granatom koja je doletjela sa Trebevića u trenutku kad je izašavši iz svoje kuće na Obali prolazila pored Škole za primijenjenu umjetnost, nekadašnje Trgovačke akademije. A baš je moj Biger bio taj koji je smislio termin za ubistvo grada, urbicid, termin što će odsada, uz ime Sarajevo, morati da uđe u sve svjetske enciklopedije.” (91).

S tim u vezi, ako govorimo o zločinu koji se dogodio, kako na tom tragu ubrizgati sebi nekakav serum smirenosti i određenog načina pomirenja; kako započeti priču o razumijevanju Drugog. Kulenović, kao iznimno otvoren pisac koji je Drugoga uvijek prikazivao kao čovjeka vrijednog, dostojnog i jednakog sebi, čak i kada se između njih nalazi veliki kulturološki ili civilizacijski jaz, ovaj put to nije uspio. Ovaj put Drugi je bio taj koji je uništio i poništio samoga sebe. Jer, kaže: ”Ali dok oko mene padaju granate – možda je i ovo mišljenje, dakle, vremenom i okolnostima uslovljeno – pitam se da li je moguće osjećati ljubav i milosrđe prema onome ko te granate šalje, prema nekome ko te, ukliještenog u uskoj dolini, ubija s okolnih brda. To su uvijek bile perverzije hrišćanstva: okreni i drugi obraz.” (89).

Unutar ovakvih dešavanja, izgleda nijedna religija ”ne radi”, ne funkcionira onako kako bi trebala niti predstavlja ono za šta se izdaje. Jer i ona jednim dobrim dijelim aplaudira ovom procesu smrtovanja. Unatoč živom osjećaju i činjenici da ”precrtavajući u adresaru jedno po jedno ime, sve više stičem utisak da živim na groblju” (209), Kulenović upravo sve vrijeme, neovisno u kojem pravcu kročimo knjigom, prenosi to groblje na stranice Istorije bolesti koja i sama biva grobljem. Tako je ona svojevrsni nadgrobni spomenik svim likovima koji se u njoj javljaju, a koji su nestali s lica zemlje, zauvijek, kao junaci i antijunaci u isto vrijeme.

Kulenović na koncu kazuje da je ”Najstrašnija smrt drugih. Ne čitam više ni Camusa, onaj njegov posljednji fratar me ovako umornog i umrtvljenog podsjeća na Beau Gesta, i ta patetika se istrošila, ne čitam ni svog Malrauxa, čitam mirnog čovjeka koji je za svoj književni pseudonim uzeo ime svoga rodnog kraja i svoje uspomene na otpor fašizmu, Vercorsa.” (207). To nadasve znači da je potreba za istinom, na kraju svega, najizrazitija i najjača od svih potreba. Nakon što se preboli bol svih mnogobrojnih gubitaka.

”Osim Vercorsa, i jedna pametna žena me još pomalo tješi svojom pameću; i ona se zvala Lidija, možda se još uvijek tako zove, možda je zovu Lida. Ona kaže: ”Zamislite strah uobličen sujevjerjem, maštom… U središtu svijesti nije toliko smrt kao takva, koliko njene propratne pojave, njena emotivna pozadina. Noć, samoća, predsmrtne misli, miris lijekova, posljednje gušenje, šumovi smrti, njeno šuštanje… I tu se pojavljuje san – smrt u bici! Ne tiha, već gromoglasna, ne pritajena, već iznenadna smrt u akciji, smrt pred ljudima, po danu. Tako se svijest koja percipira svijet kroz prizmu mašte i osjećanja prilagođava sopstvenoj smrtnosti. A kako da se prilagode oni koji su opsjednuti izrazitom željom za saznanjem? (…) Intelektualni ljudi se plaše nepostojanja; senzualni se plaše umiranja” (208–209). No, Kulenovićev najveći strah nije ni nepostojanje niti umiranje nego sakaćenje, ono stanje u kojem nisi ni mrtav, ali dabome nisi ni živ. U tom je stanju većina ljudi, ali i čitav Grad. To je proces smrtovanja, u kojem sve stoji na pola, između smrti i života, poludišući.

***

Na koncu, junak ove knjige ostaje sam; pretvara se u antijunaka jer je bespomoćan u udaru povijesti koji se obrušava na njega i uništava ga iznutra. Takvom liku, junaku i antijunaku, takvom naratoru ostaje jedino smijeh jer ”Smijeh pripada duši koliko pripada i tijelu. I ona je umorna, kao i tijelo. Ali može još nešto da radi, da čeka. Posljednja smrt iz ove istorije smrti, posljednja sa spiska smrti drugih, onaj grob na ”Lavu”, traži naknadu. Za nju mi nije dovoljan Vercors, može da pomogne jedino stari Tolstoj, ne onaj što je opisivao dvanaest porotnika, nego onaj što je napisao Smrt Ivana Iljiča: – Je li to smrt? – Smrt. – Čemu onda sva ta patnja? – A tako, ničemu. Ta strašna surovost sudbine traži naknadu. Ona nema nikakve veze s razumom.” (209). Onako kako se Grad mijenja iz trenutka u trenutak, tako se mijenja i glavni lik to jest narator koji sve vrijeme govori. Vihor smijeha, kao vihor vjetra, prođe onako kako je i došao, ostavivši iza sebe samo sjećanje na njegovo postojanje. Na jednak način nam ova Istorija bolesti nudi sjećanje na najgoru od svih vrsta tortura kojima je čovjek idejno-praktični tvorac. Samo je tu čovjek pravi kreator i stvoritelj, ali zla.

Unutar konteksta zla, onakvoga kakvog ga objašnjava Arendt u smislu banalnosti, te onoga kako ga iščitava Eagleton, na način ljudske prirode unutar koje su zlo i dobro isprepleteni sve do makrokosmičke i metafizičke dubine postojanja, Kulenović ostvaruje spregu jednoga i drugoga u ispovjednom tonu čovjeka koji traži načina da ispriča i objasni potrebu za ljudskim humanističkim idealima naspram svega usmjerenog protiv čovjeka u datom trenutku.

Na tom se tragu pisac podsjeća na ”banalne” trenutke života koji pružaju sreću, udahnjuju dah i rastvaraju pneumu, potiču na disanje i sveopće poštovanje bitisanja: ”Sada mi umjetnost više nije dovoljna: osjećam potrebu da u trenutku velikog mraka koji se na nas spustio osjetim svjetlost Azije kako me miluje sa svih strana, da se podsjetim kako me je ona polako i kojim putevima osvajala, da ponovo pročitam one dijelove svojih knjiga koji su vrijedni po tome što isijavaju svjetlost, a ne po tome što prenose znanje.” (69). Kraj se ne nazire, a vrijeme presporo teče u trenucima čovjekove i psihičke i fizičke ugroženosti. Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca. Bez hrane, vode i grijanja, to je kao 44 stoljeća. Kraj ne postoji zarad činjenice da svi oni koji su preživjeli tu golgotu je i dalje sanjaju i prolaze kroz nju, ako ničim onda putem sjećanja. Završnica može postojati samo onoga trenutka kada nestane sjećanje. Jer unutar svega toga ne pomaže nikakvo znanje, niti postoji ikakav njegov oblik koji bi zamrznuo i odagnao bolest koja se iznova porađa. Jedini lijek protiv ove bolesti jest svjetlost, to jest sve ono što je isijava.

No, koliko god svjetlost bila jaka, mrak je nadjačava i zamračuje. ”Ležim u mraku, sleđen, sam, nikog više nemam, uzdam se u to da su mi davno rekli da mi srce ne podnosi hladnoću: kad sam trenirao plivanje, sa petnaest – šesnaest godina, nisu mi dozvoljavali da na treninzima skačem startni skok nego sam morao polako da ulazim u vodu. Nadam se da će za njega, sada, sve ovo zajedno, biti premnogo. Čujem ga kako radi, kuca nekim nenormalnim ritmom koji valjda nagovještava kraj: tik – tik – tik – taak – taak – tik – taak; tik – tik – tik – taak – taak – tik – taak; tik – tak – tik – taak – taak – tik – taak. Potpuno nemoguć EKG. Ali to i nije nikakav EKG, to su Morzeovi signali: tačka, tačka, tačka, crta, crta, tačka, crta. Otkako je Lida umrla jedna skrivena radiostanica neprestano emituje poruku: S.T.K; S.T.K; S.T.K; biće uhvaćena.” (210–211). No, sve to nije razlog da prestanemo žudjeti za svjetlošću, za tim savršenim njezinim tračkom koji ulijeva toplinu u tijelo, duh i dušu. Na koncu, ni mrak ne može vječno trajati. Završnica je smještena u konačnoj dijagnozi bolesti, u imenovanju istine. A istina isijava svjetlost, ma kako ona mračna bila.

 

Bilješke:

1 https://www.youtube.com/watch?v=mC6eUta3WTE, 5’25” – 5’32”

2 https://www.youtube.com/watch?v=mC6eUta3WTE, 30’28” – 30′ 56”

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.