Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mario Kopić

Deni  de Ružmon: Ljubav i Zapad, Službeni glasnik Karpos, Beograd, 2011; prijevod: Milan Komnenić.

 

Ožujka 1926. objavio je Denis de Rougemont u Revue de Genève ogled Zbogom, lijepi neredu (Adieu, beau désordre). Jean Pauhlan, tadanji arbitar francuske književnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu ništa vrijedno s francuskog jezičnog područja nije moglo promaći, piše autoru s molbom da mu pošalje svoje neobjavljene radove. Ime Jeana Paulhana nije ništa govorilo mladom Rougemontu. Odgovorio mu je kratkim pismom: »Gospodine, meni je devetnaest godina i moja je ladica prazna. Čim budem nešto napisao, poslat ću vam«. Tri godine kasnije Rougemont će se naći u Parizu i u jednom salonu, gdje je jedva ikoga poznavao, presretne ga stariji gospodin i oslovi: »Prošle su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za suradnju«. Bio je to Jean Paulhan, nije zaboravio mladog Švicarca, ponosnog i darovitog.

Osim po nešatelskom akcentu, Rougemont će se u Parizu razlikovati i po privrženosti duhovnom angažmanu u znamenju «djelatnog pesimizma», bitno određenom djelom Kierkegaarda i Karla Bartha. Francusku će javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berdjajeva, Ortege y Gasseta, Jaspersa i Heideggera. Druženje s Mounierom i Gideom, suradnja s Novom francuskom revijom te prva knjiga Dunavski kmet (Le Paysan du Danube), zemljopisno i duhovno otkrivanje »Europe«.

Stečaj izdavačke kuće Je sers, kod koje je urednik, ostavlja ga bez posla, piše zbirku eseja Politika osobe (Politique de la Personne, 1934) i prevodi Dogmatiku Karla Bartha. Studijsku godinu 1935./36. provodi kao lektor na Sveučilištu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (Penser avec les Mains, 1936) i Dnevnik intelektualca bez zaposlenja (Journal d’un intellectuel en chômage, 1937) proslavit će ga i uvrstiti među najizvornije mislioce mlađeg naraštaja. Utvrđujući svoj personalizam u vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje oličenje antipersonalizma, Rougemont će u Njemačkom dnevniku (Journal d’Allemagne, 1938), što ga je pisao od listopada 1935. do lipnja 1936. kao francuski lektor na sveučilištu u Frankfurtu,  zapisati: »Proživjevši gotovo godinu dana u hitlerovskoj Njemačkoj, imao sam običaj reći, kada bih bio upitan za razloge zbog kojih su toliki Nijemci pristali uz bjelodano bezumnu doktrinu: Vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fizički mijenjaju. Dobili su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otežalost donjeg dijela obraza, po čemu se već na prvi pogled prepoznaje nacistički šef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, nećete mu se više moći oduprijeti«. Nacional-socijalizam će Rougemont pritom vidjeti kao njemački ekvivalent »jakobinskog momenta«, koji je u Francuskoj predstavljala Revolucija iz 1789. godine. Opisujući nacizam kao «smeđi jakobinizam», a njegove pristaše kao »sans culottes u smeđim košuljama«, ukazuje u kojoj mjeri je Treći Reich u svojim težnjama kao i metodama dužnik »duha iz 1789. godine«, svemu onome što je nacizam denuncirao u svojim govorima : »Isti centralistički duh; ista opsesija za jedinstvom-blokom; isto uzvišenje nacije koju se smatra misionarom jedne ideje; isti smisao simboličnih proslava za obrazovanje duhova«.

Samo sat nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. lipnja 1940. godine, poslat će članak pod naslovom U ovom času ili Pariz (À cette heure òu Paris) dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, zapisati: »Riječ je o tragičnoj nemoći tog slavodobitnog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem – kralj Mida proleterskog doba – u iskrivljeno željezo, u hrpu gubavog kamena (pierraille lépruse)«. To, kao i suosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su Rougemontu, na intervenciju njemačkog veleposlanika, »zbog uvrede stranog državljanina (sc. Hitlera)«, zatvor u Švicarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Američkim Državama. No Rougemont je u to vrijeme već stekao svjetsku slavu knjigom o najtemeljnijem i najsuptilnijem od svih fenomena: ljubavi. Knjiga Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident), napisana u vrlo kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i američkim prijevodom koji dolaze prvih mjeseci europskog i potom svjetskog rata.

Imala je veliki upliv na niz autora, poput Lawrencea Durrella, Célinea, Henrya Millera i John Updikea, Luisa Mumforda ili Marshalla McLuhana. Jean Cocteau (u filmu Vječno vraćanje) i Maurice Béjart priznat će da su Rougemontove analize mita o Tristanu iz te knjige za njih bile od veće koristi nego sva djela psihoanalize.

Ljubav i Zapad kompleksan je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na Rougemontovo nastojanje da naspram kršćanstva pod utjecajem istočne, »manihejske« tradicije, postavi izvorno, »pravovjerno« kršćanstvo, kojeg bi istinski nasljednik imao biti kršćanski personalizam. Fundamentalna opreka u životu jest opreka između poganske ljubavi-strasti i milosrdne kršćanske ljubavi, između eros i agape: između ljubavi koja nas šalje u budućnost i ljubavi koja nas obvezuje ovdje i sada.

»Eros se prepuštao smrti zato što je htio egzaltirati život iznad naše konačnosti i ograničenosti kao stvorenja. Tako nas isti poriv, koji čini da obožavamo život, stropoštava u njegovo nijekanje. U tome je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući ga, agape ga oslobađa tog sužanjstva. Agape zna da zemaljski i vremenski život ne zaslužuje biti obožavan, niti ubijan, nego ga treba prihvatiti u poslušnosti Vječnom. Jer naša se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A s onu stranu nema obogotvorujuće noći, nego Sud Stvoritelja.«

Prirodni čovjek, poganin, navodi Rougemont, to nije mogao ni zamisliti. Bio je osuđen vjerovati u eros i prepuštati se njegovoj »najmoćnijoj želji«, od nje očekivati izbavljenje. No čovjeku koji vjeruje o otkrivenje agape, iznenada vidi kako se krug otvara: vjerovanje ga izbavlja prirodne religije. Sad se može nadati nečemu drugome: sada zna da postoji i drugo izbavljenje od grijeha. Eros je, zauzvrat, pošteđen svoje pogubne, ubilačke uloge i oslobođen svojega usuda. Jer eros je prirodnog čovjeka mogao odvesti samo u smrt. Eros, ta naša najviša, vrhovna želja, egzaltira i uznosi naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ostvarenje ljubavi je nijekanje, potiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina sreća je potiranje svake ovozemaljske sreće. »Promatrana sa životnog motrišta, takva Ljubav može biti samo posvemašnjom nesrećom«. Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za poganstvo, vrhunac koje je grčka kultura, život u tijelu je samo nesreća, dočim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu nerazlikovnost. Iz tog zemaljskog života možemo postupnim uspinjanjem, progresivnom i dobrovoljnom smrću, askezom kao negativnim aspektom prosvjećenosti, dospjeti do Svjetlosti. No kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj ograničenog i neposrednom mnogostrukošću zamršenog života.

Krajnji je cilj te dijalektike dakle ne-život, smrt tijela. Sve poznate religije nastoje oplemeniti čovjeka, a na kraju osuđuju njegov »stvoreni« život. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, sabire ih u jedinstvenu Želju, koja ih na kraju uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, stvoreni čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo ako prestane postojati i »izgubi« se u okrilju božanstva«.

»Kršćanstvo posvema preokreće tu dijalektiku svojom dogmom o Kristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj, ona postaje prvim uvjetom. Ono što Evanđelje naziva ‘smrt u samom sebi’ početak je novog života, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, nego njegov prisilni povratak u naručje svijeta! Neposredno ponovno stvaranje. Ponovna potvrda života, naravno ne starog života, i ne idealnog života, nego onog sadašnjeg kojega je Duh ponovno prisvojio. Bog – pravi Bog – stvorio je sebi čovjeka, pravog čovjeka. U osobi Isusa-Krista tama je doista ‘primila’ svjetlost. I svaki se čovjek od žene rođen, koji to vjeruje, duhom odmah preporađa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su čovjek i svijet grešnici, ali vraćeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoće spasiti. Otada ljubav više nije bijeg i stalno odbijanje čina. Započinje onkraj smrti, ali se vraća životu. I ovim preobraćenjem ljubavi pojavljuje se bližnji«.

Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže Rougemont, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Kršćanstvo je smrtna nesreća jedino čovjeku koji je odvojen od Boga, ali vjerniku koji »stječe spasenje« kršćanstvo je okrepljujuća i blažena nesreća već u ovom životu. Za Eros je živo biće tek varljivi pretekst, povod, prilika da se rasplamsa. On ga odmah uklanja, budući da hoće sve više gorjeti, izgarati sve do smrti. Pojedinačno biće je samo manjak, zatamnjenje jedinstvena bivstvovanja. »Kako da ga takvog doista zavoli?« Budući da je spasenje samo s onu stranu, religiozni čovjek odbacuje stvorenja za koja njegov bog ne mari. Tomu nasuprot, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štoviše, našu je ograničenost čak i prikrio. »Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne izdvajajući se, Božja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, koja nije ništa drugo do varljiv bijeg s onu stranu konkretnosti života«. Ljubav postaje pozitivnim činom, činom transformacije.

Dok je eros nastojao zakoračiti u beskraj, kršćanska je ljubav ili agape poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je napuštanje sebeljublja, onog Ja obuzeta željom i tjeskobom, smrt izolirana, usamljena čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Onima koji podrugljivo pitaju: Tko je moj bližnji?, Isus odgovara: To je čovjek kome ste potrebni. Od tog trenutka svi odnosi među ljudima mijenjaju svoj smisao. Novi simbol Ljubavi više nije beskrajna strast duše u potrazi za svjetlošću, nego je to sad brak Krista i Crkve. Time se mijenja i ljudska ljubav. Dok su je poganski mističari sublimirali i od nje čak pravili boga, ali je istodobno poklanjali i smrti, kršćanstvo je opet postavlja na njezino mjesto i posvećuje je brakom. Takva ljubav, zamišljena prema slici Kristove ljubavi spram Crkve, odista može biti uzajamna. Jer ona ljubi drugog kakav on doista jest, umjesto da voli ideju ljubavi ili smrtonosni zanosni plam („Bolje je ženiti se negoli izgarati“, poručuje Sveti Pavao). Usto, to je sretna ljubav – unatoč zamkama grijeha – jer ona, u poslušnosti, na ovom svijetu doživljuje svu svoju punoću. Život za koji me ženidba vezala za cijeli život, to je, prema Rougemontu, čudo braka. Život koji želi moje dobro koliko i njezino, jer su ta dva dobra pomiješana: a kada ne bi bilo za cijeli život, to bi bila prijetnja. No koliko ljudi zna razliku između opsesije koja ih obuzima i sudbine koja im je dodijeljena?

Iz svega rečenog proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: »Biti zaljubljen ne znači nužno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obvezu koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Posve bi besmisleno bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, čovjeka lišio njegove slobode«.

S ovakvim određenjem agape, kršćanska »nesebična ljubav«, prema Rougemontu, javlja se naposljetku u svojoj veličini i punoći, kao potvrda bića na djelu. Poganska »ljubav-strast«, eros, otrov je idealističke askeze, dakle sve ono što Nietzsche inače predbacuje kršćanstvu. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati.  Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne, ubilačke uloge i oslobađa svoje sudbine. »Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom«. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u »provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onoga što je ljudsko«, dakle ne pripada mu ništa što je više od toga. Uostalom, prirodni čovjek, poganin, nije ni mogao postupiti drukčije nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća, najopasnija i najmisterioznija moć, najdublje povezana sa samim životom. »Sve poganske religije diviniziraju Želju. Sve ištu oslonac i spas u Želji koja stoga ubrzo postaje najljućim neprijateljem života, zavodljivošću Ništine«.

No, čim je Riječ postala mesom i počela nam se obraćati ljudskim riječima, spoznali smo ovu novost: ne mora se sam čovjek izbavljati i tražiti spasenje, njega će izbaviti Bog koji ga je prvi zavolio i koji mu je prišao. Spasenje nije više iz onostranosti, negdje u nedoglednim visinama, u beskonačnom uznesenju želje, nego je spasenje na ovom svijetu u poslušnosti otjelovljenoj Riječi. Pa zašto bismo se bojali želje?, pita se Rougemont. Čim prestanemo od nje praviti božanstvo, čim je prestanemo divinizirati, ona gubi moć. Upravo to potvrđuje iskustvo vjernosti u braku. Jer ta se vjernost zasniva na početnom nepristajanju i prisezi da se neće njegovati iluzije strasti, niti ih se tajno obožavati, niti se od njih očekivati misteriozni višak života. Kršćanstvo je, naglašava Rougemont, nedvosmisleno proklamiralo posvemašnju jednakost spolova. Budući da je žena jednaka muškarcu, ona samim tim ne može biti „cilj“ muškarca. Istodobno, ona je pošteđena životinjskog poniženja koje joj, prije ili kasnije, sljeduje kao otkupnina za divinizaciju ljudskog stvora. No tu jednakost ne treba shvatiti u današnjem smislu riječi. Ona potječe iz otajstva ljubavi, ona je samo znamenje i dokaz pobjede agape nad erosom. Jer stvarno uzajamna ljubav zahtijeva i postiže jednakost onih koji se ljube. Bog očituje svoju ljubav prema muškarcu, ali zahtijeva da on bude svet kao što je svet i sam Bog. A muškarac dokazuje svoju ljubav prema ženi tako što prema njoj postupa kao prema posve ljudskoj osobi, a ne kao prema vili iz bajke, polubožici, polubahantkinji, snu i seksu.

U pozadini svih Rougemontovih teza i analogija, koji inače kao i Nietzsche potječe iz obitelji protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje »kraljevstva nebeskog«, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jest to što jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje Rougemontova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom »proboden« čin. U ime volje, recimo Božje volje, Rougemont nastupa kako protiv požude tako i protiv žudnje.

Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego samo zaljubljenošću. U njezinom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. No, ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi »ljubav prema ljubavi«, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.

Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog pogledišta naložene ljubavi, upravo izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni čin. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva. Tako je i s ljubavlju prema životu. Ako bi ljubav spram života bila naložena, tada bi ona živjela kao dužnost, nipošto kao radost.

A ljubav spram života nije li ponajprije veselje spram života, tek potom sve drugo?

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.