Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Faruk Šehić

 

Landrover se spretno kretao između ruševina kuća, zgrada i ljudskih života. Između izobilja smeća i raslinja, koje se nakupi dok rat bjesni i radi svoj posao. Na džipu je bio instaliran veliki zvučnik i iz njega su dopirale sljedeće riječi: Dragi sugrađani, rat je završio!

Ma hajde, zaboravili smo kada je i počeo. Jer ovdje se ratovi slažu kao arheološki slojevi nekog grada kojeg je napravila nestala, prastara civilizacija, naprednija od nas. Slojevi tipičnog drevnog grada pokazuju da ponekad naiđe jedan crni sloj, to je onaj vremenski period u kojem je grad gorio. Crnilo odaje garež i pepeo zamrznute u vremenu. Arheološki slojevi naših prostora su većinom crni, vrlo malo je slojeva koji odaju mirne periode života. Uvijek se razvija ista priča, niko ne vjeruje da će rat početi, svi govore: “Ma neće biti rata, jer tek je onaj prošli završio”. Ali dešava se suprotno:  ljudi tvrde jedno, ali skrivene mašine rade svoj posao. Sjajnocrne Singer mašine štekte, makaze neumorno sjeku, razboji izbacuju platno, nečije ruke precizno štrikaju. Konac i igla plešu iznad naših uspavanih glava, naprstak od srebra sija kao generator budućih oluja, prst diriguje šivanjem događaja koje nikad nećemo razumjeti. Mrak pada i strah raste. Paranoja se uzgaja u kućama. Raste kao pamuk. Crna svila u koju će nas rat zaviti.

Ovo sugrađani je zvučalo zaista cinično, pošto su se sugrađani borili jedni protiv drugih. Dalje su išle neke riječi koje me nisu zanimale. Znali smo da je rat završio, to je visilo u zraku, dolazilo je proljeće i ruševine su postajale lijepe i iskonski prirodne. Crvendaći i vrapci su kratkim retweetovima odavali počast proljeću.

Da su mogle i ruševine bi cvjetale i listale. Sve kuće su nalikovale jedna drugoj; smrvljeni kutci intime nekadašnjih stanovnika, koji su sada interno raseljeni po cijelom gradu, i širom planete. Dimnjaci i potporni zidovi su jedini prkosili gravitaciji. Kad stanovnici postanu izbjeglice, oni žele samo jedno: odmotavanje života unazad, da prestanu biti izbjeglice, ukoliko je to uopšte i ikako moguće.

Sjedio sam ispod trešnje, i njene latice su padale po meni, zaustavljale se na maskirnoj uniformi koja je postala moja druga koža. Čeprkao sam nešto oko pištolja, mađarske kratke devetke, glačao mu cijev komadom kuhinjske krpe. Bila je nedjelja, prva nakon kraja rata, razlog za megadosadu i ljenčarenje. Stavio sam pušku na klupu i šetao po dvorištu. Sunce je bilo visoko, koliko mu je to dopuštalo godišnje doba, jer kod nas Suncu treba dosta vremena da ojača i pokaže svoju punu snagu. Krajem aprila ono još nije bilo u toj fazi. Tako da sam mogao da gledam u njegov disk, koji je visio na nebu, a da ne stavim dlan iznad očiju kao imitaciju tamnih poklopaca sunčanih naočala. Sunce je najstariji bog, i nije ga moguće opjevati. Nema zle namjere kao monoteistički bogovi. Oboje smo bili sretni zbog bogomoljâ survanih u prašinu. Nekad su granate imale smisla. Oboje smo znali da je za obrazovanje mladih naraštaja bitniji Komunistički manifest, nego svih pet kanonskih Evanđelja. Ali kada pročitaš Kataloniji u čast Georgea Orwella, onda ti komunizam padne u očima, a nešto drugo poraste. Nešto što smo mi živjeli.

Gazio sam travu koja je rasla u dvorištu. Divlju kamilicu, bokvicu, maslačak, visibabe, jagorčevinu. Skrasili smo se u tuđem dvorištu, dovukli tu kontejner takozvanih mirovnih snaga, i uselili svoje živote u njega. Vlasnike nismo pitali za dozvolu za useljenje, jer ih nije bilo. Vlasništvo ionako nije bilo bitno u gradu u kojem je rijetko ko želio živjeti. Grad je postao blijedo sjećanje na crno-bijeloj fotografiji. Mi smo voljeli crno-bijele fotografije. Znali smo da će se boje vratiti kad-tad. Proljeće je radilo baš to, farbalo je stvarnost zelenim nijansama.

Cinnanom Girl je kuckala i lupala po kuhinji. Nije mi više dozvoljavala da prčkam po kuhinji, jer ona je htjela kuhati, a ja  se nisam previše bunio. Imala je maramu preko čela, i upravljala je suđem svojom karakterističnom energijom, i suđe ju je slušalo, plinski šporet je smjerno izvršavao njene komande, i cijela minijaturna kuhinja, predvorje kontejnera, bila je podatan instrument u njenim rukama. Naša mala djevojčica joj se vrzmala oko nogu. Samo je Maša imala počast da ne mora slušati Cinnamon Girl, ali ju je ona bespogovorno slušala, i oponašala. Maša je bila Cinnamon Girl u malom, i tu nije bilo prostora za neki dijalog, sve njene želje su bile moja zapovijest.

“Tata, hoću robota”, rekla je Maša, dok smo bili u skloništu i čekali da prestane padati kiša. Kiša je bila naša riječ za padanje granata. Nisu svi još shvatili da je kraj rata. Granatirali su nasumično i po navici. Za one koji su granatirali rat je bio samo vremenska nepogoda. Za one koji su činili zločine rat je isto bio vremenska nepogoda, stihija. Nešto što će se spominjati tiho i s osjećanjem potajnog stida.

Morao sam išetati na kišu. Samo stotinu metara od našeg skloništa bio je centralni trg. Tamo je nekad bila prodavnica igračaka iz sci-fi filmova, možda se neki robot zadržao u ostacima izloga. Mašina želja je morala biti ispunjena, taman joj napravio robota od lima i šarafa. Kao u lošem vicu, baš tamo gdje su lupale granate nalazila se bivša prodavnica Odeon. Trčao sam prema izlozima u kojima je bilo izloženo ništavilo. Zapeo za kabal i pao rukama naprijed. Sljedeća minobacačka je trebala biti ispaljena za tridesetak sekundi. Dovoljno da uletim u Odeon, koji je još imao betonsku ploču i krov s kojeg je crijep bio otpuhan eksplozijama. Preturao sam kutije pune osušenog mišijeg izmeta, zaobilazio ljudski izmet. Sreća pa nije bilo nagaznih mina, kako smo zvali svježa ljudska govna. Nije bilo ničeg vrijednog u prodavnici. Na sred ulice je rasla duboka trava. Pogled mi je zapeo za struk korova presječenog gelerom. Nešto se sijalo u skraćenoj travi. Prišao sam bliže i vidio tijelo zlatnog robota. Bio je odbačen i rasut udarnim valom eksplozije. Negdje u blizini su mu ruke i noge. Kiša nije prestajala da pada. Zato sam ga i našao, jer je ovdje stalno padala kiša pa niko nije pretražio gustu travu na asfaltu centralnog gradskog trga.

Nije mi bilo posebno teško izbjeći kišu, slušao bih fijukanje granata, i znao bih kada fijuču onda odlaze daleko. Upratio sam ritam ispaljivanja, dovoljno da pokupim ruke i noge nesretnog robota, koji će uskoro biti uskrsnut. Imao sam to šesto čulo, ratno iskustvo, nisam znao šta ću s njim u miru, jer je rat odavno postao jedini smisao života.

Tijelo robota stavih u džep, ruke i noge sam držao u ruci, te pobjegoh u zaklon zahoda prve kuće do prodavnice. Prebacivao sam se od ruine do ruine i došao do naše kuće. Nisam ga pokazao Maši, jer nije bio za pokazivanje. Napio sam se vode i nastavio dalje prema tri klika udaljenoj ulici na rubu grada  gdje je radio elektronički mehaničar. On će znati da popravi robota. Put do njega je podrazumijevao pretrčavanje nekoliko snajperskih prelaza, gacanje kroz tranšeje, provlačenje kroz zemljane tunele, memljive podrume, pretrčavanje podivljalih ulicâ na kojima su bili stubovi i žice, drveće, razne prepreke za zaštitu od metaka, steeplachase pod neprijateljskom vatrom. Posebno su strani fotoreporteri voljeli izgorjeli autobus, prevrnut postrance, položen kao zaštita za pješake na frekventnom snajperskom prijelazu. Na autobusu je neko napisao originalnim fontom sa naslovnice albuma: Pink Floyd The Wall. Zidovi su rasli, šta su drugo mogli raditi. Naše doba je obilovalo zidovima, čim se jedan negdje prevaziđe u ljudskim mislima, i čim ga ljudi sruše u stvarnosti, odmah na drugom kraju svijeta nikne novi zid. Tako je Berlinski zid srušen, da bi mogao biti izgrađen zid u Svetoj zemlji. Onda je i on srušen, da bi kod nas ovdje bili izgrađeni čitavi fortifikacijski sistemi visokih zidova; labirinti i labirinti bez kraja i konca.

Mehaničar je imao opušak među usnama i on mu nije nimalo smetao. Cigarete su bile valuta koju je rado uzimao. Cjenkali smo se i iznos je bio utvrđen. Robotu je zamijenio softver, oklop je bio u dobrom stanju. Malo oksidiran od boravka pod vedrim nebom, ali opet je ličio na sebe, onako kako sam ga se sjećao sa filmskog platna. Jedna ruka se nije mogla vratiti u zglob, pa je dobio crnu ruku nekog drugog robota. Eklektička varijanta ranjenog robota.

Napokon je robot bio popravljen. Nije mogao govoriti, jer mu je falio čip za glas, ali se mogao gegati tipično robotski, što je izazivalo osmijeh na Mašinom licu. Majstoru sam dao deset cigareta i tri jabuke u zamjenu za popravak.

Bio je to C-3PO, originalna verzija zlatne boje, džepnog formata. Maša mu je napravila drveni kalašnjikov, iako sam joj govorio da je C-3PO miroljubivi i smiješni robot, koji nikad nikom nije naudio u legendarnom filmskom serijalu. Uporno mu je stavljala kalašnjikov u crnu ruku.

Ručak je bio gotov. Gljive iz našeg podruma, luk iz naših zaliha. Kruh iz našeg šporeta. Kao desert tu su bile jabuke iz ostave napuštene kuće, u čije dvorište smo uselili kontejner i nekoliko zavežljaja stvari.

Sve je bilo biološki i organsko. Bez aditivâ, glutena, alergenâ. Kako je prestala opasnost od smrti neprirodnim putem, za očekivati je da ćemo živjeti vječno, s obzirom na kvalitet hrane koju smo jeli. Jedino vam od takve hrane nisu mogli narasti ekstremiteti. Dijelove tijela koje ste izgubili u ratu, biološki proizvedena hrana vam nije mogla vratiti.

Jeli smo halapljivo i bez ikakve malograđanske suzdržanosti. Jeli smo rukama, iako je Cinnamon Girl servirala loše posrebren escajg, kojeg sam našao u zemlji kada sam rukama kopao pjeskovito krompirište tražeći zaostale gomolje. Nije bilo otmjenosti u načinu na koji smo jeli. Sve nam je curilo s usana i niz brade. Ruke su nam bile masne od crvenog umaka, smijali smo se i bili sretni. Rat je bio završen, nije bilo veće nagrade za nas troje. Pošto nismo pripadali nikakvoj vojnoj formaciji, nego smo bili formacija za sebe, nismo ni imali nikakvih obaveza u onom što slijedi nakon svakog rata. Nije nas zanimalo društvo kao cjelina, ni njegova obnova. Bili smo sami sebi dovoljni.

Pokupio sam suđe i odnio ga na pranje. Maša je ležala u travi i maštala. C-3PO je stajao okružen maslačcima, zagledan u nebo, sanjajući otvorenih očiju povratak u filmski serijal. Cinnamon Girl je legla na klupu i stavila stare novine na lice. Zadigla je majicu i sunčala pun stomak. Lagani aprilski povjetarac je nosio prašinu i latice opalog cvijeća. U mirisu gradske prašine je ljenčarilo godišnje doba, i sjećanje na mirise nekadašnjih kuća.

Landrover je kružio gradom kao neki dobroćudni lešinar i saopštavao ugodne vijesti. Koga je to više bilo briga. Svako se zabavio o sebi. Trebalo je urediti prostor za život. Čistiti ruševine. Mi to nismo željeli raditi. Zašto ne konzervirati ruševine i na njima izgraditi novi svijet. Saditi kupus i zelenu salatu na ostacima nekadašnjeg krova kuće. Podrumi su rezervisani za gljivarstvo. Kroz prozore će vinova loza puštati meke vitice. Kakvo će tek vino biti od stabljike izrasle u dnevnom boravku. Domaće, stolno.

Malo smo žalili za tim što je rat odlazio u sjenu. Stari, dobri rat. Trebalo je navići se na novu slobodu, jer najveći osjećaj slobode je moguć samo u ratu. Kao u pjesmi Me and Bobby McGee: Freedom’s just another word for nothin’ left to lose...

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.