Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Joseph Roth

 

Svjetski rat počeo je u Sarajevu, jednog vrelog ljetnog dana 1914. Bijaše nedjelja, a ja bijah student. Popodne je naišla jedna djevojka, tada su se nosile pletenice. Nosila je veliki žuti slamnati šešir u ruci, i taj šešir je bio poput ljeta, podsjećao je na sijeno, zrikavce i mak. U slamnatom šeširu bio je telegram, prvo vanredno izdanje novina koje sam ikad vidio, zgužvano, strašno, kao munja od papira. „Znaš“, reče djevojka, „ubili su prijestolonasljednika. Otac je upravo doletio iz kafane. Jelde, nećemo ostati ovdje?“

Ozbiljnost oca koji je kući došao iz kafane nisam uspio doseći. Vozili smo se na platformi tramvaja. Tamo vani bio je neki put na kojem je tramvaj dodirivao jasmin, drveća su stajala tik uz tračnice. Vozili smo se, kling-klang, bila je to neka vrsta sankanja u ljetne dane. Djevojka je bila svijetloplava, mekana, bliska, svježeg daha, pravo jutro usred popodneva. Donijela mi je vijest, iz Sarajeva, to ime se nadvilo nad njom, kao tamnocrveni dim, kao požar nad djetetom koje ništa ne sluti.

Godinu i pol kasnije – kako je trajna bila ljubav iz vremena mira! – stajala je već tu, i ona usred dimnog oblaka, na kolodvoru za teretne vozove rimskog broja dva, muzika je neprestano drndala, vagoni skičali, lokomotive zviždale, malene promrzle žene kao uvehnuli vijenci na zelenim muškarcima, nove uniforme su vonjale po apreturi, bili smo četa za marš, cilj putovanja nejasan, slutimo: Srbija. Vjerovatno smo oboje pomislili na onu nedjelju, na telegram, na Sarajevo. Njezin otac više nije išao u kafanu, već je ležao u nekoj masovnoj grobnici.

Danas, trinaest dana nakon prvog pucnja, ponovo vidim Sarajevo. Nevin, a uklet grad! Još postoji! Tužan omot najjezivijih katastrofa. I ne pomiče se s mjesta! Nije ga satrala nikakva vatrena stihija, kuće su čitave, djevojke se vraćaju iz škole, pletenice više nisu u modi. Jedan sat je popodne. Nebo je od plavog baršuna. Kolodvor, na koji je stigao prijestolonasljednik, sa smrću u prtljagu, nalazi se daleko izvan grada. Lijevo je jedna široka, prašnjava, pomalo asfaltirana i pomalo makadamska cesta koja vodi u grad. Drveća, gustih krošnji, tamna i zaprašena, praostaci jednog vremena u kojem je ulica još bila aleja, neuredno su razbacana na rubu. Sjedimo u komotnom autobusu hotela. Vozimo se ulicama uz kej – tamo na uglu počeo je Svjetski rat. Ništa se nije promijenilo. Tragam za tragovima krvi. Davno su izbrisane. Trinaest godina, bezbrojne kiše, milioni ljudi su razmrljali tu krv. Omladina nadire iz škole: uče li tamo o Svjetskom ratu?

Glavna ulica je veoma tiha. Na njenom gornjem kraju nalazi se malo tursko groblje, cvijeće od kamena u maloj bašti mrtvih. Na njenom donjem kraju počinje orijentalni bazar. Otprilike u sredini, ukoso jedan naspram drugog, dva velika hotela, s kafanskim terasama. Vjetar prevrće stranice starih novina kao lanjsko lišće. Konobari stoje na vratima čekajući, više su znamenitosti do funkcioneri ugostiteljstva. Stari službenici naslonili su se na zidove, oni podsjećaju na mir, na predratno vrijeme. Jedan nosi bakenbart, sablast iz Dunavske monarhije. Posve stari ljudi, vjerovatno notari koji su izgubili službu, govore onaj osebujni njemački iz austrijskih vremena. Jedan knjižar prodaje papir, knjige i književne časopise – ali više u reprezentativne svrhe. Kupujem kod njega jednog Maupassanta (iako na lageru ima i Dekobru1), za jednu noć u vozu bez spavaćeg vagona. Krenusmo u priču. Saznajem da je književni interes izlapio u Sarajevu. Samo neki nastavnik kupuje dva književna sedmičnika. (Kako je utješno znati da postoje  i takvi nastavnici!)

Navečer je korzo pun žena, lijepih i ćudorednih. Lijepe žene hodaju udvoje ili utroje, kao da su iz penzionata. Gospoda pak duboko se naklanjaju sa šeširom, ljudi se ovdje tako dobro znaju da se osjećam kao trostruki stranac. Blizu sam toga da odem pogledati film, jedan historijski kostimski film, tamo se ljudi ne poznaju tako dobro, scene u kojima se pozdravljaju su isječene, stranac bih bio među strancima, sala za posjetioce je mračna; samo me strah pauza, kad se sve ispuni svjetlom. I čitanje je novina zdravo, nešto saznajemo o svijetu koji smo upravo napustili da bismo vidjeli svijet.

U deset sati sve je utihnulo, jedan noćni lokal svjetluca u daljini, u nekoj mračnoj ulici, mami, mami me: neko je porodično slavlje. S onu stranu rijeke, u turskoj četvrti, kuće se izdižu u terasama, svjetla zamiru u magli, podsjećaju na daleke svijeće na širokim stepenicama jednog širokog  i visokog oltara.

U gradu ima i pozorište, igra se neka opera, ima i muzej, ima bolnica, magistrat, policajaca, sve što je jednom gradu potrebno. Gradu! Kao da je Sarajevo grad kao i svaki drugi. Kao da u Sarajevu nije počeo najveći od svih ratova! Svi junački grobovi, sve masovne grobnice, sva ratišta, svi ti otrovni gasovi, svi ti bogalji, sve te ratne udovice svi ti nepoznati vojnici: odavde su krenuli. Ja ovom gradu ne želim propast, kako bih to mogao željeti! U njemu žive dobri, dragi ljudi, lijepe žene, čudesno nevina djeca, životinje koje se raduju životu, leptiri na kamenu turskog groblja. Pa ipak, ovdje je počeo rat, svijet je uništen, a Sarajevo je na svom mjestu. Ne bi to trebao biti grad, nego spomenik, svima, u znak strašnog pamćenja.

(Iz putopisa: Pogled na Jugoslaviju, Frankfurter Zeitung 16. 07. 1927)

 

Joseph Roth, rođen 1894. u Brodyju u Galiciji. Nakon studija u Beču i Lavovu služi kao vojnik u Prvom svjetskom ratu. Kao vojnik je u novembru 1916. stajao u špaliru postavljenom na sahrani cara Franje Josipa. Nakon rata radi kao novinar i pisac, najviše u Beču i Berlinu. Piše najviše za ugledni Frankfurter Zeitung, ali i za druge listove, poput Prager Tagblatta i nekih socijalističkih novina. Ističe se reportažama i putopisima, među kojima je i putopis o Sarajevu i jugoistočnoj Europi. Prvi romani su mu izrazito politički, u duhu „nove stvarnosti“ dvadesetih godina, naročito Paukova mreža iz 1923. Iz ranog razdoblja izdvaja se još i Hotel Savoy (1924), sjajni roman o izgubljenoj generaciji. Od kraja dvadesetih Roth se sve više zanima za jevrejske i galicijske teme, te počinje pisati melankolične romane i pripovijetke o Austrougarskoj monarhiji, od kojih je napoznatiji Radetzkymarsch (1932). Sredinom tridesetih zalaže se za obnovu Monarhije koja mu se čini jedinom branom od fašističke najezde. Umire u pariškom egzilu 1939.godine.

 

Bilješke:

1Maurice Dekobra (1885. – 1973.), francuski pisac.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.