Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Haris Zaimović

 

Odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine izašle su osmanske provincije Bosna i Hercegovina iz državnog ustroja Osmanskog Carstva te ušle u sastav Austro-Ugarske Monarhije. Za Bosnu i Hercegovinu predstavljalo je to prijelomni povijesni događaj jer je višestoljetnu osmansko-feudalnu vlast smijenio društveno-politički poredak jedne, za ono vrijeme, dobro organizirane građansko-kapitalističke države. Treba istaći napore i trud austrougarskih vlasti da se u evropskim očima pokažu kao oni „koji su nakon Berlinskog kongresa uveli red i mir u zemlju i time omogućili njen gospodarski razvitak te ove bivše nemirne i siromašne osmanske provincije uspješno uveli u nove evropske civilizacijske tokove“.

Bosna i Hercegovina bila je od strateškog značaja kako zbog svojih prirodnih bogatstava, tako i zbog svog specifičnog geografskog i vojno-strateškog položaja. Za novu upravu od iznimne važnosti bili su napori u izgradnji infrastrukture, vojnog pozicioniranja u zemlji, ali i u izgradnji zemaljskog glavnog grada Sarajeva. Stoga je u očima austrougarske uprave grad Sarajevo trebao da prednjači, napreduje te da u svemu bude primjer ostalim mjestima pokrajine. Računalo se, svakako, i na to šta će reći i kako će na ove mjere gledati strane velesile, učesnice Berlinskog kongresa, pa se poklanjala posebna pažnja sveobuhvatnoj kontroli, izgradnji, razvoju i reprezentiranju ovog grada.

Ta briga o gradu Sarajevu posve je razumljiva s obzirom da je tu bilo sjedište nekoliko administrativno-upravnih institucija poput Zemaljske vlade, ureda Vladinog povjereništva za zemaljski glavni grad, Okružne oblasti Sarajevo, Kotarskog ureda Sarajevo, Gradskog zastupstva i Gradskog poglavarstva, te pravosudnih organa poput Okružnog suda Sarajevo koji je počeo s radom u januaru te Vrhovnog suda koji je počeo s radom u julu 1879. godine. Pored nabrojanih institucija u Sarajevu je također bilo sjedište i C. i kr. 15. korpusa odnosno raznih vojnih oblasti, poput Mjesne i Generalne komande itd. Također su djelovali i konzulati evropskih sila.

Tačno godinu dana poslije vojnog zauzimanja Sarajeva, a deset mjeseci nakon pacificiranja bivših osmanskih provnicija Bosne i Hercegovine, potom smirivanja tenzija i početka prelaska rada s vojne na civilnu upravu, nova vlast suočava se s novim velikim nedaćama, prema riječima sarajevskog historičara Hamdije Kreševljakovića: „Sarajevo opet posjeti njegov stari neprijatelj – požar.

U predvečernjim satima 8. augusta 1879. godine izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuvatao prostor od Gazi-Husrevbegova bezistana i Latinske ćuprije do pred današnju Štrosmajerovu ulicu). S obzirom da su građevine mahom bile drvene te da je bila topla ljetna noć u kojoj je po nesreći puhao topli vjetar, požar se veoma brzo i lako proširio te trajao do jutarnjih sati narednog dana. Kako navode razni izvještaji i dopisi pri Gradskom poglavarstvu grada Sarajeva i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu, te noći izgorjele su 304 kuće, 434 dućana te preko 130 drugih objekata u 36 sarajevskih ulica. Vatra je zahvatila prostor od Miljacke (između Carevog mosta i Ćumurije) preko ulica Kundurdžiluka, Malog i Velikog ćurčiluka, Sarača, prostor današnje Štrosmajerove ulice, Ferhadije, Čemaluše (današnja ulica Mula Mustafe Bašeskije), značajan dio Baščaršije, prostor između Begove džamije i sefardske sinagoge, Varoši (dio grada oko Stare pravoslavne crkve), dijelove grada između ulica Logavina i Sagrdžije (ulice Ćemerlina i Hrgića) kao i dijelove grada oko ulica Ulomljenica i Potok.

U požaru su također izgorili njemački konzulat, Tašlihan (koji nakon toga više nikad nije bio obnovljen), Hanikah, sefardska sinagoga, katolička (franjevačka) crkva u Latinluku i nekoliko džamija. U požaru je komplet izgorilo i jedno putujuće pozorište. Prilikom gašenja požara tri vojnika su izgubila život a nekoliko ih je bilo povrijeđeno.1 Među žiteljima Sarajeva, po izvještajima, na svu sreću nije bilo poginulih, ali je 407 porodica ostalo bez svojih domova i dućana i drugih poslovnih zgrada.2 Historičar Todor Kruševac spominje brojku od oko 10.000 Sarajlija koji su ostali bez krova nad glavom. Mnogi stanovnici Sarajeva su bili dovedeni na prosjački štap. Bio je to jedan katastrofalan požar, poznat u narodu kao „Velika jangija“.

Šteta je procijenjena na cca 20 miliona forinti, što je predstavljalo ogroman iznos za ono vrijeme, kad se uzme u obzir da je prvi civilni budžet Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu iz 1880. godine iznosio nešto manje od 7 miliona forinti, dok je vojni budžet iz 1879. godine iznosio oko 15 miliona forinti.3

Jedan od primarnih zadataka u prvoj godini kako vojnih, tako i civilnih struktura vlasti, bilo je osiguravanje smještajnih kapaciteta za vojsku i njenu logistiku te dobavljanje materijalno-tehničkih sredstava za istu. Pri Gradskom poglavarstvu u Sarajevu djelovao je Ured za ukonačavanje ili Konakarski ured, sa zadatkom  da rješava smještaj vojnih jedinica, logistike, vojnih ureda, oficira i dr.4 Uporedo s problemom smještaja vojske, zemaljsku i gradsku upravu pratili su i problemi smještaja sopstvenih činovnika te nalaženja lokacija i zgrada za njihove urede.

Pred novu vlast postavio se istovremeno zadatak saniranja posljedica ovog požara, obnove grada, ali i planiranja izgradnje jednog novog reprezentativnog zemaljskog glavnog grada.

Uprava u Bosni i Hercegovini bila je strogo centralizirano uređena. Zemaljska vlada rukovodila je cjelokupnom civilnom upravom u zemlji pod vrhovnim nadzorom Zajedničkog ministarstva finansija u Beču. Uprava i rukovođenje općinama bilo je pod njenom kontrolom.

Teritorij grada Sarajeva bio je specifičan zbog nekih svojih posebnosti kada je u pitanju administrativna uprava. Kao izvršni organ Gradskog zastupstva djelovalo je Gradsko poglavarstvo, a kao izvršni i nadzorni organ Zemaljske vlade fungirao je tzv. Ured vladinog povjerenika za zemaljski glavni grad (vladin povjerenik), koji je bio direktno podređen Zemaljskoj vladi i posredovao između općine i vrhovne vlasti. Mogao je raspustiti sjednicu Gradskog zastupstva te je imao pravo kontrole nad Gradskim poglavarstvom u vršenju upravnih poslova, rukovanja općinskom imovinom, ispitivanja općinskih računa, itd. Kao policijski ured djelovalo je Ravnateljstvo redarstva koje je svoje ingerencije dijelilo s Uredom vladinog povjerenika.

Gradonačelnik Sarajeva, Mustafa Fadilpašić (u spisima Mustafa-beg Fadil Pašić), dopisom od 11. augusta, ističe kako je u dogovoru sa Wilhelmom vojvodom od Württemberga, poglavarom Zemaljske vlade, donio zaključke za poduzimanje sljedećih mjera: 1) u procesu obnove i gradnje oštećenih i srušenih zgrada osigurati da se radi sa „solidnim gradivom“ , obrati pažnja na „ukusnu gradnju“ te da se uzmu u obzir „raširenje i pravilnost ulica“; 2) da se ispred „građanstva“ (Gradskog zastupstva) formira jedan odbor u kojem će sudjelovati i viši oficiri te predstavnici višeg činovništva u Zemaljskoj vladi, kako bi pratili obnovu i rekonstukciju dijelova Sarajeva; 3) „a da ne bi ta stvar na odlaganju trpila“ odmah se ispred Gradskog zastupstva imenuju članovi tog odbora: Stevo Mlinarić, Antonije Jeftanović, Esad ef. Uzunić, Hadži Mustafa Bakarević, Zeky ef. Rafailović, Javer ef. Baruch i Ante Grgić.5 Zemaljska vlada je dva dana kasnije dopisom postavila za gradskog mjernika Huršida Terezinskog i za gradskog graditelja Vjekoslava Flammbacha.

Potom je 17. augusta formirano i povjerenstvo za pomoć i zbrinjavanje stradalih kojeg su činili: glavnokomandujći Mjesne komande za grad Sarajevo general-major Obadich, ispred Glavne komande (vojni odjel i inžinjerija 15. korpusa) kapetan Pavlović i nadporučnik Bock, te ispred vojne intendanture (vojna služba za opskrbu) vojni podintendant I. klase Hiersch te vojni podintendat II. klase Stroch.6 Zemaljska vlada je u komisiju predložila vladinog povjerenika Blagoja Bosanca, Asima ef. Uzunića te arhivara Zeky ef. (nije jasno da li je u pitanju Zeky ef. Rafailović).7 Zadatak ovog povjerenstva bio je da se u roku od osam dana pregledaju sve zgrade i kuće gdje su bili smješteni oficiri i vojnici te uradi izvještaj o mogućnostima izmještanja određenog broja tih vojnika i oficira, odnosno oslobađanja tih objekata za potrebe smještaja stradalih od požara. U dopisu upućenom Mjesnom vojnom zapovjedništvu, koji potpisuju gradonačelnik i vladin povjerenik, izričito se naglašava da trenutno (…) o kakvom stabilnom ukonačavanju vojnika ne može ni govora biti“.8 Zemaljska vlada preko Ravnateljstva redarstva izdaje naredbu da se određeni broj gostionica stavi na raspolaganje za smještaj ljudi bez krova nad glavom ili, pak, vojske.

Nakon što su podneseni izvještaji o broju stradalih i pričinjenoj šteti, Finansijski odjel Zemaljske vlade izdao je olakšice (kao što su oslobađanje od poreza i sl.) po pitanju nabavke žita, brašna i drva za stradale stanovnike Sarajeva.9

Zemaljska vlada ubrzo izdaje proglas o zabrani bacanja gareži i smeća u Miljacku i drugim neodgovarajućim mjestima te odmah izdaje „dražbene uvjete“ o davanju u zakup odvoza garišta i „ostalog požarom prouzrokovanog smeća“.10

Vlasti ubrzo dostavljaju uredbu o dozvoli za rad svim onim obrtnicima kojima dućani nisu 100 % stradali, ali pod uvjetom: 1) da naprave improvizirane objekte; 2) da svi koji žele obnoviti dozvolu moraju do 26. septembra 1879. godine da se prijave Građevinskoj komisiji pri Poglavarstvu, a molbe koje se podnesu nakon tog roka neće biti razmatrane; 3) da se za građevinsku dozvolu mora dobiti saglasnost i od komšije; 4) da se moraju obavezati na zahtjev Poglavarstva (kad tomu dođe vrijeme) da bezuvjetno o svoj trošak uklone privremeno izgrađen dućan; 5) da se obavežu da se neće suprostavljati odlukama Poglavarstva s tim u vezi.11

Zanimljivo je pratiti zapisnike sjednica Gradskog zastupstva u mjesecu augustu i septembru, gdje se pored požara u jednakoj mjeri tretiraju i ostala bitna pitanja u nadležnosti gradske općine, pa se tako donose zaključci u vezi s jednim školskim tečajem i angažiranju nastavnika, poslovniku rada Gradskog zastupstva i GP-a, općinskih daća, o davanju određenih koncesija i sl.12

Prvu pomoć stanovnicima Sarajeva stradalim od požara dala je Zemaljska vlada u iznosu od 25.000 forinti, potom car i kralj Franjo Josip I. u iznosu od 10.000 forinti, carica i kraljica Elizabeta 2000 forinti, Marija Ana od Savoje (udovica bivšeg austrijskog cara Ferdinanda I.) 2000 forinti, nadvojvoda Karlo Albert 2000 forinti, carević nadvojvoda Rudolf 1000 forinti, poglavar Zemaljske vlade vojvoda Würtenberg 1000 forinti, ministar vanjskih poslova te predsjedavajući Zajedničkog ministarskog vijeća Austro-Ugarske grof Julius Andrassy 500 forinti, zajednički ministar finansija Austro-Ugarske Leopold baron Hoffmann 500 forinti, Prva hrvatska štedionica 500 forinti.13 Hrvatski ban Mažuranić izdao je naredbu da se u Hrvatskoj i Slavoniji sakupljaju „milodari“ za pomoć stradalim Sarajlijama. Narod u Bosni i Hercegovini također je pozvan na sakupljanje pomoći.

Već par dana nakon požara stiže jedan skroman prilog za pomoć sakupljen na jednom malom koncertu održanom u bašti jedne gostionice u Sarajevu. Svojim novčanim prilozima za pomoć istakao se Dušan Kotur iz Zagreba kao i Josef Sitzer koji je poklonio preko 5000 komada dasaka za obnovu sarajevskih krovova. Prilozi su stizali sa svih strana.

Prije izbijanja požara gradska uprava je dogovorila s Vladom podizanje jednog predujma u iznosu od 10.000 forinti, koje bi vratilo u deset „obroka“, odnosno rata.14 Ovakvi krediti sklapani su i u narednim godinama s obzirom na važnost izgradnje glavnog grada. Ovo je svakako bila dobra prilika za mnoge austrougarske industrijske i trgovačke tvrtke – brendove – za sklapanje poslovnih ugovora i veza s najvećim poslodavcem u Bosni i Hercegovini – zemaljskom upravom. Brojne su firme koje su Zemaljskoj vladi i sarajevskoj gradskoj upravi slale svoje ponude za određene vrste radova ili prodaju materijala.15

Spisi Gradskog poglavarstva i Zemaljske vlade također su brojni zahtjevima građana i obrtnika za pomoć nakon požara. Nemoguće je bilo odmah udovoljiti svim molbama. No, svaki zahtjev bio je razmatran kako od strane Zemaljske vlade i Ureda vladinog povjerenika, tako i od strane Poglavarstva. U mnogim slučajevima formirala su se pri GP-u povjerenstva koja su izlazila na teren i sastavljala izvješća. Potom su nadležne institucije, svaka u svojim ingerencijama rješavale predmete, odnosno ni jedan predmet nije ostao bez odgovora nadležnog organa.

Po pisanju Hamdije Kreševljakovića vatra se pojavila u kući Sime Sokolovića u Latinluku, u kojoj je bio nastanjen neki trgovac Švarc (Schwartz). Nespretno baratavši sa špiritom / žešćom primakao se sa svijećom buretu, koji se potom upalio i ubrzo zahvatio dvije-tri kuće.16

Kod određenog broja Sarajlija pojačala se određena odbojnost prema Austrijancima jer su smatrali da su baš oni (vojska) krivi za izbijanje ovog požara. Upravo iz tog razloga mnoge vojne jedinice (npr. povjerenstvo Vojnog odjelnog skladišta i Topničko nadzorništvo) tražile su da im Poglavarstvo izda potvrdu da nisu krivi za izbijanje požara u Sarajevu.17

No, mjere koje će se netom poslije uvesti te budući regulacioni planovi, odnosno građevinski red, pokazat će koje su to sve bile slabe tačke koje je trebalo ispraviti da bi se izbjegla ovakva jedna katastrofa.

Ubrzo se pitanje smještaja i korištenja špirita te petrolejskog ulja, kao i izgradnja i popravke sarajevskih dimnjaka i pekara, stavilo kao prioritet u rješavanju nagomilanih problema. Ravnateljstvo redarstva bilo je zaduženo za izdavanje dozvole držanja špirita i petroleja te je od Gradske uprave tražilo da se tačno odredi koliku količinu špirita i petroleja sarajevski trgovci mogu držati i prodavati. Na svojim sjednicama od 25. augusta i 1. septembra 1879. godine Gradsko zastupstvo donosi odluku da se u gradu od strane obrtnika ne smije držati veća količina od 10 litara špirita i dva sanduka petroleja.18 Svi obrtnici dužni su od strane Ravnateljstva redarstva dobiti dozvolu za držanje istog. Gradsko zastupstvo također donosi odluku da Poglavarstvo osigura prostor izvan grada (han Fadil Paše ili Novi han) za držanje viška zaliha petroleja i špirita, što do sada nije bio slučaj.

Gradonačelnik je zatražio od Građevinskog odjela Gradskog poglavarstva da se čim prije pregledaju svi dimnjaci u gradu te da se utvrdi koji su od njih opasni po izbijanje požara.19

Poslije ovog požara postalo je jasno da se u Sarajevu mora organizirati efikasna požarna služba. Vojna komanda odmah je formirala jednu vojnu vatrogasnu četu.20 Krajem 1879. godine formirano je i dobrovoljno vatrogasno društvo u koje su obavezno morali sudjelovati svi sarajevski dunđeri, njih 120, svrstani u dvije jedinice.21 Prvu jedinicu vodio je inžinjer Huršid Terezinski, a drugu gradski zastupnik Kosta Ćuković. Gradska uprava 1882. godine preuzima finansiranje i organiziranje vatrogasne službe u gradu koja će biti dio Građevinskog ureda Gradskog poglavarstva. Zemaljska vlada početkom 1880. godine iz svog proračuna izdvaja 5000 forinti za nabavku savremene opreme za protupožarnu zaštitu u gradu Sarajevu.22 Godine 1881. izdaje se poseban Vatrogasni red za grad Sarajevo.23 Dokument daje određene smjernice u djelovanju vojne i dobrovoljne vatrogasne jedinice te podatke o smještaju, opremi, službenoj i tehničkoj nadležnosti, pravilnik o oglašavanju opasnosti od požara (dojavama), odlasku na teren, ponašanju vojske, vođenju vatrogasnih djelatnika te o odredbama nakon što je požar savladan. Stalna vatrogasna četa za grad Sarajevo, nakon dvogodišnje rasprave o načinu djelovanja i finansiranja, formirana je 8. marta 1883. godine.24

Listajući spise Gradskog poglavarstva, Ureda vladinog povjerenika i Zemaljske vlade, primjetan je strog, discipliniran, ali i smiren pristup u rješavanju nagomilanih problema i nedaća s kojima se suočavala nova uprava u Sarajevu i pokrajini. Obnova požarom stradalog grada posmatrala se kao dobra prilika da se Sarajevo urbanistički približi gradovima u Monarhiji te na taj način inkorporira unutar iste, odnosno da se izgradnjom Sarajeva pokaže “ko polaže pravo” na Bosnu i Hercegovinu.

Pooštren je način izdavanja građevinskih dozvola u gradu, a mnoge nisu uopće izdavane ili su davane na privremeno dok se nije proglasio novi građevinski plan za grad Sarajevo.25 No, davane su i određene olakšice prilikom izdavanja određenih građevinskih dozvola u dijelu grada koji je stradao od požara.26 Građevinski odjel Gradskog poglavarstva urgirao je na Zemaljsku vladu da što prije napravi otkupni zakon za zgrade i zemlju u gradu Sarajevo da bi se krenulo s obnovom grada poslije požara.27 Također se potenciralo pitanje regulacije rijeke Miljacke i opasnosti od poplava. To nije bila isprazna priča s obzirom da je već u novembru mjesecu 1880. godine Sarajevo zadesila velika poplava, što je samo ubrzalo donošenje novih mjera i početka novih urbanističkih zahvata u gradu.28 Ovaj odjel redovno je izvještavao Poglavarstvo o sigurnosti kuća koje se grade u Sarajevu.

Vlada u junu mjesecu 1880. godine izdaje nalog vladinom povjereniku i Gradskom poglavarstvu da formiraju komisiju / povjerenstvo za pregledanje i procjenu objekata izgrađenih od drva te drugih privremeno izgrađenih objekata na području grada koji je stradao od požara.29 Ova komisija djelovala je pri Odboru za obnovu i rekonstrukciju grada. Komisiju je ispred Zemaljske vlade vodio arhitekt A. Lahoda, a ispred Poglavarstva inžinjer V. Flammbach.

U maju 1880. godine proglašen je Građevinski red za Sarajevo i ostale gradove u Bosni i Hercegovini, po kojem nove gradnje imaju oprost poreza na 30 godina, a one koje su pregrađene između 5 i 15 godina.30 Osobito važan dio ovih propisa bili su proširenje i regulacija ulica, otvaranje novih četvrti, trgova i ulica te eksproprijacija i odvajanje građevinskog zemljišta. Propisi su se također bavili javnim i privatnim gradnjama te samom konstrukcijom novih zgrada kao i načinima građenja temeljnih i sporednih zidova, hodnika, podruma, tavana, prozora, dimnjaka, radionica, magaza i sl. Odlukom Vlade, za sprovođenje ovih propisa bila je zadužena Gradska uprava i vladin povjerenik. Ovaj red je važio do 1893. godine, kada je donesen novi.

Koliko je novoj upravi prvih godina ovo pitanje bilo značajno pokazuje i postavljanje direktora policije / ravnatelja redarstva Heinricha viteza Alpia na čelo građevinske vlasti I. stepena. Tek 1882. godine sve upravne građevinske poslove preuzima Gradsko poglavarstvo.

Novim mjerama grad Sarajevo ušao je u jednu novu fazu urbanističkog razvoja, koji će velika poplava 1880. godine u mjesecu novembru samo ubrzati. Zemaljska i gradska uprava gradile su nove moderne zgrade za svoje upravne i društvene potrebe (prosvjeta, nauka, privreda, komunalije, trgovina, sport i kultura), u čemu su ih slijedili bogati privatnici, vjerske organizacije te razna društva. Među arhitektima osobito su se istakli: Josip Vancaš, Karlo Paržik (Pařik), Aleksandar Witek, Ćiril Iveković, Franjo Blažek, H. Nemeček, Karlo Panek, Bartolomeo Knopfmacher i dr.31 Upravo su oni, ali i mnoga druga imena (poput npr. ranije spomenutih H. Terezinskog V. Flammbacha i A. Lahode), bili potpis nove uprave u oblasti gradnje i urbanističkog razvoja Sarajeva.

Iako je veliki požar nanio značajnu štetu gradu i niz problema novoj upravi, problemi su se prevazilazili nizom mjera, uredbi i propisa koje je strogo nadzirala, donosila ili odobravala Zemaljska vlada. Sve te mjere su imale dugoročni plan obnove, kontrole i urbanističkog razvoja Sarajeva. Od kojeg značaja je ovaj grad bio za Austro-Ugarsku Monarhiju pokazuju i novčane donacije članova vladarske kuće Habsburg i visokopozicioniranih političkih funkcionera, jer je ovo bila i dobra prilika da se nova uprava / vlast / vladarska kuća pokažu u pozitivnom svjetlu.

 

Bilješke:

1 Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom upravom 1878. – 1918., Muzej grada Sarajeva, 1960. (dalje: Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom), str. 86.

2 Historijski arhiv Sarajevo, Gradsko poglavarstvo grada Sarajeva, 1879. (dalje: HAS, GP, 1979.) br. 3202.

3 Izvještaj o upravi za 1906. godinu, C. i kr. Ministarstvo financija, Zagreb, 1907.

4 Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1879. godinu“, Istorijski arhiv Sarajevo, edicija: Inventari, Sarajevo, 2008. (dalje: Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879.).

5 HAS, GP, 1879., 3001. kao i 3015. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 189 i 190.).

6 HAS, GP, 1879., 3148. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 199.).

7 Isto.

8 HAS, GP, 1879., 3202. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 203.).

9 HAS, GP, 1879., 3086, 3105, 3657. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879.).

10 HAS, GP, 1879., 3923. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 250.).

11 HAS, GP, 1879., 3772. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 240.).

12 Historijski arhiv Sarajevo, Zapisnici sjednica Gradskog zastupstva za 1879. godinu. (dalje: HAS, Zapisnici sjednica Zastupstva za 1879. godinu.).

13 HAS, GP, 1879., 3183, 3184, 3268, 3269. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879.).

14 HAS, GP, 1879., 3028. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 191.).

15 Ponuđači za izvođenje različitih vrsta radova: Holzhandlung Baden, Fabrik für selbstthätige Ventilatoren, Erste Österreichische Thüren-Fenster Fußboden Fabrik, Adelbert Eisenhütte, A. Huber Mechanische Bautischlerei, W. Centze Einbeck asphaltirungs- sowie Dachpappen, Ingenieur-Bureau für Bau-Maschinenwesen Ouis Heinrich…, Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljska vlada, ZVS – 2, 15755, 1879.

16 Kreševljaković, H. Sarajevo 1878. – 1918., str. 24.

17 HAS, GP, 1880., 5208, 7550; Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1880. godinu“, edicija: Inventari, Historijski arhiv Sarajevo, 2009. (dalje: Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1880.), str. 515 i 687.

18 HAS, Zapisnici sjednica Zastupstva za 1879. godinu.

19 HAS, GP, 1879., 5181. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 276.).

20 Ova četa bila je stalna i za taj posao naročito uvježbana te je vremenom proširena i docnije upotrebljavana za zaštitu vojnih objekata. Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom. str. 87.

21 Njemu je prethodilo najprije formiranje tzv. vatrogasnog odbora: gradonačelnik Mustafa-beg Fadilpašić, gradski zastupnici / vijećnici Đorđe Rajković, Hadži Mustafa Bakarević, Stevo Mlinarević, Anto Grgić, Zeky efendi Rafajlović, Esad efendija Uzunić, Antonije Jeftanović, Javer efendi Baruch te gradski mjernik Huršid Terezinski i arhitekt Vjekoslav Flambach, HAS, GP, 1879, 4820. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879, str. 260), također Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom. str. 88.

22 Ovom prilikom također se javljaju određene ponude po pitanju prodaje vatrogasne opreme različitih austrijskih ponuđača; HAS, GP, 1880, 266. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1880., str. 47.).

23 HAS, GP, 1881, 680. (Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1881. godinu“, Historijski arhiv Sarajevo, edicija: Inventari, 2011.), str. 70.

24 S obzirom da dobrovoljno vatrogasno društvo sa skromnim materijalnim sredstvima nije moglo samostalno finansijski djelovati te se našlo pred gašenje. Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom. str. 91.

25 HAS, GP, 1880., 1297, 1365, 1424, 1474, 1475…(Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1880.).

26 HAS, GP, 1880, 3896. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1880, str. 395).

27 HAS, GP, 1879., 5093. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1879., str. 270).

28 HAS, GP, 1881, 7434., Tehničko izvježće Zemaljske vlade.

29 HAS, GP, 1880, 3886. (Zaimović, H. Analitički inventar GP-a 1880. str. 393).

30 „Građevinski red za grad Sarajevo i druge gradove i trgove u Bosni i Hercegovini koji su ovaj propis dužni sprovoditi kroz uredbu Zemaljske vlade“ / „Bauordnung für Sarajevo und jene Städte und Märkte in Bosnien und Hercegovina, welche dieser Vorschrift durch eine Verordnung der Landesregierung ausdrücklich unterworfen werden,  Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen 1878-1880. I Band. Allgemeiner Theil – Politische Verwaltung. Wien: 1880. 245–271.

31 Kreševljaković, H. Sarajevo 1878-1918, str. 25.

Izvori: arhivska građa

  1. Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljska vlada, 1879. godina.
  2. Historijski arhiv Sarajevo, Gradsko poglavarstvo grada Sarajeva, 1879. – 1881. godina.
  3. Historijski arhiv Sarajevo, Zapisnici sjednica Gradskog zastupstva, 1879. godina

 

Izvori: objavljena arhivska građa

  1. Izvještaj o upravi za 1906. godinu, C. i kr. Ministarstvo financija, Zagreb, 1907.
  2. Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen 1878. – 1880. I Band. Allgemeiner Theil – Politische Verwaltung. Wien: 1880.
  3. Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1879. godinu“, Istorijski arhiv Sarajevo, edicija: Inventari, Sarajevo, 2008.
  4. Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1880. godinu“, Historijski arhiv Sarajevo, edicija: Inventari, Sarajevo, 2009.
  5. Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grada Sarajeva za 1881. godinu“, Historijski arhiv Sarajevo, edicija: Inventari, Sarajevo, 2011.

 

Literatura

  1. Kreševljaković, H. Sarajevo 1878. – 1918., Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo, 1969.

2. Kruševac, T. Sarajevo pod Austro-Ugarskom upravom 1878. – 1918., Muzej grada Sarajeva, 1960.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.