Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vladan Vukliš; foto: Vrtoča, jesen 1941.; Vojni arhiv Srbije, Beograd

Max Bergholz: Nasilje kao generativna sila: Identitet, nacionalizam i sjećanja u jednoj balkanskoj zajednici, Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2018.

 

Avgust 1941. godine, ustanička oslobođena teritorija u potkozarskom zaleđu Bosanske Dubice. Sjedajući za pisaću mašinu, još pod utiskom tek zaključenog vojnopolitičkog savjetovanja u selu Knežici, Boško Šiljegović, jedan od vodećih aktivista KPJ i lokalnih vođa ustanka, obraćao se svom prijatelju i saborcu Osmanu Zuboviću. „Stvar stoji ovako“, počinje Šiljegović objašnjenje za partijskog čovjeka u okupiranoj Dubici. Centralni komitet „po direktnom naređenju Kominterne, dakle, glave koje su posrkale znanja svih revolucija“, izdao je naredbu koja na prvom mjestu zapovijeda: „tući i rušiti neprijatelja po najvažnijim privrednim objektima“, a na drugom mjestu: štititi sela od ustaških napada. Razumije se, ove zadatke moguće je realizovati jedino stvaranjem pouzdanih i disciplinovanih gerilskih odreda. „Međutim“, nastavlja Šiljegović, „desilo se, da su prvih dana pohoda na Dubicu mase vodile cijelu stvar, Partija i njen uticaj u masama bio je slab, gotovo nikakav. Jedino kod nas u Dubici snaga Partije ispoljila se na taj način, što smo mi spriječili ulaz u Dubicu.“ Drugim riječima, tek formirano, još nenametnuto rukovodstvo ustanka, spriječilo je ustaničku masu da osvoji najveće naseljeno mjesto u okruženju. Spriječilo je, dakle, ostvarenje nečega što bi se prostom, bipolarnom vojnom logikom smatralo pobjedom. Daljnje objašnjenje, međutim, razriješava paradoks: „Plijen koji bi mi našli unutra, u prvom redu oružani, bio bi vrlo slab. Ni jednoga mitraljeza u ono vrijeme nije bilo. Petnaest pušaka, od kojih bi možda našli svega dvije. A masa koja je pošla, to nije bila masa oslobodilačka. U njoj je bilo najvećim dijelom pljačkaša. Bilo bi mrtvih žena i djece po Dubici. Mi bi se politički sahranili i upropastili.“ Odluku komunista da suzdrže ustanički nalet izrodila je interna protivrječnost ustanka iz koje se nametao jasan politički imperativ: da bi ustanak uspio, on mora biti otvoren za sve, osim za okupatore i njihove sluge i saradnike. Ne smije biti nevinih, civilnih žrtava, i međuetničkog nasilja. U suprotnom, upozorava Šiljegović, „džabe bi bio svaki moj proglas, da smo mi radničko-seljačka vojska. Niko našu braću muslimansku ne bi uvjerio da mi nismo četnici ili srpske ustaše.“ Zato, kada se stvari postave na svoje mjesto, ulazak ustanika u Dubicu neće pratiti puškaranje, nego zagrljaji oslobodilaca i oslobođenih.

 

Jedva tri sedmice nakon što je Šiljegovićević napisao svoj izvještaj, nekih 150 kilometara uzvodno rijekom Unom, u Kulen Vakufu i okolnim selima, tekao je sličan zaplet. Razlika je, međutim, bila u raspletu. Ono što je citirano pismo predočavalo u vidu potencijala, na sreću prevaziđenog, na jugozapadnom kraku ustaničkog plamena manifestovalo se u paklenu stvarnost čije razmjere možda ni sam Šiljegović ne bi mogao da sroči. Nakon pet mjeseci neprekinute, silazne spirale nasilja, konstruisane i pokrenute od strane pripadnika ustaškog pokreta i njima nadređenih vlasti i organa Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ustanička masa, prožeta nepojmljivim spojem traume i agresije, nakon što je konačno zauzela ustaško uporište Kulen Vakuf, utonula je u jeziv krvavi pir. Umjesto zagrljaja oslobodilaca i oslobođenih, nastupio je pokolj. U tih 48 sati nestalo je gotovo dvije hiljade ljudi, većinom žena i djece, čija su tijela ostala rasuta po dvorištima, poljima, šumama i cestama, ubačena u jame, ili odnesena hladnom vodom rijeke Une.

 

Ustaško nasilje, kada poredimo potkozarski i kulenvakufski kraj, nije se u značajnoj mjeri razlikovalo jedno od drugog, pa samim tim, traumatična iskustva i prateća želja za osvetom bile su prisutne u oba kraja. Zašto je onda došlo do različitog raspleta naočigled identične situacije? Na ovo osnovno istraživačko pitanje odgovor daje Max Bergholz u svojoj knjizi Violence as a Generative Force: Identitty, Nationalism, and Memory in a Balkan Community (uslovan prevod: Nasilje kao stvaranje: Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici). U potrazi za odgovorom, autor je otkrio nova pitanja, i time proizveo prvorazrednu studiju slučaja koja rješava čitav kompleks istraživačkih i teorijskih problema o genezi i porijeklu nasilja, njegovoj internoj logici, kontekstualnim varijantama njegovog ostvarenja, i konačno, njegovog sprječavanja i prevazilaženja.

 

Priča počinje u čitaonici Arhiva Bosne i Hercegovine, 2006. godine. Bergholz, danas profesor istorije na Univerzitetu Concordia (Montreal), tada doktorand pred katedrom za istoriju Balkana i Istočne Evrope na Unverzitetu Toronto, otkrio je ne sasvim nepoznatu, ali i dalje naučno neispričanu priču o dešavnjima u kulenvakufskom kraju u prvoj ratnoj jeseni. Svojim upuštanjem u njen dalji rasplet, upustio se u desetogodišnje traganje za odgovorima na pitanja koja su se od samog početka, jedna za drugim, nametala kao neodgovorena. Kako dolazi do nasilja među komšijama u multietničkim zajednicama? Kako to nasilje dalje oblikuje odnose među ljudima? Odgovori na prvi niz pitanja vodili su ka novom horizontu i pomijeranju ustaljenog gledišta. Da li su multietnička miješanja izvor nacionalizma i nasilja, ili nasilje, u obrnutom pravcu, stvara etničku identifikaciju i nacionalizam?

 

Ne trebamo se zavaravati. Bergholz nije mogao graditi svoje istraživanje na već postojećim naučnim temeljima. Ogromna količina literature o Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije nije dala odgovore na ova pitanja. Istorijska svijest o našoj najdramatičnijoj epohi, nakon izlaska iz faze socijalističke epike krajem 1970-ih, uglavnom se kretala silaznom putanjom, posebno ako govorimo o kvalitetu proizvedenih publikacija. Skoriji napisi, oni iz posljednje tri decenije, koji govore o zločinima počinjenim u okupiranoj Jugoslaviji, bilo da se radi o opštim pregledima zločina pod NDH ili lokalnim epizodama kao što je ova u Kulen Vakufu, takvi su da je Bergholz bez ustezanja mogao da zaključi kako njihovo slikovito opisivanje nedjela uveliko služi kao zamjena za objašnjenje. Detaljan opis nasilja, praćen iscrpnim brojanjem žrtava, gotovo nikada ne dolazi uz bilo kakvu vrstu racionalnog razjašnjenja. Naravno, većina tih djela su mononacionalna i etnički selektivna. Kako je uvidio Bergholz, ubijanje se često dekontekstualizuje, kompilira u opisna nabrajanja, a njegovo porijeklo se veže za nacionalističku ideologiju i plansku namjeru suprotne strane, uglavnom kao proizvod kretanja naređenja s vrha na dole. Ono što nedostaje jesu stradanja van jednonacionalnog kruga, širi kontekst sa komparacijama, obrazloženje neprekinutog mehanizma nasilja i, jednako važno, lociranje tačaka u kojima do nasilja ne dolazi.

 

Što se tiče konteksta u vertikalnom smislu, Begholzov izlet u lokalnu i regionalnu prošlost stoji na čvrstoj osnovi. Čitavo prvo poglavlje daje uvodnu istoriju kulenvakufskog kraja od njegovog pretvaranja u granično, osmansko-habsburško područje pod kontrolom feudalnog klana Kulenovića, do ulaska Kraljevine Jugoslavije u Drugi svjetski rat. Skeptici slobodno mogu odustati od kritičke predrasude, one koja je često uperena prema inostranim istoričarima, da jedan „stranac“ možda baš i „ne može da razumije“ istoriju koja je „naša“, pa ni to podneblje o kojem piše. U insistiranju na tome, teško bi se prevarili. Naša istoriografija (uzmimo ih sve zajedno) ne može baš da se pohvali mnoštvom radova iz lokalne istorije koji se protežu na 36 stranica sa podlogom od 121 napomene i raznovrsnim izvorima. Tim gore, Berholz nije pisao klasičnu istoriju Kulen Vakufa i njegove okoline, nego je čitavo poglavlje centrirano oko ključnih tema kojima se ostatak knjige bavi, naime, pitanjima etniciteta, identiteta, međusobnih odnosa i uslova u kojima su tkane poveznice etnonacionalnih identifikacija. Bojim se da je u tom poslu on uspio mnogo više od većine domaćih istoričara koji su se upuštali u rasplitanje klupka etnogeneze na Balkanu u turskom periodu. Jedan od osnovnih razloga za dati kvalitet teksta jeste upravo kritičko prevazilaženje svjesnog ili nesvjesnog projektovanja današnjih nacionalnih identifikacija nazad u daleku prošlost. Ono što će čitaoci sigurno primijetiti je česta upotreba navodnika oko identitetskih odrednica: „Hrišćani“, „Muslimani“, „Srbi“ ili „Hrvati“. Umjesto da prihvati nacije kao date, a etnički sukob kao gotovu stvar, Bergholz traži ispuštena mjesta na istorijskoj putanji koja ukazuju na stvarnost u kojoj identiteti nisu fiksirani, a sukob nije neminovan. U njoj, „hrišćani“ ili „muslimani“ nisu homogena, jednomisleća masa, nego mnoštvo jedinki koje veže jedna društveno posredovana identifikacija. Tamo, takođe, međuetnički sukobi ne proizilaze iz puke „pripadnosti“ onom „drugom“, nego proističu iz stvarnih životnih elemenata kao što su međunarodni odnosi, klasni konflikt, nemaština i rat, i oni koegzistiraju sa drugim vidovima međuetničkog opštenja koje karakterišu harmonija i solidarnost. U kritičnim vremenima kao što je npr. Bosanski ustanak iz 1875., uprkos brutalnom nasilju, „stvoreno je mnoštvo saveza koji su prelazili, ili su barem pokušali preći, međuetničke granice“. Važno je ponoviti tezu Edina Hajdarpašića, kako je formuliše Bergholz, da „razvoj nacionalizma ovdje nije bio ni evolucijski ni linearan“, nego „tekući i konfliktan proces, koji se kretao u različitim pravcima bez jasno vidljive krajnje tačke“.

 

Pišući dalje o istoriji kulenvakufskog kraja kroz vrijeme Austrougarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije, Bergholz se odlično snalazi u velikoj lepezi primarnih izvora, koji otkrivaju kompleksne odnose na „mikro“ nivou. Obrazlaganje tih „mikro“ odnosa i procesa ključni su ne samo za razumijevanje uslova koje će zateći rat i okupacija, nego i za napuštanje varljive etnonacionalne vizure o multietničkom „buretu baruta“, koje će ustaška vlast s lakoćom zapaliti. Kako je nezahvalno izdvojiti bilo koji od primjera u ovom dijelu naracije, možda bi najbolje bilo ponoviti autorovo ključno metodološko pitanje: „Možemo li ispričati ovu istoriju na način koji pravično sažima podjele i konflikte, a da istovremeno uzme u obzir ‘veze jedinstva’, bez brisanja istorijske mogućnosti da i jedno i drugo postanu dominantne prakse u politici i svakodnevnom životu?“ Pišući upravo na taj način, Bergholz je došao do jedinog logičnog zaključka: „U proljeće 1941. — ukoliko prošlost do te godine prepričamo u njenom datom toku, umjesto da projektujemo unazad naše znanje o naknadnim događajima — nikakav se dramatičan preokret nije nazirao u Kulen Vakufu i njegovoj okolini.“ Zašto je ovaj zaključak bitan? Zato što bi od ove rečenice čitaocu trebalo da bude jasno kako u dalju priču ulazi ne samo bez teških autorskih predrasuda, nego i oslobođen opasnosti da će bilo koji od ponuđenih odgovora biti prosti proizvodi naknadne pameti.

 

Glavnina priče prostire se nakon vrtoglavog sunovrata u proljeće 1941. godine. Ovaj, drugi dio knjige, čini pet poglavlja (od drugog do šestog). Jasno je ispričan istorijat uspostave NDH, mehanizma njenog ulaska u male sredine kao što je Kulen Vakuf, te početne realizacije njenog projekta marginalizacije srpskog, jevrejskog i romskog stanovništva. Zahvaljujući stalnoj kombinaciji „makro“, „mezo“ i „mikro“ pristupa, Bergholz identifikuje i analizira višestruku motoriku izgradnje novog sistema vlasti. Pri tom on pokušava da ispravi jasan istoriografski propust, naime, slabo poznavanje ove motorike na lokalnim nivoima, uz gotovo potpuno nepoznavanje lokalnih ustaša kao pojedinaca sa imenima, prezimenima i ličnim istorijama. Istraživački zavidno, on rekonstruiše biografiju novog vođe do tada praktično nepostojeće ustaške organizacije u kulenvakufskom kraju, Miroslava Matijevića, kao i proces okupljanja i širenja te organizacije. Uz napomenu o njenoj stvarnoj brojnosti — u najboljem slučaju, ako je imala preko 100 ljudi, obuhvatala je jedva 1% nominalno hrvatske i muslimanske populacije — Bergholz postavlja pitanje ko su ti ljudi zapravo bili, i šta ih je uvuklo u njene redove. Značajan dio odgovora, za mene bez mnogo iznenađenja, odvodi nas na profile onih koji su rat iskoristili kao priliku za brisanje starih dugova, sravnjenje računa i materijalno bogaćenje omogućeno novim linijama „uključenja i isključenja na etničkoj ravni“. Koliko je Bergholz ozbiljno shvatio datu problematiku govori činjenica da je ovdje postavljeno i pitanje o tome koliko je bilo učešće pojedinaca iz razvlašćenih aristokratskih muslimanskih porodica. Moram priznati, ipak, da me je odgovor o njihovom zanemarivom broju iznenadio.

 

Lokalno kontrolisano nasilje, posredovano i podmazivano pljačkom sada marginalizovanog srpskog stanovništva, spuštalo se u dugačku silaznu spiralu. Rezultat dvomjesečnog postojanja NDH, pred sunovrat u teže, krvavo nasilje, umjesto planiranog raseljavanja ili prevjeravanja srpskog stanovništva, bila je „pljačka, povećan strah lokalnog puka, i percipiranje pada sigurnosti od strane vlasti“, pojačano dolaskom Srba koji su protjerani iz Bihaća. U tim uslovima, od početka jula, ustaše iz Kulen Vakufa „prešli su sa sporadičnih hapšenja, pljačke i selektivnog nasilja na masovna ubistva“. Objašnjenje koje se poziva na „jedinstveni plan“ ili ustašku ideologiju da bi razjasnilo dalji tok dešavanja, naravno, ne zadovoljava Bergholza. Suprotno tome, on uočava neposredne mehanizme koji se razabiru u dešavanjima na „mikro“ nivou. Jedan od ovih mehanizama je uzajamnost strahova suprostavljenih — i naravno, nejednakih — polova, i to „pravoslavnih stanovnika suočenih sa sve većim progonima od strane ustaša, i tih istih ustaša suočenih sa uvjerenjem o predstojećem napadu onih koje progone“. Prvi od masovnih pogroma obrušio se na selo Suvaju, gdje su ustaše 1. jula pobile preko 300 srpskih civila. Ovaj napad praćen je pokoljima u Osredcima i Bubnju, te bacanjem zarobljenih muškaraca u jamu kod Boričevca. Masovna ubistva prate nova bjekstva u šume. Nepunih mjesec dana kasnije, silazna spirala ustaškog nasilja gurnula je srpsko stanovništvo u sveopšti ustanak.

 

Priču o motivima i mehanizmima nasilja prati istraživanje o procesu probijanja novonametnutih granica kroz primjere međuetničke solidarnosti, pomoći i međukomšijskog spašavanja. Autor analizira stanje autoriteta lokalnog ustaškog pokreta, njihovu moć nad „svojim“ stanovništvom, tačke verbalnog otpora i međuetničke pomoći, kao i odnos civilnih i vojnih vlasti NDH prema dešavanjima koja su sada doživljavana kao nešto van njihove kontrole. Naravno, akutne tačke u kojima su se presijecali nasilje, autoritet, mržnja i solidarnost, autor će pronaći na drugoj strani procesa, u ustaničkim redovima. Time smo došli do glavnine ovog djela. Tri centralna poglavlja u knjizi govore o ustanku i osvetničkom naletu pobunjenika, o pokušajima da se osveta usmjeri sa etničke na političku ravan, i o privremenom slomu tih pokušaja, što je za posljedicu imalo masovni pokolj većinski muslimanskog puka u Kulen Vakufu i njegovoj neposrednoj okolini.

 

Pobunu i njene „ustanike“ — ove namjerno neutralne sintagme — Bergholz vidi kao heterogen pokret koji je tada još daleko od jasnog razgraničenja između budućih partizana i četnika. U ovom masovnom naletu pobunjenog stanovništva izdvojile su se paralelne grupe politički oprečnih vizija, koje će u budućim mjesecima oko sebe okupljati početno nekoherentne mase slabo naoružanih seljaka. Početak ustanka na teritoriji NDH, koji će KPJ obilježavati 27. jula svake godine kao svoj veliki dan, za komuniste koji su tada bili na terenu, predstavljao je neizreciv izazov. U pismu Boška Šiljegovića koje je citirano na početku ovog teksta, govori se o ponosu srpskih ustanika u Potkozarju, zbog činjenice da ih vodi baš Musliman, Osman Karabegović, koji je često govorio: „Samo kroz prsa komunista, samo kroz naša prsa mogu letiti kugle na muslimansku sirotinju. Ne tuku nas Muslimani ni Hrvati. Nas tuku ustaše.“ Koliko će se situacija u kulenvakufskom kraju pokazati težom za daleko manji broj lokalnih komunista, potvrđuje i činjenica da je Bergholz upravo dešavanja u dubičkom kraju koristio kao primjer za poređenje. U tom kontekstu, uspjeh potkozarskih komunista u brzom uspostavljanju kontrole nad ustankom u njihovom kraju odiše gotovo utopijskom jačinom. Šiljegović se, iako sa nervozom, mogao osvrtati na debakl u Kostajnici, gdje su se ustanici ponašali „gore nego ustaše“, ipak kao na usamljenu, prolaznu epizodu. Komunisti u ustaničkom žarištu duž ličko-krajiške granice, morali su posmatrati daleko veći niz brutalnih zbivanja koja nisu išla u prilog njihovoj političkoj viziji međuetničke solidarnosti. Uzvik „samo kroz naša prsa“ bio je i prečesto blizu stvarnosti. Proces etničke kategorizacije čitavih grupacija na osnovu nacionalnog predznaka, dugo i uporno je opsjedao svijest ustanika. „Je li ovaj Hrvat?“, pitao je sin seoskog sveštenika, pokazujući na Marka Oreškovića Krntiju, jednog od vodećih komunista u pobunjenoj Lici. „Daj da ga ubijemo… Hrvatima i Muslimanima se ne može vjerovati.“

 

Bergholz sasvim slikovito opisuje načine na koji su lokalni komunisti uspijevali, u izvjesnoj mjeri, da uspore i usmjere ove tokove u željenom pravcu. Važno je naglasiti da se ovaj pravac zasnivao ne samo na radu komunista, nego i na već postojećoj težnji, često sasvim apolitičnoj, među mnogim ustanicima, da se prekine međunacionalni sukob, pri čemu bi se ustanak usmjerio isključivo protiv ustaškog režima. Ove težnje imaju i bitnu metodološku težinu, jer se do sada, riječima autora, u „studijama genocida“ malo pisalo o primjerima kada se „masovno nasilje čini neizbježno, ali do njega ipak ne dolazi“. Prilikom rekonstrukcije ovih „usporavanja“, Bergholz gleda i na drugu stranu, šta se dešava u ustaškom uporištu Kulen Vakufu, gdje dolazi do neslaganja između ustaša predvođenih Matijevićem, i domobrana predvođenih kapetanom Veberom. Ono što se, međutim, stalno nametalo kao važnije pitanje, posebno tokom opisivanja ustaničkog nasilja, odnosi se ne toliko na deeskalaciju agresije, koliko na njeno produbljivanje. Zašto su se ustanici odlučivali na nasilje, i kako je u određenim momentima do njega dolazilo, a u određenim nije? Jedan od ponuđenih odgovora, među najvažnijim u čitavom izdanju, govori o nasilju kao pokušaju psihičkog rasterećenja od sopstvene preživaljene traume, do kojeg dolazi konflacijom više faktora, kao što su odsustvo ili nestanak restriktivnog autoriteta (npr. pogibija komandanta Maćuke, koji je sprječavao nasilje nad civilima) i traumatski okidač (npr. pronalazak masovne grobnice sunarodnika ili svoje porodice). Paralelne tokove zajedništva i sukoba Bergholz dodatno razmatra u trećem dijelu knjige, gdje govori o Kulen Vakufu u poslijeratnom vremenu, pri čemu vješto uvodi koncept „iznenadne nacionalnosti“ kao etnogenetskog mehanizma u posttraumatskoj atmosferi.

 

Privremeni slom snaga deeskalacije doći će do punog izražaja tokom ustaničkog osvajanja Kulen Vakufa. Pokušaj domobrana i ustaša da izađu iz okružene varoši i da se sa mnoštvom civila probiju do Bihaća, doveo je do neočekivanog puškaranja sa ustanicima. Nezahvalno bi bilo prepričavati čitav tok poglavlja koje govori o tih ključnih 48 sati. Dovoljno je reći kako genezu i mehanizam masovnog pokolja paralelno prati čitava serija događaja u kojima određene grupe ustanika rizikuju svoje živote da bi spasile civilno stanovništvo od nezadrživog talasa osvete. Dramu Kulen Vakufa slijedila je kontrola štete, prevashodno političke. Prateći vojne akcije, a posebno slom discipline i sunovrat u masovno ubijanje, izvještaji komunistički orijentisanih komandi govoriće o stalnom balansiranju kontra „četničkih elemenata“, koji u ustanak unose nacionalnistička usmjerenja. Ovakve analize nisu bile bez osnova. Uzmimo za primjer Maneta Rokvića, čiji je bataljon ubio 70 zarobljenika, bacivši ih u jamu kod Dugopolja. Nepunih godinu dana kasnije, Rokvić je komandovao četničkim pukom i sarađivao sa NDH i italijanskim okupatorom. Ipak, kako primjećuje Bergholz, mnogi od onih koji su i sami uzeli učešća u pokoljima, pridružili su se ne četničkom, nego partizanskom taboru. Sasvim očekivano, poslijeratni suživot počinilaca i žrtava stvorio je atmosferu nelagodne tišine.

 

Konačna ocjena knjige je laka i jednostavna. Pred čitaocima stoji svojevrsno remek djelo, kojem ovaj prikaz ne čini punu pravdu. Bojim se da će osnovna premisa ove knjige, ovdje nespretno i nezgrapno izražena, naime, da je nasilje faktor stvaranja, koje generiše nove konfiguracije moći, identifikacije i identiteta, a čije izvorište leži u elementima koji su itekako u našoj kontroli, ostati nejasna ukoliko se ne upustite u čitanje od korica do korica. Stoga mislim da je važnije da o knjizi, u ovom zaključnom osvrtu, govorim kao o jednom nevjerovatnom istraživačkom poduhvatu. Max Bergholz je svoje višegodišnje istraživanje proveo na nebrojenim adresama arhiva i biblioteka. U neke od njih i lokalni istraživači rijetko zalaze. Ta kombinacija terenskog rada, arhivskog istraživanja, iščitavanja nepregledne istoriografske, publicističke i teorijske literature, te obavljenih formalnih i neformalnih razgovora kako sa svjedocima, tako i sa kolegama, proizvela je djelo čijih 320 stranica teksta prati više od hiljadu izvornih napomena. Odavno se nisam susreo sa jednim djelom koje do te mjere iscrpljuje uokvirenu temu, a da istovremeno iza sebe ostavlja toliko važan teorijski doprinos. Kada konačno naši čitaoci dobiju prevod ove knjige, naši istoričari će biti u prilici da se upoznaju sa djelom koje će im na prvom mjestu pokazati kako bi jedno moderno istraživanje trebalo da izgleda.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.