Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Midhat Ajanović Ajan

 

Puževe sam obično sjekla pred večer.

Tada bi oni ogladnjeli i izmiljeli iz svojih skrovišta i napadali našu salatu, luk, krastavice, špinat i tikve. Govorilo se da u cijeloj Najnovijoj eri nije bilo većeg luksuza od friškog povrća.

A Bernard je volio luksuz.

Problem je što su i puževi voljeli tu vrstu luksuza.  

Već prvog dana našeg braka Bernard me je odveo u staklenik, on je rekao «naš», ali je intonacija i boja njegova glasa govorila da je mislio da je to neprocjenjivo blago smatrao samo svojim. Meni je namijenio ulogu neke vrste povlaštenog vrtlara. I za takvu veliku čast je naravno očekivao moju beskrajnu i doživotnu zahvalnost i odanost.

Pri tom mom prvom ulasku u unutrašnjost staklenika zbilja sam bila očarana.  Zeleni vrt kakav ranije ni izmaštati ne bih umjela, jer ništa slično nikada nisam vidjela u stvarnosti niti sam vjerovala da to postoji igdje drugdje osim u papirnim knjigama: zalivena trava, uredne lijehe sa zasađenim povrćem, tiho zujanje ventilacije koja je pročišćavala zrak što se u mojim ušima osjećalo kao muzika koja se stapala sa jasnim svijetlom i čistim bojama pa se stoga nisam usuđivala trepnuti i time možda prouzročiti nestanak sve te ljepote.

Štaviše, odnekud je dopirao miris bagremovog behara… Zapravo u prvi mah nisam ni znala kakav je to miris pa sam informaciju o tome morala potražiti na «Sveznadar.com».

Čarolija je prekinuta naglim rezom. Bernard mi je pružio dugačke vrtlarske makaze.

«Za puževe», rekao je. «Ima ih ko mrtvih Kineza. Trebalo bi potrošiti cijeli život samo da ih se prebroji.»

«Pa kako onda da ih isječem.»

«Jednog po jednog», rekao je i izašao ostavivši me s makazama u rukama.

Bernarda je odavala njegova mrzovolja.

On se doduše stalno smiješio, ali njegov osmjeh bio je kao izrezan sa fotografije u reklamnom časopisu i onda zalijepljen na lice. Isto je vrijedilo i za praktički sve što bi Bernard ikada izustio. Uvijek je bio ljubazan prema meni, govorio mi je riječi čije je leksičko značenje bilo ljubav, ljepota, respekt i toplina, ali njegov glas je bio leden kao kod androida kod kojeg je između svake riječi bio jednak vremenski razmak zbog čega je zvuk njegova govora uvijek bio u totalnoj opreci sa sadržajem izrečenog. Kada bi nekom rekao «želim ti lijep dan» to je otprilike zvučalo kao da govori «želim-da-te-danas-grom-sprži». Osim toga, Bernard je tim svojim robotiziranim glasom uglavnom lagao. Barem u onom dijelu kada se meni obraćao.

Brzo sam ustanovila da mi je lagao o svojim godinama, rekao mi je da mu je 52 kada me je zaprosio. No, jednog jutra Bernard je otišao na posao zaboravivši zatvoriti svoj videofon, a ja nisam mogla odoljeti znatiželji te sam se priključila na njegov privatni čip i tako se uvjerila da je napunio cijelih 79. Udala sam se dakle za čovjeka starijeg od mene pune 53 godine! Od tog saznanja sam se na trenutak sva naježila zbog osjećaja gađenja i odvratnosti koji mi se javio u centru trbuha i proširio cijelim tijelom i svim mislima. No, brzo sam se navikla na to. Budimo pošteni, historija pamti mnogo gore katastrofe od ove koja je mene zadesila.

I to naravno nije bilo sve. Neke druge važne informacije bile su kodirane pa do njih nisam mogla doprijeti, ali sam vidjela njegove posljednje uplate. Bernard je plaćao enormne iznose Državnom zavodu za trasplantaciju. Podmlađivao se stalnom zamjenom organa, a za tu stvar je trebalo imati jako mnogo novca. Svako malo su mu strugali salo sa trbuha, stražnjice i iznad kukova, produžavao je penis i katkada ga kompletnog mijenjao kao i bubrege, podešavao je boju očiju, stalno je obnavljao kosu, a kad smo spavali skupa pod rukom sam mogla napipati njegovo mehaničko srce. Osobito često je mijenjao jetru jer je njegova dnevna potrošnja viskija bila obilnija od sedmičnog sledovanja vode za kupanje koju sam ja imala prije udaje.  

Bilo je isto kao da sam istodobno bila udana za više osoba.

Ili za ni jednu…

Nije zbog samih organa, njima je cijena stalno padala jer je za većinu sirotinje na ovoj planeti jedini kapital koji su posjedovali bilo vlastito tijelo, pod uvjetom da je zdravo. Skupoća je dolazila od toga što je monopol na presađivanje organa bio jedan od glavnih izvora kojim se država financirala. I bilo je jasno, crno na bijelo, da je Bernard plaćao upravo Državnom zavodu, a ne nekom od privatnih hirurga koji su se upuštali u veliki rizik i radili transplantacije «na crno» što je bilo jeftinije za mušterije, ali bolje za hirurge jer je sav novac išao njima u đep. Hirurg – najbolji posao na svijetu! Ja koja sam prekinula studije medicine kako bih se udala za Bernarda znala sam da to nikada neću postati.

Ili ću možda postati ako nađem načina da napustim Bernarda, ali ostanem u njegovom svijetu.  

Ne samo kad je u pitanju bilo presađivanje organa, Bernard je birao sigurniju, udobniju i skuplju varijantu i u svemu ostalom. Među tih nekoliko njegovih uplata do kojih sam mogla doći na videofonu nalazile su se one za za odjeću, transport, restorane u kojima je ručavao, održavanje goleme kuće u kojoj smo živjeli uključujući i enormni luksuz posjedovanja vlastitog staklenika sa filterima za pročišćavanje zraka i u njemu bašče sa svježim, zdravim povrćem, voćem i cvijećem. Vojska krojača, obućara, prevoznika, mehaničara i vodoinstalatera bila je na Bernardovom platnom spisku i on ih je sve skupa uredno podmirivao.

I jedan od najvećih luksuza od svih, imali smo kućnog ljubimca od krvi, mesa i krzna! Organske krvi, mesa i krzna!!!! Bio je to jedan psić uvezen iz Istočne Zone koji je morao koštati tri prosječne godišnje zarade radnika u našoj federaciji. Psić kojem smo dali ime Jack dobio je glavni zgoditak na životnoj lutriji: obasipali smo ga obiljem – sve, uključujući tu i našu ljubav, dobivao je peterostruko umnoženo. Čak mi se činilo da se Bernard iskreno radovao Jacku, onoliko koliko se pojam «iskren» uopće mogao dovoditi u vezu s Bernardom. Jacku je uspjevalo skinuti barem jedan sloj mrzovolje s Bernardovog lica i njegov osmijeh bi tada bio manje plastičan i krut od onog rezerviranog za mene.  

Znala sam od prvog dana da Bernard ima novca. Ali baš toliko…? To kako je dolazio do silnog novca u jednoj zemlji kakva je naša bila je misterija. No, manji problem je bio to što je on toliko toga krio od mene, formalno svoje supruge. Pravo je pitanje bilo kako je to uspjevao sakriti od svih ostalih, s obzirom da je nekome ko se bavi upravnim poslovima bilo zabranjeno zarađivati novac prema Ustavu i zakonima naše države. Izbjegao je reći mi bilo šta konkretno o svom poslu. Jedino što mi je ikada izustio o tome bilo je još prije braka kad je jedne prilike uzgred spomenuo da je zaposlen u upravi Nogometnog Saveza Federacije (NSF) i u klubu «Igman».

Našla sam ugovore u kojima se potpisivao kao «tehnički konsultant» ili «član savjeta». S vremenom ću shvatiti da je to bilo pranje novca kojeg je zarađivao na mutnim izvozno-uvoznim poslovima.

Zapravo, kad bolje razmislim, bilo je jasno da Bernardove tajne i nisu bile baš tako dobro skrivene. Kao da mu nije bilo previše važno da ih ja otkrijem. Možda je i onaj videofon namjerno ostavio otvorenim? Pri ulasku u svaku sobu činilo mi se kao da sam upala u dugo pripremanu zamku. U jednoj sam našla veliki ormar pun haljina, bilo ih je otprilike tridesetak komada i sve su bile za dva broja manje od onog koji ja nosim. Ko je bila žena koja je te haljine nosila ili, vrag će ga znati, možda još uvijek nosi – pojma nisam imala. Bernard mi to naravno nikad ne bi rekao, a meni nije padalo na pamet da ga o tome pitam. Uvijek kad bih pokušala razgovarati o njegovom životu on bi doša s nekom svojom «dosjetkom».  

«Ima ih ko mrtvih Kineza». To je bio njegov smisao za humor. Očekivao je da se smijem takvim njegovim «duhovitostima».

Bernard je imao privatni život u kome mene nije bilo, iako sam JA, kao njegova supruga, trebala biti njegov privatni život. Nije mi trebalo dugo vremena da saberem dva i dva, to jest da definiram svoju novu životnu situaciju. Živjela sam u luksuznom konc-logor za jednu osobu.

Kako sačuvati dostojanstvo u konc-logoru?

 

Što sam manje voljela Bernarda to su mi puževi bili sve draži. Najbolje sam se osjećala dok sam tamanila nesretne životinje. S njima sam znala na čemu sam, a i oni sa mnom.  

Bernard me je jednom pitao jesam li se umorila od rezanja puževa. Ja sam slagala da jesam «pomalo» i upitala ga postoji li neki drugi, tehnički napredniji način provedbe genocida nad puževima osim da ih se polovi makazama.

«Postoji koliko god hoćeš. Ali niti jedan od njih ne bi bio bez posljedica za naš vrt, hemijski bi zatrovali sve što smo posijali, a tehnički bi prenio garež i paljevinu iz vanjskog svijeta u vrt.»

«Okej ako je tako», rekla sam. «Nastavljam se žrtvovati za naš vrt.»

Ovo moje «naš vrt» izazvalo je kratkotrajni grč na Bernardovom licu.

 

Samovozni kontejner koji skuplja organske otpatke dolazio je negdje oko osam naveče. Računalo se da su tada svi stanovnici naselja već bili završili s večerom i spremni izbaciti ostatke hrane i druge organske tvari kao što su na primjer bili prepolovljena tijela puževa. Kontejner je kružio po naselju nekih pola sata prije nego bi odlazio dalje. Danima sam provjeravala kako bih se uvjerila da kontejner nije čekao da bude napunjen do vrha, nekad je bio i do pola, čak i do trećine ili manje pa ipak bi otpaci bili odvučeni na smetljište uvijek u isto vrijeme. Onaj ko je programirao kontejner znao je da ništa nije konstantno pa ni količina nepojedene hrane u jednom od najbogatijih naselja Grada, a pogotovu to nisu bili rezultati mojih svakodnevnih napora na planu istrjebljivanja mutinarnih mekušaca.  

Jedini razlog dulje zadržavanje kontejnera bio je kada bi senzori pokazali da se među otpatcima pojavio povećan stupanj radijacije.

Brzo sam spojila dva i dva i našla način da se domognem makar zalogaja slobode.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.