Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Magdalena Blažević

Josip Mlakić: Bezdan, Fraktura, 2016.

 

Stvaralaštvo Josipa Mlakića (1964.), bosanskohercegovačkog književnika i scenarista, posljednjim je romanom Bezdan (Fraktura, 2016.) doživjelo značajan zaokret. Dok se ranijim romanima (Kad magle stanu, Živi i mrtvi, Tragom zmijske košuljice i dr.) tematski i kronotopno vezuje za rat u Bosni propitujući odnos pojedinca prema kolektivnim društvenim tvorevinama, Bezdanom, visokoestetiziranom, lirskom prozom, tematizira bračne odnose dva para koji se u sutonu života suočavaju s Alzheimerovom bolesti i gubitkom identiteta.

Čvrstu, inženjerski preciznu, strukturu romana čine tri dijela: Imena višnje, Kiše i Bezdan. Prolazeći automobilom kroz neimenovano selo, bračni par iz prvog dijela promatra krajolik na kojem se sukobljavaju slike netaknute, idilične prirode sa slikama spaljenih i mumificiranih kuća iz čijih utroba raste korov i drveće. Svi opipljivi tragovi prošlih života su nestali, ostale su samo fotografije i sjećanje. Međutim, s pojavom prvih simptoma bolesti kod starice i to im se polako oduzima. Druga priča teče paralelno s prvom te se na jednom mjestu s njom i dodiruje. Umirovljenim profesorima hrvatskog jezika i matematike životi se počnu urušavati kada starica po prvi put ne uspije riješiti matematički zadatak. S napretkom bolesti njezine se riječi više ne mogu povezati sa pojmovima, nego mogu značiti bilo što. Na kraju dana kad starica pokuša artikulirati sjećanja tog dana njezin muž, pjesnik, zapiše pjesmu. Njegova zbirka od dvadeset i četiri pjesme čine treći dio Bezdana. Autor junake romana ne naziva vlastitim imenima, nego općim imenicama ”starac” i ”starica”, s jedne strane da bi otvorio prostor za čitateljsku identifikaciju, a s druge da naglasi da imena, zapravo, ne znače ništa.

Kroz jednostavnu naraciju romanom se pretapa i vješto ulančava nekoliko važnih motiva. Prevladavajući motiv vode/kiše podjednakim je intenzitetom prisutan u sva tri dijela Bezdana. Njegove junakinje iščekuju kišu, osluškuju njezino bubnjanje po krovu, a profesorica matematike s jačanjem simptoma sve češće izlazi na kišu, čini joj se da je udaranje kišnih kapi po koži jedino što može zapamtiti. Kad starac iz prvog dijela romana pročita novinski članak o tome kako voda pamti oblik čaše u kojoj se nalazila starica ne prestaje razmišljati o tome. Smjenjujući razdoblja kiše i snježne bjeline u Bezdanu Mlakić na još jednoj, poetskoj razini, prikazuje nestalnost sjećanja koje polako i nekontrolirano prelazi u bjelinu, u prazninu. Junakinje romana se grčevito bore upamtiti bilo što, sačuvati djelić onoga što su nekad bile ili još uvijek jesu. Nad tim statičkim motivima lebde pitanja: kamo odlaze uspomene kad ih zaboravimo, što na koncu postaje osoba bez sjećanja te postoji li mjesto izvan riječi?

Mlakićevu lirski intoniranom tekstu opire se realističan i autentičan sadržaj, koji autor uspješno pomiruje te se doima da, kao u djelima nobelovke Herte Müller, brutalne scene svakodnevice prate nježne, melankolične note. Na tim se pripovjednim mjestima stvara čitateljska emocija i empatija.

Junakinje Bezdana su žene kojima smo okruženi. Prva je, živeći jednostavno i skromno, u patrijarhalnom odnosu trpjela muževu prijeku narav pa i poneki udarac. Više na fotografijama ne prepoznaje vitku, nasmijanu ženu u cvjetnoj haljini od koje je ostala tek isprana krpa za brisanje podova. Druga nikad nije ostvarila put na Island, novac od instrukcija koji je štedjela za putovanje i sada stoji netaknut. On će umjesto putovanja platiti smještaj u staračkom domu.

Godinu dana prije objave romana u režiji Branka Schmidta, a prema scenariju Josipa Mlakića, snimljen je film Imena višnje. U ovoj su drami glavne uloge odigrali Ivo Gregurević i nedavno preminula Nada Đurevska. Aktualnost tematike potvrđuje sve veći broj filmskih i književnih djela koja tematiziraju mentalnu demenciju kod žena. Algoritam je 2014. godine objavio roman O mojoj majci, marokanskog pisca Tahar Ben Jellouna kojim se majka pripovjedača/pisca ispovijeda sinu u dramatičnim smjenama sjećanja i zaborava. Iste je godine objavljen nešto poznatiji roman Zauvijek Alice američke neuroznanstvenice Lise Genove, prema kojem je snimljen istoimeni film s Julianne Moore u glavnoj ulozi. Film Michaela Hanekea Ljubav iz 2012. godine s Mlakićevim romanom/filmom dodiruje se na elegičnim i sentimentalnim mjestima, u tematsko-motivskom registru te portretima romanesknih junaka.

Predstavljajući Mlakićev Bezdan u Mostaru, profesorica Perina Meić kazala je kako je roman filmičan te da treći dio romana ne sadrži slučajno dvadeset i četiri pjesme, nego je on filmska sličica u kojoj se u sekundi izmijene dvadeset i četiri slike. Između njih je trenutak potpunog mraka koji traje koliko i projekcija sličice. Taj treći dio romana može se promatrati iz nekoliko perspektiva. On je um romanesknih junakinja u kojima se smjenjuje sjećanje i zaborav, on je trenutak, sekunda u koju stane cijeli jedan život i naposljetku on je poezija, najviši oblik umjetnosti, koji poput beskonačnog spremnika konzervira izgubljena sjećanja i uspomene te dokumentira ne samo pojedinačne živote, nego cijelo jedno stoljeće obilježeno ratovima, logorima i gubitcima. Njime je Mlakić uvezao motive i strukturu romana koji u konačnici prestaje biti priča o bolesti, nego priča o sućuti i razumijevanju koja istovremeno guši i oslobađa.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.