Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Matija Bošnjak

 

U knjizi Umjetnost romana, koja je sakupila nekoliko eseja i razgovora Milana Kundere na temu ovog književnog žanra, može se između ostalog pročitati i objašnjenje zašto je jedan od velikih autora XX. stoljeća svjesno izbjegavao prostor zbivanja svojih romana nazivati Čehoslovačkom, dakle, zemljom u kojoj je 1. aprila 1928. rođen, i gdje je do izgnanstva proveo polovinu svog života. Unatoč tome što je teritorijalno-geografsko i historijski netačno, prostor u kojem se odvijaju životi njegovih dvadesetovjekovnih junaka on preferira nazivati Bohemijom, smatrajući da je ime nekadašnjeg kraljevstva prikladnije duhovnom ustrojstvu njegove proze i temama kojima se kao pisac bavio. Ovo se opravdava uvjerenjem da književnost određeni prostor, naročito ako je riječ o prostoru jedne zemlje, dakle, o jednom podneblju, misli sasvim drugačije, ne samo u odnosu na činjeničnost teritorijalnog suvereniteta, već i u odnosu na nekakvu političku i historijsku sadašnjost. Što je u političkoj areni teritorij obuhvaćen svojim granicama, to je u književnoj stvarnosti zona kulturne specifičnosti i njene znatno složenije mišljene duhovne fizionimije.

Čini se da je u onom što nazivamo bosanskohercegovačkom književnošću (ili književnošću naroda Bosne i Hercegovine) XX. stoljeća, upravo Bosna izrasla do jedne od najučestalijih, gotovo nezaobilaznih, te utoliko privilegiranih tema u drami, u poeziji, ponajviše u romanu. Ma koliko djelovalo kao banalna konstatacija, ipak to jeste svojevrsna rijetkost, da se, naime, skoro pa čitava jedna književna tradicija, a moglo bi se reći i jedna generacija, kontinuirano i opsesivno bavi vlastitim tlom, vlastitim podnebljem, a da to ne bude isključivo u duhu romantičarsko-patriotskog sentimentalizma. Upravo suprotno, i uz dužno poštovanje prema takvom sentimentu, Bosna je bivajući jednom od velikih tema ovdašnje moderne književnosti, poprimila i karakteristike jedne vrlo kompleksne problematike.

U apsurdnom trenutku koji živimo, doista je teško ozbiljno govoriti o osporenim u odnosu na etablirane pisce kod nas, budući da su u atmosferi kulturne kataklizme kojoj svjedočimo svi na izvjestan način osporeni i marginalizirani. Ipak, jasno je da se pojedini čak i tom okviru izdvajaju kao naročiti primjeri metodične banalizacije koja se u dvadesetogodišnjem kontinuitetu sprovodi sistematski kod nas. U takvom kontekstu, Ivo Andrić i Derviš Susić djeluju, ne samo po svojim književnim idiosinkrazijama (pošto se time gotovo niko i ne bavi), nego i po javnom i akademskom tretmanu koji ih je snašao, kao čisti antipodi. Jednim se bavimo neprestano, ali tendenciozno i površno, svojatamo ga ili odbacujemo prema načelima ideološke paranoje, citiramo pasuse kao da su riznica mudroslovlja i time dajemo povoda proizvoljnom pesimizmu, sve u svemu, tretiramo njegovu ostavštinu kao politički dokument, ignorirajući složenost čija je priroda eminentno književna. Drugim se bavimo rijetko, neznatno ili nikako, tek ga sporadično „otkrivamo“ i ne znamo još uvijek šta bismo sa tom neugodnošću koja se zove Parergon, gdje je ispisana nekakva neshvatljiva apologija onih „olovnih vremena“, dok je trajala druga po redu „tamnica naroda“. Riječ je o čitavom nizu nesporazuma današnjeg svijeta sa fenomenom književnosti, sa piscima, na kraju krajeva i nas sa nama samima. U suštini, riječ je o opštenarodnom ubjeđenju da je knjiga onaj medij kroz koji pisac iznosi nekakav svoj stav, i to je jedno od najstrašnijih pojednostavljenja koje u percepciji književnosti uopšte postoje. Problem je u tome što, ako to i jeste priča o nama, nigdje drugo do u književnosti naših velikih pisaca ta priča nije složenije mišljena. Spas od banalizacije treba tražiti u konkretnosti, koju omogućava usporedivost, a jedno od njenih težišta u našoj književnosti je, opet, Bosna kao književna tema.

U Andrićevom Pismu iz 1920. samo je jedan čovjek Bosnu nazvao „zemljom mržnje“ i njegovo ime je Maks Levenfeld. Bolje je pitanje zašto se „instinktivno trzaš i buniš kada čuješ tu reč“, pa nastojiš opravdati jednog autora time što ćeš ustvrditi da „zemlja mržnje“ zapravo znači „topos patnje“, jer ti zvuči racionalnije i prikladnije pretpostavljenim humanističkim idealima književnosti. U čemu je stvar? Pa valjda tamo gdje se mrzi, tu se svakako i pati, pošto oprosta nema, a nije valjda da ćemo književnost nagovarati na odanost diskursu tolerancije samo zato. Svidjelo ti se to ili ne, tako je mislio i rekao Maks Levenfeld u pismu svome dugogodišnjem prijatelju, ne bi li konačno razjasnio sa njim, a možda i sa samim sobom, neke duboke sporove i nesporazume koji se tokom godina odrastanja među njima učvrstili kao nepremostivo nerazumijevanje. Riječ je o čovjeku koji napušta zemlju u kojoj je svakako oduvijek i bio stranac i on u tom trenutku svog života šapuće sebi latinsku izreku no est salus nisi in fuga kao mantru („Bijeg je jedini spas“). Primijeti da pripovijetka završava izvještajem o tome da je Maks poginuo negdje u Španiji, za vrijeme građanskog rata, i jednom rečenicom, gotovo empedoklovskom sentencom, sa primjesom blage ironije ili čak cinizma: „Tako je završio život čovjeka koji je pobjegao od mržnje“ – abyssus abyssum invocat, nema bijega i nema izlaza, et cetera, et cetera.

Opesija Andrićeve književnosti su svjetovi iz kojih se ne može izaći, stvarnost iz koje nema bijega. Almir Bašović u tekstu Andrićeva pripovjedačka tehnika i dramska forma ustvrđuje da se već po naslovima romana i pripovijedaka može primijetiti autorova zainteresiranost fenomenom prostora. Dok je katkad riječ o prostorima koji se mehanički ograđeni, poput zatvora Deposito koji se također zvao i „Prokleta avlija“, nerijetko su u pitanju i zone, krajevi, područja koja su bez ikakvog racionalnog razloga nepristupačna onima koji žele tu dospijeti, koliko su i bezizlazna za one koji žele otići. Luis Buñuel je snimio jedan vrlo simpatičan film o sastanku nekoliko uglednih građanskih porodica, koje nakon večere naprosto ne mogu napustiti prostoriju i otići kući. S druge strane, Borges se labirintima bavio opsežno i temeljito, te veliki dio svoje književnosti smještao upravo u takve zagonetne prostore. Ipak, priroda Andrićevog bezizlaza je znatno drugačija i po svemu sudeći je vezana za njegove shvatanje Bosne, a to je ipak jedna zemlja i njeni je žitelji nisu nikada namjenski sagradili kao labirint. Tu izostaje dakako jedan klasičan element fantastike, za koji se pisci skloni labirintima vrlo rado opredjeljuju, ali se kod Andrića, čija književnost nipošto ne bježi od onog čudnovatog, srodna zamisao vlastitog književnog svijeta artikulira posve drugačijim motivima.

U trećem poglavlju romana Na Drini ćuprija pripovijeda  o Abidagi, čije je poslanstvo po nalogu Vezirovom da rukovodi i nadgleda izgradnju mosta, o pouzdanijim ljudima kojima se u te svrhe okružio, te o varošanima koji sve te radove poslušno i trpeljivo posmatraju. Abidaga vrijedi za odlučnog i strogog čovjeka, koji hoće stvar sa mostom, koji je carstvu od strateškog značaja, dovršiti što prije i što efikasnije, te se doista ne vidi razloga zašto pod njegovom paskom to tako ne bi i bilo. Međutim, nešto nije kako treba i izgradnja neprestano posustaje. Andrićev pripovjedač opisuje tu nepriliku na ovaj način: „Ovo je treća jesen kako narod kuluči na mosti, a ni po očemu ne može da se vidi da posao odmiče i da se bliži kraj ovoj nevolji.“ Počele su tako i da se pronose pučke glasine kako izgradnju remete čari „vile brodarice“, te da je zbog toga potrebno dvoje novorođenčadi žive zakopati u temelje kako bi se zla kob razriješila. Kako nije čovjek sklon narodnim praznovjerjima i mitovima, Abidaga zapovijeda svom poslušniku Pjevljak da postroži kontrolu, da pošto-poto pronađe stvarne sabotere, jer bi mu u suprotnom i vlastita glava mogla biti u pitanju. Poglavlje se okončava scenom stravičnog mučenja jednog seljaka kojeg su straže ulovile u blizini mosta i dale ga kazniti za primjer ostalima. Iduće poglavlje najavljuje strah koji će za vijekove što dolaze nedvosmisleno biti u sprezi sa izgrađenom ćuprijom.

Iz epizode o graditelju Abidagi i varošanima da se jasno primijetiti koliko Andrić insistira na postojanju iracionalnog elementa koji se uvijek radikalno sukobljava sa razumom. Most još nije ni sagrađen do kraja, a već je jedna žena poludjela, i doista, posvuda kroz Andrićevu književnost tumaraju ljudi koji su izgubili pamet, a upravo oni stoje u središtu napetosti koja se ostvaruje između dva pomenuta svjetonazora. Abidaga utjelovljuje, u ovom konkretnom slučaju, način mišljenja onih koji dolaze izvan, koji dolaze sagraditi, što će reći, da je on inkarnacija civilizatorskog principa i racionalnog mišljenja, te u njegovom viđenju stvari nema mjesta čudesima, kletvama i narodnim izmišljotinama. S druge strane, pogled varošana na nevolje oko izgradnje mosta je čista forma mitskog mišljenja. Primijetimo, ipak, da je nužda žrtvovanja ono što im je zajedničko: varošani vjeruju da djecu treba ukopati u temelje, Abidaga zna da sabotere treba kazniti, a ako ih nema, treba ih naći ili izmisliti. Tako i jedino tako moguće je dovršiti most, čiji je smisao i svrha da otvori jedno podneblje drugome, da uspostavi pravac razmjene koja je Carstvu od velike važnosti.

Šta nam onda već na samom početku sugeriraju neprilike, pa bile one racionalno shvatljive ili zagonetne, pri izgradnji tog mosta, čija je vrijednost i praktična i ujedno simbolična? Da je u doživljaju Bosne prisutna slutnja o jednom autističnom, u sebe zatvorenom, ako ne bi bila neumjesna riječ, introvertnom svijetu, koji ne trpi krupne promjene i strahuje od svake novosti. O toj inertnosti progovara se u Andrićevoj književnosti često, recimo, na prvim stranicama Travničke hronike, kada njegov pripovjedač, u svom osobenom stilu, preuzima obrasce mišljenja u horizontu nekakvog narodnog viđenja stvari: „Ukratko, danas dobra nema. Nego ovo hleba i ovo dana, što je kome ostalo, da se pojede i da se poživi u miru, u ovom najgospodskijem gradu na zemlji, a Bog da nas sačuva od slave, od krupnih gostiju i velikih događaja.“ Po nevolji, upravo će u Travniku boraviti nekoliko baš takvih „krupnih gostiju“, a u njihovim pojedinačnim sudbinama će se ogledati i zbivanja sa europske povijesne pozornice.

U pitanju su konzuli, emisari, diplomati i agenti prosvjetiteljstva na zadatku, francuski i austrijski, svi su u travničkoj čaršiji provode svoje dane i svi su jednako, ali na različitim osnovama, iznenađeni tim neobičnim podnebljem koje je i sudbinsko mjesto njihovog susreta. Vrijeme Travničke hronike zbiva se uporedo sa Napelonovim pohodima po Europi. U sjeni velikih civilizacijskih prevrata zapadnog svijeta, koliko i u zabiti jedne, ma koliko dostojanstvene, ipak srednjobosanske čaršije, jedan od visoko obrazovanih i kulturnih ljudi pred francuzem Defoseom objašnjava i vlastitu i nevolju naroda te zemlje u koju je mladić po zadatku prispio. Riječ je o jednom od briljantnih esejističkih momenata Andrićeve književnosti:

„Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“

To su riječi Kolonje, ljekara bez pacijenata i bez prakse, kako ga oslikava Andrićev pripovjedač, čovjeka koji je u travničkoj čaršiji proveo skoro sav svoj vijek, znajući o vrijednostima svijeta koji je od Bosne dalek, jednako nemoćan da u tom svijetu sudjeluje koliko i njegova sudbinska postojbina. Dalje traje ta melankolična refleksija, govor izgovoren pred jednim jedinim čovjekom kao da ih je bezbroj, te se spominju „sudbina levantinskog čoveka“, dvostruki istočni gijeh, „ljudi sa granice“, o životu u toj zemlji sazdanoj od krhotina okolnosti se svjedoči kao o košmaru, postavlja se pitanje o smislu i značenju znanja pred daljinom nedohvatljivog svijeta o kojem se mnogo zna, ali se u njemu ne živi.

I time smo došli do još jedne slike Bosne, koja je prisutna koliko kod Andrića, toliko i u većem dijelu naše književne tradicije: Bosna kao mjesto susreta (ili sudara) svjetova, stjecište civilizacija, zemlja gdje su se našle sve četiri religije Knjige i ujedno granica dosega svih tih svjetova i njihovih kultura. Primijetimo kako je majstorski izvedeno ukrštanje perspektiva, one potpuno izvanjske o takvoj Bosni, sa onom unutrašnjom, koja je opet nijansirano diferencirana kada su u pitanju obrazovaniji, poput Kolonje, u odnosu na puk. „Bosanac voli da govori o teškim i beznadnim stvarima“ – rečenica koja gotovo da u pamćenje priziva diskurs engleskih, francuskih ili njemačkih putopisaca koji su ove krajeve posjećivali što zbog spisateljske karijere što zbog diplomatskih razloga, neposredno pred smjenu carstava i tokom vladavine Austro-Ugarske. Duž čitave Travničke hronike se živo raspravlja o bijedi i zaostalosti ovdašnjih naroda, nekada sa fratrima, nekada čisto među strancima, govori se i o čudnovatoj naravi bosanskih žena, a austrijski konzul fon Miterer već dugo privodi kraju i jednu knjigu.

No, samo jedna perspektiva izmiče ovom sloju ljudi koji igraju važne uloge u svijetu Travničke hronike, a riječ je o dojmovima koji pripadaju pripovjedaču, a on je, kao i mnogo puta kod Andrića, u tajnom i čvrstom dosluhu sa mnijenjem i običajima mještana. Teško je neprimijetiti koliko često Andrićev pripovjedač poseže za izvještajem o nekakvom klimatsko, meteorološkom ili čisto geografskom stanju stvari. Uostalom, Hronika tako i počinje, „hladnim vetrom sa Vlašića“, „reskom vodom iz Šumeća“. Redovito njegova pripovjedačka pozicija svijet gleda naglašeno odozgo. U više navrata je Dževad Karahasan to imenovao „snom o objektivnosti“, koji se očigledno jedino može uozbiljiti distancom sveznajućeg pripovjedača, a taj stvari preferira posmatrati u vrlo širokom okviru, pritom zalaziti u ponore duhovnog života naroda. „Vremena su postala takva da se ničem prijatnom nije moglo nadati, da dobro nije moglo doći“ – ovo se može izgovoriti samo iz ugla gledanja takozvanog „običnog čovjeka“.

Upravo takva, vjerujem, pripovjedačka pozicija omogućava jasno podcrtavanje raskoraka koji postoji između svijeta domaćeg življa i igrača na pozornici europske historije, kakvi su fon Miterer ili Davil. Jer, ono što je za francuskog ili austrijskog diplomatu realnost krupnih političkih zbivanja, gdje igraju odluke, vješti i pravovremeni potezi, gdje se mora strateški posmatrati i inteligentno reagirati, to je za čaršiju poremećaj jednog toka i ravnomjernog trajanja, koju bi bilo bolje što staloženije pretrpjeti ako ju se već nije dalo izbjeći i ponovno je ideja nekakve esencijalne zatvorenosti, inertnosti Bosne izašla na vidjelo. To što se u toj zemlji po svemu sudeći ne da primiti nikakva novina, što je neobično teško sagraditi i jedan običan most, to za ljude stranog porijekla djeluje sve u svemu kao potpuni haos. Tako, recimo, počinje XI. poglavlje Hronike: „Sve se u ovoj zemlji s vremenom okretalo u iznenađenje i sve je, u svakom trenutku, moglo postati protivno od onoga što izgleda.“

Nazovimo prirodnim okvirom taj koji je toliko važan Andrićevom pripovjedaču, pošto se u njegovoj književnosti jedan tmuran dan tretira kao činjenica toliko presudna u djelovanjima živih ljudi. On se postavlja kao radikalno oprečan onom drugom, prepoznatljivijem historijsku okviru zbivanja u Andrićevoj književnosti. U historiji, kojoj se Andrić posvetio i znanstveno i kao pisac, tražeći građu za svoje romane, neprestano se dešava mnogo toga, jer ljudi su akteri i nužno je da će se stvari mijenjati. Dočim, u drugom okviru, jedino se dani mijenjaju zaista, dok sve što je ljudsko postoji i istrajava po nekom svima nejasnom, ali neumitnom zakonu. U tome je valjda taj „strašan osjećaj fatalnosti“, o kojem govori Karahasan kao o najsnažnijem utisku Andrićeve književnosti. Svijet iz kojeg izlaza nema, pošto između onog spolja i ovog što je zatočeno unutra, kao u Prokletoj avliji, nema stvarne razmjene života, dok svako malo strani ljudi dolaze i začuđeno se pitaju „Kakva je ovo zemlja? Kakav je ovo vazduh?“.

U odnosu na Andrićevog sveznajućeg pripovjedača i njegov književni „san o objektivnosti“, prozni opus Derviša Sušića pokazuje posve suprotnu tendenciju. Ko je god čitao roman Hodža strah ili Uhode, jasno mu je koliko teško je jednoznačno odrediti pripovjedačku poziciju spram svijeta o kojem se pripovijeda. Štaviše, gotovo bi se moglo reći da Sušićeva prozna književnost teži paradoksalno anulirati ulog pripovjedača, i to u nastojanju da se događaji učine što dramatičnijim. Za vjerovati je da na tome i počiva dojam mnogih čitatelja o Uhodama kao o romanesknom eksperimentu. Dakle, nepokolebljivo mirna i trezvena pripovjedačka osobnost kakvu smo imali kod Andrića, kod Sušića je momenat suočavanja sa haosom koji je, u prvom redu, metež zbivanja u historijskoj areni. Neka to bude nazvano i „žabljom perspektivom“, svakako je riječ o piscu koji preferira događje posredovati kroz lične doživljaje likova, radije nego o njima progovarati distancirano i hladno. Utoliko su i folklorni motivi, vernakulari, dijalekatski idiomi, žargoni i raznoliki stilski registri, koji Sušića čine usporedivim sa Andrićem, potpuno drugačije mišljeni i na koncu, kao postupci, postižu sasvim različit rezultat.

Nekoliko puta sam imao priliku čuti da se Hodža strah, po dinamici događaja predočenih slikama gotovo lirskog intenziteta, poredi sa Babeljovom Crvenom konjicom: „Vrati se konju, uzjaha i požuri putem, zaboravivši i gaj u kome je trebalo sačekati noć, i iskustvo da je bolje provlačiti se stazom kroz šaš, a od ravnice i zlih očiju njenih daljina zaklonjen visokim nasipom.“ Sušićeva poetika hoće biti u središtu svijeta u kojem nema ni jednog trena predaha. Tako djeluju i Uhode. Iako slično Andrićevim romanima uzimaju u obzir golem vremenski raspon, u tim etapama historije kao da nije bilo ni jednog jedinog dana koji nije bio intenzivno dramatičan. Nije slučajno da ga u čitavoj toj historiji najviše od svega zanimaju upravo pobune, dakle, presudni momenti kada čovjek stvari uzima u svoje ruke i više ništa ne prepušta sudbini ili slučaju.

Drugo je pitanje, da li to podrazumijeva neku sasvim drugačiju sliku Bosne, odnosno, da li u Sušićevoj književnoj viziji ove zemlje i ovog podneblja izostaje element fatalnosti. Naprotiv, sasvim slično onome za kog je Bosna bila zemlja „mrke ljepote“, i Sušićeva književnost se čvrsto drži tog utiska, razvijajući ga na vlastite načine i sebi svojstvenim sredstvima. Ako je roman Uhode najbolje primjer njegove stilske i tehničke radikalnosti, pored toga i najvještije ostvarenje jedne ideje o Bosni, tada bismo mogli reći da je, u odnosu na Andrića, za kojega je ona bila svijet iz kojeg se ne može izaći, za Sušića u ovom romanu svijet u koji se ne može ući. Ko bi enigmi takve zatvorenosti u sebi mogao rječitije i pouzdanije posvjedočiti od špijuna rimskih, carigradskih, njemački, i tako dalje.

Kombinirajući različite pripovjedačke tačke gledišta, u velikoj mjeri epistolaran, u jednom trenutku napisan i u registru transkripta korespondencije među obavještajcima, Uhode su po žanrovskom određenju neka dosta neobična sorta špijunskog trilera. Oprostite za smionu tvrdnju, ali teško je pobjeći od dojma da je Sušić političku historiju Bosne uzimao mnogo ozbiljnije od Andrića, kojem je to bio samo jedan od okvira, a najčešće povod za alegorizaciju. Dosta su nategnute interpretacije koje Prokletu avliju tumače kao nagovještaj (ili, još gore, intelektualnu kritiku) fenomena kao što su „Goli Otok“ ili „koncentracioni logori“. To se vidi, recimo, po Karađozovom neobičnom shvatanju krivice, koja je, što se njega tiče, mnogo više metafizička, nego moralna ili juridička činjenica, što sugerira da je u Andrićevoj poetici nesumnjivo postojanje „zla“ u ovom svijetu ipak više mišljeno gnostički, nego iz vizure čovjeka kao političkog ili etičkog bića. Ako je potrebno u bosanskohercegovačkoj književnosti imati pisca koji je imao osviješten refleks na politička zbivanja, te u tome dokazao solidan književni i intelektualni instinkt, to je dakako Derviš Sušić.

Ono što kod Andrića Bosna nije skoro nikada, to je u Sušićevim Uhodama nedvosmisleno i podcrtano: jedan geo-strateški teritorij, jedna zona interesa, pa od pamtivijeka do danas. Roman počinje ovako:

„Moj gospodaru,

zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje barondijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralj i barune. Sa četiri strane, Vam već poznati aspiranti – podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosi s nadom.“

Ritam romana zasnovan je na smjenjivanju historijskih etapa, a u svakom od tih razdoblja uhođenje predstavlja odlučujuću aktivnost, te se strani agenti na razne načine pokušavaju infiltrirati u redove domaćih uglednika, obljubljujući žene, hinjeći da su pripadnici religijskih redova, itd. S jedne strane, to doista znači da će ovim književnim djelom dominirati izvanjska perspektiva, pošto su glavni akteri mahom stranci na zadatku u Bosni. Međutim, uhoda nije isto što i putopisac, te tako i njegov pogled na zemlju drugosti, zemlju koja mu je tuđa, nije identičan onom dojmu Arthuru Evansa, o ljudima iz ovih krajeva, čije su oči pune neke „sanjalačke patnje“. Sušićev roman je svakako u referencijalnom odnosu spram putopisne literature sredine i kraja 19. stoljeća, ali izostaje momenat romantičarskog zanosa, te se ističe upravo druga, sjenovita strana ove zemlje: njen mrak, njena vlaga, dosada i grubost ljudi. Uhode obiluju takvim etnografskim komentarima, osvrtima na, takoreći, antropološku fizionomiju ovdašnjeg življa, pored toga, nerijetko se izvještava i o onome što je sa stanovišta strateške misije posve sporedno: klimatski uvjeti, čudna atmosfera, vlažnost zraka. „Vrijeme je mahnito. Osjetljivije krivce iz toplijih krajeva trebalo bi ovamo slati u progonstvo. Od vlage i čamotinje sami bi sebi rezali vratove“, govori stambolski uhoda u epizodi koja se bavi Huseinom Gradaščevićem i njegovom slavnom pobunom.

Budući orijentiran prema dramatičnom, Sušić je od dokumentarne historijske građe birao samo prekretnice, presudne momente, ili barem one koji se takvim čine. Upravo je u epizodi o Huseinu dokazao koliko je dramatski talentiran pisac. Na nekih tridesetak stranica koje čine uhodina pisma u Stambol, dogode se otprilike tri briljantno smišljena zapleta. Prvo nam se obraća jedan od Huseinovih pisara, koji za potvrdu istine o događajima prilaže desetak uhodinih izvještaja, a kasnije ćemo saznati, prvo, da niti jedno nije dospjelo na namjeravanu adresu, potom, da je uhoda razotkriven mnogo ranije nego što je to očekivao. Pisar, pravdajući se da je to otprilike sve što može objelodaniti iz „tajne arhive“, o tome piše ovako:

„Dužan sam na kraju i ovo objašnjenje: mladog uhodu otkrili smo drugog dana boravka u Gradačcu. Pogriješio je, siromah, odmah na pragu. U han na kahvu došao je čvrsto sapete obuće. Prvi čibuk napunio je brzo i zivkajući žustro lijevo i desno, čibuk mu je bio kratak, konjanički. Kad je naišao stari imam, skočio je i ponudio mu mjesto. Ali pravi Bošnjak, ako misli ostati u mjestu samo dva dana, ne veže obuću do hana. Čibuk će puniti sporo očiju sasređenih na lulu, a zatim na žižak, jer pola užitka je u pripremi. A neće nikome praviti mjesto jer se svakom starijem žitelju iz čaršije zna mjesto u hanu. Handžiji su zapale za oko ove stvari i dojavio je ćehaji da se radi o prerušenom oficiru.“

U Sušićevom poetici, i to ne samo u Uhodama, već i u drugim djelima, Bosna je određena osobinom neprobojnosti, dakle, zatvorenosti, i čini se da u tome ulogu ne igra neka sofisticirana razina političke organiziranosti. Utoliko je teško biti siguran da je ovdje na djelu nekakav pogled na Bosnu kao drugost, svojstven putopisnoj literaturi. Kažem, uhoda nije isto što i putopisac, jer drugom nije potreban momenat himbe u svrhu strateške integracije među domaće stanovništvo. Time se može objasniti naglašeno ličan, dakle, sasvim dramatično intoniran glas ljudi koji jesu stranci, ali su stranci koji se pretvaraju da to nisu. Jedino tako se i može izraziti ideja nepristupačnosti te zemlje i njene nedokučivosti razumu, dok je prosječnom putopiscu u njegovim analitičkim skokovima sve poprilično jasno, čega tu ima i kako to sve izgleda. Nasuprot tome, pasus romana koji historijski pripada nešto ranijim vremenima izvještava upravo o nejasnosti, o enigmi:

„Koliko pitomina i prijatnih dolina od Vrhbonse dovde, a ipak, eto, prijestolnicu su sakrili u ovaj čemer i nedođiju! Je li to lukavstvo ove neobične zemlje o kojoj je od ranijih uhoda slušao, da najveće dragocjenosti sakriva na najružnija mjesta! I da radoznale strance i neželjene goste mami upravo tamo gdje će sami uvidjeti da treba da odu, uvidjeti prije nego što ih štogod iz ovih mračaja ne mlatne po potiljku.“

Dok je Andrić pisac naročito izraženog osjeća za prostor i njegove simboličke konotacije, Sušić, koji je po svemu sudeći i pisac drugačijeg temperamenta, pokazuje naglašeno interesovanje za vrijeme. Osnovna tehnika njegovih Uhoda je postavljati u odnos usporedivosti historijske etape koje su se dogodile Bosni, tako da se u mijenama i varijacijama očiglednom učini neka konstanta, nešto univerzalno, nešto što ne podliježe zakonima promjenjivosti. Fasciniran je paradoksom da unatoč pojedinačnosti sudbina sve ipak ide ka istom neizbježnom ishodu.

To potvrđuje jedan od zanimljivijih uhoda u ovom romanu, koji se ističe i po tome što je špijun sa naše strane. Njegovo je da odigra svoju ulogu u jednoj operaciji, koja ima za cilj preduhitriti infiltraciju strane špijunke u naše redove. Jedne noći ju zatvara u hotelsku sobu, nagovara je da se zajednički pretvaraju da su ljubavnici, u slučaju da neko od njegovih upadne. U tom trenutku počinje esejizirati historijsko, metafizičko, sudbinsko i svako drugo pitanje Bosne:

„Bosna je etnički i religijski šarenija od Levanta. Isključivosti su arnautski tvrdoglave, pa se – od krvavog iskustva, dodiruju mazno i meko i oprezno, a onda s vremena na vrijeme potiru na stravičan način, krvoprolićima toliko emocionalnim i žestokim da bi svaka intervencija kulturne Evrope bila od boga poslana milost. Valjda zbog toga je profil ovdašnjeg čovjeka za pojednostavljene evropske kriterije – velika tajna. Čak i pod uslovom da znamo sve o evropskoj i orijentalnoj psihologiji i o svim varijantama njihovog križanja. Ne, Bosna je nešto deseto, tragično, prizemno, dostojanstveno, smireno, bolećivo, a istrajno.“

I po ko zna koji put, iskorak naše romaneskne književnosti u nešto što je briljantno promišljena kulturna antropologija u pozitivnom smislu. Sušić nam je ovim romanom, čija se zbivanja odigravaju u širokom vremenskom rasponu, podcrtao jednu objedinjujuću konstantu o Bosni, a to je njena nerazumljivost. Zbog čega je to tako, neka nagađaju „ozbiljnije“ znanosti. Da li je to kob podneblja koje se vječito nalazilo na periferiji historijske pozornice, da li je to stvar zemlje iz koje niču nekakve posebne prirodne sorte pa se tako i u ljudskoj prirodi razvijaju neke endemične osobine, da li je to voda koju se pije ili zrak koji se diše, ili je naprosto tako sa mjestima gdje su se susreli svjetovi, pa svako malo tuda protutnji neki špijun koji o tome svjedoči riječima: „Ne razumijem njihov islam.“

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.