Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Rachida Lamrabet

Razgovarala: Barbara Matejčić; foto: Koen Broos

Rachida Lamrabet rođena je 1970. u Maroku te se kao dvogodišnjakinja s roditeljima preselila u Belgiju. Osobu imigrantskog porijekla u Belgiji se naziva „alohton“, onaj koji je inozeman, tuđ, koji potječe iz nekog drugog područja. I nju tako zovu, kaže. Čak i ako ste treća generacija imigranata bit ćete „alohton“. Ali termin se ne koristi za doseljenike iz Europe, samo za one iz Afrike i Azije.  Rachida je prozna i kazališna autorica. Već joj je prvi roman Vrouwland (Ženska zemlja) iz 2007. donio nagradu za prvijenac, da bi godinu kasnije bila nagrađena i za zbirku kratkih priča Een kind van God (Božje dijete). U svojim romanima i pričama bavi se sudbinama imigranata koji na tlu Europe pokušavajući naći svoje mjesto. Godine 2009. napisala je prvi kazališni tekst Belga o prvoj generaciji radnika koji su s velikim očekivanjima došli u Belgiju šezdesetih godina. U zadnjem romanu De man die niet begraven wilde worden (Čovjek koji nije htio biti pokopan, 2011.) ponovno se bavila sudarom dviju kultura iz imigrantske perspektive. Domaćim čitateljima njezina djela nisu poznata jer nije prevođena na hrvatski, no gostovala je u Zagrebu i Rijeci u svibnju u sklopu Festivala europske kratke priče, koji je bio posvećen naslijeđu.

Rachida Lamrabet je i pravnica i dugih je 16 godina radila u Centru za jednake mogućnosti i borbu protiv rasizma da bi prošle godine dobila otkaz nakon što se projektom „Deburkanization“ za Kraljevsko flamansko kazalište zauzela za prava žena muslimanske vjeroispovijesti da nose burku, što je u Belgiji zakonom zabranjeno. „Muslimani su ultimativni ‘drugi’ i braniti ih znači braniti pogrešnu grupu“, komentirala nam je u razgovoru paradoks da je u organizaciji koja se bori protiv diskriminacije dobila otkaz stajući na stranu manjine. Srećom, od nedavno je ponovno zaposlena u ljudsko-pravaškoj udruzi.  

Može li se zabrana nošenja burke zapravo tumačiti ikako drugačije osim kao ksenofobija?

Službeno može, kao sigurnosna mjera, da bi vas se moglo identificirati. Opravdano je tražiti da vas se može identificirati, primjerice na aerodromu ili u banci, no u Belgiji se radi o potpunoj zabrani, ne možete na ulicu izaći pokrivenog lica, što je u suprotnosti s pravom na religiju i na privatnost. To su temeljna ljudska prava zagarantirana i našim Ustavom. Kada je zakon donesen 2011. godine, argumentiran je time da je burka neprijateljska prema ženama, što je jednostrana interpretacija nošenja burke. Pitala sam što misle o tome neke od žena koje nose burku i rekle su mi da time prakticiraju svoju religiju, a ne da su pokorne svojim muževima ili braći koji su tako odredili. To je potvrdila i studija Sveučilišta u Gentu kojom su se ispitivali razlozi nošenja burke. Osim toga, tvrdilo se da se burka onemogućava socijalnu interakciju, što znači da država zadire u naše odnose s drugima. Vlada se mogla potruditi da razumije tu temu, umjesto što je reagirala u suštini ksenofobno.   

Znate li kako je zakon utjecao na žene koje nose burku?

Sveukupno se tada radilo o dvjestotinjak žena koje su u Belgiji nosile burku. To je mala brojka. Neke su je prestale nositi kako bi mogle imati društveni život, no neke su vjerojatno odlučile i ostati kući. Prije nekoliko godinu je jedna žena dobila kaznu zbog toga što je nosila burku u javnosti. Kazna je novčana ili sedam dana zatvora.  

Je li teroristički napad u ožujku 2016. dodatno pogoršao odnos prema izbjeglicama?

Slično je bilo i prije terorističkog napada. Izbjeglice koje bježe od rata prikazivalo se kao masovne migrante koji će promijeniti Europu. To je retorika zastrašivanja, no ne staje samo na tome, već su i poduzete mjere koje su islamofobne i diskriminirajuće. Naravno, napad je samo pogoršao stvari. Od tada političari, ali i mediji govore o izbjeglicama kao o potencijalnim teroristima i prijetnji. Postali smo zemlja straha.

Ipak, imigranti iz Magreba kažu da su bolje prihvaćeni u Belgiji, nego u Francuskoj.

Francuska je u stanju pripravnosti od terorističkog napada 2015. Uveli su neke vrlo restriktivne mjere koje ugrožavaju vladavinu prava. No isto to se događa i u Belgiji. Vlada pretpostavlja sigurnost i borbu protiv terorizma vladavini prava i ljudskim pravima. Slično možemo pratiti svuda u Europi. Sve je više desnih vlada koje su jako neprijateljske prema izbjeglicama i prema svakome tko nije s europskog tla.

Reflektira li se to i na vaš život?

Ako ste imigrantskog porijekla i islamske vjeroispovijesti, primijetit ćete da vam sloboda govora nije zagarantirana kao što bi trebala biti i da nije za svakoga jednaka. I sama sam bila meta vrlo agresivnih napada jer sam kao autorica dala glas ženi koja je odlučila pokriti svoje lice burkom. To je potaklo mnoge negativne reakcije, uključujući i od nekih političara, jer je takva žena simbol svega što u Europi ne vole, prvenstveno radikalnog islama. A ja sam time htjela otvoriti diskusiju o granicama naših sloboda i prava na izbor i privatnost, pogotovo onih koji ne izgledaju kao ‘mi’, a žele koristiti iste slobode kao i mi. Razmišljati da je odluka žene da pokrije lice izraz njezine slobode, za Europljane je kontradikcija. Takvu ženu treba izbrisati s ulica, a ne tolerirati.

Izvještaj istraživačke komisije nakon napada je pokazao da je među mladim muslimanima u Belgiji rašireno antizapadnjačko raspoloženje. Kako to komentirate?  

Sve ovisi kako je provođeno istraživanje i koja su pitanja postavljana, no rekla bih da mladi žele pripadati, ali ako su iskusili diskriminaciju ili se ne osjećaju dobrodošlima, neće imati osjećaj pripadanja. Kada živite zajedno, ali zapravo odvojeno, onda zasigurno ima puno međusobnog nepovjerenja. U javnim školama u Belgiji nije dozvoljeno nositi maramu na glavi ili druga vjerska obilježja, kako bi se, tako kažu, svi osjećali jednakima. Tako su mladi siki tužili škole jer nisu smjeli u školi nositi turban ni kirpan, mali bodež koji siki vjernici uz sebe uvijek moraju imati. U Antwerpenu imamo ortodoksnu židovsku zajednicu i oni nemaju takvih problema jer imaju svoje, židovske škole. Sud je presudio da škola mora poštovati različitost i pravo na vjersku slobodu. Zabrinjava me što se previše fokusiramo na vjersku radikalizaciju. Jasno da je to potencijalna prijetnja i da je treba uzimati u obzir, ali imamo razne vrste drugih radikalizacija, recimo, ekstremnu desnicu, koja je podcijenjena, a to nam je stvarna prijetnja.     

Kakvo je bilo vaše odrastanje u Antwerpenu u odnosu na odrastanje današnje druge generacije imigranata?

Moji su roditelji bili vrlo skromni. Mama je ostala kući s djecom, a tata je bio radnik i nije nikada mislio da je Belgija njegova zemlja pa me je tako i odgajao – da ne dižem glas, da šutim i gledam svoja posla. Današnje generacije nemaju takav stav, vide da se radi o društvu različitosti i žele biti njegovim dijelom. Smatraju da imaju prava kao i svatko drugi.  

Novinari često pitaju pisce o odnosu fikcije i stvarnosti u literaturi, no možete li mi, kao pravnica, reći nisu li prava i zakoni postali fikcija, jer prema zakonu i međunarodnim konvencijama izbjeglice imaju pravo zatražiti azil, no u hrvatskoj stvarnosti im policija to onemogućava.

Zakon zbilja nekada jest simboličan, kao lista želja kako bismo se trebali pridržavali etičkih normi. Europa je kontinent prosvjetiteljstva i ljudskih prava i takvi bi nam trebali biti zakoni, ali u stvarnosti ne ostane puno od te liste želja kada se suočimo s onima koji žele koristiti pravo na zaštitu. Tada zaboravljamo na zakone i štitimo svoje zemlje, što je vrlo nacionalistički refleks koji je u suprotnosti s proklamiranim europskim vrijednostima. Mi smo u shizofrenoj situaciji; pretvaramo se da smo još uvijek kontinent ljudskih prava dok zapravo želimo zaštiti naše granice i ne želimo štititi one koji ne pripadaju našoj zajednici. U tom smislu ste u potpunosti u pravu: zakon i zaštita ljudskih prava su danas uistinu fikcija.

Dok razgovaramo Skypeom, ja sam u Berlinu, gdje mogu s repertoara najvećih gradskih kazališta birati između nekoliko predstava o izbjeglicama i imigrantima, u jednoj od njih i igraju izbjeglice. Tematizira li Belgija svoju raznolikost u okviru institucionalne kulture?

U Belgiji imamo nešto drugačiji odnos prema različitosti, ovdje nije baš ugodno ljudima koji nisu europskog porijekla. Vlada je desno orijentirana, prilično antimuslimanska i antiimigrantska. Pucajući na kombi s izbjeglicama policija je nedavno ubila dvogodišnju iračku djevojčicu. To ilustrira kakva je politika prema izbjeglicama i onima koji su drugačiji. I, ne, nema takvih predstava u javnim kazalištima kao u Berlinu. Ima nešto privatnih inicijativa i puno solidarnosti među Belgijancima prema izbjeglicama, ali država ne pokazuje nikakav interes.

Imate li vi kao autorica jednaku mogućnost da budete vidljivi i da vas se čuje u javnoj sferi kao i autori koji su bijeli i generacijama Belgijanci?  

Autori moga imena i naslijeđa obično nisu oni koji pripadaju klubu ‘velikih, pravih pisaca’. Pravi pisac piše o ‘nama’, o bijelim ljudima, o bjelačkim temama, najčešće o srednjoj klasi. A onda se nađe netko poput mene tko piše o identitetu, pripadanju, čiji likovi imaju arapska imena… To je egzotično, ne smatra se dijelom naše kulture, naslijeđa, mainstreama.  

To samo znači da mainstream negira realnost jer su ljudi poput vaših likova nezanemarivi dio belgijskoga društva, nisu egzotika.  

Nalazimo se u doba prevrata. Gradovima počinju prevladavati manjine, nitko više nije većina i svi se osjećaju izgubljenima, nesigurnima i uplašenima. To je realnost koja još nije prihvaćena. Najteže je prihvaćaju političari koji još uvijek prodaju priču o ‘nama’ i ‘njima’ i da se trebamo silno truditi oko našeg jezika i kršćansko-židovskog naslijeđa jer ćemo se tako vratiti u trenutak u povijesti u kojemu nije ni bilo ‘drugoga’. Naravno da je to mit, no dokle god političari i mediji budu negirali promjene, nećemo moći prihvatiti da se društvo promijenilo i da zahtijeva redefiniciju toga tko smo ‘mi’ i tko su ‘drugi’.            

No vi ste dobili priličan broj književnih nagrada. Možemo li vas onda ipak smatrati dijelom belgijskog mainstrema?  

Tako bi moglo izgledati kada pogledate moju karijeru. Zasigurno ima onih koji se više od mene moraju boriti za svoje mjesto.   

U svim vašim knjigama pokazujete da je problem multikulturnoga društva socio-ekonomski. Nije pitanje samo tko je koje rase i religije, već tko i što radi i tko se i kako bogati, a tko ostaje na dnu.

S jedne strane se radi o klasičnoj borbi klasa – onih koji imaju i onih koji nemaju – no, istovremeno je to i borba etničkih pripadnosti, što stvari komplicira. Mislim da je važno da se oni koji nemaju ujedine i da podignu pogled iznad kulturalnih, religijskih, rasnih razlika jer u srži svega je klasna borba.

Hoćete li nastaviti pisati o imigrantima u Belgiji?

Ne želim se ograničiti na jednu vrstu literature, ali to je za sada u središtu mog iskustva, onog što jesam i što mislim da je zanimljivo. Belgijska književnost je vrlo bijela pa je stoga važno ispričati različite priče kako bi nam se perspektiva promijenila. Ako smo izloženi stalno istome, onda znamo samo za jednu priču, a to je opasno. Tako se hrane predrasude i nerazumijevanje.  

Primjećujete li u zadnjih desetak godina, koliko objavljujete, da se pojavljuju ti novi glasovi različitosti, da niste više usamljeni?   

Da, puno je novih, aktivnih glasova koji zahtijevaju od mainstreama da napravi mjesta i za druge. Mislim da je to znak da se i društvo mijenja.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.