Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Davor Dukić

 

Monografiju Mažuranić Antuna Barca, tiskala je Matica hrvatska u Zagrebu 1945., u Vjesnikovoj tiskari. Bilo je to, dakle, nakon svibnja, ali omašna je knjiga zasigurno nastajala u prethodnim godinama. Zajedljiv čitatelj lako će u njoj pronaći frazeologiju i misli sukladne endehaškom vremenu zajedno s tragovima novog oportunističkog retuša. Tako autor u poglavlju Postanje ‘Smrti Smail-age Čengijića’, a ono nas ovdje zanima, ističe kako je lik Smail-age “u doba neprestanih hrvatskih borba za održanjem” mogao “simbolizirati svakog nenarodnog vlastodršca”, da bi odmah zatim Crnogorce klasificirao kao “naš narod” (str. 133). Interpretacijske generalizacije o “najbolje[m] djel[u] ilirizma, i jedno[m] od najkarakterističnijih djela cjelokupne hrvatske književnosti”, Barac je postavio na početak i na kraj spomenutog poglavlja. Za potrebe ovog ogleda, tj. za ekonomično izvođenje njegovih temeljnih postavki, dobro će doći jedan ekstenzivniji citat s njegova početka:

 

[…] Mažuranić je stvorio umotvor, u kojemu je prikazao i stanje velikog dijela naših sunarodnjaka pod tuđom vlašću, i ujedno simbolizirao vjekovnu sudbinu cijeloga našeg naroda. U licima svoje pjesme, i kršćanskima i muslimanskima (Smail-aga, starac svećenik, Novica, Durak, Bauk, crnogorski mučenici i osvetnici) iznio je značajeve, u kojima bi se moglo gledati oličenje naših vlastitih crta i crta naših vjekovnih neprijatelja. U patnjama kršćanske raje, u nasiljima Turaka, prikazao je sve, što je bio sastavni dio našeg života kroz vjekove: prijezir nasilnika prema nama, njihova bahatost, osvetljivost, podlost – i beskrajnu požrtvovnost našeg čovjeka, ustrpljivost u tegobama, i njegovu vjeru u više poslanje čovjeka na zemlji.

U pet razmjerno vrlo kratkih dijelova svoje pjesme Mažuranić je živo iznio različite prizore, u kakve sudbina stavlja naše sunarodnjake u njihovoj težnji za slobodom i u borbi za čuvanjem vjerskih i narodnih svetinja: muke i junaštvo narodnih boraca, uz nasilje kukavnog tlačitelja (Agovanje), plašljivost i osvetoljubivost povrijeđenoga krvnika (Novica), divni idealizam i jednostavnost ljudi, koji žive za viši narodni i vjerski ideal (Četa), divlja surovost osvajača nad slabijima i konačna pobjeda požrtvovnih junaka nad tiraninom (Harač, Kob). (130–131)

[…] U prizorima “Agovanja” i “Harača” gledali smo sliku cijele narodne prošlosti, a u vjeri u konačnu pobjedu potlačenih, kojom je pjesma prožeta, zalog bolje budućnosti. (131)

 

Citirani se tekst skladno uklapa u takozvani antiturski narativ – rasutu povijesnu priču, realiziranu u nepreglednom nizu žanrovski i medijski raznolikih varijacija – prema kojem je osmansko osvajanje Balkana značilo povijesnu tragediju tog prostora, tj. njegovo civilizacijsko zaostajanja za (zapadnom) Europom i višestoljetni život u uvjetima bespravne i okrutne tiranije. Taj je narativ nastao tijekom 19. stoljeća, kao sastavni dio procesa izgradnje nacija u jugoistočnoj Europi. I premda s tematski sličnim ranonovovjekovnom tekstovima dijeli mnoge zajedničke motive, on je u svojoj osnovi daleko jednostraniji, netolerantniji od antiturskog/antiislamskog diskursa prethodne epohe. Štoviše, već sad želim istaknuti, a dalje u ovom tekstu samo argumentirati postavku kako Smrt Smail-age Čengića u povijesti hrvatske književnosti predstavlja vrhunac sotoniziranja osmanske vlasti i muslimana na južnoslavenskom prostoru.

Mažuranićev Smail-aga jedan je od formativnih tekstova modernog antiturskog narativa u južnoslavenskim kulturama, a gotovo sve kritičke i književnopovijesne obrane njegova kanonskog mjesta u hrvatskoj književnoj povijesti morale su volens-nolens participirati u tom narativu. I dok u Mažuranićevu vremenu nije bilo bitnih neslaganja između propagandne publicistike i ozbiljne historiografije kad je u pitanju ocjena značenja osmanskog prodora u Europu, u kasnijim vremenima, kad je kompetentna osmanistička historiografija odbacila ili relativizirala sve bitne postavke antiturskog narativa, obrana Smail-age nije se više mogla obaviti bez stanovite interpretacijske nelagode. Na to ćemo se u daljnjem tekstu vratiti, a ovdje tek istaknimo kako se Barac poslužio tipičnom obrambenom strategijom kad je u pitanju kontroverzno Mažuranićevo djelo: tezom o simbolizaciji, izdizanju konkretnih značenja teksta u općeniti smisao. Tako proizlazi da je za Barca Smail-aga svojevrsni epski pandan jednom drugom Mažuranićevu djelu, pjesmi Vjekovi Ilirije (1838) u kojoj je skicirana južnoslavenska povijest kao niz smjena tuđinskih osvajača (Rimljani, Franci, Mongoli, Turci), koji nastupa poslije prvotnog zlatnog doba zajedničkog vlasništva i prirodne religije, a prije suvremene ilirske sloge.

Čak i posve letimična analiza citiranog ulomka otkriva oštru dihotomnu vrijednosnu podjelu. S jedne strane stoji “tiranin”, “nasilje Turaka”, njihov “prijezir prema nama”, “bahatost, osvetljivost, podlost”, “nasilje kukavnog tlačitelja”, “plašljivost i osvetoljubivost povrijeđenoga krvnika”, “divlja surovost osvajača nad slabijima”, a s druge “naši sunarodnjaci pod tuđom vlašću”, “požrtvovni junaci”, “patnja kršćanske raje”, “beskrajna požrtvovnost našeg čovjeka”, “ustrpljivost u tegobama”, “vjera u više poslanje čovjeka na zemlji”, “težnja za slobodom”, “borba za čuvanjem vjerskih i narodnih svetinja”, “muke i junaštvo narodnih boraca”, “divni idealizam i jednostavnost”, “život za viši narodni i vjerski ideal”. Pa iako Barac ističe kako je Mažuranić u likovima svog epa kreirao reprezentativne karaktere, i kršćanske i muslimanske, uz potonje se ne može povezati nijedan upravo navedeni pozitivan atribut. Muslimani se u njegovoj raspravi moraju poistovjetiti s “našim vjekovnim neprijateljima”, uz njih se nipošto ne može vezati “vjera u više poslanje čovjeka na zemlji”, a kamoli da bi netko od njih to poslanje mogao ispuniti. U konačnici muslimanski likovi ne mogu biti obuhvaćeni prvim licem množine kojim vrvi citirani Barčev ulomak, što poznavatelje literature o Smail-agi može asocirati na sugestivan podatak u često citiranom tekstu Ferda Šišića “Pogibija Smail-age Čengića. (6. oktobra 1840.)” (Hrvatsko kolo IV/1908, 164–181) kako je stara porodica begova Čengića “čisto turskoga podrijetla”.

 

***

 

Nepravedno bi bilo ostati samo pri upravo iznesenoj kritici Barca. On je, uostalom, i u poglavlju na koje sam se osvrnuo, kao i u sljedećem, također posvećenom Smail-agi (Komentari ‘Smrti Smail-age Čengijića’, 170–188), dokazao svoj status vrijednog istraživača hrvatske književnosti 19. stoljeća, akribičnog i pouzdanog povjesničara književnosti. Teško je i danas ne složiti se s većinom bitnih Barčevih postavki o Mažuranićevu djelu: o aprioristički različitom pristupu kritičara s obzirom na njihovu konfesionalnu pripadnost, kršćansku ili muslimansku; o relativnoj važnosti razlika između stvarnog povijesnog događaja i njegove epske obrade, pri čemu najprije valja ustanoviti što je o događaju mogao znati sam autor, dok sitnije činjenične pojedinosti stvarnog događaja nisu relevantne za ocjenu književnog djela; o tome da Mažuranićev tekst bolje slijedi povijest u manje bitnim detaljima, nego u svojim važnijim motivima te da je najveća diskrepancija upravo u prikazu Smail-age, kojeg suvremeni izvori opisuju kao junaka i čestita čovjeka; o nedvosmislenom antiturskom i anatiislamskom značenjem djela, ali i o njegovu, kako je već istaknuto, višem simboličkom smislu (Smail-aga kao oličenje tiranina, Crnogorci kao oružje u Božjoj ruci) te naposljetku o idejnoj uklopljenosti Smail-age u imaginarij i vrijednosni sustav ilirizma.

U čemu je onda problem? Problem, i to etički problem u recepciji Mažuranićeva djela ne proistječe, dakle, samo iz autorovih značajnih odstupanja od stvarnih pojedinosti veznih uz povijesni, politički događaj koji je predmet književne obrade, već iz činjenice da se neki recipijenti tog djela, od druge polovice 19. stoljeća do danas, mogu identificirati s akterima tog povijesnog događaja. Drugim riječima, kad danas ne bi bilo nikoga tko bi Ismail-agu Čengića, povijesnu ličnost i prototip glavnog junaka Mažuranićeva djela, mogao smatrati svojim pretkom ili sunarodnjakom svojih predaka, spomenuta bi diskrepancija povijesti i fikcije mogla poticati tek intelektualne, uglavnom književno-estetičke rasprave, oslobođene onog specifičnog vrijednosno-emocionalnog sklopa koji prati sučeljavanja ljudi koji ne nastupaju samo sa svojim građanskim imenom i prezimenom, već i kao predstavnici tradicija, kultura, naroda.

Podsjetimo se napokon najosnovnijih činjenica o događaju i djelu. Hercegovački paša Ismail-aga Čenigić ubijen je u listopadu 1840. u noćnom napadu na njegov logor u pograničnom kraju između Hercegovine i Crne Gore. Napad je organizirao crnogorski vladika Petar II. Petrović Njegoš, kao osvetu za poraz svojih ljudi u bitci kod Grahova četiri godine ranije, u kojoj je poginuo vladičin brat i još sedam članova njegove porodice, a u kojoj se junaštvom posebno istaknuo Ismail-aga.

U svom neveliku epu od 1134 stiha, osmeračka i desetračka, Mažuranić je taj događaj obradio u pet pjevanja nejednake duljine. Radnja prvog pjevanja Agovanje smještena je u Smail-aginu utvrdu Stolac (utvrda povijesnog Ismail-age bila je u obližnjem mjestu Lipnik) u kojoj se nalaze Crnogorci, zarobljeni u blizini rijeke Morače iz razloga koji se posebno ne navode. Smail-aga osuđuje zarobljenike na okrutnu smrt, zajedno sa starim muslimanom Durakom koji ga je bio savjetovao da oslobodi Crnogorce, kako ne bi potaknuo osvetu njihovih sunarodnjaka. Durakov sin Novica, inače Smail-agin stražar, uzalud moli svog gospodara da pomiluje njegova oca. U drugom pjevanju (Noćnik) Novica, potaknut željom za osvetom Smail-agi, noću kriomice prelazi put iz Stoca na Cetinje. U trećem pjevanju (Četa), oko stotinu naoružanih Crnogoraca kreće se pod vodstvom Mirka prema rijeci Morači, gdje ih dočekuje stari svećenik, održava im propovijed i daje pričest. Uto stiže Novica i traži od svećenika da ga (po)krsti. U središnjem i najdužem, četvrtom pjevanju Smail-agini ljudi nasilno pokušavaju prikupiti harač od kršćana u Gackom polju u Hercegovini (stvarni se događaj odigrao u mjestu Mljetičak u Crnoj Gori). Smail – aga gađa kopljem jednog kršćanina, ali promašuje te izbija oko vlastitom vojniku Saferu. Ljutiti Smail-aga naređuje slugama da muče zarobljene kršćane koji nisu mogli platiti harač. Noću, dok muslimanski vojvoda Bauk na Smail-aginu molbu, u njegovu šatoru, pjeva uz gusle pjesmu o jednom muslimanskom junaku – čija je sudbina usporediva sa Smail-aginom, što u ovoga potiče srdžbu pa naređuje novo mučenje zarobljene raje – Crnogorci napadaju Smail-agin tabor. Smail-aga pokušava pobjeći, ali ga dostiže hitac što ga je vjerojatno ispalio četovođa Mirko. Većina Smail-aginih ljudi je ubijena, a u borbi sa svojim dojučerašnjim suborcima smrtno je ranjen i Novica, i to u pokušaju da mrtvom Smail-agi odsiječe glavu. U posljednjem i najkraćem pjevanju (Kob) opisuje se lutka u kućici u blizini Lovćena kako se na udarac nogom o pod klanja križu, tj. križa se; na njoj su Smail-agina odjeća i oružje.

Srpski povjesničar književnosti Milorad Živančević, vrijedni nastavljač Antuna Barca, svog je književnohistoriografskog uzora slijedio ne samo u sastavljanju sinteze hrvatske književnosti ilirskog razdoblja (Ilirizam, 1975.) nego i u pisanju nove monografije o Ivanu Mažuraniću (Ivan Mažuranić, Novi Sad – Zagreb, 1988), do danas nezaobilaznog djela o tom kanonskom piscu. U toj je knjizi sažeto naveo najvažnija odstupanja Mažuranićeve priče o Smail-agi od povijesno potvrđenih činjenica:

 

  1. Agovanje. Nema u stvarnosti robovanja i mučenja Brđana u vezi s ovim događajem. Durak se ne spominje.
  2. Mirko nije bio četovođa, niti je ubio Smail-agu.
  3. Novica nije bio Turčin ni poturica. Bio je sin popa Milutina Cerovića kojeg je ubio Mehmed-paša Selmanović, a ne Smail-aga.
  4. “Harač” kao takav u datim okolnostima ne postoji.
  5. Povod cijelom događaju (203–204).

 

Rasprava o reperkusijama književnog preoblikovanja povijesnih događaja koja Mažuranićevo djelo prati od početaka do danas, svakog će povjesničara književnosti starijih razdoblja podsjetiti na poetička razmatranja Torquata Tassa. Talijanski pisac, kao što je poznato, nije bio samo autor Oslobođenog Jeruzalema, uzornog djela barokne, posttridentske epike, nego i niza poetičkih tekstova o tom književnom rodu. Kad su u pitanju izbor i epsko preoblikovanje povijesnog predmeta Tasso je savjetovao tematizaciju događaja iz starije kršćanske, po mogućnosti srednjovjekovne povijesti te krajnji oprez u mijenjanju osnovnog tijeka i ishoda povijesnog događaja. Normativnopoetički savjeti baroknog pisca ni po čemu naravno ne obvezuju pjesnika iz doba romantizma, ali s jedne strane, Mažuranić, kao gotovo konsenzualno najbolji dopunitelj Gundulićeva Osmana, dakle djela koje je nastalo pod utjecajem Tassove poetike, barem posredno dolazi u vezu s talijanskim piscem, a s druge i njega, uostalom kao i Gundulića, pogađaju posljedice neslijeđenja Tassovih savjeta. Obojica su, naime, pisali o suvremenom događaju, obojica su mijenjali ključne povijesne činjenice. Za ovaj su ogled osobito važni Mažuranićevi kontrafaktički zahvati s aksiološkim posljedicama. Pritom je, naravno, daleko najvažniji nesklad između karaktera glavnog lika i javne predodžbe o njegovu stvarnom prototipu. Povijesnu ličnost koja je u skladu s vrijednostima patrijarhalne balkanske kulture (a te su vrijednosti vrijedile i u Mažuranićevu realnom svijetu) smatrana oličenjem junaštva i pravednosti prema podčinjenima, uključujući i kršćanske podanike, Mažuranić je zamijenio likom bahatog silnika, patološkog sadista. Njemu se, doduše, u četvrtom pjevanju, u prostoru pripovjedačeva glasa, čak šest puta pridaje atribut junak, od čega ipak polovica otpada na svojevrsni refren tog pjevanja koji valja razumjeti kao indirektan agin unutarnji monolog: “Sramota je takome junaku / kupit harač, ne skupit harača, / džilitnut se, ne pogodit cilja, / kamo l’ slijepit mješte raje Turke, / kamo l’ da mu zlorad krst se smije”. No, ne samo najuži značenjski kontekst koji stvara ta skupina stihova, nego još više i sve ono što u samom epskom tekstu čini njegov glavni lik, upravo su negacija junaštva pa se i spomenuti atribut može razumjeti kao oznaka osobine koju je lik unio u epsku priču iz svoje književnim djelom nezahvaćene prošlosti.

Ako je u svom (pre)oblikovanju priče o Smail-agi Mažuranić posegnuo za postupcima sotonizacije glavnog lika, u nekim je drugim odstupanjima od povijesnih činjenica i fabularnim detaljima postigao svojevrsnu aksiološku ambivalenciju, tj. izbjegao potencijalnu posve oštru vrijednosnu podjelu između kršćanskih i muslimanskih likova, podjelu kakva inače karakterizira propagandnu publicistiku, ali rijetko kad književnost, čak i onu trivijalnu. Tu je najprije pretvaranje pravoslavnih Milutina i Novice Cerovića u muslimane Duraka i Novicu. Postupak ima dvojak aksiološki učinak: s jedne strane, Smail-agino nasilje i bahatost pojačavaju se (fikcionalnom) činjenicom da se okreću i protiv člana vlastita tabora, a s druge se u tom taboru stvara aksiološka napuklina, najprije Durakovim, kako će pokazati cjelina epske priče, mudrim savjetima vlastitom gazdi, a potom i Novičinom osvetom ubojici svoga oca. Drugi, aksiološki blaži, ali interpretativno manje problematičan postupak, jest Baukova pjesma u Smail-aginu šatoru. Najprije, povijesno je potvrđeno da je ugledni musliman Ahmed Bauk boravio u Ismail-aginu šatoru u noći njegove pogibije. Za ovaj je ogled važniji pripovjedačev komentar o guslama i narodnoj pjesmi kao okosnici južnoslavenskog identiteta, što dolazi prije Baukove pjesme i što je jedini postupak u djelu kojim se muslimanski prostor Hercegovine i Crne Gore implicitno predstavlja kao dio vlastita svijeta. To je bio i jedini, ali preslab argument interpretacije prema kojoj je Mažuranić zapravo prikazao tragičan sukob istokrvne braće (Lunaček). U svakom slučaju, i Durak i Bauk razboriti su likovi turskog tabora koji vide granice Smail-agine moći i tragične posljedice njegove bahatosti pa u iščitavanju imanentnog vrijednosnog značenja tih dvaju likova nema interpretacijskih dvojbi. Drukčije je s likom Novice za koji će, primjerice Barac, kako je već istaknuto u gornjem citatu, ustvrditi da simbolizira “plašljivost i osvetoljubivost povrijeđenoga krvnika”. Ipak, teško je zanemariti sukladnost njegove osobne, obiteljske osvete s kolektivnom, plemenskom osvetom njegovih novih crnogorskih suboraca te dijametralno različitu reakciju Smail-agina sluge Safera koji će, premda mu je gazda doduše nehotice izbio oko, na taj događaj reagirati još jačim bijesom prema kršćanskoj raji. Za interpretaciju aksioloških konotacija Mažuranićeva djela važniji je motiv Novičina pokrštavanja. On se, zajedno sa simbolikom završnog pjevanja Kob – pri čemu je posve nevažno je li Mažuranić u kreiranju te scene bio inspiriran stvarnom kapelicom u zagrebačkoj okolici ili pričanjima brata Antuna poslije posjeta Cetinju i gledanja vladičinih trofeja iz borbe na Mljetičku – teško može tumačiti drukčije, nego kao prizivanje definitivnog iskorjenjivanja islama na južnoslavenskom prostoru. Upravo zato te na temelju aksiološke analize glavnog lika, tvrdim kako je Mažuranićev Smail-aga vrhunac sotonizacije u varijantama hrvatskog antiturskog narativa.

 

***

 

Interpretacijska nelagoda s kojom se susreću kršćanski, u pravilu aprioristički afirmativno postavljeni tumači Mažuranićeva Smail-age proistječe dakle iz tendenciozne obrade povijesnog događaja, ponajprije iz sotonizacije glavnog lika, te iz, s time usko povezane, vrlo oštre vrijednosne razdvojenosti kršćanskog i muslimanskog svijeta na razini doslovnih značenja djela. S pokušajima negiranja takvog iščitavanja značenja Mažuranićeva djela ovdje nije potrebno polemizirati. Češće i zanimljivije su strategije “opravdavanja” koje polaze od pretpostavke da općeniti zapadni poetički aksiom “estetičke suspenzije etičkog” nije dostatan za objašnjenje manipulacije historijskom građom i njome povezane sotonizacije osmanskog/muslimanskog u Mažuranićevu djelu. Navodeći ovdje samo neke od najkompetentnijih domaćih povjesničara književnosti, a zanemarujući doslovce nepregledan niz kritičkih kompilatora i popularizatora Smail-age, istaknut ću tri najčešća tumačenja koja poetiku i semantiku tog djela čine prihvatljivom suvremenom čitatelju, suvremenom u smislu prilično duga trajanja. U već citiranim ulomcima iz Barčeve studije susreli smo se s povijesno-tipološkim tumačenjem prema kojemu je priča o Smail-agi samo egzemplum osmanske tiranije na balkanskim/južnoslavenskim prostorima, što, kako je već istaknuto, i Mažuranića i njegove tumače, a prije Barca tako je Smail-agu čitao i Franjo Marković, uključuje u antiturski narativ. Bliska tom tumačenju su i ona koja idu za još apstraktnijim, gotovo ahistorijskim smislom pa time djelu pridaju alegorijska obilježja. U taj interpretacijski krug ulazi razumijevanje Smail-age kao simbola svake nečovječnosti, svake nepravedne i okrutne vlasti (F. Marković, M. Živančević), ili pak konkretnije tumačenje o Mažuranićevoj afirmaciji prirodnog prava na koje se smije pozvati kolektivno nasilje protiv legalne tiranije (A. Barac, Dunja Fališevac, Marina Protrka). Naposljetku, neki su povjesničari književnosti upućivali na poetičko-semantičku sukladnost Mažuranićeva djela njemu suvremenoj epohi. Prema tom tumačenju demonizacija Smail-age i oštra vrijednosna polarizacija tipičan su romantičarski postupak, u Mažuranićevu slučaju povezan s utjecajem Georgea Gordona Byrona (A. Barac, Mirko Tomasović).

 

***

 

Istaknut ću još jednom, a na temelju parcijalnih vlastitih istraživanja i uvida u literaturu te svjestan širine i aksiološke jednostranosti ove generalizacije, kako se čini da u svom vremenu Smail-aga nije bio etički tako prijeporan tekst. Otvoreno je iskazivanje antiislamskih, antiosmanskih osjećaja i misli bilo općeprihvaćeno u kršćanskoj Europi u 1840-im godinama, u još uvijek formativnom vremenu nacionalnih integracija, osobito u središnjoj i istočnoj Europi. Problem je nastao kasnije, sa sviješću o negativnim aspektima nacionalizma, o isključivosti i mržnji kao njegovim popratnim pojavama i/ili njegovoj esenciji, već prema ideološkom rakursu iz kojeg se nacionalizam promatrao.

Kada se uzimaju u obzir vremenske granice razdoblja ilirizma, primjećuje se da je Smail-aga nastao razmjerno kasno. Tim više, teško je oteti se kontrafaktičnoj pretpostavci: što bi bilo da Mažuranić nije udovoljio želji i pritiscima svog tasta Dimitrija Demetra pa da za njegovu Iskru nije napisao naručeno epsko djelo. Mjesto Smail-age u kanonu ilirizma vjerojatno bi zauzelo upravo Demetrovo Grobničko polje. Ostavljajući po strani estetske i poetičke razlike dvaju djela, a uvažavajući samo one koje se tiču vrednovanja njihova tematskog svijeta, može se pretpostaviti kako tada ne bih imao razloga pisati ovaj članak jer Demetrovo djelo o tatarskoj provali u Hrvatsku 1242. godine i Bitci na Grobničkom polju ne pruža mogućnost kolektivne identifikacije s Neprijateljem u prostoru koji to djelo može smatrati svojim. Usto, karakter njegove fikcionalnosti, tj. historiografske nepouzdanosti, kao i povijesna distanca između vremena pisanja i vremena opisanog događaja, što sve kao da je izvedeno prema Tassovim naputcima, bitno suzuju prostor mogućim kasnijim, modernim ideološkim manipulacijama.

Ipak, Mažuranić je dospio napisati svog Smail-agu, a to je djelo izdržalo sve političko-ideološke mijene na zapadnom Balkanu od druge polovice 19. st. do danas. Ono ne samo da je zadržalo svoje mjesto u akademskom kanonu hrvatske književnosti, nego i u postjugoslavenskim gimnazijskim/srednjoškolskim književnim kurikulima, konkretno u srpskom, crnogorskom te u dijelu bosansko-hercegovačkih, naravno onih sastavljenih prema diktatu tamošnjih srpskih i hrvatskih politika. Očigledno je da na tako uspješnoj fortuni Mažuranićev Smail-aga prije ima zahvaliti svojim nepobitnim antiislamskim porukama, nego jezičnoj virtuoznosti svog autora.

Naposljetku, ne bez osjećaja suodgovornosti, postavit ću pitanje: što sa Smail-agom u hrvatskoj kulturi napraviti sutra? Spaljivanje, stavljanje na indeks zabranjenih knjiga, izbacivanje iz lektirnih popisa zbog ideoloških razloga (a o takvima je razlozima ovdje riječ) ili jednostavno prešućivanje, nisu dobra rješenja za sučeljavanje ni sa kojim tekstom pa tako ni sa Smail-agom. Susret s njim jedan je oblik “suočavanja s prošlošću”, razumije se s onim događajima ili procesima koji su teški, nelagodni, mučni, traumatični, u kojima se nositelji vlastite tradicije ne pokazuju samo kao pravedne i nevine žrtve. Kad je u pitanju književni tekst, osobito kao dio obvezne školske lektire, onda je recept jednostavan: uz osnovno poznavanje značenja teksta i njegove poetike, recipijenta valja upoznati i s poviješću recepcije teksta, tu povijest valja objasniti, a to opet znači osvijestiti, potkopati povijesne narative, što je uglavnom tek ljepše (kvazi)učeno ime za povijesne mitove. U slučaju Mažuranićeva Smail-age to znači suočiti se s hrvatskim antiturskim narativom. Tako se liberalni, pragmatični političar Ivan Mažuranić, barem u jednom dijelu svog života, pokazuje kao predstavnik islamofobnog kulturnog rasizma, i u toj, dakle, komponenti kao antipod islamofiliji Ante Starčevića. I sve to na užas zagovaratelja dugovječnih, jednostavnih i lako čitljivih ideološko-aksioloških opreka1.

Bilješke:

1Na poziv glavnog urednika Behara, gospodina Nenada Rizvanovića, da napišem tekst o Mažuranićevu romantičnom epu Smrt Smail-age Čengića, odazvao sam se bez pitanja o povodu ili traženja razloga zašto bih to trebao učiniti baš ja. Ono prvo, nažalost, nije bilo ni potrebno jer već stotinu i pedesetak godina status tog književnog djela podjednako je problematičan, a razlog potonjem vidim pak u činjenici da pripadam krugu povjesničara književnosti koji su o tom djelu napisali više od jednog teksta te da napisano ne ulazi u interpretacijski mainstream. Doduše, to istovremeno, u aktualnoj opterećenosti plagiranjem pa i samoplagiranjem, donekle otežava moju zadaću jer o Smail-agi jesam pisao u više navrata, ali svoje uvide i stajališta u bitnome nisam mijenjao. Tako će biti i ovaj put, samo ću iz ponešto promijenjena rakursa presložiti već objavljeno/napisano. O Mažuranićevu sam djelu ekstenzivnije pisao u knjizi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1998, 136–156. te u članku koji bi uskoro trebao izaći iz tiska: „Ivan Mažuranić’s The Death of Smail-aga Čengić (1846): The Controversial Reception of an Epic Poem“, u: C. Ruthner, W. Müller-Funk (ur.), Narrative/s in Conflict, Berlin: De Gruyter, 2017, 31–39. Sasvim kratko na to sam se djelo osvrnuo i u raspravi „Das Türkenbild in der kroatischen literarischen Kultur vom 15. bis zur Mitte des 19. Jahrhunderts“, u: R. Lauer, H. G. Majer (ur.), Osmanen und Islam in Südosteuropa, Berlin: De Gruyter, 2014, 157–191 (posebno 187–188; hrvatska verzija: „Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća“, u: K. Bagić (ur.), Jezik književnosti i književni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu; Zagrebačka slavistička škola, 2007, 87–103).ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu; Zagrebačka slavistička škola, 2007, 87–103).

 

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.