Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Matija Bošnjak

Irfan Horozović: Sokolarov sonet, Stav, 2016.

 

Novi roman Sokolarov sonet bosanskohercegovačkog pripovjedača, pjesnika i dramskog pisca, Irfana Horozovića, priča je o Bosni i njenim davnim ljudima, ispričana iz perspektive junaka po imenu Vir, čovjeka nadarenog koliko i neobičnog, kome je sudbina odredila da pokuša ući u trag nestanku zlatnika iz bosanske kuće u Dubrovniku, čovjeka istovremeno sklonog uvjerenju da je sve to, i njegov život i njegov poziv i vrijeme u kojem se rodio „samo morni san“ i ništa više.

Jedno od presudnih obilježja njegovog Vira, glavnog junaka ove priče, jeste paradoksalna podvojenost između viška osjetilnosti i manjka neposrednog kontakta sa svijetom. Vir je, moglo bi se reći, proklet svojom nadarenošću, time što ima, kako se kaže, sokolovo oko, što je u stanju sve zapaziti, što mu ništa ne može promaknuti, zbog čega je i odabran da obavi svoj zadatak, ali njegov je neobičan i rijedak talent u radikalnom nesuglasju sa nemogućnošću da razumije svijet oko sebe. Drugim riječima, nadaren da ima sokolov pogled, a proklet nepovjerenjem u zbiljnost pojavnog svijeta, Vir je osuđen na jedno egzistenacijalno proturječje koje se katkad očituje u skoro pa autističnoj introvertnosti, po čemu nam je i duhovno blizak jer podsjeća na mnoge junake modernih romana, iako je Horozovićev smješten u davnu srednjovjekovnu prošlost naše zemlje.

Virova osobina, prenaglašena disproporcija između izrazito razvijenog osjetila i duhovnog osjećanja da svijet koji se nadaje oku ne mora biti ništa manje nestvaran od bilo kojeg sna, proširuje se iz sfere karakterizacije lika na cjelokupno romaneskno zbivanje, te je tako osnov za krajnje osviještenu poetizaciju pripovjednog svijeta. Lirizam, na kojem Horozić neprekidno insistira u cjelokupnoj vlastitoj poetici, ovdje dobija dodatno utemeljenje u karakterizaciji lika, istovremeno i pripovjedača, koji se distancira od vanjske zbilje kada je treba saznati, razumjeti, proniknuti, ali joj postaje istovjetan kada je treba, tojest njenu istinitost, dovesti u pitanje. Povrh toga, ovim postupkom Horozović je ostvario književno djelo na daleko suptilniji način, adekvatno duhovnim obzorima srednjovjekovne Bosne, nego da je posegao za historijskom faktografijom, da je pokušao svijet svog Sokolarovog soneta utemeljiti realistički, možda onako kako bi preporučivao Umberto Eco, insistirajući da napisati roman čija su zbivanja smještena u srednjovjekovlje podrazumijeva poznavanje svekolike svakodnevnice tog doba, načina na koji su ljudi sjedili, objedovali, podrugivali se jedni drugima, i tako dalje.

Bazirajući se na Viru i njegovoj opskuranosti, najnovije Horozovićevo ostvarenje registrira i povijesnu i duhovnu dimenziju srednjovjekovne kontroverze na prostoru Bosne, čije heretičko naslijeđe dospijeva u svijet djela katkad na način nagovještaja, nerijetko i izravno posredstvom fikcionalizacije stvarnih povijesnih dešavanja, a najčešće je simbolizirano tačkom gledišta pripovjedača koji je istodobno i glavni akter. Metaforizacija zbilje, koju su mnogi već prepoznali kao presudno obilježje Horozovićevog magijskog realizma, javlja se kao posljedica svjesnog nastojanja da se u autizmu jednog isljednika inkarnira doketističko odbacivanje ovozemaljske zbiljnosti, zbog kojega se na ovdašnje krajeve sručio sav inkvizitorski bijes zvaničnog kršćanstva.

Prethodno pomenuvši da Horozović uspijeva pronaći adekvatan balans između svijeta arhaične davnine i modernističkog književnog impulsa, vrijedi istaknuti i mjeru u kojoj ovaj roman odstupa od žanra u kojem se nastojao ostvariti, a to je, naime, detektivska pripovijest čiju formu, principe i tehnike Sokolarov sonet dosljedno izvrće i parodira. U središtu svakog „detektivskog sižea“ stoji zagonetka, koju junak treba riješiti da bi se metafizički, društveni ili bilo koji drugi poredak povratio svojoj prvobitnoj ravnoteži. Međutim, kako tom zadatku može uopšte odgovoriti onaj koji ne vjeruje da se bilo šta može pouzdano znati, odnosno čovjek koji radije postavlja bezbroj pitanja, nego što bi da ponudi odgovore na sva, tojest kako da se njegova uloga isljednika pomiri sa njegovim bićem? Ne čudi, stoga, što je Vir postavljen u egzistencijalnu situaciju stranca, već na samom početku romana, kada se, sasvim u duhu poetike modernog romana, pojavljuje kao povratnik u svoj rodni kraj. Vir je, također, stranac i u socijalnom smislu, jer treba otputovati u Dubrovnik i provesti vrijeme tu, dok grad slavi samog sebe,  tokom karnevala. No, Vir je, evidentno, i stranac u ontološkom smislu, jer za njega život nije ništa više od privida. Otud toliko lijepe i pomalo naivne melankolije u njegovoj uzaludnoj težnji da se saživi sa okolinom, da život uopšte doživi kao takav.

U svakom slučaju, možemo biti ponosni što je Irfan Horozović  ponovno uspio ostvariti književno djelo koje svojom misaonošću i dalekosežnošću pomjera suvremene poetološke granice, kako unutar domaće književne tradicije, tako i u kontekstu svjetskih suvremenih književnih aspiracija.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.