Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Pišu: Merisa Karović i Edin Omerčić

Selma Leydesdorff: Prazninu ostaviti iza nas: istorija žena Srebrenice, Sarajevo, Rabic, 2009.

Lara J. Nettelfield  i Sarah E. Wagner: Srebrenica nakon genocida, Institut za istoriju, Sarajevo, 2015.

 

Budućnost je počela 1995. godine. Tvrdi Joseph W. Campbell koji upravo ovu devedesetpetu godinu smatra vrlo važnom budući da mnogi događaji iz te godine još uvijek impicitno utječu na današnja dešavanja. Internet, Oklahoma City, suđenje stoljeća O. J. Simpsonu, mir u Daytonu, upoznavanje Monike i Billa. Dobro, možda nas se ovo suđenje ne tiče posebno. Ostalo nas stvarno dotiče na više načina. Ovdje neću razlagati stav autora već ću se kratko osvrnuti na snimak načinjen te godine u kojoj počinje Budućnost.

Ljeta 1995. godine. Podrinje. Vrelog julskog poslijepodneva Nermin nije čuo, ili nije želio da čuje dozivanje svog oca. Šira je javnost za snimak koji prikazuje izbezumljena lica muškaraca i oca koji doziva sina saznala nekoliko godina kasnije. Mirko Kovač je u svom dnevniku zabilježio prizor strave na ulici rovinjskog starog grada ljeta 1995. i urlike dječaka koji doziva oca. Šira je javnost za ovaj tekst saznala nekoliko godina kasnije. Urlici dječaka i dozivanje Osmanovića su zenit srebreničkog genocida. Eksplozija bosanskohercegovačkog užasa.

Genocid u Srebrenici je imao svoju pretpovijest na koju nam ukazuje Selma Leydesdorff  u knjizi koja govori o istoriji žena Srebrenice. Tragična sudbina žena Srebrenice čini fokus autoričina istraživanja koja bol, strah i mržnju intervjuisanih žena prenosi u štivo koje će svakim novim čitanjem uznemiriti čitatelja. Ova će knjiga, kao i mnoge druge, imati malo utjecaja na svijet koji ne želi da čuje. Kroz intervjue sa Sabahetom, Ramizom, Timkom, Nerminom, Fazilom, Zumrom, Jasminom, Devletom i mnogim drugim, autorica je uspjela kronološki, od vremena koje je neposredno prethodilo agresiji na Bosnu i Hercegovinu, preko stezanja obruča oko Srebrenice, do jula 1995. godine, popratitit fragmente života ovih žena. Tema ili motiv koji se javlja kroz gotovo svaki razgovor je rastanak. Trenutak rastanka je momenat nakon kojeg je za ove žene vrijeme stalo i ”sve počinjalo da boli”. Sjećanja i istorija ovih ljudi koji su strašno patili ponovno počinje nadom i čekanjem na vijest o najdražima. Centralno mjesto u svakoj od priča zauzima potraga za istinom. Žene žele znati što se stvarno dogodilo njihovim najdražima i gdje su. Selma Leydesdorff navodi kako se iz serije razgovora koje je godinama vodila sa ženama Srebrenice može konstruirati istorija preživljavanja i organiziranja života u Srebrenici, ali je u tom ”mnoštvu ‘činjenica’ dobijenih na osnovu ‘malih’ iskustava” te ”utisaka, traumatiziranih ‘komadića’ iz prošlosti” trebalo napraviti red.

Autorica tvrdi da su životi preživjelih žrtava na margini bosanskohercegovačkog društva, zaboravljene, gotovo izbrisane, ostavljene u jednom svijetu koji je nestao i na čiju sudbinu treba prestati ukazivati. Slijedeći protivljenje jednog francuskog mislioca, istoričarima koji tvrde da su priče svjedoka nepouzdane i obojene, autorica se zalaže za stalno traženje ”još više istine” o Srebrenici. Srebrenici o kojoj nitko ne zna ‘istinu’. Srebrenici koja je ”neshvatljiva”. Priča ovih žena govori o totalnom gubitku, bescilju, bijedi, nesreći, životnom beznađu, praznini koja zbog preživljene traume nikada neće biti popunjena. Preživjele žene pričaju o neslućenom, iznenadnom početku rata. Različite životne priče, ljudi iz različitih svjetova, političkih nazora, suprotstavljenih ideologija, osobe potpuno drugačijih profesionalnih zanimanja i interesovnja, hobija, staro i mlado, sretno i nesretno, pošteno i pokvareno, imućno i bijedno, različite istorije, ljudi iste nacionalne pripadnosti i sudbina koje su se jednostavno slile na jedno mjesto. Mjesto gdje se toliko ubijalo od ulaska jedne paravojne formacije iz Srbije u Bratunac 17. aprila 1992.  neprestano do jeseni 1995. godine. Selma Leydesdorff upozorava na opasnost da se zbog ”dominacije traume iz 1995.” zaboravi na krvoproliće i ubijanja u Bratuncu i selima oko ovog gradića. Upravo Bratunac stoji na početku priče o višegodišnjoj gladi i bijedi, dok su Potočari završni dio te iste priče. U osvit rata, kroz pričanja žrtava, može se razanati proces prve faze etničkog čišćenja, a to je spajanje pojedinih grupa stanovništva, nakon kojeg je krenula ”hajka na poznate ljude”, odnosno egzekucija vođstva kod muslimanskog stanovništva. Nekadašnji prijatelji postaju pljačkaši, ubice, dželati i silovatelji. Kroz svih pet faza etničkog čišćenja bilo je prisutno masovno silovanje žena svih uzrasta.

Srebrenica je od 1992. do 1995. godine postajala sve pretrpanije, prenaseljeno mjesto, ”skladište ljudi” bez normalnih životnih uslova. Posebno poglavlje knjige obrađuje tiho ubijanje srebreničkog stanovništva i njihove strahove, opasnosti, lutanje, bježanje, skrivanje, potragu za hranom. Ove su se priče u razgovorima provlačile u sjeni i ispod priče o masovnim ubistvima, a autorica uspijeva da priče poveže i konstruiše ih u djeliće historije svakodnevnog života u srebreničkom ‘getu’, svijetu koji je polako nestajao ”geografski, psihički i mentalno”. Potočari su inscenirana strava i haos, orgija koja se ne može potpuno opisati. Niti jedna preživjela nije autorici uspjela da na temu Srebrenice i Potočara ispriča hronološki zaokruženu priču. Svaka je žena, pored toga, svjedok dešavanja iz svoje neposredne blizine. Dalje, sjećanja i priče drugih osoba utiskuju se i postaju ili se prepričavaju kao vlastita.

Neposredno nakon potpisivanja mirovnog Sporazuma u Daytonu, još nije bilo sasvim jasno što se zapravo zbilo s velikim brojem pripadnika muške populacije u okolici Srebrenice. Mnoge su žene krenule da saznaju gdje su im muževi zarobljeni kako bi ih oslobodile. Jezgru žena, koje su sačinjavale pojedine organizacije još u 1992. godini, iz Srebrenice, organizovale su se i nakon rata u neformalne, a ubrzo i u formalne, nevladine organizacije. Članice ovih organizacija imaju identičan cilj, a on je da svaka od njih želi saznati zašto su i gdje nestali njihovi muški članovi porodica. Nakon duge potrage, očekivana vijest je ujedno i kraj svake nade, bolni momenat kojem slijede novi periodi haosa, tuge, preživljavanja.

Srebrenica ima i svoju budućnost. Srebrnica nakon genocida naslov je knjige Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner. Knjiga je rezultat njihovog dugogodišnjeg istraživanja koje otvara mnoga, do sada zanemarena, iznimno bitna pitanja kao što su povratak izbjeglica, izgradnja Memorijalnog centra Potočari, organizovani obilasci mjesta na kojima su počinjene masovne egzekucije Bošnjaka i  tradicinalno organiziranje marša mira su neka od njih.

Učestvujući na gotovo svakom od redovnih sastanaka, mjesečnim protestima, javnim demonstracijama, skupovima u Memorijalnom centru te brojnim lokalnim događajima  i konferencijama, prateći žene u obilascima stratišta čiji su očevi, muževi, sinovi, braća, rođaci beskrupulozno ubijeni tokom genocida u Srebrenici, autorice su pomno pratile pomenute intervencije te značajno rasvijetlile goruće probleme sa kojima se susreću preživjele žrtve genocida. Prikazujući svakodnevni život u Srebrenici, ukazuju na niz problema s kojima se suočavaju srebernički povratnici, kao što su nezaposlenost, zdravstveno osiguranje i obrazovanje.

Obilazak jednog od šest mjesta egzekucije Bošnjaka nakon pada Srebrenice, Doma kulture Pilica gdje je za svega nekoliko sati 16. jula 1995. ubijeno preko 500 Bošnjaka iz Srebrenice, izazvao je poseban interes autorica, budući da je ispred zapuštenog Doma kuture postavljen veliki krst i spomenik posvećen vojnicima RS iz mjesta Pilica, koji su umrli u razdoblju od 1992 do1995. Spomenik je posvećen jednom sasvim drugačijem narativu, što u potpunosti objašnjava apsurd i aroganciju sve češće prakse pokušaja brisanja i potiskivanja najsramnijih zločina te njihovog izjednačavanja sa nepostojećim i izmišljenim zločinima. Autorice konstatuju kako ovaj i još nekoliko drugih sličnih primjera, daju jasnu, uvredljivu i uznemirujuću poruku žrtvama genocida i povratnicima.

Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagne analiziraju i djelovanje bošnjačke dijaspore u Zapadnoj Europi i SAD-u sa posebnim osvrtom na grad St. Luis gdje živi najveća grupa preživjelih Srebreničana izvan Bosne i Hercegovine i gdje je osjećaj zajednice vidljiv. Primjećuju kako bošnjačka dijaspora posebno djeluje kroz nekoliko segmenata: politički aktivizam, usvajanje Rezolucija o genocidu u Srebrenici i najstojanja njihovog uvođenja u udžbenike historije, finansijske podrške povratnicima ili stipendiranje djece bez oba roditelja. Također, ističu kako je jedna od značajnih sfera njihovog djelovanja podrška kampanji koju je provodio ICMP o prikupljanu uzoraka krvi sa ciljem identificiranja nestale rodbine.

Sa druge strane, analizirajući zajednice u kojima su se naselili veterani VRS, autorice daju jedan sasvim drugačiji pogled na “ispravljanje nepravde van granica BiH.’’ Naime, zahvaljujući zaplijeni oko 200 000 dokumenata VRS-a iz 1998. od strane Tužilaštva ICTY, ustanovljeno je kako se Drinski korpus i njemu podređene jednice sastojao od 22 000 pripadnika. S obzirom na to da je cijela mašinerija bila potrebna za počinjenje takvih razmjera zločina genocida, poput onih u nekoliko dana jula 1995. svi oni su se našli pod lupom istražnih organa SAD-a. Mnogi od njih su, prilikom ispunjavanja imigracijskih formulara za ulazak u SAD izostavili spomenuti svoje pripadništvo vojnoj službi, što je dalo pravnog osnova Vladi SAD-a da pokrene postupke protiv njih. Posebna pažnja u studiji je usmjerena na predstavljanje vrlo značajnih podataka o procesuiranju i epilozima ovih postupaka.

Analiza rada ICTY u 5 glavnih suđenja na Tribunalu vezanih za Srebrenicu, kao i analiza rada organizacija i institucija Republike Srbije i Republike Srpske, koje imaju za cilj poricanje utvrđenih činjenica, smješteni su u treći, ujedno i posljednji dio ove knjige. Analizirajući materijal korišten u navedenim procesima pred ICTY-em, u knjizi je istaknut značaj više različitih vrsta dokumenata, uz napomenu da svaki od njih ima svoj doprinos u rekonstrukciji događaja iz jula 1995. godine. Pri tome, autorice analiziraju dokumentaciju vojnih jedinica, direktiva i naredbi VRS, ističu značaj presretnutih telefonskih razgovora u kontekstualizaciji počinjenih zločina, potom iskaze svjedoka sa neformalnih sastanaka, svjedočenja niže rangiranh oficira. Zapažaju kako je službeni trag na papiru prestao da postoji u danima činjenja najtežih zločina prilikom pada enklave te ukazuju na probleme dokazivanja jer su masovna pogubljenja planirana na neformalnim sastancima i u komunikaciji šifrovanim jezikom. Autorice daju poseban značaj pojedincima koji su preživjeli srebreničke masakre, smatrajući ih najupečatljivijim primjerima svjedočenja. Takvih je bilo 12 bošnjačkih muškaraca ili dječaka, koji su preživjeli zarobljavanje, zatvor i pokušaj pogubljenja, te ističu kako su oni “postali reprezentavivni glas preko 8000 ljudi.” No, kao sračunati odgovor na brojne dokaze koje generiraju sudovi i komisije o nestalim osobama ova knjiga razmatra i nastojanje elita u Republici Srpskoj i Srbiji da minimiziraju zločine koji su se desili u Srebrenici, slijedeći dosljedno obrazac direktnog poricanja, diskreditacije, preimenovanja i opravdavanja.

Ovakvi načini poricanja najtežih zločina, nesumnjivo pokazuju vrlo zbunjujuće historijske narative na kojima odrastaju nove generacije. S obzirom da su u međuvremenu, nakon dvodecenijske vremenske distance, rođene i odrasle nove generacije, kojima savremenici događaja ostavljaju u naslijeđe ovakve vrste narativa – poput poricanja najtežih zločina – ova knjiga predstavlja nemjerljivi doprinos kako bi se na osnovu brojnih relevantnih dokumenata prezentirale činjenice i ponudilo jedno, bez imalo sumnje, nepristrano naučno štivo generacijama koje dolaze. Jedan od uzroka negiranja genocida je bijeg od osjećaja krivice, a upravo je prihvatanje moralne kolektivne krivice prvi korak u katarzi jednog naroda koja je neophodna da se genocid ne bi ponovio.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.