Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Azra Nezirić

Jasmin Agić:  Peto godišnje doba (Šahimpašić, 2016.) i Bahka (Šahimpašić, 2014.)

Ove dvije zbirke pripovijetki Jasmina Agića pokušavaju da u prvom planu izmigolje čitalačku pažnju različitošću svojih tema i motiva, ali i konteksta u koji su smještene. Varijacija podrazumijeva pripovijest savremenog trenutka, ratne i postratne bh stvarnosti, tematiziranja egzila, carske i komunističke Rusije, afričkog sela, bosanske kasabice, francuske giljotine, Bosne pod turskom imperijom, havanskog zatvora, novomeksičkih osveta, bogumilske Bosne, samurajskih pravičnosti, lisabonskih kriminalaca i ljubavnih priča bosanskih adolescenata.

Svakom pripoviješću pojedinačno, Agić hoće da istraži motive koji djelaju duboko u ljudskim dubinama i kao nagoni tjeraju njegove likove da se ponašaju, misle i rade na određen način. Na primjer, u pripovijetki Pismo iz 1992, čitalac uranja u priču koja dolazi u pismu s jednog bosanskog fronta na čikašku adresu dvije decenije docnije. Prateći tekst pisma, čitatelj otkriva mučnost onoga što se naziva bosanskohercegovačka multikonfesionalnost i netrpeljivosti koje izlaze na površinu prije ili kasnije. Kristina, odbjegla iz sartrovske mučnosti bh rata, u američkoj stvarnosti otkriva da ustvari nije pobjegla iz uzroka mučnosti, već spoznaje da ju je rodila fašistkinja i žena koja ostrašćeno prezire muslimane i Srbe, zbog čega ju je otrgnula od matične zemlje kako bi onemogućila njezin brak sa muslimanom. Potom, u pripovijetkama Besjeda, Zapisala lijeva ruka ili Zlatni prsten Tahir – paše Skopljaka, u izvjesnim modulacijama, govori se o bosanskom življu pod Otomanskim carstvom te mraku i nepismenosti u kojem su ti naši preci živjeli. Peto godišnje doba govori o smjeni carskog režima i dolaska komunizma na ruskoj teritoriji, o o slobodarskim idealima i njihovom skončavanju u komunističkom gulagu.

Rinosakeova spoznaja govori o kraju samurajskih načela i samurajskom osvećivanju, dok Obezglavljeni čovjek uprizoruje bihnerovske trenutke terora Dantona i Robespierrea, a Mudrac Aznar pripovijeda o lisabonskim siromašnim četvrtima, lokalnim kriminalcima, pljačkašima i njihovoj sudbini. Misionar se vraća nekoliko stoljeća unazad, smještajući pripovjedni obrazac u kontekst srednjovjekovne Bosne kao trna u oku Vatikana i vatikanske namjere pokrštenja bosanskih pagana. U Osuđenicima prepričani su trenuci dvojice utamničenih ljudi u havanskom zatvoru godine 1546., a njihove su priče, o dolasku u tamnicu, oživljene dramskim dijalogom. Loganova pravda je priča o osveti oca na krajnje brutalan način ”razbojnika, silovatelja i bezdušnog ubice” (Bahka: 59) u pustošima Novog Meksika.

Bahka je priča o bosanskom mladiću Hariju koji bezglavo juri za seksualnim avanturama, pri čemu ne pokazuje ni zrno ljudske emocije. Jedini oblik emocije koju iskaljuje jest krvoločnost seksualne požude čije se granice naziru na kraju pripovijesti u kojem ga krvoločno iskasapljuje ženski vampirski ugriz. Ova priča, neovisno o fiktivnoj naravi i asocijaciji koju budi na razuzdana tijela grčkih bakhantkinja, ujedno hoće da obznani smjenu moralne paradigme kod balkanskih mladih ljudi, sa akcentom na bosanskohercegovačku stvarnost roditeljstva u kojem djecu rađaju i odgajaju roditelji kojima i samim treba pomoć, s obzirom na aktualne posljedice protekloga rata.

Većina pripovijetki iz ove dvije zbirke posjeduje pripovijedalački žar, zaokruženu cjelinu što je odlika kvalitetne pripovijetke, volju za istraživanjem predjela psihe i some/tijela, muškog i ženskog,  dolazeći čak na granice psihoanalitičkog, no ponegdje bljesne šturost prilikom čega ni čitalački višestruki napor ne može da dokuči da li je u pitanju komplicirana tematika koja ni u objektivnoj stvarnosti nema jasne obrise ili je pak (ne)pristrasnost naratora.

Bojenje ženskoga glasa pripovjedačkom instancom je ponekad vrlo upitno jer se živi glas žene ne čuje, a ipak se nalazi u redovima teksta. To znači da su ženski glasovi stavljeni tamo gdje se obično i nalaze, ne samo na marginama, nego se njihov potlačeni položaj ne propituje dovoljno, već se, kontrarno, ostavlja takvim kakav je. Žena je štreberka (Hamida), naivna djevojčica (Hamada, Tamara, Belma…), femme fatale (Sunita), žrtva majčinih intriga (Kristina), Katja, pjesnička muza Kostje Njeradova, ili ”luda proročica” Dunja Horvatovič (Peto godišnje doba: 153). Drugim riječima, ovi toposi jesu bitni kako bi se demaskirali, ali je usprkos tomu i dalje osjetno da je muškarac kreator ženskoga glasa.

Različitost tema i motiva porađa i različite pripovjedne kontekste, no koji i dalje ne daju knjiški značajan novitet u interliterarnom prostoru bivše Jugoslavije. Sve rečeno ne zanemaruje autorov istinski talent vođenja i zavodljivosti naracije. S obzirom da se u ove dvije zbirke skoro pa ponavlja, ovaj tekst je komentar i svojevrsna replika da za sljedeću zbirku očekujemo izmijene perspektiva, motiva i tematika, čime bi potvrdio svoje stilsko i narativno umijeće.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.