Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Rusmir Mahmutćehajić: O antibosanstvu. Muke života u tuđim predstavama, Connectum, Sarajevo, 2018.

 

Šta je Bosna i kako definisati bosanstvo, a ne upasti u zamku ponavljanja vješto iskonstruiranih i pogubno opasnih ideoloških stereotipa, intelektualni je pothvat koji zahtijeva ne samo lucidnu racionalnost i poznavanje osnovnih pojava u političkoj historiji zemlje, nego i mnogo više sposobnost preciznog razlučivanja suštinskih fenomena povijesti od njihovih političko-ideoloških derivata. Ti pojmovi jednog veoma rasprostranjenog pseudofilozofskog jezika snažno su obilježili umnu praksu promišljanja pojmova Bosne i bosanstva sistematično iskrivljujući njihovu ontološku suštinu i predstavljajući ih kao jedan insceniran bodrijarovski simulakrum koji pretendirajući da bude istina zapravo opisuje jednu sasvim lažnu i neistinitu pojmovnu sliku tumačenja.

Studija Rusmira Mahmutćehajića O antibosanstvu. Muke života u tuđim predstavama, zamišljena i napisana kao filozofsko štivo nulte kategorije, donosi ne samo dijahronijski pregled stvaranja imaginarne slike Bosne razumijevane isključivo kao jedan ontološki negativitet, nego čineći iskorak u tumačenju povijesti nauma o rascjepu ideja Bosne i bosanstva ozbiljuje, a zatim i raskrinkava motive, načine i mehanizme procesa susprezanja postvarivanja tih ideja zbiljskim političkim i društvenim bićem.

Polazeći od teze da su u izgradnji srpskog i hrvatskog nacionalizma ideje Bosne i bosanstva stajale kao ključne povijesne i filozofsko-državne ideje sukobljavanja, Mahmutćehajić opisuje načine na koji su Bosna i bosanstvo permanentno proizvođeni kao fundamentalni neprijatelji susjednih nacionalizama pri čemu je stvaranje predstava u kojima je bosanstvo funkcioniralo kao apsolutno strano dobivalo svoj oblik u dugotrajnom procesu potiranja same ideje njegovog postojanja. Taj proces sastojao se od negiranja vidljivih i prepoznatljivih ideja bosanstva, kakvi su jezik, autohtona i autonomna kultura i svijest o državnosti i, što je djelovalo daleko pogubnije, u izmišljanju atributa bosanstvu koji su afirmirali mržnju zasnovanu na religijskom, rasnom i kulturnom rasizmu, kao ključnim paradigmama korištenim u negiranju bosanstva.

U tom procesu stvaranja paradigmatskog imaginarnog neprijatelja, i srpski i hrvatski nacionalizam koristili su opetovanu mržnju prema „muslimanstvu“ kao izgovoru za izgradnju dugovjekovne netrepeljivosti koja će svoj vrhunac imati u pokušaju potpunog izgona muslimanske kulture življenja. Svijet nastao na temeljima islamskog doživljaja povijesti i stvarnosti, u vizijama srpskog i hrvatskog nacionalizma, opisivan je kao nešto strano, neprirodno, drugačije, orijentalno, despotsko, tlačiteljsko, čime su se a priori opravdavali svi pokušaja eliminiranja tog vještački umetnutog tkiva u organizam našosti. Stvaranjem te oštre i nepomirljive dihotomije, u kojem se jedna autohtona kultura kolektivnog življenja predstavljala kao izraz povijesne pogreške i anomalije izrasle na nemoći da se vlada historijskim procesima, negirala se suština bića Bosne koje je, kako to vidi Mahmutćehajić, definirana još u vijeme prije dolaska Osmanlija i islama na ove prostore.

Srednjovjekovna bosanska država funkcionirala je na složenom, ali mogućem religijskom suživotu jer je sve tri grane kršćanstva objedinjavala ideja o zajedničkom monoteističkom shvatanju svijeta. Ta struktura ništa bitno nije narušena dolaskom islama i zasnivanjem muslimanske kulture življenja jer je ideja o jednom Bogu nastavila figurirati kao ontološka i kosmološka suština kolektivnog bića bosanstva. Izvan političkog i društvenog definiranja Bosne i bosanstva, Mahmutćehajić posebnost ta dva koegzistirajuća i nadopunjavajuća pojma državnosti i narodnosti prepoznaje i u njihovim teološkim fundamentima tvrdeći kako je višereligijski temelj Bosne, a zasnovan na svijesti o uvažavanju monoteističkih sličnosti i razlika, neuništivi specifikum i kategorija koja umstveno zasniva te pojmove u sferi ontološkog bivstvovanja.

Bosna je hiljadu godina bila određena teritorijom, društvom, kulturom i političkim porecima, piše Mahmutćehajić, svjestan da su povijesna promjenjivost i nestalnost fluidnog identiteta u nacionalnim predstavma srpstva i hrvatstva korišteni isključivo kao lažni argument u tvrdnji o nepostojanju Bosne i bosanstva. To je razlog zbog kojeg je njegova ideja Bosne zasnovana na jednom teozofskom principu koji nadilazi kontrapunktnost historijskih procesa utemeljujući se na objedinjujućoj ideji teološke istovjetnosti. Bosna je državna kategorija koju sačinjavaju svi pojavni fenomeni povijesti, ali njena ontološka suština, kako to vidi Mahmutćehajić, oblikovana je osjećajem o različitom priznavanju ideje o jednom Bogu, shvaćenom i razumijevanom kao univerzalna sila pokretanja svih povijesnih procesa.

Tim više čudi, zabrinjava i straši neprekinuti i sustavno sprovođeni pritisak orijentalizacije bosanskog islama i bosanskih muslimana u kojem je sve islamsko predstavljano kao neprijateljsko, kao predmoderno, kao primitivno i zaostalo, kao izravno krivo za povijesnu zaostalost prostora. Svijetu bosanstva Bosna i njena suština predstavljani su kao suprotnost svemu onome čemu treba da teži želi li ispuniti svoju dužnost uspostavljanja države i punopravne narodnosti. Jedan od najsnažnijih mehanizama činjenja drugačijim Mahmutćehajić vidi u razvoju institucija koji imaju zadaću orijentalizirati svijet bosanskih muslimana i učiniti ga ontološki neprispojivim sa idejom bosanstva, jer činjenje bosanskih muslimana kulturno i rasno drugačijih, stranih i inferiornih, proces je kojim se nastoji rascijepiti Bosna i njena religijski plurarna kvintisencija.

„Tako je taj dio bosanske kulture pokazan i određen orijentalnim i izdvojivim iz cjeline historijskog toka. Posve je podvrgnut evropskoj orijentalistici kao razvijenom i dugotrajnom pothvatu odvajanja svega muslimanskog, kao tuđeg i inferiornog, od evropskog civilizacijskog toka, kao „našeg“ i superiornog“ (45).

Kada ovo piše Mahmutćehajić je u potpunosti svjestan da je proizvodnja ideoloških teza, baziranih na kulturnom rasizmu nulte kategorije, proces koji je u izdvajanju islamskog poimanja življenja iz ideje bosanstva dospio u uznapredovnu fazu i da je osnivanjem institucija orijentalizacije prirodno bivanje muslimanom proizvođeno u svoju oprečnu nakaradnost. Srpski i hrvatski nacionalizam, u želji da eliminiraju ideju Bosne i bosanstva, posezali su za složenim orijentalističkim kompleksima kojima su muslimansku samosvijest bosanskog povijesnog kolektiva nastojali samom muslimanskim stanovništvu predstaviti kao opasan osjećaj izopačenosti. Na taj perfidan način pokušalo se poraziti misao o Bosni i bosanstvu upravo kod onih koji su je pristali najsnažnije baštiniti i koji su svojim odbijanjem da učestvuju u procesima srpskog i hrvatskog nacionaliziranja Bosne priječili da se milenij duga državna i narodna činjenica povijesti učini anahronom, nestvarnom i na koncu nepostojećom.

Ako činjenje bosanskih muslimana strancima u vlastitim predodžbama povijesti državnosti nije polučilo očekivani uspjeh i ako nacoinaliziranje pravoslavnog i katoličkog stanovništva Bosne ipak nije izvršeno bez da je ostavilo dubokog i prepoznatljivog traga o ontološkoj agresiji nad identitetom kolektiva onda su procesi stvaranja subnarodnih identiteta imali još i manje uspjeha. Ali, razmjeri i snaga s kojom su promovirane ideje o hercegovinstvu, kao nečemu posebnom i drugačijem od suštine bosanstva, govori s koliko je mržnje i straha razarana ideja Bosne i njene državnosti.

Pristati na hercegovinstvo kao na povijesno zabilježen i ontološki oblikovan narodni identitet znači, kako to  vidi Mahmutćehajić, priznati postojanje dva historijska toka društvenog razvoja Bosne – jednog pamtljivog, stvarnog i neprekidno negiranog te drugog lažnog, nikada postojećeg i imaginarnog. Insistiranjem na hercegovinstvu za negatore Bosne i bosanstva znači doslovce svođenje jedne ontološke identitarne ideje na prolazne i mijenjive kategorije prostornog i vremenskog. Ako bi se pristalo da je Bosna samo teritorij, ispražnjen od sadržaja višeg značenja, onda bi i njeno postojanje bilo dovodivo u pitanje, jer povijest govori o velikoj i maloj Bosni, ali u nekim periodima i o državno-administrativnom nepostojanju Bosne. S takvom namjerom promovira se i ideja hercegovinstva, dakle kao ideja koja treba raslojiti kolektivno biće Bosne na duhovne entitete koji su sasvim marginalnog ili nepostojećeg značenja.

Mahmutćehajić tu preobrazbu regionalnog i geografskog, odnosno prostornog i sinhronijskog shvatanja identiteta u nešto što nadilazi njegove objektivne simboličke domete, razumijeva isključivo kao intelektualni mehanizam osporavanja Bosne i bosanstva i na jednom mjestu piše:

„Jedan od najvažnijih sadržaja antibosanstva jeste svođenje Bosne na teritoriju. Pri tome se tom imenu nastoje oduzeti svi drugi sadržaji društva, politike i kulture. Ustrajavanje na dva imena, Bosna i Hercegovina, umjesto jednog prihvaćeno je i snaženo u antibosanskim odnosima prema toj cjelini. Kada je riječ o bosanskom narodu svaki hercegovac, jednako kao i semberijac i krajišnik i tako dalje – jeste Bosanac. Pretvaranjem pokrajinskog pripadanja u narodno hercegovinstvo, postavljeno uz bosanstvo, upućuje na dvije historijske pojave koje su temeljno antibosanske“ (34).

Početak procesa izdvajanja hercegovinstva kao posebnog narodnog identiteta Mahmutćehajić je prepoznao u gušenju pokreta Husein-kapetana Gradaščevića i njegove težnje da Bosna iznova dobije jasne političke i državne konture pri čemu je suprotstavljanje tim povijesno odsudnim događajima stolačkog kapetana Alijage Rizvanbegovića protumačeno kao nasilno svođenje jedne političko-ontološke zamisli o samostalnosti na puku administrativnu teritorijalnost kojoj simbolički sadržaj mogu dati samo srpski i hrvatski nacionalizam.

Za Mahmutćehajića hercegovinstvo je opasna zamka za održivost Bosne i bosanstva i na dijahronijskoj liniji razumijevanja rastakanja ideja Bosne i bosanstva ono ima istovjetnu važnost kao i uvođenje srpstva i hrvatstva kao relevantnih narodnih sadržaja u bosansku cjelinu. Pa ako je sasvim jasno da je srpsko i hrvatsko nacionaliziranje pravoslavnog i katoličkog stanovništva Bosne nastojanje da se iz bića bosanstva izdvoje svi elementi koji nisu muslimanski i koji ne baštine bogumilstvo kao vid nepokorenog kršćanstva, težnje da se hercegovinstvom Bosna raspoluči na dvoje zamaskirane su i zakrivene idejama koje plediraju na identitetske pojave modernosti u kojima se ističe složenost kolektivnog i individualnog naslijeđa nauštrb monolitnosti sazdanoj od insistiranja na precizno utvrđenim značenjskim relacijama.

Ali, takav pristup ne smije zavaravati, smatra Mahmutćehajić, jer hercegovinstvo potiče iz istog mjesta odakle i srpski i hrvatski nacionalizam i vodi se istom željom pa „isticanje Hercegovine kao teritorijske, historijske i kulturne zasebnosti nasuprot Bosne prisutno je u gotovo svim razmatranjima i zagovaranjima nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva“ ( 37).

Osporavanje Bosne i bosanstva kontinuirano se čini i negiranjem postojanja bosanskog jezika, što Mahmutćehajić vidi kao namjerno uspostavljen paradoks, jer je standard srpskog jezika na bosanskim izvorima istočno hercegovačkog narodnog govora uspostavio Vuk Stefanović Karadžić svojim namjernim ideologijskim zanemarivnajem osjećaja govornika i njihovim neskrivenim identifikacijskim poistovjećivanjem sa Bosnom i njenom „pluralnom uobličenošću“.

Stojeći na samim počecima stvaranja srpske nacije Vuk Stefanović Karadžić, nimalo slučajno, uspostavljajući jezički standard, aparaturom nacionalnog imaginarija, poništava izvorni narodni osjećaj onih kojima normira upotrebnu jezičku praksu pa govor jedne krajnje šarolike narodno-konfesionalne grupe govornika, koja uz to i ne posjeduje svijest o nacionalnoj raslojenosti, imenuje pojmom preuzetim iz srednjovjekovne nemanjičke tradicije. Tim činom zanemarivanja i prešućivanja neposredno iskazanog osjećaja pripadnosti, Vuk Stefanović Karadžić Bosnu i bosanstvo prepoznaje kao glavnu ideološku prepreku konstruiranju srpske nacije. Širina intervencije Vuka Stefanovića Karadžića, hrabrost njegovog ideološkog nametanja i lucidnost njegovog shvatanja kako treba prevazići zasebnost religijskih osjećanja govornika srpskog jezika za Mahmutćehajića je razumljiva samo kao unaprijed osmišljena spremnost da se u ime srpskog nacionalizma iznalaze izgovori za temeljno negiranje Bosne i bosanstva.

„Vuk Stefanović Karadžić je spomenuti prostor jezika „Hr’vatom i Dalmatinom, potom takiše Bošnjakom, Bezjakom’, Sr’blanom, i Bulgarom“, odredio uglavnom srpskim. Za njega je cijeli narod tog jezika srpski, s temeljem u srednjovjekovnoj historiji nemanjičke vlasti. U pothvatu konstruiranja općeg srpstva Vuk Stefanović Karadžić se nastoji uzdići iznad vjerskih zasebnosti, pa u skladu s evropskim tokovima onog doba zagovara srpstvo kao temelj i okvir za središnji prostor slavenskog juga“ (35).

Kao posljednju etapu sistematskog negiranja Bosne i bosanstva Mahmutćehajić prepoznaje rađanje i širenje ideje jugoslovenstva koja je u svojoj genezi začeta kao tronacionalni savez Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije oblikovana u vidovima državnosti koji nisu priznavali niti naslijeđe, niti autohtonost, niti autonomnost, niti postojanje Bosne kao državne i narodne forme. Jugoslaviju Mahmutćehajić vidi kao državnu formu koja je uspjela pacifizirati velikosrpska i velikohrvatska teritorijalna stremljena, ali i kao državu u kojoj je sekularizirano muslimanstvo imalo ideološki primat nad bosanskom tradicijom islama. U socijalističkoj Jugoslaviji Bosna posjeduje administrativnu i političku nezavisnost, ali se njena narodna razdioba završava oblikovanjem tri sasvim različite nacije – Srba, Hrvata i Bošnjaka – s tim da samo ovi posljednji zadržavaju privilegiju da cijelu bosansku historiju smatraju vlastitim kulturnim i političkim naslijeđem.

Rusmir Mahmutćehajić važan je pisac u onom odsudnom smislu, jer se neprekidno upušta u avanturu promišljanja pojmova kakvi su Bosna i bosanstvo. Iako zabrinjavujće usamljen u težnji da odgonetne odgovore na najteža identitetska i ontološka pitanja našeg sveukupnog duhovnog naslijeđa, Mahmutćehajiću neprekidno polazi za rukom da svojim uvidima uzburka lijenost uspavanog bosanskog društva.

U svakoj drugoj zemlji sličnog političkog položaja rasprave o pitanjima kojima se bavi Rusmir Mahmutćehajić bile bi centralni dio društvene pažnje, ali Bosna ima i tu nesreću da su pitanja njene opstojnosti, njenog stanja i njene budućnosti uvijek na margini društvenih interesovanja. Knjigu O antibosanstvu. Muke života u drugim predstavama treba čitati pažljivo, a njena saznanja i uvide do kojih je autor došao treba uvažavati kao zrcalno važne u procesu samorazumijevanja. Čak i onda, bolje rečeno posebice onda, kada se javlja organska potreba da se sa idejama iznesenim u njoj uspostavi kritički intoniran dijalog.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.