Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Hariz Halilović

 

Kao što je Sigmund Freud, u svom kapitalnom djelu Nelagodnost u kulturi1, pisao početkom prošloga stoljeća, iz čisto racionalne, pozitivističke pozicije gledanja, homicidnost pa i kanibalizam nisu nešto što je nespojivo s čovjekom kao bićem razuma ako razum svedemo na sposobnost pukog kalkuliranja i beskrupuloznog oportunizma da se ostvari korist na račun drugih, pa i po cijenu ubijanja tih “drugih”.

Ono što čovjeka uzdiže iznad animalnog (neracionalnog) nije dakle samo ratio (razum u kognitivnom smislu), nego i intellectus agens (djelatnost razuma), kanaliziran kroz etiku, tj. jasnu predodžbu o tome šta je pogrešno a šta ispravno činiti. Stoga velikim pokoljima, poput onog u Srebrenici jula 1995, prethodi desenzitizacija počinitelja zločina dehumaniziranjem njihovih žrtava. Cilj ovoga procesa jeste otupljivanje i suspenzija etičkih načela, ili njihova totalna inverzija, tako da počinitelji zla počinju vjerovati, tj. sebe uvjeravati, kako čine dobro djelo (svojoj socijalnoj grupaciji) jer odstranjuju korov, ubijaju životinje i arhetipske neprijatelje, ili uklanjaju genetski defektni materijal koji ih ugrožava, kako je nekadašnja profesorica biologije, predsjednica entiteta Republika Srpska i osuđena zločinka Biljana Plavšić okarakterizirala Bošnjake početkom rata 1992.2

Isti međunarodni krivični sud koji je osudio Plavšić za orkestriranje zla i kao jednu od ključnih osoba u udruženom zločinačkom poduhvatu – koji je, pored niza ostalih, uključio zločine od Bijeljine do Prijedora i Srebrenice – također je utvrdio i presudio da je u Srebrenici počinjen zločin genocida, čija je namjera bila uništavanje Bošnjaka Podrinja kao neželjene grupacije na teritoriju na kojem su činili većinsko stanovništvo, a koji je bio zacrtan da postane ekskluzivni životni prostor (Lebensraum) za Srbe.

Po definiciji, genocid obuhvaća vrlo precizno izlistane zločine, koji uključuju:

(a) ubijanje članova ciljane socijalne, etničke, vjerske ili rasne grupacije;

(b) nanošenje ozbiljnih tjelesnih i mentalnih povreda članovima te grupacije;

(c) namjerno stvaranje uvjeta kalkuliranih da dovedu do njihovog fizičkog uništenja u cjelini ili djelomično;

(d) primjenu mjera usmjerenih ka sprečavanju rađanja u okviru ciljane grupe;

(e) nasilno izmještanje djece iz jedne u drugu grupu.3

Osim ove posljednje tačke, a koja je djelomično prakticirana prilikom etničkog čišćenja Zvornika, Kalesije i Višegrada,4 sve druge vrste zločina bile su provedene u djelo svuda gdje su srpske vojske i paravojske stigle zauzeti teritorij BiH. Što se tiče tačke d, ubijanje muškaraca, kao i sustavno silovanje žena, imalo je za posljedicu smanjenu reproduktivnu sposobnost ciljane socijalne grupacije: Bošnjaka u istočnoj Bosni i Bošnjaka i Hrvata u Posavini i zapadnoj Bosni. Opsada gradova i sela, njihovo neprestano granatiranje i izgladnjivanje stanovništva, poznati i kao Mladićeva specijalna strategija „razvlačenja pameti“, genocidna je aktivnost koja spada pod tačku c, dok su mučenja i zatvaranja po logorima, kao što su to bili Sušica u Vlasenici, Luka u Brčkom, OŠ „Vuk Karadžić“ u Bratuncu, Omarska, Keraterm i Trnopolje u Prijedoru te Manjača kod Banje Luke, definirana pod tačkom b. Grupna strijeljanja civila bila su zaštitni znak etničkih čistača od Zaklopače na istoku do Bišćana na zapadu zemlje – tačka a. Dakle, genocid i “genocidne radnje” provođeni su diljem BiH i u toku cijeloga rata, od 1992. do 1995. godine, a ne samo pet dana u julu 1995. u jednoj općini.

Međutim, pokazalo se kako je genocid lakše provesti u praksi nego zločin genocida dokazati u sudnici. Naime, sve ove nabrojane tačke zločina smatraju se genocidom jedino ako se dokaže da je postojala jasna namjera da se u potpunosti ili djelomično uništi socijalna grupacija koja je bila predmetom ovakvih zlodjela. Naravno, takvu namjeru je vrlo teško dokazati jer dio genocidnog plana uključuje i skrivanje i uništavanje svih dokaza o zločinima, od dokumenata u kojima su zapisane naredbe za izvršenje zločina do uklanjanja tijela žrtava. Stoga je presuda za genocid u Srebrenici utoliko važnija jer povezuje zločince sa svim drugim zločinima koje su počinili u BiH prije Srebrenice. Nažalost, na ovome se malo inzistiralo, te je genocid ostao vezan samo za jedan dio BiH i jedan period rata – kao da su zločinci imali drugačije namjere u Vlasenici, Bijeljini, Višegradu ili Prijedoru od onih u Srebrenici.

Zbog poricanja, relativiziranja i raznih teorija zavjere, koje se nude kao neka alternativna interpretacija genocida u Srebrenici, nije zgoreg još jednom podsjetiti na okolnosti u kojima se desio ovaj zločin okarakteriziran kao najveći pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata5. Genocid u Srebrenici je počinjen u „zaštićenoj zoni“ Ujedinjenih naroda, a status zaštićene zone ovaj opkoljeni grad je dobio Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 8196 1993. godine. U toj Rezoluciji od 13 tačaka, koja reafirmira suverenost Republike Bosne i Hercegovine, jasno stoji da je cilj proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom sprečavanje genocida u progresu, a u koji je, pored samoproglašene Vojske Republike Srpske, direktno i indirektno bila involvirana i Srbija, odnosno tadašnja SR Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore. Dvije godine nakon proglašenja Srebrenice UN-ovom zaštićenom zonom iste snage koje su “etnički očistile” i pobile na desetke hiljada Bošnjaka u istočnoj Bosni napale su i zauzele Srebrenicu, i naočigled pripadnika holandskog UN bataljona koji su bili tu kako bi zaštitili UN-ovu zaštićenu zonu – kao i naočigled cijele međunarodne zajednice, oličene u političkim i vojnim akterima kao što su EU, NATO i UN – izvršile masovna strijeljanja zarobljenih srebreničkih odraslih muškaraca i dječaka (njih 8.372), a ostatak stanovništva protjerale na teritorij pod kontrolom legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine. Ovo je koncizan sažetak onog što je u više navrata pravosudno potvrđeno i ušlo u presude osuđenim ratnim zločincima.

Bilo je za ponadati se, a možda i naivno za očekivati, kako će sudski procesi i presude kapitalcima ovog genocidnog plana – poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Radislava Krstića i plejade ratnih zločinaca raznih ešalona – dovesti do katarze i vraćanja prognane etike u normativne vrijednosti kod širokih narodnih masa u čije ime su ti zločini počinjeni. Nažalost, ta katarza se nije desila ni poslije dvadeset godina, a osuđene ratne zločince se bez ustezanja javno slavi kao nacionalne heroje, dodjeljuju im se najviša društvena priznanja i još za života dobivaju institucije koje se nazivaju njihovim imenima. Istovremeno, njihova zlodjela se poriču, relativiziraju i, što je najgore, opravdavaju s najviših političkih i religijskih instanci u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i u susjednoj Republici Srbiji.

Danas imamo paradoksalnu situaciju da se 11. juli obilježava kao Dan sjećanja na Srebrenicu na nivou cijele Europske unije, kao i u mnogim državama – od Australije preko Velike Britanije do Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, međutim u Bosni i Hercegovini taj dan se ne obilježava kao takav na državnoj razini. Srebrenica se svodi na etno-vjerski događaj samo jednog naroda i jedne vjerske zajednice u BiH i sve više se zaboravlja kontekst agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u kojem su ljudi u Srebrenici ubijeni kao državljani RBiH. Dok je za srpske nacionaliste Srebrenica “oslobođena”, potom “darovana” srpskom narodu i nakon genocida “legitimno” inkorporirana u “srpsku državu” RS, a Srpska pravoslavna crkva (SPC) to sve, od početka do kraja, blagoslovila, pokrstila i opravdala – pa čak i crkvu izgradila povrh mezarja u Potočarima – donekle iznenađuje odnos drugih politika i aktera u državi BiH. Dok s jedne strane imamo vrlo aktivnu posljednju fazu genocida, koja uključuje njegovo plansko negiranje, a koju Vlada Republike Srpske finansira putem projekata poput onog nazvanog “Istorijski projekat Srebrenica”,7 s druge strane kroz metanarative o genocidu taj zločin ponekad prelazi u bezličnu i apstraktnu pravnu, historijsku ili retoričku priču. U toj metapriči genocid se vrlo često depersonalizira tako što žrtve gube svoju osobnost, individualnost i ljudskost kroz kolektivne kategorije (npr. šehidi8), ratne statistike (nominalne i procentualne prikaze ubijenih), etničku pripadnost ili pak kroz kolektivne pogrebe (poput masovnih dženaza u Potočarima, Kozarcu i drugim mjestima u BiH).

Kad je riječ o kreativnim i umjetničkim pristupima, Srebrenica je ostala najveća tabu(t) tema u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Tabut9 i tabu se ovdje smisleno nadopunjavaju i ne radi se o pukoj sintagmi. Svako društvo ima svoje tabu teme, one o kojima se ne govori javno, ili je raspravljanje o takvim temama ograničeno društvenim normama, samocenzurom i nepisanim pravilima, te se stoga o njima radije šuti, priča ispotiha ili izbjegava govoriti.

Jedna od univerzalnih tabu tema je smrt. Iako je svaka kultura uspostavila društveno prihvatljive obrasce ponašanja, žalovanja i rituale vezane za smrt i umiranje, kad je riječ o masovnim smrtima članova jedne zajednice takve situacije izazivaju kolektivni šok, stanje zbunjenosti i konfuzije, a ustaljeni društveni obrasci ponašanja i ritualizirane prakse su najčešće neadekvatni da odgovore ovakvim izazovima. U bosanskohercegovačkom kontekstu masovne nasilne smrti, uglavnom civila, bile su jedna od osnovnih karakteristika ratnog perioda, te je veliki broj ubijenih rezultirao iznalaženjem improviziranih rješenja kao što su pretvaranje stadiona i parkova u privremena groblja ili uvođenje prakse noćnih ukopa, lišenih mogućnosti tradicionalnih načina žaljenja za umrlima.

U tim ratnim vremenima smrt je u svojoj sveprisutnosti postala donekle ”normalizirana”, Thanatos je vladao i mrtvima i živima, a žalovanje je odgađano za kasnije, kad prestane pucati, kad dođe mir. U poslijeratnom periodu, međutim, dešava se masovni povratak mrtvih, koji su tražili svoj konačni mir nakon što su uglavnom bili ubijeni u grupnim strijeljanjima a njihova tijela skrivena u nizu masovnih grobnica diljem BiH. Taj otvoreni proces povratka ubijenih i aktiviranja odgođenog žalovanja, uz prateće socio-kulturne, psihološke, političke i pravne konzekvence, traje već preko dvadeset godina i po svemu sudeći potrajat će još toliko dok se pronađu posmrtni ostaci preostalih preko 7.000 nestalih osoba u BiH, koliko ih je bilo, prema informacijama Međunarodne komisije za nestale, koncem 2016. godine.10 U tom smislu, tvrdnja antropologa Roberta Hertza da je “smrt prije proces nego trenutak”,11 te da mrtva osoba također mora umrijeti u socijalnom smislu, u potpunosti odgovara situaciji s ubijenima u ratu u BiH.

Ekshumacije, identifikacije, DNK analize i kolektivne dženaze postali su dio novog poslijeratnog vokabulara i nove društvene zbilje u BiH. Pored ovih tehničkih termina i praktičnih aktivnosti vezanih za vraćanje identiteta i digniteta ubijenima, tabuti su postali neizbježan dio intimnih i bolnih stvarnosti hiljada porodica, kako onih vezanih za srebrenički genocid tako i onih koji su svoje najdraže pronašli u masovnim grobnicama oko Prijedora, Ključa, Višegrada, Foče, Zvornika, Rudog, Brčkog… Tabuti dolaze negdje pri kraju davno odgođenog žalovanja, na kraju svake nade, i materijalna su potvrda živima za ono što su već znali svih ovih godina – da su oni što su proglašeni nestalima već odavno mrtvi.

U zadnjih desetak godina bio sam na svim kolektivnim dženazama 11. jula u Srebrenici, pronalazio i nosio tabute svoje rodbine, komšija i prijatelja, i zagrtao ih u rahlu potočarsku zemlju, onako kako se to radi, nekako prebrzo i mehanički, a opet s puno obzira, vodeći računa da svako od prisutnih dobije priliku da uzme lopatu u ruke (koja se prethodno spusti na tlo) i nabaci nešto zemlje u friško iskopan mezar. U nekoliko navrata, umjesto julskog zvjezdana, udarila bi ljetna kiša, pa smo tabute bukvalno zatrpavali blatom što se lijepilo za lopate i za đonove cipela. Skoro svaki put na dženazama u Potočarima trčim s jednog na drugi kraj mezarja kako bih simultano mogao biti na nekoliko ukopa, nabaciti koju lopatu zemlje po tabutima ljudi koje sam poznavao i s kojima se želim oprostiti. Sebi govorim kako one u kaburima12 pokrivamo od daljnjeg poniženja i ostavljamo ih u sopstvenim grobovima da se konačno smire, ili je to više priča za nas žive da nađemo neki svoj smiraj, neki izgovor da smo učinili barem nešto za svoje mrtve.

Iako su svi iste veličine, uniformnog oblika i zelene boje, tabuti koje sam nosio proteklih godina u Potočarima bili su različite težine, zavisno od veličine žrtve (bilo je i djece) i broja kostiju koje su u plitkim lijesovima bile poslagane. Malo je ukopanih koji su imali sve svoje kosti na broju. Nekima su falili dijelovi ruku, nekima nogu, nekima su nedostajale cijele glave, nekima vilice, ključne kosti, rebra… O ovome uglavnom ne pričamo, osjećajući kako je nepristojno govoriti o dženazi pola ili jedne trećine čovjeka. U sebi se uvijek pitam: koliko dijelova tijela ustvari čini čovjeka nakon što umre? Da li su kosti, kao jedini zemni ostaci, reprezentativni za ono što je činilo čovjeka “od krvi i mesa”? I tu je još dugi niz pitanja koja dženaze redovito probude u meni, o kojima ću još dugo misliti, a možda jednom i znati naći odgovore.

Pisati o Srebrenici je neodvojivo od pisanja o drugim, sličnim masakrima, “odrađenim” po istim zločinačkim obrascima diljem BiH, poput onih u Prijedoru 1992. Vidio sam da su prijedorski tabuti i tabui isti kao i oni srebrenički kada sam među 284 identificirane žrtve prijedorskih pokolja, u Kozarcu, 20. jula 2014, “upoznao” cijelu obitelj Mirsada Duratovića, njih deset poredanih na zelenoj ledini, na tabutima prekrivenim tankom zelenom tkaninom kroz koju su zrake julskog sunca prodirale i jasno osvjetljavale mumificirana tijela iskopana u masovnoj grobnici Tomašica – tijela Mirsadove nane, njegovog oca, brata, dvojice amidža, amidžića… Miris ljudskog mesa u raspadanju, friško izvađenog iz masovne grobnice, tada me (kao i uvijek pri posjetama mrtvačnicama Instituta za nestale osobe) tjerao na povraćanje, ali nisam vidio da je iko sebi dozvolio da povrati, tako da sam i ja, uz puno napora, stisnuo želudac da ne proključa, a udisaje sveo na minimum. Iako o tome nikada ranije nisam pisao niti govorio, još uvijek mogu prizvati taj prepoznatljivi miris genocida kad god se sjetim ovih slika. I još uvijek osjetim stid što mi je bilo muka, što sam imao osjećaj gađenja pored tabuta nekih nekome dragih ljudi, koje nisam stigao sresti za života a s kojima sam dijelio istu sudbinu u njihovom gradu 1992.

Vraćajući se Adornu s početka teksta i pitanju o smislu i mogućnosti metafore koja simbolizira zlo, rekao bih da je sama Srebrenica postala metafora i sinonim velikosrpskog projekta koji poput Picassove Guernike oslikavaju zlo ovog projekta u svoj svojoj sirovoj i monstruoznoj brutalnosti. S pozicije čistog simbolizma, srebrenički mrtvi su “žive metafore”, a ne tek puka retorička pomagala u nedostatku riječi ili sredstava patosa i zamagljivanja. Zato Srebrenica ne može tematski zastarjeti, ispariti iz naše kolektivne svijesti, jer metafore će živjeti dok je ljudskoga jezika, kao i mogućnosti poezije, vjere i utopijske nade da možemo biti bolji ljudi nego što smo bili i što jesmo. Baviti se srebreničkim tabutima, kao stvarnim lijesovima i transcendentalnim metaforama, razbijanje je tabua o zlu koje nastavlja trijumfirati u vremenima u kojima su namjere za djelomičnim ili potpunim uništenjem vjerskih, etničkih, rasnih i nacionalnih grupacija postali sastavni dio vojnih strategija i teritorijalnih osvajanja. Umjesto bosanske i bošnjačke tabu(t) teme, moja je vizija da Srebrenica postane mjesto ekumenskog i humanističkog hodočašća, na kojem će se uvijek moći vidjeti antiteza mira, dobra i tolerancije; kao stvarno mjesto i metafora, Srebrenica će nastavljati da nas opominje, podsjeća da su tamo ubijeni i Bog i čovjek, kako god to svako za sebe želio shvatiti i protumačiti.

Bilješke:

1 Prijevod s njemačkog, Nelagodnost u kulturi, Biblioteka “Reč i misao”, Rad, Beograd, 1988. (Das Unbehagen in der Kultur, njem. ili Civilization and its Discontents, engl.)

2 Vidi Borba, 28. 7. 1993.

3 “What is Genocide?” – United States Holocaust Memorial Museum, https://www.ushmm.org/wlc/en/article.php?ModuleId=10007043

4 Pogledati članak “Slučaj Senide Bećirović nije jedini: Djeca odvedena iz BiH pod lažnim imenima žive u Srbiji”, 9. 2. 2013, na http://bportal.ba/slu%C4%8Daj-senide-be%C4%87irovi%C4%87-nije-jedini-djeca-odvedena-iz-bih-pod-la%C5%BEnim-imenima-%C5%BEive-u-srbiji/

5 Vidjeti, naprimjer, Ian Traynor, “Srebrenica genocide: worst massacre in Europe since the Nazis”, The Guardian, 11. 6. 2010. [https://www.theguardian.com/law/2010/jun/10/hague-bosnian-serb-srebrenica-genocide1]

6 Vidjeti cijeli tekst Rezolucije 819 na http://www.nato.int/ifor/un/u930416a.htm

7  Pogledati o ovom “projektu” prilog na RadijuSlobodna Evropa: http://www.slobodnaevropa.org/a/sta_se_krije_iza_organizacije_istorijski_projekat_srebrenica/24238633.html

8 Muslimanski mučenik, onaj koji je ubijen braneći svoju vjeru, nevina žrtva.

9 Muslimanski lijes ili nosila na kojima se umrla osoba nosi do grobnog mjesta.

10 http://ba.n1info.com/a110912/Vijesti/Vijesti/Medjunarodnih-dan-nestalih-U-BiH-nije-pronadjeno-7.000-osoba.html

11 Robert Hertz, Death and The Right Hand (Routledge, London, 1960/2013).

12 mezar, raka, grob

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.