Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Midhat Maglajlija

 

Tin Ujević – Svakidašnja jadikovka

 

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

1.

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

8.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

15.

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

2.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

9.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

16.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

3.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

10.

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

17.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

4.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

11.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

18.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

5.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

12.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

19.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

6.

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

13.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

20.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

7.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

14.

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

21.

 

Pitanja o smislu života i smrti, radosti i tuge, sreće i nesreće, budući da su univerzalnog karaktera (s ovu i s onu stranu vremena), isključivo su u domenu Vjere. Kako svaki umjetnički izražaj u sebi sadrži eksplikaciju pojmova primarno duhovne naravi, to je po prirodi stvari  ono podložno nutarnjem, ezoterijskom sudu, bez obzira na eventualne razlike po pitanju vjerske, etničke i kulturološke pripadnosti autora-umjetnika i samog analizatora-prosuditelja djela.

 

Shodno tome, pokušat ćemo sa aspekta islamske duhovnosti sagledati osnovne poruke svevremenske/bezvremenske pjesme Svakidašnja jadikovka velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića.         

Augustin Tin Ujević je u svojoj bolnoj lirskoj misaonoj pjesmi jasno posvjedočio jadikovkom svoje duše bogatstvo duha i siromaštvo duše kroz njen vapaj za svojim Izvorom. Živio je za ljubav u životu bez ljubavi! Niti ju je imao kome pružiti, niti od koga primiti, jer imao nije nigdje nikoga!         

Prva strofa već nagovještava da je to pjesma bola, očaja i beznadežne situacije u kojoj se nalazi samosvjesni mladi čovjek, koji je već postao star, a da i nije imao kad biti mlad.

I doista, žalosno je u mladosti biti star, ali je još teže i žalosnije, zapravo tragično – u starosti biti mlad! I molim da se zna: ko bude u mladosti star, on, ukoliko do tad ne nađe svoj mir i harmoniju u sebi, nužno biva u starosti mlad, iluzorno mlad! Jednom riječju, iz žalosti proizilazi tragedija. Tragična žalost završava se žalosnom tragedijom. Krug se zatvara. Ali to je tema za neku drugu priliku. Vratimo se Tinovoj žalopojci i jadanju o ukradenoj mu mladosti na čije mjesto se kao tat ušunjala nepozvana starost kad joj vrijeme nije. Starost i slabost, žalosni par u duši mladića bez mladosti.

“- O Bože, Bože” – veli veliki Tin lamentirajući nad svojom zlohudom sudbinom svjestan da izlaza nema. Izlaza nema jer nema nade. Gubitak nade je tema kojom se ovdje treba pozabaviti. Da bi valjano ovu temu otvorili, izanalizirali, te zatvorili uz iole suvisle zaključke, nužno je ući u područje filozofije, još dublje i šire u područje metafizike, te na koncu Vjere, ali ne i kanonizirane religije. Pa zar nada ne počiva na vjeri?! Vjerovati – znači imati nadu. Ne gubiti nadu – znači imati vjeru. Pjesniku je bila zapravo potrebna vjera koja bi mu vratila nadu. Žaleći za izgubljenom nadom, kako je pjesma odmicala tako je sve izraženiji bio žal, vapaj i naposljetku krik za vjerom, tom hranom njegove duše što je bila iznad kala i blata zemaljskog, ali ipak nedovoljno visoko da bi si je priskrbila.

Ako imamo vjeru, imamo i nadu. Ako imamo nadu, tu je i vjera. Ako pak imamo ljubav, tada imamo i vjeru i nadu.

Djelo natopljeno žalom, tugom, čežnjom, patnjom i očajem, u kojem razočarenje uzrokuje nemir, a potom rezigniranost i mirenje sa sudbinom, jeste zapravo paradigma svih nedaća ljudskih, pojedinačnih i kolektivnih, svih traganja za smislom po bespuću izgubljenih nada.

I koliko je ovakvih slučajeva bilo, i koliko će ih samo biti, On jedino zna! Svaki takav po sličnosti životni put navodi nas na saučestvovanje sa nevoljnikom, znanim i neznanim, da i mimo naše volje pustimo suzu, koliko tešku od jada sublimiranog u njoj, toliko i lahku zbog i radi neke neobjašnjive nade u radostan i sretan završetak koji će njemu – tom hudom patniku, umjesto stradanja – donijeti zadovoljstvo i spas. Pri tome, suzu koju pustimo ne smijemo jednostrano tumačiti, tegobnu od jada ili lahku zbog i radi nade, nego cjelovito, istovremeno u tegobi gledati lahkoću, u jadu vidjeti nadu i sretan sudbinski kraj.

Tegoba i jad – jasno nam je otkud, pa to nam sama jadikovka veli. Sve same duševne rane u životnoj pustoši, u životu bez života.

A lahkoća i nada – otkuda? Zaključak se sam od sebe nameće – uprkos svemu, on ipak nije zanijekao Boga! Da vidimo…!

Pjesnik je izgubio povjerenje u Boga još u dječačkim i mladalačkim danima, ali ne i vjeru u Njegovo postojanje. A kako čovjek traži samo ono što vjeruje da će naći, tako je i Tin tražio Boga zato jer je vjerovao u Njega.

Razočarenje je uzrok nutarnjeg nemira i rezignacije iz kojih na kraju pjesme slijedi neočekivan rasplet i fantastično finale.

To finale jeste u trenucima egzaltacije duha kada iz pjesnika izlazi sve ono što se činilo da je ugušeno prvo nemirom i očajem, a potom rezigniranošću sve većom i većom, prožetom duž same pjesme u strofama od sedme do trinaeste. Tu se radnja odvija u trećem licu, što može značiti podsvjesnu želju za odmicanjem od glavnog lika i njegovog čemernog života.

Primijetimo, međutim, da se glavni lik samo dva puta pojavljuje u prvom licu, i to jedino onda kada se obraća Bogu!

Prvi put u strofama 5. i 6. (“O Bože, Bože, sjeti se…”) obraćanje u prvom licu sa gorkim okusom razočarenja zbog, po njegovoj ocjeni, neispunjenih obećanja prema njemu, mladom i nedužnom biću, koje sada samo i napušteno od svih, pa i od nade, tumara životnim bespućem. Otud razlozi svih patnji i bola u njegovoj duši.

Drugi put, počevši od strofe 14. (“O Bože, žeže tvoja riječ…”) pa sve do kraja, je znakovito obraćanje u prvom licu koje sugeriše da slijedi nešto veoma bitno u smislu poruke. Da vidimo!        

Pjesnički krešendo, dakle, počevši od strofe 14., nagovještava vrhunac i rasplet kompletne situacije. Glavni lik se vraća u prvo lice i tada slijedi drugo obraćanje Bogu:

“O Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Zatim, u strofi 15.:

“Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.”

U strofama 14. i 15. jesu znaci svjesnosti ljudske nemoći bez Božije pomoći i znaci pokajanja. Čini se, vraćeno je povjerenje u Boga.

Potom, nastavljajući u strofi 16., kroz izraz pjesničkog vanserijskog talenta, kao priprema za završnicu slijede stihovi:

“Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!”

(“dah u plamenu” jeste metafora za svjetlo u plamenu)

(“krik sa krovova” jeste metafora za svjetlo, kada zrake sunca iznad krova bljesnu na tren, one nas na trenutak zaslijepe, javi se svjetlosni krik)

To bi značilo:

Pa neka sam i vatra kada već nisam svjetlo!

Ako ne mogu sjati i blistati kao svjetlo, mogu koristiti kao vatra jer i u njoj ima nekog svjetla! A mogu i izgorjeti, pepelom postati…

…pečalno lutanje dovršiti – obraćanje Bogu u strofi 17.

Bližeći se kraju pjesme, Tin daje rješenje za izlaz iz nezavidne situacije. U strofi 18. slijedi kapitalna misao koja pečati pjesmu dajući joj potpuni smisao!

“Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.”

Jezikom islamske duhovnosti, rekli bi:

Jer meni treba Šejh, Učitelj, Muršid,
jer meni treba Tesavuf, Marifet, Znanje,
i Ljubav, ili sveta smrt.

Navedeni termini moćna riječ i odgovor na fonu psihologije sufizma esenciraju ljubav. Treba mu neko i nešto da probudi u njemu ljubav!

Eto rješenja za sve životne jade ovog mladog čovjeka skrhanog u bolu osjećaja samoće i napuštenosti. Jer, ako ima ljubav, tada ima i vjeru i nadu!

A zatim u strofi 19. slijede razlozi za potrebom gore navedenih misli:

“Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.”

 

I u ovim stihovima rečeno je zaista mnogo.

“Mračan  je kalež  otrova” – razočaranost  i gubljenje povjerenja u Boga. “Gorak je vijenac  pelina” – gorak je život proveden u patnji, bolu, očaju i napuštenosti. Primijetimo da je  u strofi prvo navedena posljedica, a zatim njen uzrok. Zbog ispijenog kaleža, punog otrovnog  mraka, život postaje gorak kao pelin.

“Ja vapim žarki ilinštak” – spas je u izlasku iz tame na svjetlo („ilinštak“ je sinonim za juli – mjesec sa najviše sunčanih dana). Ja vapim za svjetlom, vapim za Svjetlom Istine!

(A u Časnoj Knjizi rečeno je na više mjesta: – On ih izvodi iz tmina na svjetlo.)    

Vjernik ne želi tamu, a nevjernik se plaši svjetlosti. Zato se može smatrati da je Tin tražeći moćnu Riječ, Odgovor i Ljubav, te bježeći od mraka i vapeći za svjetlom – već bio za samog sebe neuvjereni vjernik, ili bolje reći, neko ko je zastao negdje na putu između zemaljskog kala i duhovnih visina.

Završavajući pjesmu u strofama 20. i 21., Tin se vraća na početak u stilu mlad, a star, slab i sam…, ali sa dodatkom koji ima težišno značenje. Naime, po prvi put u njemu se javlja želja, kao odraz tračka nade u srcu izrijekom – kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag!

Reklo bi se: – Kada bih bio Bogu drag, ne bih bio ni slab, ni usamljen, ni sam, ni star, a mlad!

U tom slučaju njegov život bi poprimio puni smisao.

Da, svakako. Suština besmislenosti je u težnji onih koji ne vjeruju u Tvorca i Njegovu svemoć, a pokušavaju naći neki smisao, uprkos tome što se osjećaju tako usamljeni. I zaista, čovjek kada izgubi vjeru u Boga, on stvarno ostaje sam na ovom svijetu, ma koga i ma šta da ima.

Razlog da je Tin bio usamljen, mada nije nijekao Boga, jeste u činjenici što je patio od razočaranosti i gubitka povjerenja u Boga. Samo Njegovom milošću vraćeno povjerenje u Boga vraća i nadu u spas!

 

———————-

 

Kako je samo malo trebalo mlađahnom Tinu da Crnilo života u bijedi duše, bez povjerenja u Boga, zamijeni Bjelinom svjetla u „žarkom Ilinštaku“, u žarkom mjesecu julu. I ne mislimo da je bio nevjernik, nego se samo osjećao iznevjerenim vjernikom!

I kako je samo malo bilo potrebno da se svakidašnja jadikovka pretvori u svakidašnje radovanje!

 

Ova pjesma je pouka svima, koji u sličnim situacijama, tumarajući putevima bezizlaza, ostaju u blatu zemaljskom, u životu bez života.     

Ona  predstavlja učenje za cijeli život o temi koja je jednako bitna u životu i odnosima, kao što je vazduh važan za život na ovom svijetu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.