Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Faruk Šehić

 

#prvo pismo, prvi rat #još pod utjecajem zemaljske gravitacije i svega što joj pripada #pisano Parkerovom hologramskom olovkom sa zlatnom zakačkom #bez pomoći Alepha

 

Draga Dolores, dragi Naš Hall, etc.

prolazio sam tvojom ulicom, gledao u tvoje prozore opkoljene sjajnim lišćem bršljana. Tražio sam u njima zrno nade, svjetlo, tanko makar kao uspravan plamen svijeće, bilo kakav odsjaj, taman da je to ekran tvog mobitela, iskru od upaljača, samo da nešto osvijetli tvoju spavaću sobu, ili kuhinju gdje smo pili sekt s ledom i kafu, i gdje sam kroz prozor gledao nebo nad prelijepim gradom, toliko plavo da sam zaplakao, kao da je nebo pokazalo boju svoje duše, naše zajedničke duše koja će se pretvoriti u noć. Mi smo je ubijali riječima i alkoholom. Naše riječi su bile najveći prijatelji našeg nerazumijevanja. I to što smo se sporazumijevali na stranom jeziku čak nije bila naročita prepreka, sam jezik je bio naš najveći nesporazum. Riječi su se udružile i pobunile protiv nas.

Kako smo se i mogli upoznati kada smo se znali toliko malo vremena. U dragocjenom cajtnotu šta smo drugo mogli raditi osim voditi ljubav na rubu srčanog udara i svete Apokalipse. Nakon seksa ležali smo bez glasa, ljetni vjetar je napuhivao bijele zavjese, dani su bili dugi, a noći kratke. Tonuli smo kroz krevet, kroz spratove, kroz povijest, mahovinu, prašinu, tamne vode rijeka i jezera, prozirne okeane, treset, slane naslage i sve do samog Raja, u koji nismo mogli da se nastanimo, jer smo davno izbačeni iz njega. Samo smo ga gledali tokom onih nekoliko nanosekundi dok traje orgazam. Nije bilo većeg prokletstva. Toliko blizu, ali vrijeme je bilo protiv nas. Jezik je bio protiv nas. Dijalog je bio oruđe našeg nerazumijevanja.

Tvoja ulica je prazna, tu i tamo pokoji ostarjeli panker s flašom u krezubim ustima. Vjetar nosi lišće po ulici. Zrak je ugodan zbog Miholjskog ljeta. Kao da zrakom struje nevidljivi, topli jastuci, tako meki i podatni. Park u blizini tvoje ulice pun je ljudi koji leže na travi i gledaju u nebo. Sanjarenje će biti naša jedina mogućnost pobune u budućnosti, mada si ti smatrala da će to biti pušenje cigareta. Pozvonio sam ti na interfon, reda radi, da me poslije ne grize savjest da nisam pokušao, iako sam znao, čim je avion točkovima dodirnuo vlažnu pistu aerodroma, čim sam dotakao sveto tlo grada kojeg smo oboje voljeli, da je moj pokušaj da ti se približim osuđen na propast.

Produžio sam dugom ulicom, alejom platana, mirisao sve te biljke iz parka, isparenja od roštilja, i hašiša, šetao sve do Shellove pumpe, i tu sam ugledao telefonsku govornicu. Nazvao sam Franka i izjadao se dok je bilo sitnog novca. Rasporio dušu i odatle su pokuljale mnoge stvari o kojima sada ne bih da ti pričam, jer nemam puno vremena za tužne priče. Tada, prije dosta godina, Frank je bio živ. Toliko je volio život da je ta ljubav postala bolest. Raspao se. Rasijao more djece širom svijeta, i umro, nesmiren, nezadovoljan kao cijele generacije koje su, prije njega, prerano napunile planetarna groblja. Tragajući za najbanalnijim odgovorima o smislu života. Sreći, skladu, svetom orgazmu.

Bijelo ti treba, i kurva. Nemoj da ti propadne provod, tako mi je Frank govorio da ubijem beznađe.

Toliki ljudi budu i prođu kroz naše živote. On je bio jedan od njih. Zapamtiš ga zauvijek samo zato što je bio nesretan na plemenit način.

Nisam ga poslušao. Nije mi bilo do vještačkog užitka. Želio sam da patim u Miholjskom ljetu, u gradu koji je tokom zadnjih godina Drugog svjetskog rata bombardovanjem srušen do neprepoznatljivosti. Valjda sam zato i volio taj grad. Njegovu polusrušenu katedralu koja je sada memorijal. Baš nju na koju je Wenders stavio svog anđela u kišnom mantilu u filmu Wings of Desire.

Noć je i mi smo u skloništu. Dok su vani padale granate, svakog minuta po jedna, nisam mogao znati da ću ti jednom pisati o tome. Minobacač je uporan, to je najgore oružje protiv ljudske psihe i tijela. Razoran je učinak na obje ove stvari, a živce sistematski izjeda, pretvara ih u crve koji buše tvoje tijelo. Minobacač te čini nagonskom životinjom koju će pojesti panika, a tome se treba oduprijeti, ako želiš preživjeti.

Otišao sam u rat. Moj prvi rat. Jesam li imao drugog izbora? Jesam, ali drugo me nije zanimalo. Htio sam otići u rat. Stopiti se sa sivilom smrvljenih zgrada. Tu sam se najbolje osjećao. Tu je moj život zadobijao najjači smisao. Tu sam se obnavljao sa svakom novom granatom koja bi se uz zaglušujući tresak sručila na ovaj jadni grad. Svaka granata je pojačavala moju snagu i volju za životom. Ja se nisam bojao. Mene minobacač nije mogao pretvoriti u strašilo. Blizina smrti je bila moj najbolji lijek. Samo tada sam mogao da te zaboravim. Da ne mislim na tebe. Svaka pomisao na tebe mi je davala takvu luđačku snagu da sam mogao zadaviti pet ljudi golim rukama. Ništa me nije moglo smiriti, seks s bezbroj žena, kamion pun žestokog alkohola, droge, puštanje krvi, trčanje do besvijesti, sve to mi ništa nije moglo nauditi. Sama pomisao na tebe, na tvoje ime i moja kičma bi bila stub na kojem je cijeli svijet mogao komotno da počiva. Zato sam uzeo pušku i otišao u rat. Htio sam srušiti svijet koji ima kakav-takav smisao i privid normalnog života. Mene normalnost nikad nije zanimala. Zato sam odlučio da uništavajući svijet samome sebi slomim kičmu. Nisam znao za drugi put. Navijao sam da što više granata pada po ovom jadnom gradu. Znam, bio sam sebičan, drugi su ginuli, postajali sakati, meni nikad ništa loše nije moglo da se desi. Postao sam slavan. Nedodirljiv. Svi su htjeli biti u mojoj blizini. Svi su htjeli da ih ogrije sunce moje slave i besmrtnosti. Hrabrost nije bila dovoljna riječ kojom su me opisivali. O meni su raspredali magične priče i ja sam stalno dolijevao ulje na tu vatru. Kada bi najviše padale granate, pravi ljetni pljusak kruškolikih granata, ja bih izašao iz zaklona i smireno šetao gradskim ulicama. Sve je prštalo oko mene; buka, prašina, bljesci eksplozije, kratkotrajni kao nada da smo u nekom od paralelnih univerzuma mogli biti zajedno, zato jer je svjetlost brža od zvuka, a moja čula su bila svjetski šampioni, jer sam sve vidio i osjetio prije drugih. Znao sam da sam neranjiv dok god mislim na tebe. Tebi sam pripisivao čudotvorne utjecaje na moje vještine preživljavanja, one moći koje su drugi pripisivali meni. Ti si bila moj skriveni talisman, žezlo života, sarkofag tajnih moći. Šetao sam neogreban. Geleri su me izbjegavali. Prašina nikad nije padala po mom licu. Uniforma mi je bila čista i nedirnuta. Kosa se nije pomjerala od zračnog potiska koji nastaje detonacijom eksploziva u granati. Drugi vojnici su mi nudili svoja muška tijela da ih oskrnavim dodirom.

Drugi vojnici su mislili da će, ako budu u mojoj blizini, preživjeti ovaj sveti rat ničega protiv ničega. Moja pojava je izazivala oduševljenje. Gdje bih ja došao šanse za preživljavanje su rapidno rasle svim običnim smrtnicima. Volio sam te ljude, ne zato što su me obožavali poput Isusa, nego jer sam vidio toliko patnje i tuge u njihovim očima, imao sam samilost, ali osim samome sebi, nikom drugom nisam mogao pomoći. Nije li to najveće prokletstvo koje te može zadesiti? Sve je to bilo samo zato što sam bjesomučno mislio na tebe. Samo su me granate mogle spasiti od mog razuma koji je bio pun svih tvojih imena. Granate su bile moje kapsule za zaborav u ovom svetom ratu nikoga protiv nikoga. Gutao sam ih obilno.

Kakav je to bio rat? Ko je tu bio protiv koga? Kao da je to bilo bitno. Bio je to neki rat, jedan od mnogih i bezimenih. Ekstenzivnog karaktera, poput ekstenzivne poljoprivrede. Mogao sam i ovako razmišljati onda kada bih zaboravio na tebe, što je bilo kratkotrajno, jer me nisu zadovoljavale trezvene misli. Moj prvi rat je morao biti groznica, ljubavna groznica, perverzni seks u kojem nema konačnog zadovoljenja.

Tebe je uvijek uzbuđivala pomisao na revoluciju. Htjela si kao svaka prava ljevičarka da pogineš za ispravnu ideju pomažući slabijim protiv onih jačih i opakih. Htio sam ti reći: ja sam revolucija lično u ljudskom tijelu. Htio sam ti reći šta sam sve vidio u svom životu. Ali nisam bio u stanju izgovoriti te riječi. Pogled na tvoje oči, na crvenkaste pramenove tvoje kose, to me činilo bespomoćnim. To me pretvaralo u čistokrvno tijelo nad tijelima.

Večeras će granate stucati ovaj jadni grad na rubu svijeta. Jer svaki grad u ratu se uvijek nalazi na rubu svijeta. I svaki grad u ratu je jadan. Daleko od ostatka čovječanstva koje uredno sanja svoje digitalne snove.

Nakon što dođe jutro, u njemu će samo jedan čovjek biti živ. Ja, tijelo prepuno revolucija i netaknuto ožiljcima. Opasaću se svim tvojim svetim imenima i takav ću hodati ruševinama grada na rubu svijeta. Ti si bila stvarna osoba. Sada si religija. Ja sam sveto tijelo nad tijelima, hodajuća revolucija iza koje ostaju samo ruševine – zajedničke grobnice ljudi i ideja. Stvorila si me ni iz čega. Izbacila iz malograđanske uspavanosti i sjedilačkog načina života, zbog toga sam ti vječno zahvalan. Ovdje sam završio posao draga moja Dolores, i sve one koje sam volio taman i jednu noć. Tražiću nove gradove, svježu krv, jer ja sam ta revolucija, tvoja razočarana revolucija na rubu svijeta. Niko bolje od mene ne zna koliko si bila u pravu kada si mi rekla da ljubav ubija.

Tvoj Anđeo milosrdnog uništenja

Tako se sve to desilo, dragi Naš Hall. Trebam li napisati nešto uvjerljivije, krvavije, brutalnije, ili više umjetnički sofisticirano? Znam da si ti prostudirao anglo-američku školu mišljenja književnosti i da ti nikad neće biti jasno kako to da kod nas u Evropi ne postoji podjela književnosti na fikciju i nefikciju. To je stoga, jer si ti kompjuterski umjetna inteligencija, i tvoje shvatanje književnosti je robotsko, isprogramirano. Naše je ono drugo. S druge strane Željezne zavjese. Mi smo se bavili maštom. Ti profitom.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.