Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Ispisati roman čija je radnja precizirana u samo nekoliko sati, tijekom noći, u svitanje i jutro, predstavlja zanosnu i  primamljivu, ali teško ostvarljivu i nadasve zahtjevnu ideju. Pripovijedati o vremenu, o jednom uokvirenom vremenu jednoga mjesta, gotovo uvijek odlazi u smjeru ljetopisa. No, ispisati roman o pomenutom, već je pitanje magije. Na tragu magije se nekako odveć i zbiva ovo vrijeme; to je noć uoči svetko- vine svete Ane. Svetkovina je ritual koji se u tačno određeno vrijeme zbiva svake godine, bez prestupa. Ritual i svetkovina svete Ane podrazumijevala je nekad lomaču na kojoj će biti spaljene vještice po uzoru na izvor rituala. Ko će biti spaljen na svetkovinu „Romana“ Saše Stanišića?! Poslije posvete za Katju, Stanišić stav- lja kao podsjetnik sljedeće redove: For billion of years since the outset of time / every single one of your ancestors has survived / every single person on your mum and dad’s side / sucessfully looked after and passed on to you life. / What are the chances of that like?’. Ovi stihovi kao utvare progone svaku napisanu i nenapisanu riječ romana. Oni su izvjesni melankolični lajtmotiv koji se nevidljivo potuca iza zavjese napisanog. U priči o precima, u bajci o kazandžijinom prste- nu koju Stanišić navodi u originalu, ali i sa osobnim korekcijama i izmjenama te je možemo čitati kao izvornu bez smetnji, ali i Stanišićevu varijaciju rukopisa, u priči o (pre)življavanju u skučenom prostoru sela, u priči o granici između živih i mrtvih, između legendi, bajki i svakodnevnih radnji, Stanišić projicira i imaginira ljudski život u svojim savršenostima i nesavršenostima, u pitanjima pamćenja i sjećanja, kolektivnog i pojedinačnog, te na izvjesnu koncu postavlja pitanje: gdje je mjera čovjeka sada i ovdje u svemu tome.

Koristeći motiv vode, jezera, skeledžije koji je umro, slikarke Kranz, gospodina Schramma koji noć uoči svetkovine hoće da izvrši samoubistvo, druženja jedne skupine u Garaži uz ispijanje piva, priče o lisici i o kokošima Dietmara Dietza, gradskom, odnosno seoskom Arhivu i Zavičajnom muzeju / kući, motiv Johannovog zaređivanja u zvonara crkve i mnoge druge usputne i neusputne motive, Stanišić na kraju uspijeva da izveze pau- kovu mrežu, šaroliku, mnogostruku, ali nadasve preciznu i jasnu priču. Magičnu priču. Jer on stoji u dosluhu sa „Pričom“. Priča je magija. Magija je priča. Vrijeme pripovijedanja je sama autentična magija. Od mnoštva likova koji su u funkciji stanovnika bivšeg grada, a sada sela Uckermarka, Stanišić sačinjava mnoštvo portreta koji nam se približuju tako da ih naprosto možemo osjetiti i vidjeti njihove pokrete, kao prilikom gledanja filma. Kazivajući o ritualu, o svetkovini, o magiji i legendi, Stanišić preuzima njihov diskurz i osobito se uvlači u procjepe jezika, u nekazivo, u granicu samoga kazivanja, opisivanja i pripovijedanja. Jer, kako i sam navodi: U glasovima čovjeka je aroma jezika (203).

Noć uoči svetkovine prikazuje mještane i selo koje u pripremi svetkovine ima svoje noćobdije. Noćobdije ne spavaju nego pomno prate ritual koji je već nastupio ulaskom u noć. Svetkovinu valja neko pripremiti. Arhiv valja pripremiti za otvorenje na svetkovinu, gospođa Kranz mora otići na jezero i provesti noć slikajući tminu i tamnu dubinu mraka, mrklosti šume i dubine jezera kako bi na svetkovinu izložila svoj rad. Pekari moraju pripremati dovoljan broj peciva za sve ljude pri svetkovini. Jer to je tradicija, to je ritual, to je običaj koji se stvorio i kojeg valja podražavati iznova i iznova, usprkos njegovoj ispraznosti (kako narator navodi).

A pripovjedanje jest kazivanje vremena u vremenu o vremenu. To se slavi. Ljudska iskonska potreba za pričom, za smještanjem vremena negdje, njegovim uokviravanjem i pripisivanjem izvjesnoga smisla svemu. Onako kako zvonar-majstor kazuje Johannu koji treba da naslijedi taj zanat: Johanne? / Da, majstore? / Moje vrijeme je u tvojim rukama. / Majstore? / To bješe melodija. Dobro odzvonjeno, skoro perfektno. Moje vrijeme je u tvojim rukama (66).

Upravo na mjestima presijecanja osobnoga života, pripovijedanja / fikcije, umjetnosti u svim svojim vidovima, političkim sistemima i materijalnoj strani života, Stanišić pridodaje o još jednom akteru, Paulu Wieseu: Čeznuo je za stabilnošću u nestabilnim vremenima (122) čime se dokazuje da Stanišić više „nije mogao“ reći, proniknuo je u neiskazivo. Na tom tragu dalje kazuje: Zanimaju nas nepotpune rečenice (123). Nepotpune su rečenice one koje ne objašnjavaju nego koje (po)kazuju stvari, koje se zarezuju u našu kožu i otklikavaju vrijeme, prispodobivši jedno orgazmičko: Daaaaa!, onu čarolija za kojom težimo da je izričemo u jeziku, s vremena na vrijeme. ‘Sred noći: muzika i vječnost, kako da ikad odmorimo dušu? (144), jednako kao sa gradonačelnikom: Zaokupljalo ga je to, da je mogao vidjeti zvijezde koje su se odavno ugasile. Da li je to bio znak? I za šta? (163) Jednako kao što kaže o Schrammu: Gospodin Schramm vjeruje u mahovinu i alge a ne u reinkarnaciju i magiju. Gospodin Schramm vjeruje, svejedno jesi li Kinez ili iz Furstenfeldea, skeledžija ili brodolomnik – neko vrijeme svijetliš. Naprosto, svijetliš. Možda ni za koga, možda za nekoga (175). A najčešće se ne radi o tome šta jeste, već šta ljudi vjeruju (207).

Stoga, među krajem, slika pejzaža: Jezero zuji. Insekti slute nešto. Slute vrijeme. (…) Suzi je glavni vlasnik ukupnog svjetskog vremena (206) i još jedan portret slikarke Kranz: Ana Kranz ne vidi sebe kao zavičajnu slikarku. Strana joj je povezanost s jednom zemljom i jednom kulturom. Međutim, njene slike prikazuju jedan zavičaj – naš Uckermark. Pokazuju i naša sjeća- nja, takođe takva za koja tek na osno- vu slike saznamo da ih imamo: naša djetinjstva, mlada lica naših roditelja i njihovih roditelja, rad i svakodnevnicu tri generacije u vrtlogu vremena. Slike Kranzove nisu ništa drugo do putovanje u prošlost (207).

Koža od Priče nam raste, prožima se u vremeprostoru. Prožima se stalnim pripovijedanjem kao nezasitnom, svagdanjom nam potrebom. Pripovijedajući fikciju, kod Stanišića se „naslađujemo“ stalnom aluzijom na fakciju; na ono što dišemo. Bila to magija ili neka svetkovina drugoga porijekla, nije važno, sve dokle Umjetnost hrani naše bilo i potiče empatiju blisku samo čovjeku. Na razmeđu empatije, ludila, razboritosti i politike, ovaj roman zauzima svoje po- časno mjesto na pijedestalu umjetnosti (u egzilu) i pripovijedanja o prisutnosti odsutnoga, odnosno o prisutnosti same autorove (auto)biografije u ovom parčetu fikcije.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by