Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vedad Spahić

Enes Duraković: Bosanskohercegovački književni obzoriKDBH Preporod, Zagreb, 2015.

 

Od 1960-tih godina prošlog stoljeća pa sve do sredine 1990-tih akademski je esej dominantan vid diskurzivne refleksije o književnosti u Bosni i Hercegovini. Unutar bošnjačke sastavnice bh književnog kompozituma trag jakog uticaja esejistike, vidljiv i u književnoj historiografiji i kritici, proporcionalan je otporu teoriji koji protagonisti fenomenološkog redukcionizma u interpretaciji književnih tekstova otvoreno ili prikriveno pružaju. Od Midhata Begića preko Hanife Kapidžić Osmanagić do Enesa Durakovića, uključiv i Muhsina Rizvića (svi univerzitetski profesori), koji je, s obzirom na utemeljiteljski povijesno-sintetički karakter svojih istraživačkih pothvata, na najdelikatniji način ovjeravao pripadnost toj paradigmi. Podsjetimo, ovaj se pristup književnom tekstu zasniva na osebujnom izjednačavanju imanencije i transcedencije te uvjerenju da njegova suština (esencijalno jezgro, etimon, kogito) nije dostižna racionalnom analizom nego kroz empatiju, intuicijom (Bergson), gledanjem bićem (Huserl), kao čin epifanije.

Poetiku bošnjačkog akademskog eseja svojedobno je, pišući o njegovu rodonačelniku Midhatu Begiću, dosta precizno specificirao Kasim Prohić istakavši „izrazitu brigu da se očuva dignitet i puna izvornost književnog teksta na koji se odnosi, odnosno da svojom diskurzivno-kritičkom aparaturom nijednog trenutka ne učini literaturu pukim podtekstom za kategorijalna izvođenja“1. Zaštita mistične placente književnog djela odvijala se ontoteleološkim osporavanjem kritičkog scijentizma i statusnom deprivacijom književne kritike na hijearhijskoj skali žanrova2 uz referiranje na autoritet francuske tematske kritike, navlastito Gastona Bachelarda („Metod, metod, šta ćeš mi ti? Ti znaš da sam zagrizao u plod nesvjesnog!“), čija je prostorna tropologija Begiću bila inspirativni poticaj za kreiranje vlastitog protuteorijskog paketa metafora: ribarske mreže koja propušta vodu, građevinskih skela koje treba ukloniti i zaboraviti, turističkih prospekata, nacrta i privjesaka čija se svrha iscrpljuje u jednokratnosti i priručnosti vice versa empatijskog čitanja kao strastvenog ronjenja u virovitoj vodi na čijem dnu je „cvijet ljepote“: „Mi bismo velikog znalca umjetnosti drsko upitali: može li se u vir uroniti i iz vode neokvašen cvijet iznijeti? … Ko ne može široko mu polje izvan umjetnosti!“3. Midhat Begić nije pisao negativne kritike, mjerilo ‘vrijednosti’ bila je mogućnost empatije. Tada se imalo šta i reći, u protivnom tekst je ostajao nepročitan. Sud je, dakle, vantekstovna činjenica pa je i oštrica averzije uperena protiv teorije nužno promašivala metu. Spada u vrstu promašaja jednakih „odbacivanju anatomije jer nije uspjela izliječiti smrtnost“4. Fundamentalni kvalitet ove esejistike nalazio se na posve drugoj strani. „U primjerima svojih najznačajnijih predstavnika“, složili bismo se sa Zvonkom Kovačem, „ona bi se mogla afirmirati kao vrlo prominentan oblik moderne proze“5, a što da ne, dodali bismo, i poezije! Uostalom sam Begić, pozivajući na suprimaciju kritičkog metajezika, sugerira da djelo koje nas je osvojilo ne hvalimo ni kao «dobro, ni lijepo i veliko, nego možda zelenkasto, srebrno, olujno, romboidno …». Sve besprijekorno legitimno osim mjesta sa kojeg se saopćava – akademske katedre (barem do postmodernih interdiskurzivnih preliva preko svih disciplinarnih i žanrovskih granica, a pogotovo u kontekstu tada dominantne strukturalne paradigme u proučavanju književnosti)!?

Djelo Enesa Duraković najpotpunije opisuje put od lojalnosti ovome modelu do izbavljenja, koje će se događati uporedo sa ratnom kataklizmom te etno-političkim, socio-strukturnim i kulturalnim potresima koji su obilježili bosanskohercegovačku povijest na prelazu milenija, prisilivši intelektualnu i književno-akademsku scenu da se pogleda u oči i prihvati činjenicu da su „jezičko i političko, retoričko i represivno, povijesno i narativno veze s kojima je danas neminovno suočena suvremena kritička teorija bilo kojeg zasnova“6. Ma koliko rat pogodovao monološkim konjunkturama, neminovni prodor postmodernizma, poststrukturalizma i postkolonijalizma i ovdje je razotkrivao ako već ne iluzornost onda zasigurno institucionaliziranost istina i njihovu ovisnost o društveno-diskurzivnom poretku. I kada izravno pripovijeda o tome i kada sve to ne vidi ili prešutkuje, knjiga izabranih studija i eseja profesora Durakovića Bosanskohercegovački književni obzori krunski je svjedok poetičkih, metodoloških i identitetskih drama bošnjačke književno-akademske scene posljednjih 50 godina.

Ovaj izbor u prvom dijelu donosi tri teorijske studije o poetici i historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti objavljene u prethodnoj knjizi Obzori bošnjačke književnosti (Južnoslavenska interliterarnazajednica danas, Bosanskohercegovačke književne neminovnosti: Mit o početku i Poetika prostora, figure kulturnog označavanja), potom predgovore antologijama Bosanskohercegovačka poezija XX. vijeka (2000.) i Bošnjačka pripovijetka XX. vijeka (1995.), veći dio eseja iz knjige Riječ i svijet (1998.) (nastajali u periodu od 5 godina), te studije o pripovjedačkom djelu Derviša Sušića i stvaralaštvu Alije Isakovića. Raspored tekstova je zanimljiv jer omogućuje interpolarno ogledanje predratne esencijalizmom napučene esejistike sa poststrukturalnim teorijskim akvizicijama tekstova objavljenih poslije rata. Medijalnu poziciju unutar te polarizirane strukture zauzimaju prilozi o Sušiću i Isakoviću te predgovori spomenutim antologijama. Studija o Sušiću, štampana 1985. godine kao predgovor Izabranim djelima ovoga pisca, značajna je kao nedvosmislen simptom entropije fenomenološkog redukcionizma i kritičarskog otklona prema distanciranijim i analitički preglednijim motrištima kontekstualne interpretacije teksta. Rad o Isakoviću već je popratna egzemplifikacija nove recepcijsko-metodološke paradigme koja preferira kulturnomemorijske strategije čitanja, jasno nagoviještene i u introdukcijskim sintetičkim prikazima antologijskih izbora bošnjačke poezije i bosanskohercegovačke poezije i pripovijetke.

Implicitnu autodekonstrukciju epistemoloških polazišta Duraković i započinje prihvatanjem Assmannove teze o rekonstruktivno-identitetskoj umiješanosti književne historiografije („Prošlost nam se ne daje prirodnosno, ona je kulturno ostvarenje.“7) „pa se i književnohistorijske pripovijesti javljaju neprekidnim autoimaginativnim vremensko-prostornim uprizorenjem kolektivnog identiteta sadržanog u simboličkom kapitalu književne tradicije“8. Oboružanje novim prodornijim instrumentarijem osvježilo je pogled na književnu prošlost, između ostalog, spoznajom da je cijena kritičkih fetišizacija estetsko-utopijske metafizike bila daleko niža od one koju je sam Duraković morao platiti prinoseći svoje žrtvene darove, od studija o Skenderu Kulenoviću i Maku Dizdaru do knjige Riječ i svijet, akademski kanoniziranim standardima interpretativne zajednice kojoj je pripadao. Umjesto gonetanja „vrhunaravnog smisla svijeta i transcedentalnog smisla riječi“, „nespoznatljive bezmjernosti vremena i bešćutne šutnje kosmosa“ i osluškivanja „iskonskog romora vječnih preobrazbi beskonačnog“ i „u kamen urezanih drhtaja naših pečalnih lutanja i žudnji za sunčanim počivalištima smisla“ nova Durakovićeva čitanja Kamenog spavača uporedo sa relegitimacijom estetskih inkonsumpcija žele svjedočiti o učincima književnosti, o onim kulturno-identitetskim preformatiranjima koja su se dogodila, sa ili mimo intentio auctoris, nakon što je pjesničkim uprizorenjima svijeta srednjovjekovne Bosne, ‘otkamenjenjem’ tih naših nevoljnih vojna, dijaka, kovača…, uspostavljena relacija sa izgubljenom prošlošću.

Despritualizacija perspektive omogućila je i interdisciplinarnu kolaboraciju tako da se unutar nove paradigme sasvim legitimno reargumentacijski i dijaloški poseže za historiografskim, filološkim i teozofskim interpretacijama, čime Durakovićeva analitika preuzima obilježja nedvosmislenog opredjeljivanja i vrijednosnog prosuđivanja (naročito spram politika identiteta zasnovanih na relikvijarnom shvaćanju tradicije i nacionalromantičarskim predstavama o historijskom kontinuitetu, s jedne, ili pak poricanju partikularnog i rubnog u ime tobožnjih univerzalnih vrijednosti iza kojih se skrivaju privilegirani koncepti hegemonih kultura, s druge strane), praveći nepovratan iskorak u odnosu na aksiološku idiosinkraziju bošnjačkog akademskog eseja. Neka suočenja i priznanja više nisu mogla biti zaobiđena, primjerice da je Makova figuracija lirskog glasa sa srednjovjekovnog bosanskog epitafa, osim svoje univerzalne kosmičke uznositosti, prenosila i ‘zemaljsku’ poruku „dobre Bosne“ kao djelotvoran odgovor kolonijalnom ideologemu „tamnog vilajeta“. Efekat lirski stišanih prozopopeja kamenih spavača bio je jači, kako to uočava Nirman Moranjak-Bamburać, od „zveketa junačkog oružja u oslobađanju od sudbonosnog scenarija ‘historijske krivice’“9. Pritome Duraković, s pravom, insistira da nije riječ ni o kakvim epistemološkim lomovima nego o zakonomjernim preobrazbama kojima se ‘filtrira’ tradicija, a što je najuočljivije upravo kroz odnos prema kanonskim piscima. Nipošto ne znači da se smisao kanona ne mijenja ako su neka imena vazda u središtu književnohistorijske priče. Njenu kaleidoskopsku prirodu možda najbolje potvrđuju brojna, međusobno toliko različita pa i suprotstavljena lica Kamenog spavača – etno-identitetsko Muhameda Filipovića10, esencijalističko Enesa Durakovića11, (pseudo)teozofsko Rusmira Mahmutćehajića12, kulturno-memorijsko Nirman Moranjak-Bamburać13 i stilističko-semiotičko (kombinovano s tekovinama postkolonijalne kritike) Marine Katnić Bakaršić14. Kanonski pisac ostaje kanonski baš zato što se njegovo razumijevanje mijenja u vremenu. Instruktivno je na tom fonu razmisliti o cjelini bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti u kojima je svaki od tih pet Spavača moguć, imajući, dakako, pritom u vidu i značajan broj drugih „temeljnih tekstova u kojima se kultura knjige i znaka uvijek iznova definira u prostoru kulturnog i literarnog pamćenja“15.

Ovakvi primjeri uvjerljiv su argument za tezu (u Durakovićevim novijim radovima snažno afirmiranu) o složenim stratifikacijskim procesima heterogenih/policentričnih izvora bošnjačkog i bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta te blagotvornosti „umnožavanja, dopisivanja, geminiranja i repliciranja intertekstualne umreženosti … kao i afirmacije rubnih, hibridnih i tradicijom nekanoniziranih oblika koji ne dopuštaju svođenje kulture na sliku muzealne reprezentacije“16. Durakovićevo zagovaranje nekog srednjeg puta ne isključuje, s druge strane, ni „pravo na povijest“ kako bismo mogli označiti podršku „obnavljanju, preispisivanju i transformiranju „znakovnih zaliha“ iz arhiva kulturnog pamćenja kojima se rekreira semantički prostor potisnute i zasjenjene kulture i njene zaboravljene „gramatike“ … osobito u vremenu preispitivanja konstitutivnih vrijednosti nacionalnog identiteta i autorefleksivnog razumijevanja historijske sudbine i društvene pozicije zajednice“17. Nijedan položaj s kojeg se govori, svjestan je Duraković, pa makar to bile i postaje srednjeg puta koji se čini najimunijim na izazove abrogacije, ne može za sebe obezbijediti privilegovanu i neutralnu „arhimedovsku tačku“ s koje bi se moglo „zauvijek i konačno obračunati sa raznolikim strategijama izobličavanja“18. No, prednost te pozicije su, po prilici, bolji izgledi u onoj neprestanoj borbi do čijeg je ishoda autoru neskriveno stalo – borbi za ovlasti srednjeg puta nad kanonom kao institucionalno ovjerenim izborom tekstova namijenjenih upisivanju u kulturno pamćenje s ciljem stabiliziranja i definiranja kulturnog identiteta zajednice.

U bosanskohercegovačkom kontekstu takvo opredjeljenje, uz književnonaučna, ima i uporišta u teoriji racionalnog izbora (Rational choice theory) za koju je pojedinac uvijek homo economicus čije se odluke posmatraju i objašnjavaju kao radnje koje se rukovode načelom korisnosti19. A iz te perspektive otvara se novi mogući pogled i na bosanskoherecgovačku književno-kulturnu scenu 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća pa u određenom smislu i na integral novije bošnjačke književnosti, u kojoj lirsko dominira nad epskim, a akademski esej s druge strane književnog polja, ali na istoj matrici, gotovo ne ostavlja mjesta književnoj teoriji, dok akademska nastavna praksa insistira na povijesti književnosti. Moguća tumačenja ove pojave u okvirima Rational choice theory kreću se u rasponu od izbora linije manjeg otpora spram opresivnih ideološko-političkih konjunktura do strateškog izmicanja u metafiziku (ketman), e da bi se, kada dođe pogodan trenutak, upotrebljivi resursi investirali na ovdašnje vazda nestabilno tržište etno-identitetskih dionica. U prilog tome ide i sudbina begićevske metafore raskrsnice, koja je kao izvorni poetizam volšebno prevedena u politički diskurs, štaviše izvrsno su se uklopila u tadašnji sukob sa zastupnicima predrasude o Bosni kao „tamnom vilajetu“. „Ritualno spominjanje raskrsnice postaje legitimacija i najuspješniji ideološki efekat političkog govora. Dolazi do ukidanja alteriteta prošlosti, jer se ona „pripitomljava“ novoustoličenom retoričkom strategijom. Šizofrenirajući historiju „zabašuruje“ univerzalnost predstave o SUSRETU kultura i civilizacija. … Učinak instruiranog tropa takav je da se zaboravljaju i neki ranije povlašteni tropi, npr. krajina i granica“20.

Svoju simpatiju prema racionalnom izboru i srednjem putu Duraković želi protegnuti što je moguće dublje u prošlost, pogotovo ako su njegovi personalni književni favoriti i (nepregoreni!?) sadržaji nadjeveni esencijalističkim poimanjem etno-kulturnog identiteta kakav je Kulenovićev esej Iz smaragda Une posvećen Hamzi Humi. Polemišući s tvrdnjama Zdenka Lešića, koji prenoseći težište na l’esprit de l’époque, smatra kako „priroda Huminog književnog djela, kongruentnost njegovog pjesničkog i pripovijednog svijeta, pa i poetizacija njegove naracije ne može se tumačiti isključivo genetički, ni kao ishod njegove sasvim lične idiosinkrazije (i „sevdahlijske čulnosti“), ali ni kao znak njegovog „orijentalnog porijekla“ (i navodno neke nacionalno specifične „muslimanske senzibilnosti“)“21. Duraković insistira na „hermeneutičkoj situaciji“ Skednera Kulenovića kao angažiranog intelektualca, pisca i kritičara razumijevajući esej kao „protest protiv nerazumijevanja jednog svijeta, njegove umjetničke tradicije i kulture koja se i danas nažalost svodi tek na sevdalinku, čime se stvara sasvim uproščena slika, izvedena izvana, bez introspekcijskog doživljaja i razumijevanja njenih osobenosti“22. Inkluzivizam Durakovićeva srednjeg puta vodi ga zaključku da je riječ o dvije strane iste medalje i da je Lešić više potvrdio nego osporio Kulenovića, zatamnjujući spoznaju da je tu u stvari jedan esencijalizam tek zamijenjen drugim, a sam Humo stjeran u tjesnac u kome je gotovo minimizirano njegovo autorsko sopstvo kao konstituens književnog identiteta. Ali, program ‘visoke rezolucije’ poststrukturalnog ogledala podržava i razotkrivanje mogućih slijepih mrlja i inkluzivističkih lakomosti tog naizgled svima dovoljno komotnog srednjeg puta, što je prava blagodat za buduća odmjeravanja bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog kanona u kojima će Durakovićevi Bosanskohercegovački književni obzori biti ultimativna popudbina.

 

Bilješke:

1 Kasim Prohić: Midhat Begić, u Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Alef, Sarajevo, 1998., str. 267. Prohić, međutim, previđa (ili oprašta) Begićev radikalni antiscijentizam koji treba razlikovati od kritike doktrinarnog prokrustizma na koji je tih godina en general upozoravao Stanko Lasić prokazujući teorijske modele kojima je „glavno da sebe istaknu, da sebe nametnu, da sebe opravdaju u književnim djelima, prošlim ili sadašnjim, a daleko im je manje stalo do toga da prisvoje imanentni sistem struktura na način koji bi dosljedno i potpuno vodio računa o ontološkoj, gnoseološkoj i estetskoj apsolutnosti svake strukture“ (S. Lasić: Problemi narativne strukture, Liber, Zagreb, 1977., str. 74.).

2 „I Bašlaru se dešavalo da ga osporavaju, ali uvijek sa istog polazišta: nema normativizma i udžbeničke svrhovitosti. Takva kritika ogadi zvanje kritičara svojom sveznalačkom presudom. Zato vjerovatno kritička misao bi svoju oštrinu morala upraviti protiv kritičara i nije čudo što su se pisci, pjesnici i pripovjedači, tako često ozlojeđivali na svoje lakomislene tumače, koji su sebi uzimali veća prava nego što im to po zvanju pripada“ (Midhat Begić: Raskršća III, u Sabrana djela, knjiga IV, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 104.).

3 Midhat Begić: Raskršća II, u Sabrana djela, knjiga III, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 29.

4 Pol de Man: Otpor teoriji, u Književnost, povijest, politika, ur. Zlatko Kramarić, Svjetla grada, Osijek, 1998., str. 151.

5 Zvonko Kovač: Interpretacijski kontekst, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987., str. 51.

6 Nirman Moranjak-Bamburać: Ideologija i poetika (Interdiskurzivna analiza kulturoloških strategija i taktika), Radovi, knjiga XII, Filozofski fakultet u Sarajevu, 2000., str. 108.

7 Jan Assmann: Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 55.

8 Enes Duraković: Bosanskohercegovački književni obzori, KDBH „Preporod“, Zagreb, 2015. str. 11.

9 Nirman Moranjak-Bamburać, ibidem, str. 114.

10 Muhamed Filipović: Bosanski duh u književnosti – šta je to? Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara „Kameni spavač“, Život 3, 1967, str. 3-18.

11 Enes Duraković: Govor i šutnja tajanstva, Svjetlost, Sarajevo, 1979.

12 Rusmir Mahmutćehajić: O Dizdarevoj knjizi „Kameni spavač“ u vidiku perenijalne filozofije, Glasnik IZ, 7-8, 2008, str. 642-659.

13 Navedeni tekst.

14 Marina Katnić Bakaršić: Kultura i pamćenje u »Kamenom spavaču« Maka Dizdara; Dostupno na http://stilistika.org/stiloteka/stilisticka-citanja/73-kultura-i-pamcenje-u-kamenom-spavacu-maka-dizdara

15 Enes Duraković, ibidem, str. 82.

16 Enes Duraković, ibidem str. 36, 45.

17 Enes Duraković, ibidem, str. 77.

18 Nirman Moranjak-Bamburać, ibidem, 106.

19 Pogledati Siniša Malešević: Sociologija etniciteta, Fabrika knjiga, Beograd, 2009., str. 169-199.

20 Nirman Moranjak-Bamburač, ibidem, str. 130.

21 Zdenko Lešić: Hamza Humo, pjesnik kao pripovijedač. Izraz, Sarajevo, 1986, br. 6, str. 556.

22 Enes Duraković, ibidem, str. 277.

 

Literatura:

  1. Assmann, Jan: Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005.
  2. Begić, Midhat: Raskršća II, u Sabrana djela, knjiga III, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987.
  3. Begić, Midhat: Raskršća III, u Sabrana djela, knjiga IV, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987.
  4. Duraković, Enes: Bosanskohercegovački književni obzori, KDBH „Preporod“, Zagreb, 2015.
  5. Duraković, Enes: Govor i šutnja tajanstva, Svjetlost, Sarajevo, 1979.
  6. Filipović, Muhamed: Bosanski duh u književnosti – šta je to? Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara „Kameni spavač“, Život 3, 1967., str. 3-18.
  7. Katnić Bakaršić, Marina: Kultura i pamćenje u »Kamenom spavaču« Maka Dizdara; Dostupno 25. 4. 2017. na http://stilistika.org/stiloteka/stilisticka-citanja/73-kultura-i-pamcenje-u-kamenom-spavacu-maka-dizdara
  8. Kovač, Zvonko: Interpretacijski kontekst, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987.
  9. Lasić, Stanko: Problemi narativne strukture, Liber, Zagreb, 1977.
  10. Lešić, Zdenko: Hamza Humo, pjesnik kao pripovijedač. Izraz, Sarajevo, 1986, br. 6, str. 550-606.
  11. Mahmutćehajić, Rusmir: O Dizdarevoj knjizi „Kameni spavač“ u vidiku perenijalne filozofije, Glasnik IZ, 7-8, 2008, str. 642-659.
  12. Malešević, Siniša: Sociologija etniciteta, Fabrika knjiga, Beograd, 2009., str. 169-199.
  13. Man, Pol de: Otpor teoriji, u Književnost, povijest, politika, ur. Zlatko Kramarić, Svjetla grada, Osijek, 1998., str. 143-158.
  14. Moranjak-Bamburać, Nirman: Ideologija i poetika (Interdiskurzivna analiza kulturoloških strategija i taktika), Radovi, knjiga XII, Filozofski fakultet u Sarajevu, 2000., str. 105-141
  15. Prohić, Kasim: Midhat Begić, u Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga VI, Alef, Sarajevo, 1998., str. 266-272.
Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.